Povelja Bana Ninoslava (1232-1235)

Share

POVELJA BANA NINOSLAVA (1232-1235)

Na osnovu prijepisa jednog manjeg dijela posebnog dodatka Povelji Bosanskoga Bana Ninoslava od tacno neutvrdjenog datuma nastanka (pretpostavlja se da je nastala izmedju 1232 i 1235 godine, jer se u njoj spominje Dubrovacki Knez Zan Dandulo, koji je vladao do aprila 1235 godine):

“Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos'nski Veliki, kle se Knezu Dubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije.”

Srpski historicari su pokusavali da ustvrde, kako u toj “povelji” Bosanski Ban Ninoslav narod u Bosni zove Srbljima, a Dubrovcane Vlasima, sto je odavno dokazano kao potpuno neistinito. Ovu “povelja” je vrlo malih dimenzija, a u njoj pisar, inace iz Srbije, koji se zvao Desoje i bio zaposlen od Dubrovnika) navodi da je prije ove bila napisana glavna (prva) povelja, kada kaze” A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.”

Ovo je bio, dakle,samo poseban dodatak povelji i napisan dosta nemarno kada se usporedi sa originalnim poveljama, ocigledno, posto je napisan poslije dovrsetka povelje, da se radilo o necemu sto je sporedno u odnosu na dvije ugovarajuce strane u povelji: Bosnjake i Dubrovcane. Nazivi “Srbljin i Vlah” se spominju pri jos dvije povelje Bana Ninoslava (iz 1240 i 1249 godine), a ne spominju se ni prije ni poslije, jer svi Bosanski Banovi i Kraljevi narod u Bosni, kada mu se eksplicitno obracaju zovu ga Bosnjacima (starinskim nazivom za Bosnjake “Bosnjani”) i nikako drugacije, kao sto i narod u Bosni sam sebe zove Bosnjacima, na nadgrobnim spomenicima, u vjerskim bogumilskim knjigama, darovnicama i sl.

Takodjer, tvrdnje da se naziv “Vlasi” odnosi na Dubrovcane ne stoji, jer se nigdje i nikada tako oni sami nazivaju, niti ih iko ikada tako naziva, cak postoje i adekvatni izvori iz Srbije koji prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana, Srblja i Vlaha, kao npr. u jednom dijelu povelje Stefana Dusana Silnog,a koja datira od 26.oktobra 1345 godine: “…da ne uzima Dabiziv’ Dubrov'canom ni carine; da nikoega dohodka ni tr'govcu Dubrov'c'komu, ni Vlahu, ni sr'binu, da nikomu; i kto gred u Dubrovnik i (i)z Dubrov'nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabizive, da ne uzme carine do veka veku…”. Ovdje, dakle, sami srbi prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana, Srba i Vlaha (“ni tr'govcu Dubrov'c'komu, ni Vlahu, ni Sr'binu), te je tvrdnja da su Dubrovcani bili nazivani “Vlasima” oborena i to upravo iz jednog srpskog izvora!! A, ako Dubrovcani nisu Vlasi, onda ih ni Ban Ninoslav ne moze tako zvati, pa time pada u vodu i tvrdnja da Ban Ninoslav Bosnjake naziva “Srbljima”, jer u toj povelji jedno iskljucuje drugo!!

U isto vrijeme kada je nastala povelja Stefana Dusana i u kojoj on jasno razlikuje “Srbe, Vlahe i Dubrovcane”, kao tri razlicite vrste ljudi, Ban Stjepan II Kotromanic je Ban u Bosni koji u svojim poveljama narod u Bosni zove iskljucivo Bosnjacima, a Dubrovcane Dubrovcanima,nikakvog spomena ni o Srbljima ni o Vlasima.

Ali, sam Ban Ninoslav daje konacan odgovor po ovome pitanju i to pri poveljama Dubrovcanima iz 1240. i 1249 godine, gdje se spominju tri vrste ljudi,a to su Mi-narod u Bosni -“nasi ljudie”, Vi-“Dubrovcani” i Oni-“Srblji i Vlasi” Stranke u ugovoru povelje su “Mi” i “Vi”, odnosno Bosnjaci i Dubrovcani, a “Oni” – Srblji i Vlasi su samo sporedni dio ugovora, a sve ove tri grupe ljudi su razlicite izmedju sebe, sto se jasno vidi iz glavnih dijelova tih povelja, gdje Ban Ninoslav, obracajuci se Dubrovcanima zadrzava sebi pravo sudjenja Bosnjacima (“nasi ljudie”), u slucaju da bi ih tuzili Dubrovcani i zabranjuje “izmu”, odnosno vansudsku odmazdu u krivicama (“i ne izma”). U posebnim, pak, dodacima tim poveljama, govori se o “Srbljima i Vlasima”, kao o posebnoj grupi ljudi razlicitoj od stranaka u ugovoru, odnosno od Bosnjaka i Dubrovcana. Kada bi “srblji i Vlasi” bili istovjetni sa Bosnjacima i Dubrovcanima, onda ovaj dodatak poveljama ne bi imao nikakvog smisla, jer je vec u glavnom dijelu povelje Ban Ninoslav zadrzao sebi pravo sudjenja Bosnjacima,koje bi tuzili Dubrovcani, i ne bi imalo nikakvog smisla ponavljati to ponovo!

Na osnovu svih raspolozivih autenticnih historijskih izvora, jasno se vidi da Srbi nisu domaci ljudi ni u Bosni ni u Dubrovniku, nego stranci iz Srbije koje su Dubrovcani upotrebljavali najvise za prijenos teske trgovacke robe, a u Zahumlju ih je domaca gospoda upotrebljavala kao najamnike za cuvanje stoke, pa im je i putem medjudrzavnih ugovora izmedju Bosne i Dubrovnika bio zasebno regulisan status pred zakonom. Tokom vremena su potpuno nestali kao pravni subjekt u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni, o cemu nam svjedoce i sve kasnije povelje Bosanskih vladara, koje se inace broje u stotinama!

Čitaj više

Možda vas zanima...