Jesen;
dok vehne zadnje cvijeće,
vehne dio mene.
I sve mi se čini
kao da nikad neće cvjetati,
kao da ce jesen vječno trajati…
Pustim poljima, tužno,
zavijaju vjetrovi
i nose, jednu po jednu,
stare uspomene.
Podsjeti me na djetinjstvo,
šmrcave noseve,
prve ljubavi i “oneee” godine.
A svaka nova, donijeće
još jednu boru na moje lice
i još jednu godinu
uz moje ime.
Svojom grubom ljepotom
podsjeti me kako je sve prolazno
i svaki tren je novi korak
u vječno nestajanje…
