Sejfudin Sofic svjedok iz okupiranog Doboja svjedoci o nacinu pritisaka srbo-cetnika na pokrstavanje Bosnjaka a pod pokroviteljstvom SPC (Srpska pravoslavna Crkva).
U noci, izmedju 20-20,30 sati, u jezivoj tisini i potpunom mraku, prolamao se glas sa megafona, sa uredjaja na vozilu policijskih kola, koja su na svakih pedeset metara zastajala i upucivan poziv muslimanima Bosnjacima i Hrvatima da sutra u 9,00 dodju pred pravoslavnu crkvu u Doboju gdje ce poceti pokrstavanje u “pradjedovsku veru”.
U bosnjackoj varosi Janja, prema izjavi vladike zvornicko-tuzlanske eparhije Vasilija Kacavenda na susretu vjerskih poglavara s podrucja bivse Jugoslavije u Cirihu 25. novembra 1992., u organizaciji americkog Kongresa, Bosnjaci se “dobrovoljno” prijavljuju za prelazak na pravoslavlje. S obzirom da je u Bijeljini, nedaleko od Janje, izvrsen masakr nad Bosnjacima u aprilu iste godine, da je blizu tog mjesta zloglasni koncentracioni logor za nesrbe Batkovic, kroz koji je proslo preko 20.000 ljudi, vecinom Bosnjaka, i da je svakodnevno po nekoliko Bosnjaka ubijeno i istjerano iz svojih kuca, jasno je koliko je Bosnjacima bilo stalo do “dobrovoljnog” prelaska na pravoslavlje. Usput, spomenuti je vladika prije agresije na Bosnu Hercegovinu raspirivao mrznju protiv Bosnjaka i muslimana uopce, a za vrijeme agresije svakodnevno i neumorno radi na tome, rame uz rame s najokorjelijim krvnicima i ratnim zlocincima iz reda srpskog naroda.
Hasan Music iz Vlasenice, zatocenik zloglasnog koncentracionog logora “Susica”, u svojoj je izjavi kazao: “Nas cetrdeset i jednog zarobljenika jednog dana odvezli su autobusom kroz Sekovice za Ravne, gdje su nas pred popom krstili. Ljubili smo krst dok su nas njime tukli. Tu smo i pricesceni.” Slicnu je golgotu prosao i Nedzad Bejtic, koji je proveo 503 dana u logorima Omarska i Batkovic, u kojima je tucen kablom na cijem je kraju bio metalni krst. Nakon svakog udarca, morao je poljubiti krst.
Muslimanka N. N. prica kako su u konclogoru u Rogatici muslimani prisiljavani da prihvate pravoslavlje. “Nakon sto su nas utjerali u skolu, Macola (tako se zvao komadant srpskih specijalaca u Rogatici) je sjeo za sto i prozivao jedno po jedno. Svako lice je pitao za ime i prezime, i da li pristajemo da predjemo u “srpsku veru”. Na moje pitanje kako da postanem Srpkinja, odgovorio mi je:”Fino, izaberes ime i prezime i dodje pop i pokrsti te”. Posto sam odbila da to uradim, vratila sam se u ucionicu. Macola je pitao sve zarobljene da li pristaju da predju u pravoslavlje. Od straha da ne budu ubijeni neki su prihvatili. Nakon toga je svakodnevno dolazila Kulovac Ema sa dvije drugarice Aleksandrom i Silvom Brusin, pitajuci ko se odlicio da predje u pravoslavnu vjeru. Na moje pitanje zasto se to popisuju, jedna djevojka mi je odgovorila da, ako primim “srpsku vjeru”, mogu ostati u zivotu, a ako ne primim, ubice me.”
Prica pokrstenog muslimana N. N. je jos upecatljivija. Naime, on je bio u zatvoru s grupom muslimana i jednim pravoslavnim popom kojega karakterizira kao “probisvijeta i lutalicu”. “Za vrijeme boravka u Lukavici jedne prilike nas sest zatvorenika smo pokrsteni. Naime, jednog dana cetnici Dragan Vukovic, mladic 19-20 godina i njegov vrsnjak Tomas Urosevic, sin Brane iz Mackovca, opcina Sokolac, postrojili su nas i rekli da moramo da se pokrstimo. Tom prilikom sa nama zatvoreni pop, a po njihovom naredjenju, citao bi nam nesto, a potom bi zastajao i naredjivao nam da kazemo “amin”. To je ponavljao nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan. Taj momenat za vrijeme mog zatocenistva je jedan od najtezih koje sam prezivio. Nasilnim pokrstavanjem obescascena je moja religija islam kojoj pripadam i moj ponos covjeka i vjernika muslimana. (…) Za vrijeme pokrstavanja morali smo da se naucimo kako da se krstimo, sto nam je navedeni pop objasnjavao rukom. Isto tako receno nam je da se ubuduce moramo odazivati sa nasim novim – srpskim imenima. Poslije navedenog pokrstavanja mene su cetnici oslovljavali sa imenom Radovan, sto mi je tesko padalo i sa cim nikako nisam mogao da se pomirim.”
