ZABORAVLJENI BOŠNJACI AKSIDŽIMA (Aksidžim, Republika Turska:)
Piše: Kajhan ŠAHOVIĆ
U selu Aksidzimu, nedaleko od grada Kirklarelija u Turskoj, danas otprilike živi 450 stanovnika.
Ovo selo naseljavaju Bošnjaci, koji su se u razdoblju između 1912. i 1925. godine uputili za Tursku.
Bošnjaci koji su početkom 20. vijeka osnovali Aksidžim uglavnom su bili iz Bosne i Sandžaka. U selu još uvjek živi par ljudi koji su rođeni u Bosni i Sandzaku, a koji su došli kao djeca u ovo selo. Većina porodica vodi porijeklo iz Novog Pazara, Sijenice i Bijelog Polja, a koje su stigle nakon velikih iseljivanja koja su uslijedila 1925. godine.
Iz Foče su Bajraktarevići; iz Novog Pazara Šahovići i Balote; iz Sjenice Hadžifejzovići, iz Bijelog Polja Karadžići i iz Sarajeva Maslahati. Za Šatare, Pilavoviće, Gegiće, Kovačeviće, Biberoviće i Gudževiće se ne zna odakle su tačno došli.
Uprkos godinama koje su prošle, ovi ljudi su još uvijek vjerni čuvaoci svoje kulture i tradicije. Dokaz za to su svadbe na kojima se može čuti samo bošnjačka muzika i igre poput pajduške i sl.
Pored svadbi, dokaz su i jela kao što su pita, pura, ižlevak, grušavnik, kalja, te slatko: hadžimakulje, šećer pare i sl.
Dolaskom u Tursku, veza ovih ljudi sa domovinom i kontakti sa porodicama su prekinuti. Bosanski jezik, koji ovi mještani nazovaju bošnjački, govori se čisto i prenosi sa koljena na koljeno.
Međutim, selo će se u budućnosti suočiti sa velikim problemima. Zbog različitih poslova ljudi su primorani da napuštaju selo i da idu u velike gradove. Zbog mješanosti sa drugim nacijama i boravka u velike gradove, daleko od sela, Bošnjacima Aksidžima prijeti asimilacija.
Šteta je da se pored današnjih mogućnosti ne uspostave kontakti u vidu nekih kulturnih manifestacija i izleta. Ovi ljudi se nesmiju zaboraviti i dopustiti da se, stajući izolovano od domovine izlože asimilaciji.
U prilog donosimo dvije narodne pjesme, od niza drugih koje sam zabelježio od ljudi u Aksidžimu, na čistom bosanskom jeziku.
Kiša pada, kupi prah,
misli dragi tu sam ja.
Kad on viče da ja nisam, sinu ka’ bijesan.
U mog dragog haljine ka’ u nekog spahije,
a u mene žuta svila od hiljadu lira.
Bog ubio ko nas rastavio.
Duša mu džennet ne viđela.
Zemlja mu kosti isturala.
Kroz kosti mu trava ponicala.
Zemljica mu kosti isturala.
…………..
Žarko Sunce navisoko.
Moje drago na daleko.
Žarko Sunce spušti se niže.
Moje drago pribijaj se bliže.
Nemam baba da mu jade kažem.
Nemam majku da joj jade kažem.
Imam dragog ama mi je na daleko.
