Bošnjački Mazgit

Autor: Redžep Škrijelj

Abstract: Protjerivanje i egzodus Bošnjaka Nikšića, njihovo dramatično raseljivanje po preostalom prostoru Berlinskim kongresom (1878) okrnjene Osmanlijske Imperije, tema je originalne znanstvene studije sačinjene na osnovu raspoloživih osmanlijskih i balkanskih historijskih izvora. Rad je sačinjen na osnovu empirijskog istraživanja osmanlijskih i drugih izvora i kazivanja mještana. Bošnjaci Nikšića ili “Nikšićki Turci”, kako su ih njihovi crnogorski izgonitelji obično nazivali, su poslije dvomjesečnih borbi I predaje grada Crnogorcima (1877), sa svojim porodicama krenuli na dug i neizvjestan muhadžirski put, koji ih je odvodio u različite pravce. Jedan od brojnih, patnjama I mukom utabanih puteva, vodio je u pravcu Kosova, u Mazgit, na predivnu “svetu zemlju osmanlijsku” na ravnom Kosovom Polju, na predio koji je najviše sličio njihovom zavičaju – napuštenom Nikšiću, kojeg su morali ustupiti novom osvajaču. Tijekom burnih historijskih prelamanja Mazgit je ostao prepoznatljiv kao jedna u nizu velikih bošnjačkih muhadžirskih oaza. Privikavanje i opstjanje nikšićkih Bošnjaka u Mazgitu teklo je sporo i otežano. Danas je na Mazgitu Bošnjaka sve manje, a razloga za to nebrojeno mnogo!

Ključne riječi: Bošnjački Mazgit, Nikšić, Nikšićki Bošnjaci, Kolašin, Kosovo, Novopazarski
sandžak, muhadžiri…

1. Osnivanje bošnjačkog Mazgita

“Nijesu pametni ni oni što su otišli, ni ovi što su ostali. Karabak tamo, Karabak ovamo” (Husein Bašić, CrnoTurci) Muhadžirski talas, koji je poslije 1878. godine zahvatio bošnjački etnički prostor, donio je
niz dramatičnih promjena, koje su najžešće osjetili Bošnjaci iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine (Nevesinje, Gacko, Korjenić i, Dabarsko Polje, Dživar Trebinjski), Crne Gore (Nikšić i Kolaš in)1 i nekih dijelova Novopazarskog sandžaka. Poslije zauzimanja Nikšića, bošnjačko stanovništvo se raselilo prema Bosni, Albaniji, Kosovu, Makedoniji i Anadoliji2. Egzodus Nikšićana Bošnjaka3 uvijek je tema par exellence u znanstvenim studijama i književnom stvaralaštvu. Dugo se ništa nije znalo o sudbini brojnih porodica hercegovačkih muhadžira. Nikšićani se, pak, pominju u različitim djelima naše književnosti4, na primjer u hićaji Junak ili hajduk našeg uglednog književnika Muhameda Abdagića: “Napustismo Ni'šić, a da ne izmetnusmo ni jedne, a tri mjeseca opkoljeni, i sve smo odoljevali bez ičije pomoći, Turci se savili oko svoje stražnjice i svog hala, jer hi Moskov bješe dotjerao do pred vrata Stambola… I nudio nam je car najbolju zemlju u carstvu. Vi ste bili junaci, veli, čuveno je vaše, pa ste zaslužili da vam se da, sami izaberite mjesto u carevini. Pa se vratih i rekoh šta je car reko, Hadžimanić Duro bijaše tada najstariji, od sto jedan vala, Babić Jašar, već bio poginuo, smače ga mlado Crnogorče u boju, sal Duro, i Avdo Ljuca, junak pod sijedom bradom do pojasa, a oni drugi svi u boju, Duro onda veli nećemo vala nigdje sem na Kosovu, tu da pobodemo kolac i tu na ravnom Kosovu ko što bijaše ravan Nikšić, onakav isti grad da namjestimo, e da bi dovu tu činili caru, i podvorenje, što nam do|e na Kosovo i otvori vrata pravoj vjeri, odatle da ponekad svratimo i u Nikšić da nas želja mine… Ali paša ne dade, veli: Vala ako vi taj kolac pobodete na Kosovu, pobodite ga u moju g….u. Te najzad u Mazgit… A ja ostah ovdje u Glogoviku, da sam još bliži Nikšiću, e svud li smo se rasturili po carevini, a niko ti ne voli muhadžera i ne primiči se muhadžeru, a djecu plaše sa njima, bježite, djeco, eto muhadžera5.Selo Mazgit6, Mazgit Bošnjački, Novi Nikšić, Donji Mazgit ili prema osmanskim oficijelnim spisima, Mazgit-i Hamidije7, je selo zbijenog tipa, nastalo na brežuljku Mazgit8 dolaskom bošnjačkih muhadžira iz Nikšića9, a kasnije i bošnjačkih muhadžira iz Kolašina i drugih zauzetih hercegovačkih oblasti, ali i dijelova Novopazarskog sandžaka, koji su poslije 1878. pripali novoj I nezavisnoj kneževini Crnoj Gori. Postoji uvjerenje da ime sela dolazi od naziva istoimene visoravni na kojoj je izniklo selo koje su uz dozvolu osmanliskih vlasti (Muhadžirske komisije) formirali muhadžiri iz Bosne i nekadašnjeg šireg regiona Novopazarskog sandžaka izme|u 1877. I 1912. godine.

