Da su Hrvati nacija falsifikatora i homo sapiensi nizeg reda svima je vec odavno poznato, pa tako nas ne treba cuditi ni ovaj podatak o Trpimirovoj darovnici.
Najstarije je prvorazredno vrelo koje spominje ime hrvatskog naroda u danasnjoj Hrvatskoj Branimirov natpis u kojem se on naziva dux Cruatorum. Toj vijesti moze se s velikim stupnjem vjerojatnosti pribrojiti i isprava o tzv. Trpimirovoj darovnici, koja je nazalost sacuvana samo u ne osobito pouzdanom prijepisu iz 1568. godine. U njoj stoji: Trpimir dux Chroatorum.
Mozemo dodati jos i ispravu Muncimira, takoder sacuvanu u prijepisu iz 1568, gdje se on naziva dux Croatorum.
Nijedno drugo prvorazredno vrelo 7, 8, i prve polovice 9. vijeka ne spominje Hrvate.
I sami ugledni Hrvatski povijesnicar Lujo Margotic tvrdi sljedece:(copy/paste)
Druga točka na koju bismo ovdje željeli upozoriti jest datiranje spomenute Trpimirove darovnice. Ono glasi: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XV suh die IIII Nonis Martii. O kojoj je godini riječ? Nakon Dümmlerovih analiza autori su se složili da je riječ o godini 852, jedinoj s 15. indikcijom u doba Trpimirova vladanja. Ipak, takvo rješenje sadrži nepremostive poteškoće. Naime, odmah nakon smrti svoga oca 840. godine Lotar je otišao iz Italije i nije se u nju više nikada vratio. Nadalje, on je 15. VI. 844. dao okruniti svoga sina Ludovika II. za talijanskoga kralja, tako da je od te godine u Italiji bio kraljem Ludovik II. i stvarno i pravno. Nemoguće je da se to ne bi znalo u Hrvatskoj. Zato treba indikciju kao element datiranja odbaciti.
Uostalom, do nas je došao samo nepouzdani prijepis iz 1568. — a znamo da su greške u indikciji u prijepisima bile vrlo česte. Usto, čak i neke izvorne Lotareve isprave sadrže pogrešnu indikciju, i to navedenu čak slovima, a ne brojevima! Još važnije od toga je okolnost da se Lotar nakon 833. uvijek i beziznimno nazivao carem, imperator augustus, a nikada kraljem.Naziv »kralj«, a ne imperator, ima zbog toga svoj dublji smisao koji valja povezati s Trpimirovim naslovom dux Ckroatorum iuvatus numere divino. Trpimir želi naglasiti da je on došao na vladarsku stolicu »po božjoj milosti« i da ne ovisi od kralja (ne imperatora!) Lotara.
Kako je u 839. godini u Hrvatskoj vladao Mislav, a Ludovik II. bio u Italiji kralj od 844, analizirana isprava morala je biti ispostavljena između te dvije godine.
Isprava je poučna i zbog toga što Trpimir potvrđuje Mislavovo darovanje — što dokazuje njihovu dinastičku povezanost — i usto daruje salonitanskoj crkvi dio regale territorium što se nalazi na hrvatskom tlu te desetinu s kraljevskoga posjeda kod Klisa. To nedvojbeno upućuje na vrlo prijateljske odnose Hrvatske i Splita. Pa ipak, znamo s jedne strane iz tzv. Taktiken Uspenski da je Dalmacija oko 842. bila arhontija, ti. takvo područje koje je priznavalo bizantsko vrhovništvo, ali u kojem nije bila stacionirana bizantska vojska. S druge strane doznajemo iz Gottschalka da odnosi između Trpimira i Bizanta nisu bili nimalo prijateljski. Je li riječ o međusobno protuslovnim vijestima? Mislimo da ne. Neobično je važno da je arhont Dalmacije u Taktikonu Uspenski imao razmjerno nizak rang spatarokandidata. Usto, u Taktikonu Uspenski govori se samo o jednom arhontu, dok je u Draču, na Kreti i Kersonu zabilježeno više arhonta — na Kreti čak jedan arhont s visokim rangom protospatora, a drugi s nižim rangom spatarokandidata. To se može vrlo dobro objasniti time da je arhont s visokim rangom bio ujedno gradski načelnik (prior) glavnoga grada arhontije, a da su ostali arhonti s nižim rangom bili priori drugih gradova iste arhontije. Neobična okolnost da je u Dalmaciji spomenut samo jedan arhont, i to nižega ranga, znači da se arhontija Dalmacija sastojala samo od jednoga jedinoga grada (Zadra) dok ostali gradovi Dalmacije nisu priznavali bizantsku vlast pa zbog toga njihovi arhonti nisu ni ulazili u bizantsku hijerarhiju i zato ih Taktiken Uspenski i ne spominje. Kako su uskoro nakon 842. odaslane u Dalmaciju (nedvojbeno u Zadar) bizantske vojne jedinice, arhontija je Dalmacija na taj način pretvorena u temu, pa je bizantski strateg Dalmacije morao držati jednom od svojih prvih i najvažnijih zadaća da proširi bizantsku vlast i na druge dalmatinske gradove, u prvom redu Split Pritom je očito morao naići na vrlo energičan otpor hrvatskoga vladara Trpimira, koji nije želio izgubiti svoj utjecaj na Split Gottschalkovu vijest daje Trpimir izvojevao pobjedu nad bizantskim strategom valja dakle interpretirati tako da je vlast bizantskog stratega ostala ograničena na Zadar, možda čak do stupanja na vlast cara Bazilija.
