Uzimanje Bošnjaka u adžami-oglane
U bosanskom krajištu ili području istočno od Sarajeva do rijeke Drine osmanska vlast je postojala još od 1436. godine, a islam se znatno ranije počeo širiti. Zauzevši konačno Bosnu 1463. godine, Mehmed II Fatih izdaje Ahdnamu franjevcima, kao predstavnicima Katoličke crkve, kojom se garantira slobodan život katolika. Crkvi bosanskih krstjana, koja je bila u punom rastrojstvu nakon nasilnog pokrštavanja i konfiskacije imovine 1459. godine od Tomaša sultan Fatih je vratio imanja ukoliko se na njih vrate dobri krstjani. Bošnjacima koji su prešli na islam Fatih je, osim sarajevske Muafname, ukazao još jednu povlasticu. To je da se djeca Bošnjaka koji su prihvatili islam, primaju u adžami-oglane – vojne škole za dvorske službe i službu u jeničarskim jedinicama. Istu privilegiju imali su albanski muslimani i Abhazi na Kafkazu. U principu (i po pravilu) u adžami oglane primana su zarobljena kršćanska djeca koja su prihvatala islam. Djeca Bošnjaka, Albanaca i Abhaza (potur-oglani i sunnetli-oglan) primana su u adžami oglane “samo ako to dobrovoljno žele”. Tekst Jeničarskog zakona ističe da su sami Bošnjaci, primivši islam, zatražili od sultana Fatiha da se “iz naše zemlje kupe adžami-oglani. Dobrovoljno slanje djece Bošnjaka, Albanaca i Abhaza u adžami oglane otvorilo im je mogućnost za pristup do najviših položaja širom Carstva i u svojoj domovini. To će imati za posljedicu da veliki broj Bošnjaka i Albanaca dostignu visoke položaje u Carevini od 15. do kraja 19. stoljeća.
