Kako su Bošnjaci 1737. godine kod Banja Luke potukli Austrijance?
Bosna i Hercegovina je bila u sastavu osmanskog carstva i najzapadniji dio islamska države, zvane hilafet. Dugo godina su bili Bošnjaci vrijedni i hrabri graničari koji su uspješno odolijevali napadima Austrijanaca, Hrvata, Slovenaca i Mađara. Međutim, dugogodišnje borbe su imale i kobne posljedice za naš narod.
Ekonomija je slabila, hrane je nedostajalo, sve manje je bilo muškog stanovništva…itd. Zbog navedenih (i mnogih drugih) razloga su se Bošnjaci 1737. godine prvi put otvoreno suprostavili politici Istanbula u jeku novog tursko-austrijskog rata. Austrijska je vojska tako na više mjesta provalila u sjevernu Bosnu, i Bošnjaci su se odupirali, ali je uskoro iz Istanbula stigla vijest, da se Bosna ne smije braniti, jer je Turska u ratu sa Rusijom, pa je trebalo izbjegavati neprijateljstva sa Austrijom.
BITKA KOD BANJA LUKE
Austrije je za novi rat sa Turskom pripremila ogromnu vojsku. S obzirom da su se Bošnjaci odlučili sami suprotstaviti Austrijancima (bez pomoći Istanbula), oni su očekivali, kako će ušetati u Bosnu i savladati prkosne Bošnjake. Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo VI. obratio se bosanskom narodu proglasom kojima je pozvao njegovo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj vojsci, a muslimanima jamči ličnu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu raspolagati i otići kuda žele, a oni koji ostanu MORAJU SE POKRSTITI jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta.(2) Taj je poziv međutim Bošnjake još više razljutio.
Napad na bosanske granice izvršen je sa četiri strane. Jedna je vojska pošla na Bosanski Novi, drugi na Bužim i Cetin, treća na Banja Luku i četvrta na Zvornik. Do prvog sukoba je došlo kod Zvornika gdje je domaća vosjska izvojevala sjajnu pobjedu, totalno razbivši neprijatelja. U boju su se posebno istakli sarajevski janjičari kojih je bilo 5 bajraka, predvođeni Ahmed-pašom. Ista je sudbina zadesila generala Raunacha i njegovu vojsku koja je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. I tu su vrli i hrabri Krajišniki uz pomoć vojske iz srednje Bosne potpuno porazili austrijsku vojsku. Na bojnom je polju ostalo ležati 611 Austrijanaca, zajedno sa generalom Raunachom. Na bosanskoj strani je među poginulima bio i zapovjednik Ali-beg Osmanpašić. Kad je austrijska vojska kod Bužima i Bihaća čula šta se desilo sa njihovom vojskom kod Kulen-Vakufa, oni su se smjesta povukli nazad u Hrvatsku.
Za to vrijeme je glavna austrijska vojska napadala Banja Luku koju je branila tek šaka ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili grad. Zapovjednik Banja Luke Mehmed Ćatić odmah šalje poruku Ali-paši u Travnik o situaciju u gradu i zove u pomoć. Ukratko nakon poruke, na Banja Luku krene odred Sarajlija, a za njima cijela bosanska vojska, koja je u drugim dijelovima Bosne porazila Austrijance. Dok su Banjalučani čekali pomoć, Austrijanci im uputiše poziv na predaju, što je Bošnjake veoma razljutilo. Neprijatelj je nekoliko dana nemilosrdno tukao grad sa topovima, pa je tako na grad padalo dvevno 1.800 granata. Branioci su se žestoko branili, a povremeno bi izlazili iz tvrđave i napadali neprijatelja. Historičari bilježe da je među njima bilo i žena. Prilikom jednog takvog upada su Austrijanci zarobili i jednu ženu po kojoj je general Hildburghausen poslao još jedan poziv na predaju, ali i to je bilo uzalud. I dok je grad branilo sve što je moglo stajati na nogama, desilo se nešto što je kod poštenih Banjalučana izavzvalo duboko ogorčenje. Naime, stariji ljudi, žene i djeca su se zbog žestokog granatiranja sklonili u tvrđavu. To je iskoristio dio kršćanskog stanovništva u gradu koji je počeo pljačkati muslimanske kuće, jer su bili ubjeđeni da će Austrijanci poraziti Bošnjake i ući u grad. (3)
Banjalučki je kadija u najkritičnijim trenucima uradio jednu stvar koja je svojstvena samo junacima Bosne: na bedem je iznio Kur'an na koji su se svi do zadnjeg zakleli da će se boriti do posljednjeg čovjeka i da dušman može ući u grad samo preko njih mrtvih. U to vrijeme je Ali-paša sa vojskom iz Srednje i Istočne Bosne užurbano
gazio prema Banja Luci. Marširalo se i danju i noću, kako 4. augusta sa istočne strane iznenadili austrijsku vojsku, što je veoma zbunilo glavnokomandirajućeg Hildburghausena. Pristigavši pod grad, bosanska vojska se u hodu prestroji u bojni poredak i bila je odmah spremna za okršaj. Njezina neočekivana pojava na bojnom polju i oduševljenje s kojim je nastupala, utjeralo je neprijatelju strah u kosti!? Austrijska je vojska brojala 16.257 vojnika, od čega 4.345 konjanika. Bošnjaka je bilo između 10.000 i 15.000. Bili su to međutim sve prekaljeni borci, a branili su svoju grudu. Ali-paša je za predstojeću bitku na desno krilo stavio slavnoh zvorničkog kapetana Mehmed-bega Fidahića i sve krajiške kapetane. Ostali su bili na lijevom krilu, dok su bili janjičari u sredini. Nakon kratkog predbojnog govora, Ali-paša povede vojsku u boj.
