GENERAL JOSIP FILIPOVIĆ: Ratni zlocinac i ubica Bosnjaka

Share

GENERAL JOSIP FILIPOVIĆ

FILIPOVIĆ, baron JOSIP (JOSEF FREIHERR PHILIPPOVICH VON PHILIPPSBERG) (Gospić, Hrvatska, 28. 4. 1819-Prag, 6. 8. 1889), artiljerijski general. Bio je glavnokomandujući okupacionih austrougarskih trupa, koje su 19.8.1878. godine zauzele Sarajevo. Istoga dana Filipović je imenovao general-majora Emerika Kajfela (Emerich Keiffel) zapovjednikom grada. General Filipović boravio je u Sarajevu do 2.12.1878. godine, kada je opozvan. Velika kasarna podno Bistrika i trg ispred nje, nosili su početkom austrougarske uprave Filipovićevo ime. Generalu Filipoviću je 13.11.1878. godine uručena diploma, kojom ga Gradsko zastupstvo proglašava prvim Počasnim građaninom Grada Sarajeva.

Ozbiljne novine ne čekaju da se nešto krupno dogodi, da bi o tome na vrat-na nos pisale. Za ono što očigledno predstoji, unaprijed su pripremljene analize, prikupljene izjave, izvedeni zaključci. Za naročito poznate i važne, a stare i boležljive, in memoriam je u ladici. Tako je bečka i peštanska štampa, nakon Berlinskog kongresa, bila spremna da pokrije ulazak carskih i kraljevskih trupa u Bosnu i Hercegovinu, u avgustu 1878. godine. Smatralo se da će to biti jednostavna zadaća, veseo paradni ulazak u egzotičnu zemlju, napaćenu, koliko sveopćom bijedom, toliko nesposobnošću i nemarom dotadašnje osmanske uprave. Nastupala je ledeno proračunata, beskrajno ambiciozna i bezgranično pohlepna Austro-Ugarska, a odstupala umorna, letargična i rezignirana Osmanska Carevina. Sve bijaše u okvirima starog habsburškog scenarija Drang nach Osten iliti Prodor na Istok. No, izvedba te operete zapela je odmah nakon prelaska rijeke Save. Ekspedicioni austrougarski 13. korpus, posebno oformljen za ovu svrhu, nije bio dočekan cvijećem. Započela je kratka, ali krvava epizoda, sa krupnim političkim, ekonomskim i općekulturnim posljedicama. Izostade iznenađenje, na čijim krilima je svojevremeno Eugen Savojski začas stigao do Šeher-Sarajeva, opljačkao ga i sažegao.

Gle, čuda, Bosanci i Hercegovci, koji se taman bijahu kutarisali Osmanlija, odvažno i žestoko dočekaše šarenu i dobro opremljenu armadu, na čijem je čelu bio feldzeugmeister (general artiljerije) Josip Filipović (Joseph Freiherr Philippović von Philippsberg). Snažan, iako u osnovi beznadan otpor, razgnjevio je generala Filipovića u tolikoj mjeri, da ga je bijes tresao za sve vrijeme njegovog boravka u Sarajevu. Evo, nekoliko dokumentarnih detalja, iz kojih je sasvim jasno zašto na listi neprijatelja Sarajeva, general i baron Filipović, visoko kotira. Prvo, planirao je svečano ući u grad 18. avgusta na rođendan cara i kralja Franje Josipa I, te tako Bosnu i Hercegovinu i njen glavni grad, izručiti caru kao rođendanski dar. Dogodilo se to, ipak, sutradan, 19. avgusta uz paljevinu kuća i džamija i masakr Sarajlija…ne samo branitelja grada, nego i žena i djece i staraca. U izvještaju caru Franji Josipu, Filipović, između ostalog veli: „…tu se stvori borba, jedna od onih koja se kao najgroznija zamisliti može. Iz svake kuće, iz svakog prozora, iz svake pukotine na vratima, pucano je na naše čete; štaviše i same žene učestvovale su u tome. Vojnička bolnica koja se skoro na zapadnom kraju nalazi, puna bolesnih i ranjenih pobunjenika, učestvovala je u borbi, koja je do jednog sahata i 30 minuta trajala. Nevjerovatna pojava divljeg fanatizma predstavljaše se, i samo dobrodušnosti, ali i disciplini naših četa ima se zahvaliti da varoš znatnije oštećena ne bješe. Ipak je, nekoliko kuća, plijenom plamena postalo. Naš gubitak, nije nažalost neznatan.“

