Dok u svijetu gotovo svi narodi tvrde da znaju svoje historijsko porijeklo, u zemljama bivše Jugoslavije, a pogotovo u našoj Bosni i Hercegovni, vode se rasprave ko je ko i odakle je došao, te koji narod po tom osnovu ima pravo na dominaciju.
Početkom devedesetih godina hrvatski su historičari, u želji da dokažu kako Hrvati nisu isti sa Srbima i Bošnjacima, otpočeli potragu za neslavenskim korijenima. Pojavile su se na desetine publikacija o tome kako su svi Hrvati došli s iranske visoravni. Pronađeni su grbovi, slični nazivi i mnogi drugi elementi koji su trebali potvrditi teorije velikih seoba i iranskog porijekla Hrvata.
S druge strane srpski su istoričari uvjeravali ne samo svoje, već i druge narode bivše Jugoslavije, da su svi oni Srbi, samo različite vjere, te da nema sumnje da su nam svima Rusi braća po krvi. Dokaz za to je bio slavenski jezik kojim pričaju svi stanovnici bivših republika. Sve školske knjige u bivšoj Jugoslaviji su ovu teoriju zabetonirale u glavama naroda.
Najteže je bilo Bošnjacima. Njih su prisvajali i Srbi i Hrvati. Čak se išlo do besmislice da su Bošnjaci turskog porijekla. Sve su činili da kod Bošnjaka stvore averziju i kompleks nize vrijednosti, što su donekle i uspjeil, a sto djelimicno jos uvijek traje kod nekih pojedinaca. Na nesreću Bošnjaka, bosanski Srbi su imali svoju maticu Srbiju, a bosanski Hrvati Hrvatsku. Tražeći svoj identitet Bošnjaci su se sredinom devedesetih godina, a i prije, pokušali identificirati sa Bogumilima i time biti nešto što nije ni srpsko ni hrvatsko, već autotono bosansko, dakle vezano samo za Bošnjake. Razlog je bio taj što je Islam došao tek početkom Novog vijeka, dakle stotinama godina poslije katoličanstva i pravoslavlja.
Ubrzan razvoj genetike u posljednjih desetak godina, zasigurno će neke razočarati svojim neoborivim dokazima o njihovom porijeklu. Seobe Slavena, iranski korijeni, bratstvo s Rusima, veza sa Turskom, sve su to teorije kojima se već uveliko klima pod nogama.
Jedna od studija o genetskom porijeklu stanovnika bivših Jugoslavenskih republika realizirana je u suradnji:
Instituta za antropološka istraživanja u Zagrebu,
Medicinskog Univerziteta u Skoplju,
Kliničkog centra u Beogradu,
Estonskog Biocentra pri Tart Univerzitetu,
Medicinskog Univerziteta u Prištini,
Medicinskog Fakulteta u Tuzli,
Kliničke Bolnice „Bijeli brijeg“ u Tuzli,
Domu zdravlja u Zagrebu,
Škole medicine u Edinburgu – Škotska.
Kako bi rezultati bili što bliži realnoj situaciju na terenu, uzorci su sakupljani i testirani u svim gradovima bivše Jugoslavije.
Genetske grupe (koje su analizirane u ovom istrazivanju):
J (J2e*,J2e1,J2,J2f1):
Ova haplo grupa je Anatolskog porijekla, najvjerovatnije je sa osmanlijama na Balkan/Europa dosla.
Procenat ove grupe u stanovnistvu:
Hrvatska (kopno) 1,9%
Bosna –
Hercegovina 1,4%
Srbija 8,0%
Kosovski Albanci 16,7%
Makedonci 12,6%
Makedonski romi 1,8
E (E3b*,E3b1…itd.)
Ova grupa se nalazi na cijeloj jadranskoj obali, Italiji, Grckoj, Albaniji i granocnim regionu. Najveci procenat se nalazi kod Kos.albanaca.
