Dođe čovjek u neke godine
kad život baci stotinu
iskušenja njemu pred noge.
Pa mu se glava zavrti
misleći – hoće, ili neće li.
Pa bude tu i pomalo šašavih.
A, Boga mi i onih ozbiljnih
pa i onih opasnih.
I hajde ti sad pametan budi;
Kako znati gdje stati
šta preskočiti i zaobići
a gdje se može nastaviti.
Eh…da je kako
bez tog đav'la živjeti…
Da je kako jedan put uzeti,
pa ići…ići!
Ovako se vazda mora misliti,
hoćeš li pravi put izabrati.
Varljiva je duša ljudska;
nikad ne znaš kad
i hoće li te izdat'…
JA ću OVAJ put pratiti,
pokušati odoliti.
A, ako zapnem,
pa čovjek sam…
Ljudi – oprostite mi!