Nešto precizniji su izvještaji neposrednih učesnika u boju. Jedan je zabilježio: „Mi pođosmo dalje i stigosmo na most na potoku Koševo i do susjedne velike džamije. Ovdje su naši vojnici imali muke. Džamija je bila jako zaposjednuta i uređena za odbranu. I ovdje je učestvovalo u borbi više žena, koje su pucale na naše ljude s munare i bacale na njih kamenje. Kad je džamija osvojena na juriš, pobacali su ogorčeni vojnici ove žene s munare, gdje ih naši dolje dotukoše.“ Drugi svjedoči: „…a, onda otpoče opće nastupanje na grad, u kom se razvi, od kuće do kuće, strašan i težak boj, u kome su učestvovali i muškarci i žene. Iz svakog prozora, iz svakog otvora, pucalo se na naše vojnike, koji su onda ubijali sve što im se suprostavljalo. Mnoge kuće iz kojih se pucalo izgoriše i često pokopaše svoje stanovnike…“ Zvanični austrougarski izvori kazuju o više od hiljadu ubijenih Sarajlija u jednom jedinom danu. Ako se imaju na umu tadašnja oružja i oruđa, to je bio jeziv pokolj. Ljudi su kasapljeni bajonetama po sokacima, živi spaljivani u kućama…Slikari koji su pratili Filipovićevu armiju, ostavili su brojne dokumentarne crteže i akvarele o ovoj nesreći Šehera. Jedan od najuglednijih ljudi u Sarajevu tog vremena, fra Grgo Martić, predložio je vjerskim zajednicama da odu baronu Filipoviću na poklonjenje. Iz više izvora je poznato, da je pobjednik posebno primio katolike, a na muslimane, pravoslavne i Jevreje izderao se uz brojne i teške uvrede. Arhimandrit Savo Kosanović (pod pseudonimom Protopop Nedjeljko), bilježi, da se Josip Filipović muslimanima obratio gromkim glasom:

„A, vi, lopovi i skotovi, vi hrđe i kukavice! Vi i vaša blistateljna Porta, kojoj svaki trag smrdi, kao što sae ni vašim ulicama ne može proći od smrada i nečistoće. a zašto junački i pošteno ne objaviste rat, nego kurvinski i lopovski?! Pokazaću ja vama silu Austrije, buntovnici i skotovi.“

Zločin nad gradom, nakon gušenja otpora, nastavljen je. Zaveden je vojno-policijski režim. Dovedeni su žandarmi, serežani iz Hrvatske. Pohapšeno je nekoliko stotina ljudi i internirano u Olomuc. Istaknutiji branitelji, poput muderisa Kuršumlije medrese Muhamed-efendije Hadžijamakovića, Abdulah-efendije Kaukčije, te Hadži-Abdage Halačevića…pogubljeni su. Filipović je naredio da se rekvirira oko dvije stotine, uglavnom muslimanskih kuća i u njih smjesti vojska. Što je najgore, naredio je da vojska za smještaj ljudstva, materijala i konja zaposjedne dvadeset i pet sarajevskih džamija.

Baron Filipović, čija je porodica porijeklom iz Bosne, zagovarao je ideju priključenja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj i naglašeno favorizirao katolike. Osim svojim osobnim uvjerenjima, on se pri tom rukovodio i jednim aktom Hrvatskog sabora, jednom adresom koja je usvojena na saborskom zasjedanju 28. septembra 1878. godine i u kojoj stoji:

„Zadatak, koji je Monarhija preuzela okupacijom Bosne i Hercegovine, mogao bi se trajno osigurati samo onda, ako se ustroj zadobivene pokrajine malo po malo tako udesi, kako bi se vremenom mogao pripojiti na ustroj Kraljevine Hrvatske, Salvonije i Dalmacije u njihovom državno-pravnom odnošenju prema Kraljevini Ugarskoj.“

Filipović se u ovoj svojoj raboti nije osvrtao ni na ozbiljna upozorenja iz Beča. On je bio sačinio jedan dokument u kojem pomenute ideje do u tančine razradio. Nakon što je stavove odbio izmijeniti uprkos izravnoj intervenciji carevog ađutanta generala Beka (Beck), opozvan je i 2. decembra 1878. godine, napustio je Sarajevo.
Dakle, na temelju dogovora tadašnjih velikih sila, zapravo međunarodnih kabadahija koji su vlastiti interes proglašavali zakonom, Bosna i Hercegovina je umjesto jednog dobila drugog okupatora i eksploatatora, a da njeni građani nisu ni na koji način ništa pitani o tome. Trideset godina nakon ulaska Filipovićevih trupa u Sarajevo, muslimani uspjeli da se izbore za kakvu-takvu vjersko-mearifsku autonomiju. Pravoslavnim je to pošlo za rukom nešto ranije. Stoga je teško razumljiva naglašena austrofilija kod jednog dijela naših ljudi i onaj bandoglavi podanički i popuzanski stav prema sili. Valja precizno razlikovati odnos Republike Austrije i njenu podršku samostalnoj Bosni i Hercegovini, i divljačku provalu Austro-Ugarske u našu zemlju, te četiri decenije okupacije koje su slijedile. Utoliko je baron Josip Filipović među najvećim dušmanima Sarajeva u njegovoj povijes

Čitaj više

Možda vas zanima...