Procenat ove grupe u stanovnistvu:
Hrvatska (kopno) 5,6%
Bosna 10,14%
Hercegovina 8,9%
Srbija 21,25%
Kos.albanci 47,4%
Makedonci 24,06%
Mak.romi 29,82%
K*
Ovaj haplotip pripada Hunsko-turskoj grani, korijen ove grupa je u Mongoliji, najvjerovatnije sa Hunima u Evropu donesen.
Procenat ove grupe u stanovnistvu:
Hrvatska(kopno) 0,9%
Bosna –
Hercegovina 2,84%
Srbija 7,08%
Kos.albanci-
Makedonci 1,27%
Maked.romi –
R
R1a: Slavenskog porijekla, ovaj tip je sa Crnog i Kaspijskog mora najvjerovatnije sa “kurgan-kulturom” dosao u Europu. Najcesce se nalazi u Rusiji, Ukrajini i na baltiku.
Procenat ove grupe u stanovnistvu:
Hrvatska(kopno) 34,30%
Bosna 24,60%
Hercegovina 12,06%
Srbija 15,93
Kos.albanci 4,42%
Makedonci 15,19
Mak.romi 1,70%
R1b
Nosioci ove grupe se susrecu najvise u zapadnoj Evropi. Najveci procenat je na Spansko-francuskom podrucju ,a takodje velik procenat u V .Britaniji i Irskoj.
Procenat ove grupe u stanovnistvu:
Hrvatska(kopno) 15,70%
Bosna 1,40%
Hercegovina 3,55%
Srbija 10,62%
Kos.albanci 21,10%
Makedonci 5,06%
Mak.romi 1,75%
I:
Ovaj haplotip postoji samo u Evropi, za razliku od svih ostalih haplotipa. Zato se smatra da je u Europi i nastao kod prvih Evropljana izmedju dva ledena doba prije 30-35.000 godina.
I1a
Najveci procenat ovog tipa se nalazi na Skandinaviji i Islandu.Ovaj haplotip u V.Britaniji nazivaju i “Wikinger marker”.
I1b*:
Ovaj haplotip se najcesce (najveci procenat) u Bosni i Hercegovini nalazi i okolnim zemljama ,pri cemu sa udaljavanjem jako(naglo) opada. Npr. u Hrvatskoj blizu Slovenije nalazi se samo 20% ovog tipa.
Jedna podvrsta se nalazi na Sardiniji.
Za sada je ovo otkrice zapanjujuce, jer do prije 5 godina niko nije ni znao ni slutio da izvan Skandinavije(vikinga) jos nasljednika prvih Evropljana ima.
Procenat ove grupe u stanovnistvu (I*+I1a+I1b*+I1c):
Hrvatska (kopno) 37,0%
Bosna 53,65%
Hercegovina 70,91%
Srbija 36,28%
Kos.albanci 7,96%
Makedonci 34,17%
Mak.romi 5,26%
Najinteresantnije od svega leži u činjenici da je I1b grupa u Bosni i Hercegovini zastupljena jako visokim procentima. Do sada niti jedna takva koncentracija nije zabilježena u Evropi.
Zapadni genetičari i antropolozi vjeruju da su upravo Vikinzi naši direktni potomci, što potvrđuju i genetske analize zadnjih sedam godina. Pojavljivanje haplogrupe I na teritoriju Velike Britanije, Francuske i kod Kelta, pripisuje se Vikinzima koji su se spuštali i ratovali na ovim teritorijima, a koji su u sebi nosili naše gene i tako ostavili genetski trag iza sebe.
Bitno je naglasiti da ova grupa dominira, osim u hrvatskoj i u bošnjačkoj, te i u srpskoj populaciji BiH.
H:
Ova haplogrupa je nastala u Indiji i najvjerovatnije sa Sintima i Romima dosla na Balkan.
Procenat ove grupe u stanovnistvu:
Hrvatska(kopno)-
Bosna –
Hercegovina-
Srbija 0,9%
kos,albanci –
makedonci –
Mak.romi 59,6%
Kratko objasnjenje(odnosno zakljucci koji se iz ovoga izvalce) “rezultata”!