Mazgit se nalazi između Globoderice i uzvišenja Gazi Mestan. Bez obzira što leži na goloj visoravni, selo Mazgit mnogi ubrajaju u najljepša sela na Kosovu. U neposrednom dodiru sa njim je Brnjička rijeka u koju se ulijeva potočić Gladna voda, a zatim se ponovno odvajaju u dva tijeka od kojih jedan protiče preko Mazgit Polja i pored Muratovog turbeta10, pa preko Globoderič kog blata utiječe u rijeku Sitnicu, lijevu pritoku Laba11. Lijepom izgledu sela uveliko su doprinijeli bošnjački muhadžiri, koji su zahvaljujući izobilju vode uzgojili dosta drveća i pod sjenkom tih improviziranih šumaraka nalazili utočište za vrijeme velikih ljetnih žega. Među mnogobrojnim toponimima u selu je i uzvišenje Piperski Brijeg, kome su muhadžiri iz Nikšića i Kolašina nadjenuli ime po nekom Piperu Seferu12. Muhadžiri su svoje kuće podizali na potezu Jalije (tur. obala)13. Prema navodima ondašnjih suvremenika, na bošnjačkim posijelima u Mazgitu često su se mogle čuti bosanske kraješnice koje su uz gusle izvodili lokalni guslari14. Prije dolaska u Mazgit, nikšićki Bošnjaci su se nakon teškog “ispraćaja” ili još bolnijeg izgona iz zavičajnog Nikšića, kroz nepunu godinu razmještali ka Podgorici, Skadru, Tirani, Lješu, Đakovici, Peći, Rožaju, da bi najzad preko Novog Pazara parcijalno pristizali u Kosovo, Makedoniju (Hasanegovo i Berovo) i unutrašnjost Osmanlijske Imperije15. Njihovo nastanjivanje na Kosovu pominje I Martin Đurđević: “… kao najveći zulumćari i nemirnjaci bijahu svi Nikšićani i Korijenići iz cijele Hercegovine u Tursku sa obiteljima i pod jakom prijetnjom prebačeni i protjerani preko granice. Ovi se prognanici naselišena Kosovom polju i u Albaniji.”16 Muhadžirsko naselje Mazgit je niklo na čifliku Prištineli Arifage17, koji su vilajetske vlasti otkuplile radi smještaja protjeranih i neopskrbljenih Nikšićana. Za “ozemljavanje Bošnjaka” velika zasluga pripada sultanu Abdulhamidu II (1876-1909), po kome je ovo naselje bošnjačkih muhadžira u historiskim i drugim izvorima poznato i kao Mazgiti Hamidije (Hamidov Mazgit).18

