Povijest Bosne – Noel Malcolcm, (1995.g.), str.3;

Share

Povijest Bosne – Noel Malcolcm, (1995.g.), str.3;

Nacionalne su povijesti prokletstvo Balkana. Kao sto svako ko je boravio ili putovao u tom dijelu Evrope dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamo li nacionalno homogene drzave. Sto se Bosne tice, najezda Slavena u VI. i VII. st. uspostavile su jezicki identitet koji je na kraju zamijenio sve ostalo.

Zbog jezickih i kulturnih razloga, a i zbog vise od hiljadu godina zajednicke povijesti, danasnje se stanovnistvo u Bosni moze mirne duse smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polaziste za svaku istoriju Bosne. Ipak, u povijesti covjecanstva nema apsolutnih polazista; treba znati ponesto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su dosli, i koji su se poslije asimilirali s njima.

IliriNajstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena sto su zauzimala veci dio danasnjeg-bivseg prostra Jugoslavije i Albanije (ukljucujuci tu bar juzni dio Bosne i govorila indoevropskim jezikom, srodnom danasnjem albanskom).

Medju ostalim plemenima na koja su Rimljani naisli, sireci svoju vlast, u unutrasnjosti Balkana u II. i I. st. prije Krista, bilo je mijesano Ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistocnom rubu Bosne, i ratnicko pleme u srednjoj Bosni Destinati. Veci dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je sjeverni dio Bosne pripao provinciji Panoniji. Upotreba latinskog jezika vjerovatno se prosirila Bosnom u rimsko doba.

Slijedeci osvajaci Balkana, germanska plemena Gota, koja su pocela harati Balkanom u III st. nanijeli su teske poraze rimskoj vojsci potkraj IV. st. i osvojila tvrdjavu Singidunum (Beograd) potkraj V. st., ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo sto su ga osnovali uskoro u danasnjoj Italiji i Dalmaciji. Napokon ih je na pocetku VI. st. istjerao sa Balkana car Justinijan. (Nakon Justinijanovih pohoda Bosna je postala barem teoretski – dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice izmedju Zapadnog i Istocnog Rimskog carstva).

Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i mozda ostavili za sobom neke potomke, negdje izmedju Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci danasnjih Oseta na Kavkazu), takodjer su se pojavili ovdje u IV. i V. stoljecu.

U VI. st. dosle su na Balkan dvije nove rase: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest u pocetku bila tijesno isprepletena, bilo da su bili saveznici ili suparnici. Te su mongolske urodjenike na kraju protjerali s Balkana na pocetku VI. st. bizantska udruzene vojska. Slaveni su Avare zvali Obri. Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Ini su se potkraj VI. st. doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljackasi, nego i kolinisti i poljodjelci, i osnovali su svoja naselja sve tamo do juznog vrha Grcke. (Ondje je bilo sve do XV. st. sela u kojima se govorilo slavenski 19. 19. Malingoudis slavoli sté masaionikè Ellada, str.39).

Do dvadesetih godina VI. st. Slaveni su se bili naselli u danasnju Bugarsku i Srbiju, a vjerovatno su na mnogim mjestima produrli u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu jos dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi.

Sudeci po zapisima bizantskog historicara i cara Konstantina Pofirogenta (pisao 300 g. kasnije, ali se sluzio carskim arhivama). Hrvate je na Balkan pozvao tadasnji bizantski car da istjeraju napasne Avare.

Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angazovani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani sa Hrvatima i dosli su na Balkan u isto doba.20 (20. U Konstantinovoj knjizi postoje zappavo dvije razlicite verzije tih dogadjaja. Vidi raspravu o tome u Fine, Early Medieval Balkans, str. 49-59).

Ko su zapavo bili ti Srbi i Hrvati ?

Znanstvenici odano znaju da rijec Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rijec kao i iransko ime choroatos, pronadjeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grckog grada Tanaisa u donjem toku rijeke Dona, na jugu Rusije.

Cielo vrijeme to podrucje bilo je naseljeno raznim plemenima, medju kojima su bili i Slaveni i Sarmati; ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u II. st. prije Krista zaobisli sa zapadne strane, sjevernu strranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politicku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od slavenskih plemena na taj nacin po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski. (21. Rostovtseff: Iranians and Greeks, str. 135-146).