34,3% Hrvata SU slavenskog porijekla(Haplotip R1a)
25% Bosanaca SU slavenskog porijekla
12% Hercegovaca SU slavenskog Porijekla
Ali samo 15,93% Srba su slavenskog porijekla
(sto obara u potpunosti srpski mit o njihovim slavenskim korijenima i bratsvu sa Rusima).
Procenat muskaraca koji pripadaju Anatolskom(turskom )porijeklu:
1,4% Hercegovaca je Anatolskog porijekla
1,9 Hrvata je anatolskog porijekla,
ali 8% Srba je anatolskog(turskog) porijekla,a tome treba dodati 7,08% Srba koji nose haplotip K (Hunsko-turski).
Prije nego sto se pocne govoriti o “teoriji zavjere” treba naglasiti da ovi podaci dolaze iz studije zemalja (i institucija tih zemalja ) koje su u ovom studiju ucestvovale.
Ovi podatci su tek pocetak tipiziranja stanovnistva i bice nekog pomijeranja ovih brojeva, doduse ne u nekoj znacajnijoj mjeri ,jer ce ovo biti i ostati kao osnova.
Ovo je takodje dobra osnova kojoM se ruse svi “mitovi” o velikom Srpstvu, Hrvatstvu ,slavenstvu, avarstvu…koji ne odgovaraju stvarnim cinjenicama (blago receno).
Jednoga trebamo biti svjesni:
U Bosni postoji 6 razlicitih haplotipova, u Hercegovini 11, u Hrvatskoj 12, u Srbiji 13.
U ovim zadnjim dvjema zemljama ne dominira ni jedan haplotip pa se ni jedna od ove dvije zemlje NE moze pozvati na CISTE korijene ,jer su kao i vecina europskih zemalja mjesavina iz razlicitih krajeva porijekla.
Jedino i samo stanovnistvo BiH posjeduju, kao sto ste vidjeli, NAJVECI procent samo jedne haplogrupe u cijeloj Europi i ovu genetsku izolaciju do objavljivanja ove studije (a i drugih) niko nije smatrao mogucom, i nigdje u Evropi se ne pojavljuje na tako velikoj povrsini.
PS. Bosanci i Hercegovci ovdje nisu prikazani kao 3 etnicke grupe, nego kao cjelokupno BiH stanovnistvo uopce.
Ovo se nekima neće svidjeti, ali radi se o egzaktnoj nauci, a ne pukim naglabanjima onih kojima istina nije najvažnija stvar.
http://mbe.oxfordjournals.org/cgi/re…22/10/1964.pdf
Reference: High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces
Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations:
Marijana Pericici, Lovorka Barac Lauc, Irena Martinovic Klaric, Siiri Rootsi,
Branka Janicijevic´, Igor Rudan, Rifet Terzic, Ivanka Colak, Ante Kvesic, Dan Popovic
Anasijacki, Ibrahim Behluli, Dobrivoje Ðord-evic´, Ljudmila Efremovska, Ðorde D. Bajec, Branislav D. Stefanovic, Richard Villems, and Pavao Rudan.
Institute for Anthropological Research, Amruseva 8, 10000 Zagreb, Croatia;
Estonian Biocentre, University of Tartu, Tartu, Estonia;
School of Public Health, University of Zagreb Medical School, Zagreb, Croatia;
University of Edinburgh, MedicalSchool, Edinburgh, Scotland;
Medical Faculty, University of Tuzla, Tuzla, Bosnia and Herzegovina;
Clinical Hospital Center ‘‘Bijeli Brijeg,’’ Mostar, Bosnia and Herzegovina;
Emergency Unit of Clinical Center of Serbia, Belgrade, Serbia and Montenegro;
Medical Faculty, University of Prishtina, Prishtina, Kosovo; and
Medical Faculty, University of Skopje, Skopje, Macedonia