2. Muhadžirsko i ostalo stanovništvo Bošnjačkog Mazgita

Mazgit je jedno od brojnih mjesta na Kosovu koja su nastala doseljavanjem muslimanskog muhadžirskog stanovništva iz različitih oblasti nekadašnje osmanlijske države. Najvećim dijelom su muhadžiri pristizali sa Sjevernog Kavkaza – Čerkezi, Dagestanci, Abhazi, Tatari19, iz Toplice i Jablanice – Albanci, Turci, Romi i Bošnjaci20 iz gotovo svih krajeva nekadašnjeg Bosanskog vilajeta, Hercegovine i Novopazarskog sandžaka, koji su nakon sudbonosne 1878. godine i teritorijalnog balkanskog prekrajanja nasilno pokrenuti sa svog vatana. Hroničari izvještavaju da je Mazgit “…postao kao kolonija muslimanskih iseljenika iz Nikšića, koji su Nikšić napustili 1878.

godine, i na ovom mjestu nastanili četiri-pet godina docnije, jer su prije nastanjivanja na Kosovu dugo skitali.21 Prema nekim izvještajima u Novom Pazaru su se zadržali oko dvije godine22, ali su poslije pogibije pazarskog kajmekama (1878. godine)23, neki morali put nastaviti ka Kosovu i dalje prema unutrašnjosti imperije. Prištinski paša nije bio najsretniji kada se susreo sa ovakvim pridošlim “musafirima bundžijama”, pa im nije dopustio da se nasele u kasabi. Zahvaljujući intervencijama i jakim vezama Nikšićana24, iz Istanbula (Stambola) je pristigla uredba sa dozvolom o njihovom “ozemljavanju” na valovitoj i prostranoj ravnici Mazgita. Ove muhadžire pominje i Petar Šobajić, “Oni se raspu po Turskoj u Pljevlja, Bijelo Polje, Novi Pazar, Kosovo i Makedoniju…”25, iznoseći da poslije oslobođenja Crne Gore “… nakon zauzimanja Nikšića u varoši se zadržalo oko 30 kuća, od kojih su se mnogi kasnije iseljavali, među njima Mumin Gašević, Omer Ganijagić, Memo i Ramo Kadrić – Ljuce su posle prešli na Kosovo”26.

Prema kazivanju Džemaila A. Mehmedovića (1919-1974) sina Nikšićkog muhadžira Abdulaha, iz Hasanbegova (Skoplje), nakon dolaska muhadžira na Kosovo, jedan dio njih se zadovoljio ponuđenim uslovima i nije nastavio dalje ka Skoplju i udaljenijim ciljevima. Prema njegovom pisanju su na Kosovu : “u Mazgitu ostaladva brata, Tahir i Sadik Prekić, Adem-aga Bećović, adžo Alija, adžo Bahto, Muharem i Derviša (Rifatovi roditelji), Hadžo, Hadžo Mešić, amidža Mehmedov i Hamdov, zatim Zejnini (Tahira Prakića) otac i majka i još mnogo porodica i muhadžira”.27 Većina muhadžira je vremenom vrlo dobro savladala turski i albanski jezik. Muhadžiri su formirali selo sa oko tri stotine kuća, sa tri prava i dugačka sokaka koja su se presjecala pod pravim uglom i tako obrazovali naseobinu od šest mahala muhadžira: Piperska, Nikšićka, Hercegovačka, Gatačka, Begovska i Rudnjevačka (Rudinjanska). U selu su prema pričanju mještana postojale mejhane, pekare, kovačke radnje I trgovački dućani, dobro povezani sa Skopljem, Solunom i drugim centrima, najprije, zahvaljujući željezničkoj liniji (1873. godina) koja je prolazila nadomak naselja. Seobu nikšićkih muhadžira iz Novog Pazara je predvodio Pašo Hajrović. U neslavnoj grupi je bilo malkontenata (nezadovoljnih) iz poznatih nikšićkih rodova – obitelji od kojih su najpoznatiji bili: Nikšići (preci današnjih Bajramovića); Bećovići (današnji Omerovići); Gani(j)agići (današnji Hašimovići-Hašimi); Mačkovići, Runjević i, Ferizovići, Dervići, Mešići; Prekići (danas obitelji Preka u Prištini); Hajrovići (potomci su im danas porodice Huseini u Kosovskoj Mitrovici).28 Zajednički život protjeranih Bošnjaka u novim sredinama karakteriše uzajamna solidarnost I izgradnja cjelokupne infrastructure u naselju, izgradnja vjerskoobrazovnih objekata, džamija (s obavezom da bude izgrađena u centru sela), bunara za vodosnabdjevanje i drugo. Novu su sredinu Nikšićani rado zaposjeli sa namjerom i nadanjem da će tu podići novi Nikšić! Kao kvalitetni vjernici u selu su muhadžiri organizirali izgradnju džamije koja je nikla usred naselja.29 Nakon spaljivanja obnovljena je tek 1960. godine u, kako mještani kažu, ruralnom stilu sa malim pendžerima.