Pokušajmo učiniti još jedan korak dalje. Upada u oči da između Mislava i Trpimira, dakle u četvrtom desetijeću 9. stoljeća postoji očita i dokaziva veza o kojoj nas izvještava već i Trpimirova darovnica. Isto to vrijedi i za odnos Borne i Vladislava u trećem desetijeću 9. stoljeća. Naprotiv, izvori ne govore ni o kakvoj vezi između Vladislava i Mislava. Svakako ne može biti slučaj da upravo u vrijeme koje pada između te dvije dinastije možemo utvrditi dva vrlo važna događaja. Jedan od njih je prodor Bugara uzvodno duž Drave. Vrela javljaju da su Bugari nametnuli tamošnjim Slavenima svoje vladare i expulsis eorum ducibus super eos rectores constituerunt. I doista od toga vremena nestaju dokazi o bilo kakvoj stvarnoj franačkoj vlasti nad tim područjima. Druga okolnost je vrlo koristan i nimalo dvojben podatak što ga donosi Konstantin Porfirogenet, naime da su dalmatinski gradovi »osobito u vrijeme vladanja cara Mihajla II.«, tj. do 829, bili potpuno samostalni. Riječ »osobito« hoće očito reći da je u vrijeme vladavine cara Mihajla II. ugled Bizanta u Dalmaciji pao na najniže grane i da se, dakle, položaj Bizanta pod carevima Teofilom i Mihajlom III. ponovno za Bizant poboljšao — ali, dakako, to Konstantin nije htio priznati. Tako su dakle oko 829. stvari stajale u Dalmaciji vrlo loše i za Franke i za Bizant. Upravo u to vrijeme dolazi do uspona nove dinastije s Mislavom i Trpimirom i ujedno — po prvi puta – pojavljuje se ime Hrvat na razmjerno pouzdan način. Vladar se sada zove dux Croatorum ili dux Sclavorum. Prvi naziv odnosi se očito na vladajući sloj, drugi na cijeli narod. Tako i Konstantin Porfirogenet piše:
υίοτεοώ δττ τουξ Χροβάτσυξ κατουζ Λοι/ιτουζ Σκλαβ&ξοώταζ οι του κάτροώ Ραοώοώ οίκήτορεζ (…) διειτέραταώ εώ Λαγοώβαργία«
Vladajući hrvatski sloj bio je, dakako, vojnički organiziran. Pitanje o podrijetlu toga vladajućega sloja nećemo ovdje analizirati. Svakako, težište starije vlasti pod Bornom nalazilo se negdje u Lici i njezinoj okolini, na što upućuje Bornin naslov dux Guduscanorum, spomen Liburnije u njegovu naslovu Dalmatiae et Liburniae, kao i njegovi »pretorijanci« Guđuscani. Naprotiv, nova hrvatska država imala je svoje središte među rijekama Zrmanjom i Cetinom. Tamo je bik ujedno jezgra novoga hrvatskoga vladajućeg sloja. Područje južno od Zrmanje zvalo se još mnogo kasnije »Hrvati«.
Jedno je sigurno. Kako nijedno prvorazredno franačko ih* bizantsko (ili bilo koje drugo) vrelo ne spominje Hrvate do 9. stoljeća, isključeno je da bi Hrvati došli na molbu, poziv ili nalog bilo Franaka bilo Bizanta. Pojavu Hrvata u današnjoj Hrvatskoj treba dakle objasniti isključivo u sklopu odnosa unutar avarsko-slavenske države. Ako uopće hoćemo pridati bilo kakvu vjerojatnost ili uvjerljivost vijestima cara Konstantina, za tzv. dolazak Hrvata dolazi po našem mišljenju u obzir samo kraj 8. stoljeća. Ali, čak i sama hrvatska narodna predaja ograničava hrvatsko ime samo na jednu od pet glavnih i dvije pomoćne čete. I ta okolnost dovodi nas do zaključka da je do stvaranja hrvatske države došlo tek mnogo kasnije — u vrijeme Mislava i Trpimira. Tada su, čini se, povoljne okolnosti omogućile da nastane država s hrvatskim imenom, koje je temelj bio hrvatski narod.
