Okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske izaziva u Bošnjacima i njihovom načinu života veliki kulturno-civilizacijski i politički preokret, kao i reorganizaciju vjerskog života. Višestoljetne veze Bošnjaka sa svijetom islama i muslimanskim narodima kroz Osmansku carevinu, najednom su skoro potpuno presječene. Nakon četiri i po stoljeća neprekinutog života u islamskom kulturno-civilizacijskom i duhovno-političkom ozračju Osmanske carevine Bošnjaci su se najedanput našli u krćanskom kulturno-civilizacijskom krugu u okviru Austro-Ugarske carevine, posljednje pravne države na tlu Bosne.
U cilju prekidanja političkih, kulturno-civilizacijskih i vjersko institucionalnih veza Bošnjaka sa Osmanskom carevinom, Istanbulom, Hilafetom i halifom, Austro-Ugarska uspijeva da u oktobru 1882. godine uspostavi u Bosni i Hercegovini posebnu strukturu i hijerarhiju Islamske zajednice sa reisul-ulemom na čelu, a upravu vakufa stavlja pod strogi državni nadzor. Ulaženje u novi kulturno-civilizacijski krug, nakon skoro pola milenija življenja u drugim uvjetima, čin okupacije i otpor muslimanskog naroda je izazvalo takav stres i šok, da je godinama na kulturno-političkom planu ostao pasivan. Pošto je u otporu koji je organizirala ulema, bila dokrajčena i uništena muslimanska državna, politička, vojna, upravna, policijska i intelektualna elita, poslije okupacije Bošnjaci se povlače u sebe, u početku potpuno bojkotiraju javni, politički i državni život i što je najtragičnije, za one koji ostaju u Bosni, prestaju upisivati i slati djecu u škole. Tako Bošnjaci, do tada najpismeniji narod u Evropi, čiji su mnogi pripadnici uz bosanski poznavali turski, arapski i perzijski jezik, preko noći postaju nepismen narod. Samo zbog takvih iracionalnih, na emocijama zasnovanih i ishitrenih reakcija moglo dogoditi da 1910. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini bude svega deset Bošnjaka sa fakultetskom diplomom, ako se ne računa ulema školovana u Istanbulu. Jedini oblik neke organizirane kulturno-političke, potpuno negativne i samorušilačke reakcije na nove prilike bio je neprekidni proces iseljavanja Bošnjaka u Sandžak, Makedoniju i Tursku, izazvan svim novim okolnostima i naglim prelaskom sa naturalne na robno-novčanu privredu. To iseljavanje, kako pokazuju četiri austrougarska popisa stanovništva u Bosni 1879., 1885., 1895. i 1910. godine, vodilo je stalnome smanjivanju bošnjačkog stanovništva u ukupnoj demografskoj i etničkoj strukturi. Prema prvom austrougarskom popisu iz 1879. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 448.613 Bošnjaka ili 38,73% njezina stanovništva. Taj je postotak do 1910. godine, četvrtog posljednjeg popisa, spao na 32,25% ili se udio Bošnjaka u navedenom razdoblju od 31 godine smanjio za 6,48%, dok se postotak svih ostalih naroda povećao, katolika čak za 4,79%. U apsolutnom iznosu Bošnjaka je u Bosni 1910. bilo 612.912, i to 470.912 ili 76,93% ih je živjelo na selu, a 142.000 ili 33,7% u gradu. Nakon okupacije u socijalnoj strukturi poljoprivrednog stanovništva bili su najbrojniji kmetovi sa 85.000 domaćinstava, slobodni seljaci sa 77.000 domaćinstava i zemljoposjednici s kmetovima ili bez kmetova sa 6.000 do 7.000 domaćinstava. Do Prvog svjetskog rata otkupljeno je oko 42.500 kmetovskih selišta. Prodiranjem kapitalističkih odnosa povećava se broj slobodnih seoskih domaćinstava na 136.854. U cijelom periodu austrougarske vladavine dominiralo je agrarno stanovništvo, tako da ga je poslije okupacije bilo 90%, a 1910. godine 87,92% u ukupnoj strukturi društva. Socijalna struktura gradskog stanovništva također se sporo mijenjala. Najvećim dijelom bosanski gradovi su zadržali tradicionalno, agrarno i zanatlijsko-trgovačko obilježje. Od 66 gradskih općina, kolio ih u Bosni bilo 1910. godine, samo u njih 25 agrarno stanovništvo nije bilo u većini. S malim izuzecima, to su gradovi od 2.000 do 5.000 stanovnika. Jedanaest ih ima sa preko 5.000 stanovnika, a jedino Sarajevo ima preko 50.000 stanovnika. Njihovu socijalnu osnovu čine zanatlije, trgovci i razne grupe agrarnog stanovništva. U zemlji radi oko 40.000 zanatlija i trgovaca. Prema nepotpunim podacima iz 1907. godine, u Bosni i Hercegovini je zabilježeno 46.593 državnih i privatnih poduzeća u kojima je bilo zaposleno 101.624 osobe.