Sve zasluge za njenu obnovu i početak rada mještani pripisuju Hanefiji Hašimoviću. Mazgit se kao dobro organizirana naseobina pominje krajem XIX vijeka u redovnom osmanlijskom popisu (1895/6) u sklopu svih 248 sela Prištinske kaze30. Stari Abdulah Bajramović (1903- ), je 1983. godine pričao da mu je te 1912. godine bilo 9 godina kada su selo pljačkali i palili Bugari, ali je dolaskom “Kraljevine Srbije 1913. godine njima preostalima bilo znatno bolje”.31 Selo je ponovo raslo, a bilo je i novih doseljavanja Bošnjaka i Crnogoraca. Prema pričanju Šaćira Bajramovića, u toku 1915/16. godine, doselili su se Jusufovići, oko 1931.

Pljakići iz Ugla na Pešteri, a 1943. godine ratnim strahotama prestravljeni i prognani Gusinci iz Bijelog Polja. U vrijeme kolonizatorske akcije Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca doseljene su bile četiri crnogorske porodice (Vlaškovići, Dragojevići, Pimići i Đurovići). Kasnije su im se pridružili Perovići i Šekarići koji su kupili imanja u Mazgitu. U toku II Svjetskog rata, Mazgit ulazi pod upravu Velike Albanije. Nove vlasti Bošnjacima preinačuju prezimena i odbacujući sufiks -ić. Nove vlasti su tada otvorile i novu školu, naravno na albanskom jeziku. Pojedinci su školu pohađali sve do školske 1956/57. godine. Poslije svršetka II Svjetskog rata, određene su familije vratile svom prezimenu oduzete sufikse, za razliku od jednog broja porodica koje su prihvatile nastale promjene i iz određenih razloga zadržali postojeće obiteljsko prezime.

Starih muhadžirskih rodova je do kraja 60-tih godina XX vijeka u Mazgitu bilo vrlo malo: tri kuće Bećovića, jedna Dervića I Prekića (svi iz Nikšića) i jedna kuća Jusufovića (Kolašin).32

