Narednik austrijske vojske, turski serasker i kasnije musir, karijeru je poceo kao ucitelj crtanja buduceg sultana: turska je vojska pod njegovom komandom ucinila mnoga zla i zlocinstva.
Mihailo Mica Latas, Srbin iz Like, (rodjen 1806.g., Janja Gora, opstina Plaski – umro 1871.g., Carigrad), kao dijete oficira ucio je kadetsku skolu u Gospicu i stupio u vojsku kao kadet-narednik. Pobjegao je u Bosnu 1827.g. radi kradje novca (“pronevjere”) i u Banjaluci primio islam.
Dospio je u Carigrad i bio ucitelj crtanja prestolonasljednika Abduli Medzidu. Postao je pukovnik 1838.g., potom pasa – kad je Medzid stupio na prijestolje 1839.godine. Kao vrlo mlad je imenovan za marsala (musira). Latas je karijeru u Turskoj vojsci zavrsio kao musir – najvisi cin, marsalski, u osmanlijskoj armiji. Ugusio je pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Godine 1848/9. godine je okupirao dunavske knezevine.
Na nasim prostorima ostao je upamcen po tome sto je slomio ustanak bosanskog begovata na celu sa gradacackim kapetanom, Huseinbegom Gradascevicem. 1850/1. je dao smaknuti preko 2500 najuglednijih aga i begova u Bosni i Hercegovini, neke je zatvorio, a njih oko 400 – poslao okovane u Carigrad.
Godine 1853. unistio bi i Crnu Goru da to nisu sprijecile Austrija i Rusija. U Krimskom ratu 1853. bio je zapovjednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovodja). Potom je sudjelovao, sa engleskim i francuskim saveznicima, u opsadi utvrde Sevastopolja, u borbama na Kavkazu; gusio ustanke u Mesopotamiji.
Godine 1861, bi na pomolu rat sa Crnom Gorom. Ponovo prijeti unistavanje Crnoj Gori, ali to sprjecavaju velike sile. Njegos je u Italiji, aprila 1851. bio zabrinut, uvidjajuci opasnost po Crnu Goru, koja prijeti od Omer pasine sile. Sve brige je iste 1851. godine prekinula smrt vladike Petra Petrovica Njegosa.
Omer-pasa Latas je gusio i grcki ustanak na Kritu 1867. i posto nije do kraja, zbog rdjave turske flote i snabdijevanja, mogao da sprovede blokadu ostrva, povukao se zahvaljujuci svojoj snalazljivosti 1868. godine.
Poturcenjak Omer-pasa Latas, za zivota sluzeci vjerno sluzbu svojim sultanima, Turskoj drzavi i Osmanskom Carstvu, umrije 1871. godine.
Ovako Vladimir Corovic opisuje njegov dolazak: “U Bosnu bi upucen smeli i nepomirljivi poturcenjak Omer pasa Latas… Uz pasu je islo oko 9000 vojnika redovne vojske, vecinom Anadolaca, potpuno odanih sultanu. Bosanci se, posle malo kolebanja, odlucise na otpor. U Krajini, u dolini Bosne i u Hercegovini dodje do borbi….Tako je, istom tad, 1851., dosao pun slom bosanskog begovata …”
Omer-pasa Latas je poslat u Bosnu da ‘sredi prilike’ u zemlji i omoguci provodjenje sultanovih reformi kojima se protivila vecina aga i begova.
Kolika je ovlastenja Omer-pasa Latas imao od sultana, pokazuje primjer na Hercegovini i ‘smaknucu’ samog vezira Ali-bega Rizvanbegovica.
Taj poznati pohod Omer-pase Latasa na Bosnu ce ostaviti tako velike oziljke da se Bosna i Hercegovina nece oporaviti za duga vremena.
Od 1862. godine pocinje protjeravanje muslimaskog stanovnistva iz Srbije koje ce se zavrsiti do 24.4.1867. godine sa odlaskom Ali Riza-pase iz Beograda i posljednjih odreda osmanske vojske.
Jos za vremena Omer-pase Latasa u Bosnu dolazi za valiju Serif Osman-pasa (1860-1869), koji je do tada sluzio u Beogradskoj tvrdjavi. On je stalno pokusavao da izmiri bosanski begovat sa sultanovom vlascu, ali mu nije uspjelo. Posebno je znao sta se Bosni sprema, prateci situaciju i razvoj srpskog pokreta ukoliko muslimani ostanu nezainteresovani i povuceni.
Za vrijeme svog stolovanja u Sarajevu udareni su temelji (1863) novoj pravoslavnoj crkvi, otvorena je banjalucka bogoslovija (1866), dovrsena stara mostarska crkva (1863), ukinut je harac (1855); osnovana duhovna skola u Zitomisljicu (1867), kao i pravljenje puta Brod-Sarajevo.
Omer-pasa Latas i Osman-pasa ce svojim djelovanjem u Bosni da pripreme i omoguce laksi dolazak Austro-Ugarske na nase prostore kojima nista i niko vise nije stajao na putu koji su upravo bili uradili na pravcu Brod-Sarajevo. Tim putem ce marsirati okupatorske snage austrougarske vojske ne sacekavsi, ni da valjano prvi okupator napusti Bosnu i Hercegovinu i Sandzak.
Bosna i Bosnjaci su prepusteni sami sebi na milost i nemilost turskoj vojsci koja je u tom pohodu nacinila velikog zla kuda je god prosla. Susjedne zemlje su uzivale u svojoj dvolicnosti i u tim odsudnim momentima ne pomisljajuci da pomognu zemlji koja se borila za svoju samostalnost. Bosna je branila zemlju i hitala u pomoc, od Kosovske bitke naovamo, suprotstavljala se Osmanskoj vlasti jer je platila najkrvaviji danak od svih zauzetih zemalja Balkana.
Bosnjaci su ucestvovali u cestim ustancima sirom cijele Bosne i Hercegovine (ukljucujuci i hercegovacke ustanke), do otpora austrougarskoj vojsci, na taj nacin stiteci sebe i druge. Ali, pomoci nije bilo.
Sudbina Bosne i Hercegovine je rjesavana uvijek od njoj stranih, velikih i mracnih sila, njom su vladali pretezno stranci, tako da od njih nisu imali priliku sami da vladaju i odlucuju o svom imanju i zivotu.
Slika se nije, kroz zadnja stoljeca, nista bitnije izmjenila, jedino sto je Bosnjaka sve manje, ostaju bez zemlje, a Bosna i Hercegovina, njihova jedina zivotna sredina, je sve manja.