Najveći broj radnika bio je zaposlen u drvnoj industriji, rudarstvu, metalurgiji i saobraćaju. Zadržavanje kmetskih odnosa u agraru održalo je kontinuitet u socijalnoj strukturi stanovništva, dok je razvoj industrije, saobraćaja i drugih privrednih grana vodio formiranju dviju novih socijalnih grupacija – buržoazije i radništva.
Dok su se evropske zemlje dogovarale kako da revidiraju jednostrano izdiktirane uvjete Sanstefanskog mirovnog ugovora od strane Rusije, pri čemu su pogažena sva tajna dogovaranja sa Austro-Ugarskom u vezi sa Bosnom, u samoj Bosni dolazi do previranja i ljutnje na Portu zbog toga što se složila da jedan dio Bosne i Hercegovine prema potpisanom ugovoru pripadne Srbiji i Crnoj Gori. Rezultat toga je formiranje Narodnog odbora 5. juna 1878. godine nakon narodnog zbora u Carevoj džamiji kojeg je sazvala ulema 11. aprila 1878. godine. Odbor je imenovao Narodnu skupštinu u prvo vrijeme sastavljenu od 32 člana, od kojih je iz Sarajeva bilo 20 i to 12 muslimana, 5 pravoslavaca, 2 katolika i jedan Jevrej, a iz unutrašnjosti svaki okrug je trebao birati po jednog muslimana i hrišćanina. U organiziranju naroda posebno su se isticali Muhammed ef. Hadžijamaković (1815.-1878.), duhovni vođa cijelog pokreta, šejh i muderris Gazi Husrevbegovog Hanikaha i vrlo energični i uticajni Kaukčija Abdulah ef. (1820.-1878.), dugogodišnji imam Begove džamije u Sarajevu. Prije toga, sarajevska ulema je napisala i uputila Porti jednu Ittifaknamu – Adresu, koju je potpisalo mnogo muslimana, u kojoj je traženo da se provede odluka o autonomiji Bosne i u kojoj se ističe da će Bosanci zajednički braniti svoju zemlju, bez obzira na vjersku pripadnost. Već tada je odbačen turski jezik i počela je isključiva upotreba bosanskog jezika.
