Mladen Ančić, Bilinopoljska Abjuracija u suvremenom europskom kontekstu Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 17-38.
UDK 273 (497.6) “12” Izlaganje sa naučnog skupa
BILINOPOLJSKA ABJURACIJA U SUVREMENOM EUROPSKOM KONTEKSTU
Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru/Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu
Već cijelo stoljeće i pol historiografija raspravlja o značenju i posljedicama čina što se u travnju 1203. odigrao na Bilinom polju (ili nekom drugom mjestu, uvažimo li novija tumačenja koja još uvijek nisu potkrijepljena dostatno uvjerljivim argumentima). U tome raspravljanju kao neprijeporne činjenice prihvaćene su tvrdnje iz kojih proizlazi slijedeća rekonstrukcija zbivanja: neposredno prije održavanja skupa na Bilinom polju, na područje je pod vlašću tadašnjega bosanskoga bana doputovao papinski legat Ivan de Casemaris; nakon štoje, koliko mu je to uopće bilo moguće, provjerio stanje crkvenoga života, legat je uzeo aktivnoga učešća u skupu organiziranome na Bilinom polju; pošto su predstavnici zajednice čiji su se pripadnici nazivali “krstjani”, u nazočnosti bana Kulina, položili prisegu o pridržavanju regula koje je izdiktirao legat, posebno izaslanstvo, u kojemu su sigurno bili Ivan de Casemaris, sin bosanskoga bana i dvojica “krstjanskih” predvodnika, otputovalo je u Budim, na dvor ugarsko-hrvatskoga kralja Emerika; ovdje je u posebnome ceremonijalu ponovljena prisega dana na Bilinom polju, i time je misija papinskoga legata bila okončana; dva mjeseca kasnije, spremajući se nastaviti putovanje u Bugarsku, Ivan je de Casemaris uputio pismo na papinsku kuriju u svezi sa svojom slijedećom misijom u Bugarskoj, čemu je pridodao i prijedlog mjera koje bi bilo potrebno poduzeti za uspješno provođenje onoga štoje on ugovorio za svoga boravka u Bosni.1
1 Relevantni dokumenti koji govore o razlozima pokretanja, putovanju i samoj misiji Ivana de Casemarisa, a koji potječu iz razdoblja od 1199. do 1204. godine, objavljeni su u: T. SMI-ČIKLAS, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije II, Zagreb 1904, 333, 350-2; III/1905, 14-5, 24-5, 36-7. Prvi je te dokumente sustavno raščlanio F. RAČKI,
