Uvod
Dolaskom Osmanlija mnogi gradovi na podrucju Bosne i Hercegovine naglo se razvijaju. Brojni namjesnici žele ostaviti trajna znamenja, pa se tako grade džamije, musafirhane, biblioteke, tekije, karavansaraji, imareti, hanovi, hamami, bezistani, te mnogi obrazovni objekti. Sve obrazovne institucije (mektebi, muallimhane, medrese)
nastajale su i razvijale se pod utjecajem ranije osnovanih škola u Turskoj. Osmanski sistem obrazovanja bio je jedinstven na cijelom prostoru Carstva, a takav sistem i sami su preuzeli iz islamskog kulturnog svijeta još prije osnivanja Osmanske države. Prva i najstarija ucilišta u islamu bile su džamije. Džamije ne samo da su bile mjesta za obavljanje pet dnevnih namaza nego su služile i kao mjesta gdje se održavala nastava, te kao sudnice i javna mjesta za rješavanje svih važnih pitanja državnog života. Postepeno je džamija gubila tu svoju ulogu i postala ustanova samo za vršenje vjerskih obreda.
Mektebi
Rijec mekteb (od arapske rijeèi “ketebe” – pisati) jeste opci naziv za pocetnu školu. Uèitelj u ovim školama zvao se muallim. U pocetku su mektebi bili u sklopu džamije, a kasnije su graðeni pokraj džamije, u sklopu jednog vakufa kao zadužbine pojedinca, jer nije bilo državnih škola. Po svojoj vanjskoj arhitekturi mektebi se ni po cemu nisu razlikovali od obicnih, stambenih prizemnih kuca. Prema odredbama vakufnama, ove škole nazivane su raznim imenima.
Najtipiènija imena jesu:
– bejtu-l-ilm;
– bejtu-t-ta’lim;
– muallimhana;
– daru-t-ta’lim;
– mekteb (maktab), veoma rijetko.
Bez obzira na upotrebu raznih izraza, škole se podudaraju ne samo u predmetima i funkciji nego i u znaèenjima upotrijebljenih izraza. Ovi izrazi ili konstrukcije izvedeni su od rijeèi: osoba, kuæa, nauka, uèiti i pisati. Primjeæuje se da rijeèi nisu uzete iz jednog, nego iz tri orijentalno-islamska jezika (arapskog, turskog i perzijskog), što nagovještava da æe obrazovanje i kulturna nadgradnja imati obilježje arapsko-islamskih znanosti, a nikako tursko-arapskih ili pak perzijskih. U prvom periodu najèešæi naziv bio je “bejtu-l-ilm” (kuæa znanja), “bejtu-t-ta’lim” (kuæa pouke), što æe kasnije biti zamijenjeno nazivom “mekteb” ili “sibjan mekteb”. Mektebi su od svih škola koje su postojale za vrijeme osmanske vladavine na našim prostorima bili najbrojniji. Njih je bilo u svim gradovima, manjim mjestima i veæim selima Bosne i Hercegovine. U njima, kao u poèetnim školama, stjecalo se pocetno vjersko obrazovanje. Veæinom su podizani uz džamije. Osnivanje mekteba nije teklo po planu, i njihov tacan broj teško je utvrditi. Ali kako je džamija bilo mnogo, i broj mekteba bio je velik. U periodu turske vladavine u Bosni i Hercegovini ta cifra prelazila je hiljadu. Kao sastavni dio naselja bosansko-islamskog tipa, mektebi su na ovim prostorima graðeni po uzoru na osmansko-islamsku arhitekturu s izraženim utjecajem lokalne arhitekture graðenja. Mektebi su graðeni u skladu s raspoloživim i ovom ambijentu prikladnim materijalima i tradicijom graðenja. Veæina mekteba imala je jednu veæu uèionicu èija je unutrašnjost graðena jednostavno, bez ikakvih dodatnih elemenata. Iako su jednoprostorni mektebi najbrojniji, graðeni su i dvoprostorni i troprostorni mektebi.