Na vijest da je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, 4. jula 1878. godine naveče u Begovoj džamiji okupilo se izuzetno mnogo uzbuđenih ljudi i tu je, mimo običaja, održan i politički skup na kome su govorili i Kaukčija i Hadžijamaković. Sutradan je čaršija bila zatvorena, a mnogo je ljudi došlo na isto mjesto očekujući neku odluku. Tada ispred mase istupa Salih Vilajetović – hadži Lojo, fanatik, konzervativac i radikal, koji poziva narod na pobunu protiv osmanske vlasti i protjerivanje austrougarskog konzula, s čime se uzbuđena masa složila te je nastupila logika i vladavina ulice. Sarajevski događaji i pobuna prenijeli su se i u druge gradove Bosne. Sa posljednjim Portinim pašom u Bosni – Hafiz pašom – stigao je i pljevaljski muftija Mehmed Nuruddin Vehbi ef. Šemsekadić (1827.-1887.), vrlo obrazovan, ugledan, odličan orator i strateg koji će postati jedan od glavnih vođa Pokreta. Potpisane odluke Berlinskog kongresa odjeknule su u Bosni kao surova stvarnost. Bošnjaci su tada tvrdili da je Bosna njihov vatan (domovina) i da sultan može dati Stambol, a ne Bosnu. Narodni odbor otpočinje pripreme za otpor naroda okupaciji. Već 27. jula dolazi do masovnih demonstracija u Sarajevu i demonstranti su tražili odlazak osmanskih vojnika na čelu sa Valijom iz Bosne. Narednog dana, 28. jula 1878. godine, Valija i njegov pomoćnik su podnijeli ostavke, a vođe pokreta su održali skup i aklamacijom izabrali Narodnu vladu. Civilni poslovi su povjereni Hafiz paši a vojni Smailbegu Selmanoviću i Muhammedu ef. Hadžijamakoviću. Tako se nakon 415 godina završila osmanska vladavina u Bosni. Na ove događaje u Bosni, Austro-Ugarska je odlučila vojnom silom skršiti otpor okupaciji. Za komandanta habzburške vojske za bosansku ekspediciju imenovan je Josip Filipović. Prije same vojne ekspedicije generalna komanda u Zagrebu i baron Filipović imali su kompletirane podatke o bosanskim cestama, prijelazima, telegrafskim linijama, utvrdama i gradovima, kao i podatke o stanovništvu, njegovoj nacionalnoj i socijalnoj strukturi i raspoloženju. Tačno se računalo da kršćani, posebno katolici, neće pružati otpor. Austrijski konzul Vasić je tvrdio da ni imućni i ugledni muslimani, pa čak ni niži socilajni slojevi sela i gradova, neće pristupiti Pokretu pobune. U funkciji nepružanja ili što manjeg pružanja otpora baron Filipović je uputio Proklamaciju stanovništvu Bosne i Hercegovine u kojoj saopćava da carska vojska ne dolazi u svojstvu dušmana, već kao prijatelj naroda da uspostavi red i mir, da su joj evropske zemlje povjerile taj zadatak uz privolu sultana, da će vojska svakog štititi, da će svi biti ravnopravni pred zakonom, da se garantiraju običaji i da će se zemaljski prihodi upotrebljavati za potrebe zemlje. Dvadeset devetog jula 1878. godine austrougarske trupe su prešle bosansku granicu na četiri mjesta kod Broda, Gradiške, Kostajnice i Šamca, a dva, odnosno tri, dana kasnije kod Vrgorca i Imotskog. Tako su formirane tri osnovne kolone koje su dobile zadatak da što prije dođu do Sarajeva. Glavnina snaga krenula je dolinom Bosne, a pomoćnim pravcima prodirale su kolone dolinom Une, Sane i Vrbasa i prema zapadnoj Hercegovini i dolini Neretve. Napredovanje je u pograničnim gradovima išlo brzo i bez otpora. Već 31. jula 1878. godine pali su Banja Luka i Prijedor. Preuzevši vlast, Narodna vlada u Sarajevu je požurila da organizira snage za odbranu zemlje. Hadži Lojo je sa svojim pristalicama obio vojne magacine i narodu je podijeljeno 4.000 pušaka i mnogo municije. Mada je Pokretu stizala podrška iz