3. Iseljavanje Bošnjaka sa Mazgita

Koncentriranje Bošnjaka na Mazgitu privremeno odgađa problem koje su preživjeli nakon egzodusa iz Nikšića, Kolašina I drugih bošnjačkih sredina. Razmještanja u druge sredine nisu značajnije poremetila populacionu strukturu Mazgita. Sve do Prvog Balkanskog rata u selu je bilo 130 domova, od kojih je sljedeće (1913.) godine u Tursku iselilo 118 porodica. Nešto docnije, jedna porodica je odselila u Prištinu, a druga u Hasanbegovo u Skoplju.33 U rušilačkom nasrtaju bugarskih jedinica na Mazgit u toku Balkanskih ratova 1912/13. godine spaljene su i opljačkane sve bošnjačke kuće, osim svega devet domova.34 Stanovništvo je protjerano preko Soluna u maloazijske – osmanlijske oblasti, najviše u selo (danas gradić) Bostandži (Bostanci) u blizini Burhanije i Erdemita. Mazgit 1916. godine napušta Jusufović Hajro i odlazi u Skoplje, a nakon toga u Pendik (Turska). Poslije II svjetskog rata Mazgit napuštaju Kriještorci (Malić sa braćom i sinovima); Bošnjaci koji su tamo doselili iz Pazara prelaze u Skoplje; Drekovići iz Vesenića sa Mazgita prelaze u Gradsko (Veles), a zatim u Skoplje; Omerovići u Tursku, za njima Bubice, Sijamići, Bavčići i mnogi drugi. Bilo je uzajamne muhadžirske povezanosti i čestih sklapanja brakova sa muhadžirima u Novopazarskom sandžaku (Sjenica, Akova, Novi Pazar). Bilo je i drugih iseljavanja Bošnjaka u Tursku ili ka razvijenijim gradovima. Jedan dio na Mazgitu doseljenih muhadžira počinje napuštati svoju zemlju i svoje kuće, ne prodajući ih nikome, jer nije bilo zainteresiranih za njihov otkup zato što su i ostali namjeravali da se odsele u Tursku. To je učinjeno poslije stvaranja Kraljevine SHS (1918. godina), a njihova zemlja podijeljena “zaslužnim Soluncima.”35 Među prvima se iz Mazgita 1917. godine iselio Sadik Prekić, koji je otišao u Tursku, u mjesto Karas, blizu Edremita, sa sinovima Malićom, Salihom, Bišom i Avdulahom.36 Mazgit je u periodu od 1912-1970. predstavljao vrlo značajan iseljenički i muhadžirski centar u kome su se mijenjale povorke bošnjačkih muhadžira. U njemu su boravili mnogi Bošnjaci koji se pedesetih godina XX vijeka naseljavaju u Makedoniju ili odlaze za Tursku (Bošnjaci, Kriještorci, Bubice i drugi).

4. Poznatiji Bošnjaci sa Mazgita

Na Mazgitu su rođene ili odrastale mnoge značajne ličnosti iz javnog i privrednog sektora. Među najuglednim Bošnjacima Mazgita treba pomenuti njih nekoliko:
– Šaćir Bajrović, ugledni trgovac, koji je sa krupnom stokom poslovao i trgovao sve do Soluna. Imao je svoju trgovačku družinu sa kojom je kod turbeta sultan Murata dočekivao karavane robe iz Novog Pazara, koje je predvodio nekada ugledni pazarski trgovac Ramo Delić;  – Adem Prekić, svršenik skopske medrese (1921. godina), a zatim učitelj u nekoliko mjesta na Kosovu i Makedoniji. Potomstvo mu je na Kosovu i u Turskoj; – Smajo Prekić, imućan poslovan čovjek koji je 1937. godine odselio u Tursku. Nekada je bio predsjednik općine Obilić;
– Smajo Jusufi (Jusufović)

1914-2001, porijeklom iz Donjeg Kolašina, poznati društveno-politički djelatnik Prištine i Kosova.
Bio je član Oblasnog narodnog odbora, trgovački povjerenik narodnog odbora Sreza Priština; član izvršnog vijeća Oblasnog odbora za industriju i saobraćaj. Bio je dugogodišnji (1967-1980) predsjednik Turističkog Saveza Kosova;

– Enver Jusufi (1925-1994) poznati društveno-politički djelatnik koji je bio direktor termoelektrana u Obiliću, član predsjedništva SSRN Srbije, ali i predsjednik Suda udruženog rada Kosova itd;