JUNAŠTVO BOŠNJAKA
Boj pod Banja Lukom se zbio 4. augusta a trajao je od podne do zalaska sunca. Bosanci su odmah na početku navalili tako silovito da su za tren bile poremećene sve neprijateljske linije. Istovremeno su iz tvrđave provalili i branioci grada, pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo. U jeku boja, Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima tako žestoko navalio na neprijateljsku konjicu da ju je u tren oka potpuno razbio. Mnogi su se neprijateljski vojnici ugušili u Vrbasu. Mehmed-beg je uvijek bio u žaru borbe, pa su tako pod njim pala tri konja i onda je gologlav krčio put i sjekao neprijatelja. Kad su ga ranili, odvedoše ga na previjanje, ali on se opet vrati u boj. Velikim junaštvom se istakao i čuveni sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija koji je sam (!) navalio na neprijateljske položaje sa topovima, pri tome napravši pravu pustoš. U zadnjem (petom po redu) jurišu Bošnjaci konačno poraziše Austrijance koji su počeli bježati preko rijeke Vrbas. Zbog silnog tereta, ćuprija se srušila, tako da su mnogi austrijski vojnici pali u rijeku. Bezbroj ih se ugušilo, a ostali su bježali prema Savi. Iza njih je ostala silna gomila oružja i hrane. Na bojnom je polju ostalo ležati 1.027 Austrijanaca. Ali-paša je unatoč pobjedi poslao svoju vojsku da goni neprijatelja i preko Save. Bosanski konjanici su nemilosrdno tamanili neprijatelja, sve dok ovi nisu počeli vikati: »Ako Boga znate i svece ljubite, nemojte nas više proganjati!« (4) Na to ih Bošnjaci puste da se mirno prebace preko Save i tako spase. Nakon bitke, skupila se bosanska vojska i krenula za Sarajevo, Kad je napokon stigla u Šeher, započelo se slavljem koje je trajalo nekoliko dana. Iz cijelog islamskog svijeta su stizale čestitke hrabrim Bošnjacima koji su cijenili činjenicu kako je malobrojnija i slabije opremljena bosanska vojska potpuno razvalila evropsku velesilu – Austriju. Zbog ovog poraza Austrije se nije usudila napasti Bosnu još narednih 150 godina.
I JOŠ JEDNA ZANIMLJIVOST
Neki je pravoslavni pop prije bitke poslao svoju kćerku na drum s nešto hrane da proda vojsci koja
je tuda prolazila za Banja Luku. Pri tome ju je upozorio da ne prigovori ako joj ne bi platili i da se ne protivi ako bi je usput neko od vojnika uščinio. Kad se ova vratila kući i ispričala ocu da je sve prodala i da je sve plaćeno, i da je niko nije ni prstom taknuo iznenađeni otac će na to: »Dok je takve vojske, Švabo Bosnu neće uzeti, nego će se vratiti odakle je došao!«
Na zimu 1735 Ruska carica Marija Terezija je skovala da iduce godine zapocne novi rat, protiv Otomana.I namjeravala je da na proljece 1736, zauzme tvrdjavu Ocakov, i u tu namjeru je mjesecima, prije borbe, angazovala preko 170 000 vojnika, u 6 tabora, i brigada, koji su napadali tu tvrdjavu.
Te, 1736 strasna kuga se okrenu u Bosni. Otomani nisu imali dovoljno vojske da brani Ocakov.O cakov su napale 6 brigada Rusa, sa velikim Ruskim topovima, i Austrijskom modernom opremom, jer Marija Terezija je bila Austrijanka. U nemoci, Otomana, pred silnom Ruskom vojskom, oni su uspjeli 8000 Bosnjaka da angazuju. Bosnjacki tabor, se je tri mjeseca borio za Ocakov. Na kraju su svi stradali. Rusa je bilo previse ipak. U Bitci za Ocakov, ranjeno je 21 000 Rusa i stradalo je 17 000 Rusa, naspram 8000 Bosnjaka. Tek stotinjak Bosnjaka je uspjelo da se sacuva.