Jedna teorija povezuje rijec Hrvat i Choroatos s rjecju hu-urvata, koja je znacila “prijatelj” na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio saramatskog skupa iranskih plemena) (22. Kaufluss, Die Slawen, str.6-9).

Jedna druga teorija nagadja da se korijen imena “Srbin”, serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat. (23. Gimbutas, Slavs, str.60).

Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolomej, koji je pisao u II.st. nase ere, takodjer spominje Serboi medju seramitskim plemenima sjeverno od Kavkaza. Vecina znanstvenika vjeruje da su Srbi i Hrvati bili Slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. (24. Fine, Early OMedieval Balkans, str.56).

Negdje na pocetku VII.st. oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Evropi:”Bijelu Hrvatsku”, koja je obuhvatala dio danasnje juzne Poljske, i “Bijelu Srbiju”, u danasnjoj Ceskoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.

Historijska je istina prilicno jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliciti, ali tijesno povezani, ziveci i seleci se u tandemu, a jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente.

Isto tako je jasno da je u vrijeme kad su oni dosli na Balkan ondje vec postojalo brojno slavensko stanovnistvo, brojnije od Srba i Hrvata zajedno.

Taj glavni slavenski supstrat ne moze podijeliti na razdvojene subetnicke grupacije i stoga je neminovno uzaludan sav projekat izmisljanja prastarih etnickih podjela medju njihovim potomcima. A, taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke stanovnistva iz svih dijelova Rimskog carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.

Srbi su se naselili na podrucju koje odgovara danasnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije u srednjem vijeku postao poznat pod imenom Raska ili Rascia), i malo po malo prosirili svoju vlast na teritorije Duklje ili Docleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina).

Hrvati su se naselili otprilike na podrucje koje odgovara danasnjoj Hrvatskoj, u koje je vjerovatno bio ukljucen i veci dio same BOsne, osim istocnog pojasa doline rijeke Drine. (25. Obolensky, Byzantie Commonwealth, str.136, Guldescu, “Political History, str.86).

Lokalno je slavensko stanovnistvo bilo organizovano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica pocinjala je od porodice (vjerovatno one vrste prosirene obitelji koja se ocuvala u nekim dijelovima Balkana do dana danasnjega, a poznata je pod slavenskim nazivom kao zadruga).

Porodice su bile udruzene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom zupa vladao je teritorijalni poglavar zvani zupan. (26. Gimbutas, Slavs, str.140-141. O zadrugama vidi Sicard, La Zadruga sudslave i Byrnes, ur., Communal Families in the Balkans).

Stari Slaveni su se klanjali ili molili raznim bogovima, cija su se imena ocuvala do dana danasnjega u imenima mjesta u bivsoj Jugoslaviji: npr. bog rogate stoke – Veles, ili bog gromovnik Perun ili Pir.

Bizantski su vladari vec u VI.st. pokusavali pokrstiti Hrvate uz pomoc latinskih svecenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali sto su jos bili pod vlascu Bizanta. Ali, glavnina je Hrvata pokrstena tek u IX.st., a mozemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija podrucja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj IX.st. ili na pocetku X .st. (27. Corovic, Historija Bosne, str. 133-134).

Ima mnogo paganskih obicaja koji su uneseni najprije u krscanstvo, a poslije i u islam u Bosni – primjerice, upotreba gorskih vrhunaca za bogosluzje. Imena paganskih bogova kao sto su Pir, Oganj i Tur ocuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog st. (jedan je istrazivac zabiljezio pjesmicu o njima, koju mu je priopcio neki starac u Sarajevu 1933.g.), a ocuvana su u bosnjackim osobnim imenima kao sto su Tiro, i Piric. (28. Hadzijahic, “Sinkretisticki elementi”, str.304-305 – gorski vrhunci, 309-313 – imena bozanstava).

Politicka povijest zapadnog Balkana od VII. do XI. st. prilicno je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanicke privrzenosti. Najstarije uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije izravno ondje vladalo, ali je uspijevalo prisiliti stanovnistvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast.

Bizant je odrzavao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug), u IX.st., ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve vise simbolicna, dobrim dijelom zato sto su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima. Potkraj VIII.st. i na pocetku IX.st., sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne BOsne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franackom vlascu sve do sedamdesetih godina IX.st. Vjerovatno se bas u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poceo mijenjati po uzoru na zapadnoevropski feudalizam. (29. Andjelic: “Periodi u kulturnoj historiji”, str.202-203).

Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u danasnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istocna skupina srpskih zupa u danasnjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske knezevine (pod vlascu “velikog zupana”) oko sredine IX.st.

Na pocetku X.st. Hrvatska je bila mocna i nezavisna drzavapod kraljem Tomislavom; opet je veci dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovom kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerovatno 928.g.) Hrvatska je bila razdirana gradjanskim ratom i kratko vrijeme (izmedju tridesetih i sezdesetih godina X.st.) veci dio Bosne prigrabila je obnovljena i trenutacno snazna srpska knezevina, koja je priznavala vrhovna vlast Bizantskog Carstva.

Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rijec je o politicko-geografskom prirucniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogent.

U dijelu posvecenom zemljama srpske knezevine pise: “u pokrstenoj Srbiji nalaze se naseljeni gradovi Destinikon (itd.)…, a na tlu Bosone Katera i Desnik.” Odavde jasno proizilazi da se Bosna (manja od danasnje Bosne i koncentrisana uz rijeku Bosnu koja tece od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U sezdesetim godinama X.st. ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlascu otprilike pedeset godina.

Zatim je, 1019. godine ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., “zatornikom Bugara”, prisilio srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanistvo Hrvata postepeno se pretvorilo u nesto kao saveznistvo, pa je u XI.st. Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu neko vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom. Nesto vise nezavisnosti uzivali su krajevi juzno od same Bosne, teritorij Duklje, inace poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum i Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku knezevinu, koja se u sedamdesetim godinama XI.st. prosirila i na srpski teritorij Rasku. U osamdesetim godinama prosirila se pod kraljem Bodinom jos vise, pa je obuhvatila veci dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101.g. kraljevstvo uskoro propalo.

Kraj XI.st. oznacava prekretnicu u povijesti zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teziste srpskih politickih teznji premjestio se na istok, na Rasku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije.

Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102.g. ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske i tako je uspostavljen odnos izmedju te dvije drzave, ponekad odnos izravnog podloznistva, a ponekad personalne unije i saveznistva koje ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine.

Ugarska je vlast 1102.g. protegnuta i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, cija je vlast u toku XII.st. bivala sve samostalnija.

U sezdesetim i sedamdesetim godinama XII.st. Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjesnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena,ali su nakon njegove smrti 1180.g. svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu.

Hrvatska je obnovila svoju uniju sa Ugarskom.

Bosna se, medjutim, u biti oslobodila ugarske vlasti, a kako njome nije vise vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vise samostalna i nezavisna drzava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, ljetopisca Kinama, koji je vjerovatno u osamdesetim godinama zapisao:”Bosna ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast.” kinam je takodjer pribiljezio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina, crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije povijesti.

Iz zamrsene povijesti rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama VI.st. ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zakljucci. Sama Bosna bila je u vise navrata pod srpskom vlascu, napose oko sredine X.st. i potkraj XI.st. Ipak, bilo bi pogresno kazati da je Bosna ikad bila “dio Srbije”, zato sto srpske kraljevine koje su obuhvacale Bosnu, nisu u ono vrijeme obuhvacale veci dio onoga sto danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veceg dijela ovog ranog srednjeg vijeka Bosna bila vezana i kroz vjersku organizaciju za Hrvatsku,a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolicka biskupija u XI.st. Medjuti, kao sto cemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znacajke po kojima se zacijelo vrlo rano pocela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali. Jedan od simbola politickih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest cinjenica da su njeni vladari nocili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao “veliki zupan”, a nikad ban.

A, na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180.g. bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi, ne moze se odgovoriti iz dva razloga: Prvo, zato sto nam nedostaje dokaza, a drugo, zato sto to pitanje nema smisla.

Mozemo samo reci da je veci dio bosanskog teritorija vjerovatno bio u hrvatskim rukama ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlascu u VII.st. ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeca kasnije nema mnogo smisla, aili ga uopste nema.

Bosanci su u svojoj vjerskoj i politickoj povijesti opcenito bili blizi Hrvatima, ali primjenjivati danasnji pojam hrvatskog identiteta (nesto sto je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povjesti i jezika), na nekoga u ono doba jest puki anakronizam.

Jedino razborito sto bi se moglo kazati o etnickom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.

Čitaj više

Možda vas zanima...