– Ibro Jusufi (1934-1998), istaknuti društveno-politički djelatnik. Obavljao brojne značajne funkcije, naročito, posao direktora Elektrokosova-elektrodistribucije Prištine; član CKSK Srbije; director Carine Kosova i predsjednik Izvršnog vijeća Prištine;

– Mustafa Pljakić (1934) visoki kosovski funkcioner. Živi u Ljubljani. Bio je na dužnosti saveznog
ministra saobraćaja i veza SFRJ;

– Fevzija Bajrami(ović) (1938) živi u Kosovskoj Mitrovici. Dugo je godina radio u SUP-u u Kosovskoj Mitrovici. Bio načelnik Javne Bezbjednosti međuopćinskog regiona (pet općina);

– Remzija Bajramović (1941), rudarski inženjer koji je dugo bio upošljen u Termoelektranama Obilić i bio rukovodilac mnogobrojnih radnih jedinica ili organizacija. Sa Kosova odselio 1999. godine;

– Šaćir Bajramović (1945), naš česti sagovornik. Živi u Prištini i od juna 2000. godine obavlja dužnost Generalnog sekretara Stranke Demokratske Akcije na Kosovu. Od 1970. do jula 1999. godine radio kao mašinski inženjer i u više mandata bio tehnički direktor. Kroz dva je mandata bio na dužnosti generalnog direktora Gradske toplane u Prištini.

– Sanija Z. Turbetar (1952), porijeklom iz porodice Džanković iz Kamešnice. Danas na Mazgitu u turbetu sultana Murata obavlja dužnost mutevelije (prokuradura) i kustosa postojećeg muzeja. Sasvojom kćerkom Šenaj, nastavljač je stare šestvjekovne osmanlijske tradicije čuvanja glasovitog turbeta na Kosovom Polju poginulom sultanu Muratu I Hudavendigaru (1362-1389).

5. Mazgit na početku XXI vijeka

Starih je bošnjačkih porodica na Mazgitu danas veoma malo: Bajramovići, Nišići (prešli u Prištinu), Hašimovići (Hašimi), Softići iz Zamrštena (Priboj) koji su poslije 1999. godine otišli u Mitrovicu, Džidići iz Odžaka (Pljevlja), Pljakići iz Ugla (Sjenica) sinovi Hoda37 i Vejsila (Omer čija djeca, Nihad i Adnan žive u Prištini i Mustafa, u Sloveniji, djeca Antun i Ivka), Agovići iz Sjenice, Šabanovići iz Kladnice (Sjenica), Camovići (Rifat i Fehim) iz Kijevaca (Sjenica). Žestok pogrom kosovskog stanovništva, prije i nakon ratnih sukoba iz 1999. nije mimoišao ni Bošnjake u Mazgitu. Sve su porodice protjerane od srpskih “paramilitarnih” snaga, da bi nakon ratnih neprijateljstava postal meta ekstremnog djela albanske populacije.38 To je bio razlog da su svi koji su bili u prilici Mazgit napuštali i odlazili u svijet, najvećim dijelom ka Sandžaku, Bosni, Crnoj Gori ili zemljama razvijenog Zapada. Kada su strasti postepeno počele splašnjavati, ostao je neznatan broj onih koji su nastavili 130-godišnju muhadžirsku tradiciju na Bošnjačkom Mazgitu. Danas je na Mazgitu svega 5-6 bošnjačkih kuća ćiji su vlasnici objavili prodaju, pa se s razlogom strahuje da ne dođe do gašenja ove nekada vrlo dinamične i žive bošnjačke oaze na Kosovu. Raseljeno stanovništvo Mazgita svjedoči o iluzornosti muhadžirskog nadanja da će tu jednog dana nići njihov novi grad (Nikšić). Dok obilazimo Bošnjački Mazgit, da je to nekada bila velika bošnjačka muhadžirska destinacija, podsjećaju nas, ponajčešće, kameni bašluci i drugi išareti, ukraj davno utabane prašnjave džade, kojom su dolazili i othodili protjerani i “ukleti” nikšićki, kolašinski i ini bošnjački muhadžiri.