Slucaj Edite Keranovic iz Hrustova kod Sanskog Mosta je svoj epilog dobio na sudu u Velikoj Britaniji. Njezini najblizi srodnici je, putem suda, traze sebi i vracanje djevojcice u Bosnu. Roditelje su joj ubili Srbi. Sa dvije godine je odvedena u ovu zemlju na lijecenje, da bi potom nezakonito bila usvojena od jedne engleske familije koja ju je nezakonito pokrstila koncem 1994. godine.
Nasilna pokrstavanja Bosnjaka, kao jedan od oblika genocida u Bosni, cinili su i Hrvati u zapadnoj Hercegovini u jeku agresije Hrvatske i HVO-a na BiH. U “apljini, npr., svi oni Bosnjaci koji su zeljeli ostati na svojim ognjistima morali su prijeci na katolicanstvo. To je bio jedini put da se sacuvaju od torture i pogibelji. Prema izjavi A. M., svi Bosnjaci koji su ostali u ovom gradu morali su se pokatoliciti. Takav slucaj dogodio se i u Ljubuskom, odakle je protjerano sve bosnjacko stanovnistvo koje nije bilo spremno pokrstiti se. U tom hercegovackom gradicu zabiljezen je slucaj pokatolicenja pet bosnjackih porodica. Pokrstavanja su izvrsena silom i pod ucjenom. Isti slucaj dogodio se i u Neumu. Akcijom prisilnog pokrstavanja u Capljini i Neumu rukovodili su Pero Markovic, Nedeljko Obradovic i Nikola Zovko.
Na podrucju Tuzle su, takodjer, vrsena perfidnim sredstvima pokrstavanja Bosnjaka – pojedinaca i porodica. “Mi imamo informacije i znamo za slucajeve pokrstavanja u zivinickoj opstini – konkretno u crkvi Dubrave”, konstatirano je u Muftijstvu tuzlanskom. To se desavalo i pod pokro-viteljstvom krscanskih humanitarnih organizacija, prije svega ADRE. Davane su krstenice radi odlaska iz Bosne od kato-lickih svecenika u Dubravama kod Zivinica i u Franjevackom samostanu u Tuzli od fra Petra Matanovica. Svoje krstaske aktivnosti su vrlo intezivno ispoljavali i Jehovini svjedoci. Zupnik u Donjim Dubravama Stjepan Vrhovsek je otvoreno iznio podatak: “Mi raspolazemo podacima da u franjevackom samostanu preko sto kandidata, mahom muslimana, pohadja kurs iz vjeronauka koji traje nekih tri mjeseca. Kod nas je taj proces znatno brzi, sto znaci da djevojke i mladici koji dodju meni nakon kraceg upoznavanja i razgovora dobijaju krstenice za dva do tri dana.” Koliko je to postala ozbiljna pojava potvrdjuje i izjava Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerica: “Mi posebno skrecemo paznju da neke humanitarne organizacije koje dolaze u Bosnu i Hercegovinu u svome programu imaju i pokrstavanje Bosnjaka muslimana, kojima se nudi samo ono sto naucava krscanstvo. Mi isticemo da to cine neke humanitarne organizacije u Tuzli.”
Nekolicina Bosnjaka zaposlenih u kampovima Stabilizacionih snaga (SFOR) oko Tuzle pozalili su se predstavnicima Islamske zajednice u Tuzli na krscanske letke koje su civilni sluzbenici SFOR-a dijelili zaposlenom lokalnom osoblju. Letak sa sugestivnim naslovom “Sve sam ovo ucinio za tebe” ili likom razapetog Isusa Krista sadrzi biblijske citate s jasnom porukom na preobracanje u krscanstvo, poput: “Trebas Isusa Krista (…), ako se ne obratite, svi cete tako izginuti”, (citat iz Lukinog Evandjelja) itd., a znak SFOR-a na naslovnoj strani se koristi da se mirovna misija SFOR-a u BIH prikaze kao krscanski milodar. Na kraju letka potencijalnim konvertitima je ostavljan prostor na kojem mogu ispisati svoje ime, adresu, grad, drzavu, dob i sve to poslati na otisnutu adresu u americkoj drzavi Ohio, Fellowship tract league. Slicni primjeri krscanske propagande u muslimanskim sredinama su se desavali i godinu dana ranije na prostoru odgovornosti Multinacionalne divizije sjever.
Uz odobrenje Rijaset.net