Mostara, Tuzle, Bihaća, Kladuše, Jajca, Livna i drugih gradova, Pokret je od početka bio slabo organiziran, skoro bez oficirskog kadra koji je otišao u Tursku i sve prognoze Austrijske obavještajne službe o nepružanju otpora kršćana i hrišćana su se u potpunosti obestinile tako da su na braniku Bosne ostali isključivo Bošnjaci, uz časne izuzetke kršćane. Narodna vlada je 7. augusta 1878. godine objavila poziv svim građanima, bez obzira na vjeru, da se priključe odbrani domovine, pošto je prije toga uvela vojnu obavezu za sve strance i osmanske činovnike i ratni porez od imućnih građana. Šemsekadić je preuzeo ulogu da organizira odbranu istočne Bosne i zaustavlja napredovanje austrijskih trupa kod Gračanice, a Hadžijamaković nanosi poraz Austrijancima kod Maglaja. Na drugoj strani austrijska vojska poslije zauzimanja Banje Luke osvaja Jajce i Travnik, a njezino brzo napredovanje u Hercegovini dovodi do pada Mostara. Neorganiziranost, stihija i kompromitacija Pokreta otpora od Hadži Loje gubili su u narodu nadu da Narodna vlada može pružiti adekvatan otpor Austro-Ugarskoj.Čak je izgledalo da Narodni odbor neće ni organizirati odbranu Sarajeva. Odlučan stav Muhammeda Hadžijamakovića vratio je Sarajlije iz letargije i sa 5.000 boraca organizirana je odbrana grada. Filipović je u osvajanje Sarajeva uključio 14.000 vojnika i oficira i 9 baterija artiljerije. Glavnina snaga napadala je od Blažuja preko Sarajevskog polja. Opći napad na Sarajevo otpočeo je rano ujutro 19. augusta 1878. godine uz snažnu podršku artiljerije. Otpor branilaca skršen je oko 14 sati.
Ovaj dio je dobro opisan u knjizi Bosnjaci dolaze od Werner Schachinger;
Strana 6-12, (K und K. trupe osvajaju Sarajevo)
Gubici branilaca bili su oko 400 poginulih, ali su i gubici napadača bili također veliki. Sa zauzimanjem i okupacijom grada otpočela su hapšenja, oduzimanje oružja i pljačka. Svi uhapšeni tretirani su kao ratni zarobljenici i njih 600 bilo je osuđeno na robiju i odvedeno u Olumac. Prijeki sud je petnaestak Sarajlija osudio na smrt strijeljanjem i viješanjem. Tu se radi o sedam braće Mulića, Avdi Jabučici, h. Avdagi Halačeviću, h. Mehagi Gaćanici, Sulji Kahviću, Mehmedagi Dalagiji, Ibrahimagi Hrgi, Međi Odobaši i h. Muhammedu Hadžijamakoviću. Prije nego što je obješen, Hadžijamaković je uspio raniti dvojicu austrijskih vojnika otevši im pušku.
Početkom septembra iste godine počelo je osvajanje Bosanske krajine operacijama u Majdanu, Kozarcu, Prijedoru i Ključu.
Ovaj dio je isto ljepo i opsirnije opisan u knjizi Prijedor i Kozarac.
U pokušaju zauzimanja Bihaća Austrijancima je nanio težak poraz Huseinbeg Karabegović. U Bihać su Austrijanci uspijeli ući tek 19. septembra 1878. godine i to združenim snagama. Na drugom kraju, jedinice muftije Šemsekadića držale su se u dolini Spreče kod Doboja sve do 15. septembra. Snage Otpora kojim je zapovijedao muftija Šemsekadić napadnute su i na južnom krilu na pravcu Sarajevo-Romanija. Time je ubrzan pad cijele sjeveroitočne Bosne čija je okupacija završena padom Foče 5. oktobra 1878. godine. Cijela Bihaćka krajina je okupirana 20. oktobra 1878. godine zauzimanjem Kladuše i tako je vojničko zaposjedanje Bosne i Hercegovine bilo završeno. Za nepuna tri mjeseca jedna od najsavremenijih armija Evrope uz angažiranje oko 300.000 vojnika i oficira vodila je 76 borbi, bojeva i bitaka protiv 100.000 hiljada vojnika, skoro isključivo Bošnjaka. Da bi umanjila značaj otpora i njegovog organizatora – uleme, austrougarska historigrafija je cijeli Pokret otpora Bosne nazvala Hadži Lojina buna.
Hadzi Lojo