Jednoprostorni mektebi imali su samo jednu prostoriju, u koju se ulazilo direktno iz vanjskog prostora, što je otežavalo rad zimi, s obzirom na hladnoæu. Ovi mektebi najèešæe su graðeni kao prizemne graðevine, a susreæu se i u gradovima i u selima. Dvoprostorni mektebi, pored glavne uèionice, imaju i ulazni hodnik koji secesto proteže duž cijele uèionice i služi za prolaz, odvajanje uèionice od vanjskog prostora radi buke i zbog hladnoce u zimskom periodu, te radi ostavljanja obuce. Mektebi ove vrste najfunkcionalniji su i najbrojniji, a graðeni su kao spratne i prizemne zgrade. Troprostorni mektebi sadrže, pored uèionice i hodnika, i jednu dodatnu prostoriju za uèitelja, a graðeni su kao prethodni, tj. kao prizemne i spratne graðevine. Buduæi da su mektebi fungirali kao poèetne škole u kojima su se stjecali osnovno školsko obrazovanje i odgoj, èitanje, pisanje, osnovi vjere i vjerskog odgoja, i u Osmanskom carstvu nastava se u njima odvijala u skladu s višestoljetnom tradicijom mektebske nastave u orijentalno-islamskom kulturnom svijetu. Nastavu u mektebu izvodio je muallim, koji je èesto bio i imam susjedne džamije, a on je imao svog zamjenika, halifu, koji je, takoðer izvodio dio nastave i ponavljao gradivo s uèenicima. U mektebima se uèilo arapsko pismo koje je s vremenom postalo pismo prilagoðeno i osmanskom turskom jeziku, zatim osnovni propisi iz dogmatike, obredoslovlja, morala. Metode izvoðenja u mektebima bile su uglavnom tradicionalne, s mnogo vježbi koje je nametala priroda nastave. Buduæi da nastava nije izvoðena u posebnim odjeljenjima i razredima, nego kolektivno, svaki je uèenik imao poseban individualni program, tzv. “sabah”, koji je savlaðivao u skladu sa svojim individualnim sposobnostima i uloženim trudom. Time je bilo omoguæeno da oni uèenici koji su inteligentniji i vredniji brže savladaju nastavni plan i program uz istovremeno ponavljanje ranijeg gradiva slušajuæi drugu djecu u toku nastave. Uèitelj (muallim) imao je pri tome posebnu ulogu i sam je kreirao naèin izvoðenja nastave. Obredoslovlje se u prvom periodu, kao i ranije, uèilo prema djelu “Munijetu-l-musalli ve gunjatu-l-mubtadi” (Želja klanjaèa i potrebe poèetnika), bilo da je rijeè o originalu Sadiduddina el-Kašgarija ili komentaru Ibrahima Halebija koji je poznat kao Halebi kebir i Halebi sagir (Veliki i Mali komentar). U pojedinim mektebima ovaj udžbenik zamjenjivan je Ilmihalom, udžbenikom vjeronauke koji sadrži osnovne propise iz dogmatike i obredoslovlja. Najpoznatiji udžbenik ove vrste bio je poznati “Mizrakli ilmihal” na turskom jeziku, nazvan tako po slici koplja na koricama prvog litografskog izdanja. Meðutim, veæ od polovine XVI stoljeæa u mektebskoj nastavi koristi se èuvena Bergivijina risala (Risalei-Bergivi),
jednostavno poznata kao Bergivija. Ovaj udžbenik napisao je poznati teolog Muhamed ibn Pir Ali iz Birge u Maloj Aziji na turskom jeziku, a sadrži osnovne elemente iz dogmatike i obredoslovlja. Udžbenik je poznat takoðer kao “Vasijjetnama” (Testament) ilmihal, tako da je postao pojam za osnovno vjersko štivo.
U isto vrijeme, glavno djelo koje se bavi didaktièko-moralnim propisima u nastavi, ili taènije za muallime bilo je djelo Ta’limu-l-mutaallimin (Pouèavanje uèenika) od Barhanuddina ez-Zarnudžija, te udžbenik arapskog jezika Alet, koji je sadržavao gramatiku i sintaksu arapskog jezika, što je korišteno samo u nekim mektebima. Mekteba je bilo muških, ženskih i mješovitih, a rad je uglavnom bio usklaðen s islamskim propisima i ekonomskim moguænostima.
Muallimhane
Ranije je reèeno da su se obrazovne institucije na podruèju Bosne i Hercegovine razvijale pod utjecajem obrazovnih institucija na podruèju cijelog Osmanskog carstva, te su tako u našim krajevima osnovane i muallimhane.
Mektebe i muallimhane uglavnom su osnivali pojedinci kao svoje zadužbine, voðeni izrekom Muhammeda, a.s.: “Najbolje što èovjek može ostaviti iza sebe jesu tri stvari:
– dobro dijete, koje mu èini dovu (moli za njega);
– sadaku (vakuf), koja se koristi, a njemu dospijeva nagrada;
– znanje kojim se koriste nakon njegove smrti oni nakon
njega.”
(Sunen, Ibn Madže)
Muallimhana je objekat koji je predstavljao posebnu vrstu višeg mekteba, odnosno niže srednje škole. U muallimhanama se obrazovao kadar za potrebe novootvorenih mekteba. To su bile ustanove, uglavnom, internatskog tipa, namijenjene za siromašniju djecu. Polaznicima muallimhane bile su osigurane besplatna hrana i odjeæa. Prva muallimhana izgraðena je u Sarajevu 1477. godine i bila je poznata kao Ajjas-begova muallimhana. U ovoj se obrazovnoj instituciji, po svemu sudeæi, obrazovao prvi imamski i uèiteljski kadar u Bosni. U nedostatku medresa, koje se poèinju otvarati poèetkom XVI stoljeæa, ovo su bile niže srednje škole.