Kada, je Austrijski cesar cuo da je 8000 Bosnjaka stradalo pod Ocakovim, i da u Bosni hara strasna kuga, i da su Bosnjaci totalno demoralisani, on odluci sa 160 000 vojnika, angazovanih u 5 tabora, da napadne Bosnu sa pravca Like, Karlovca i Virovitice, Nisa, Zvornika i Slavonije. Sa pravca Slavonije udarala je Madjarska brigada sa oko 20 000 Madjara, poznati sto su imali cizme Madjaruse, dobre za blata.
Iz pravca Like i Karlovca, preko 25 000 Hrvatskih i Austrijskih je krenulo.Silna vojska nije mogla da ne bude nezapazena od Osmanske osmatracnice, citaj Bosnjaka, i oni su sultanu u Stambol rekli, da Austrija namjerava da prekrsi mir iz 1718 godine, i napadne Bosnu.
Sultan nije vjerovao, no nakon par glava i zarobljenika koje su Bosnjaci dali, onda je povjerovao. No, da sreci ne bude nikad kraja, sultan nije imao vojske da dadne Bosnjacima. Bosnjaci su bili izlozeni strasnom gubitku kod Ocakova, kugi i sada sa neprijateljima, kojeg ima vise nego vojno sposobnih Bosnjaka.
U par tabora, oni odlucise da brane tvrdjave Buzim i Cetingrad, kojeg nakon vise mjeseci rata, Hrvatski jurisnici, nisu uspjeli da zauzmu. Bolje srece su imali Niski odredi Austrije, koji uz pomoc Klimenata Katolickih Albanaca zauzese cijeli danasnji Sandzak, i spalise Novi Pazar.
No, Holenhajder, glavni general Austrije, se odluci da se udariti na Banja Luku, a to su Bosnjacki krajisnici i znali, pa pocese da prave razne zamke za Generala u njegovom marsu od Gradiske do Banja Luke.
Naime jedna brigada vojnika je zanocila kraj Banja Luke, i odjednom general je ustanovio, da su svi zaspali onako krvavih vratova. Bosnjaci su igrali prljavo, ali kako je Austrija igrala, ovo opet dodje sjajno.
Sa 40 000 vojnika on udari na Banja Luku. Tada je 8000-12 000 Bosanskih krajisnika, odlucllo da ce se boriti do zadnjeg.Koliko su Austrijanci bili arogantni, oni su cak pricali, da djecu branitelja nece pretvoriti u robove, i da imaju 24 sata, da predju na krscanstvo, ili inace.
Tog dana, Bosnjaic su udarili junacki kraj Banja Luke. Tako su udarilic junacki, da su Austrijanci, koji su srusili drvene mostove na Savi, misleci da ce uzeti Banja Luku sa lakocom, i dalje nastaviti, poceli da bjeze ka Savi, i dalje prema unutrasnjosti, danas Hrvatske.
Bosnjacki branitelji, kasnije gonioci Austrije, su puna tri sata trcali za hrabrim Madharima, Austrijancima, Njemcima i Hrvatima, i pljackali zlato, i ubijali pobjegulje. Toliko su plakali, da je jedan Hrvatski zapovjednik rekao, nemojte nas pobiti Osmanlija, predajemo se na viru. I dosta tih zarobljenika je otislo.
No, na jugu, nakon samaranja Austrije i Hrvatske, Bosnjaci su izgubili Pazar i Sjenicu, kojeg podli Crnogorci uzese. Osokoljeni Ruskom pobjedom kod Ocakova, godinu prije, i Austrijskim napadom na Banja Luku, oni pocese u klanje civila i unistenje dzamija. Podsjeca li vas cojstvo to nazovi, na nesto danas.
I tako Bosnjaci gladni, umorni, ratovali protiv Rusa, kuga, Austriju isamarali, dodjose i isamarase Crngorce.
Crnogorce je predvodio neki pop, koji je pricao Osmanskom zapovjedniku, sine predajemo se na viru, postedi nam zivote.
I Bosnjaci, su mogli komotno da pobiju sav Crnogorski narod tamo, no eto sadisti, kakvi i jesu, ostavise ih na miru. Klimente, Brdski cobani su dali pete vjetrama, a Austrija nije napala Bosnu sve do 1788 godine, ili 50 godina od tog datuma. 1738-1739 je potpisan mir sa Osmanijala, u kojem se rijeka Sava u duzini od 160 sati hoda, stavlja kao granica izmedu Osmanskog carstva i Austrije. To je danas moderna Bosansko-Hrvatska granica.
