Bosanski plemic. Rođen je u Kotoru (današnji Kotor Varoš) god. 1350., pa je stoga osobito volio svoj rodni kraj. Sin je velikog bosanskog vojvode Vukca Hrvatinića (+1401.) kada Hrvoje nasljeđuje Donje Krajeve. Još prije god. 1392. postao je vojvoda tih krajeva. Na prvom se mjestu isticao u borbama za kralja Žigmunda (Sigismund).
Bio je gospodar Donjih Krajeva. O njegovoj veličini govori činjenica da ga je ondašnja Dubrovačka Republika “uvijek smatrala svojim zaštitnikom”. Bio je splitski velmoža, jednom riječju bio je središnji lik – najslavniji bosanski velikaš. Njegovu veličinu ne umanjuje ni činjenica da se priklonio ugarsko-hrvatskom kralju Žigmundu (Sigismund).
To je uradio iz jednog jedinog razloga: njegova je želja i zamisao bila da ujedini sve pod bosanskim kraljem. A zakoniti kralj je Ladislav Napuljski, okrunjen u Zadru. No, taj je kralj kasnije prodao neke dijelove Dalmacije “mletačkom duždu Mihajlu Stenu i mletačkoj općini za 100.000 dukata”. Još je god. 1393., 15. kolovoza izdao pismo u kojem obećava vjernost kralju Žigmundu. Hrvojevo priključivanje Sigismundu izazvalo je revolt kod drugih bosanskih vladara Sandalja iz Blagaja, Mihovilića iz Bistice, kralja Ostoje iz Visokog, ali također i zbog osobnih interesa, među kojima se ponajviše izdvaja zavist prema Hrvoju.
Da bi udobrovoljio kralja Sigismunda, Hrvoje je zaratio protiv kralja Ostoje, te na sebe navlači sramotu koju njegova zakonita žena Jelena izražava ovim riječima:”Je li moguće da Hrvoje ratuje sada protiv Ostoje, a za Žigmunda? Je li moguće da on s četama svojim prolijeva krv bratsku…”. Iako ove riječi nisu kraljičine, one zorno opisuju tadašnju situaciju. Hrvoje je uvidio namjere Sigismunda: postati vladarom Bosne, poučen starom izrekom: zavadi pa vladaj. Pokajao se zbog toga, te se odlučio osvetiti. U nekoliko je navrata zaratio protiv kralja Žigmunda. Već se u kolovozu i rujnu 1398.god., povezao se Turcima te porazio kralja kod Dubice.
Kada je raskinuo s ugarskim kraljem, priznavao je kralja Ladislava Napuljskog zakonitim i postao njegov namjesnik, “glavni vikar”. Svečano je ustoličen za hercega 4. studenog 1403. uredivši pri tom svoj dvor dijelom u Jajcu, a dijelom u Splitu. U Dalmaciji nije vladao kao kraljevski namjesnik, već kao sam kralj. Kovao je svoj novac, slao svoju vojsku u različite vojne pohode, dobro surađivao sa Venecijom, izmirio je Split i Trogir.
Već 1413.god., počinje slabljenje njegove moći. Dalmatinci su se oslobodili njegove vlasti, Venecija odbija suradnju s njim, kao i kralj Ladislav. Žigmund je izdao javni proglas u kojem ga naziva veleizdajnikom i dušmaninom kraljevskim te poziva na vojnu protiv njega.
Uza sve nastojanje Hrvoje se nije uspio pomiriti s ugarskim kraljem i jedino što mu je preostalo jest potražiti pomoć ondje gdje je znao da će je naći, kod Turaka. U proljeće 1415. god., uz pomoć Turaka potpuno je porazio ugarsku vojsku kod Doboja. To je bila ujedno i osveta za poraz iz god. 1408.
Umro je u travnju 1416. god. u svojoj tvrđavi Kotoru na Vrbanji. Vrijeme u kojem je živio Hrvoje može se opisati ovako:”Sve se opet prilike složiše u tom, da su pojedine zemlje balkanskog poluotoka između sebe, pa tako i Bosnu raskomadale; individualni duh tadašnjeg kulturnog razvitka, religija, koja je jedinstvenom pravcu katoličke vjere bila protivna, velika snaga Podunavske kraljevine Ugarske i sve to naprednija sila turska, – sve je to razoravalo i rastvaralo.