Medrese
Uz mektebe i muallimhane podižu se medrese i dershane, prve ustanove srednjeg i višeg obrazovanja. Ko je sagradio prvu medresu u Bosni i Hercegovini, kada i u kojem mjestu, teško je utvrditi. Poznato je da je prije Gazi Husrev-bega podignuta u Sarajevu medresa koju je sagradio Firuz-beg. On je u mahali, koja se službeno vodi pod imenom Hubjar-agina mahala, podigao jednu lijepu i visoku medresu. Mahala u kojoj je izgraðena ta medresa prozvana je u narodu mahala Medresa. Spomenuta medresa veæ odavno je srušena i nestala.
Kao i ostale obrazovne institucije, i medrese su podizane na inicijativu pojedinaca kao vakufski objekti. Na osnovu uvida u saèuvane deftere i vakufname iz ovog perioda vidi se da su prvi osnivaèi ovog tipa škola u Bosni i Hercegovini bili, uglavnom, državni velikodostojnici, sandžak-bezi, valije, njihove vojvode i drugi visoki državni funkcioneri. U pogledu arhitektonskih rješenja, medrese u Osmanskom carstvu nastavljaju tradiciju ranijih seldžuèkih medresa s otvorenim dvorištem, ali i originalnim rješenjima zavisno od ambijenta u kojem su graðene. Nastava u medresama Bosanskog ejaleta izvoðena je na tradicionalni naèin, kao i u ostalim dijelovima Carstva. Uèenici u medresama nisu bili posebno rasporeðeni po godištima ili u odreðene razrede, nego su radili u halkama (kružocima), što je omoguæavalo brže i efikasnije obrazovanje talentiranim i vrednijim uèenicima, te je uspjeh zavisio od vlastitog zalaganja. Iz halke u halku prelazilo se neposredno po savlaðivanju odreðenog gradiva. Nosilac obrazovnog procesa bio je muderris. Pri definisanju profila liènosti nastavnog osoblja èesto su bivala zastupljena èetiri bitna elementa:
– moralna liènost;
– kvalifikacije i obrazovanje;
– metodiènost i pedagoška sposobnost i
– opis radnog mjesta (šta æe se predavati).
Od profesora se tražilo da predaje: Tefsir (Egzegezu Kur’ana), Hadis (Tradiciju), Ahkam (Šerijatsko pravo), Usul (Osnove šerijatskog prava), Kelam (Apologetiku), Me’ani i bejan (Poetiku i stilistiku), te ostalo što budu zahtijevali mjesto i obièaj. Glavni metodi u medresama bili su: memoriranje (hifz), ponavljanje (i’ada), razumijevanje (diraja), diskusije (mudhakara) i prepisivanje bilješki (kitaba).
S kolikom se ozbiljnošæu pristupalo nastavnom procesu, možemo vidjeti iz sljedeæeg primjera koji se navodi u Gazi Husrev-begovoj vakufnami, gdje se kaže da niko od studenata ili profesora ne smije izostati s predavanja. S predavanja profesor može izostati jedino kad postoji za to opravdan razlog, a studenti prazniènim danima i u vrijeme odmora, kako je to poznato i što nema potrebe objašnjavati. Broj podignutih medresa u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske uprave teško je utvrditi s obzirom da je znaèajan broj dokumenata izgubljen. Meðutim, na osnovu raspoloživog materijala, može se konstatovati da je postojao imponzantan broj ovih ustanova, prema nekim procjenama, èak više od stotinu. Pored mekteba, muallimhana i medresa, u kojima se stjecalo, uglavnom, vjersko obrazovanje, postojale su i obrazovne institucije zvane ruždije, koje su bile prve državne svjetovne škole u Bosni i Hercegovini, otvorene prije okupacije i pristupaène pripadnicima svih vjeroispovijesti21, te sljedeæe struène škole: Èinovnièka škola (Sabah mektebi), Uèiteljska škola (Daru-l-muallimin), Popravilište (Islahana) ili Sirotište (Daru-š-šefeka) i Pripravna vojna škola (Mektebi-idadijje).
Zakljuèak
Ovo je kratak osvrt na obrazovne institucije na podruèju Bosne i Hercegovine za vrijeme osmanske uprave. Navedeno je koje se obrazovne institucije javljaju u tom periodu, odakle vuku svoje korijene, te njihovo rangiranje, od poèetnih (mekteba) preko nižih srednjih (muallimhana), do viših srednjih škola (medresa). U radu jenavedeno, pored predmeta i materije koji su se izuèavali, na koji se naèin izvodila nastava, ko su bili nosioci nastavnog procesa i kakav je morao biti profil liènosti nastavnog osoblja.
