Matuzići su dobili ime po Matuzama, a to je rodovsko ime doseljenika iz Crne Gore, najvjerovatnije iz graničnog područja prema Hercegovine. I danas u Crnoj Gori ima mjesto koje se zove Matuzi.
Doseljenici su se naselili na ova područja krajem 15-tog i početkom 16-tog stoljeća. Zatekli su mirno stanovništvo Srednjovjekovne Bosne, pa su se sa njima tokom vremena izmiješali. Predaja govori da su u selu bili nekavi Matuše, Matuzi, Matuže bili su krupni ljudi a na uzvišenju zvani VIS imali su crkvu.
Prema pisanim izvorima, koje je najviše napisao Matuzićanin Ahmed Aličić, o ovom mjestu se kaže da je to seoce prastarog imena Matuzići koje leži na ušću rijeke Usore u Bosnu.'Dvije rijeke s dvije strane, među njima rodno polje, i iznad njega obronci okićeni zelenim baščama, iz kojih bojažljivo vire crveni i garavi krovovi posavskih čardaklija to su Matuzići’. Tako piše Ahmed Aličić u svom radu objavljenom u ”Novom Beharu’ XV/1942-43, 1, 28-31., pod naslovom ”Na sastavcima Usore i Bosne u prošlosti i sadašnjosti’.
Ovo područje, što zbog plodne zemlje, što zbog geografskog položaja, bilo je naseljeno od davnina. Na to nas upućuje Velika i Mala gradina u Mravićima te Vis u Matuzićima.
Matuzići izgradnjaZa Vis u Matuzićima narod je pričao, s koljena na koljeno, da ga je neka kraljica dala nasuti sa svojom vojskom i to za jednu noć s torbicama toliku je imala vojsku. I zaista Vis tako izgleda i danas kao kakva namjerno nasuta velika humka u ravnici.
Na glavicama Crkvina i Londža (današnje selo Plane) na ušću rijeke Usore u rijeku Bosnu nađeni su spomenici iz Rimskog doba, dok su na uzvišenju Strane u Matuzićima šezdesetih godina prošlog vijeka pronađeni ostaci srednjovjekovnog oružja i oruđa, te metalni novčići, takođe iz Rimskog perioda koji se i danas nalaze u Zavičajnom muzeju u Doboju. Na lokalitetu Crkvina otkrivena su dva ulomka jednog natpisa i tri komada novca: veliki bronzani Aleksandra Severa, mali bronzani carice Magniae Urbicae i Cripsa. Iz natpisa se saznaje da je ovdje pod carem L. Septimijem Severom bila jedna cohors miliarija. tj.jedna kohorta od hiljadu momaka. Na prvom kamenu nije imenovana kohorta a na drugom se nalazi poznata Cohors I Belgarum. Ovaj lokalitet je arheolozima poznat po nazivu Kastrum (kasarna Rimske vojske). U Matuzićima su stanovali veterani od četa koji su se ovdje izmjenjivali.
Neki toponimi naziva njiva ili izvorišta voda ukazuju da se radi o prastarom naselju. Tako se neke njive zovu Pirnjevi, Peraci, Šatorke, Havdine, dio naselja se zove Četrlja, Kuršum ili prirodni izvori vode kao što su Peraslika, Vis, Bukovac, Šumska Voda, Sječa, Breza, Donja voda itd.
U selo vode dva srednjovjekovna puta koja se od davnina spominju i to od rijeke Bosne ”Drum” a od Usore ‘Grabik’ koji se sastaju u Matuzićima i zajedno čine ‘Drum” koji ide dalje pobrdaljem između Mravića sjedne i Kraševa i Lepenice s druge strane preko Trepča sve do Travnika. Dakle, još davna vremena kroz Matuziće se išlo i na sjever i na jug.
Matuzići panoramaIslam u ove krajeve je došao početkom 16. stoljeća. Prema jednom zapisniku tešanjskih kadija između 1639 i 1642. godine, stoji da je ovaj kraj već tada bio skoro potpuno islamiziran. (Cijelo područje oko rijeke Usore tada poznato kao Pousorje.)
Doboj je u ovom kraju bio središte islamizacije kao i ostali gradovi tada u Bosni. Pošto su Matuzići vrata Doboja morao je biti poislamljen prije nego druga sela u zaleđu. To se može zaključiti i iz toga što muslimani Matuzića se ne sjećaju svojih predaka nemuslimana i ne znaju da su njihovi stari bili išta drugo osim muslimani. U gore spomenutom zapisniku navode se muslimani između rijeka Bosne i Usore u Matuzićima, Kraševu, Mrakovićima (Mravićima), Lepenici i dalje.
Ahmed Aličić navodi kako mu je Ibro Kaloševac iz Matuzića pričao o strašnoj kugi koja je poharala ljude i blago (stoku) u čitavom kraju. Tada je ono malo preživjelih seljaka u Matuzićina uzoralo prvo oranje s tri juneta u čitavom selu.Pored kuge, ovaj kraj je stradavao i od neprijateljskih provala zbog svog geografskog položaja i što se nalazi na udaru puteva što vode uz Bosnu i Usoru.
Sačuvana je i predaja o nastanku greblja u Zaimovićima koje se nalazi u gornjoj mahali Matuzića. Priča se da su nekad davno u Matuzićima zanoćili neki svatovi iz Travnika. Oni su su išli po mladu u Džakule kod Gradačca. Vraćajući se prema Travniku u Matuzićima ih zatekne noć, pa su morali konačiti. Tu noć im se razboljela mlada i umrla. ‘Maštulugdžija’, koji je trebao ići ispred svatova do odredišta (Travnika) da nosi radosnu vijest, morao se pretvoriti u kahardžiju, vratiti se u Gradačac i prenijeti tužnu vijest. Mladina familija nije mogla povjerovati u ovo, pa je došla u Matuziće, do mjesta gdje im je kćerka umrla. Ukopali su je u jednu bašču pored puta i odlučili da se tu nastane. Tako je nastalo ovo porodično greblje koje se veže za dolazak familije Zaimovića.
Također je sačuvana i predaja da je u Matuzićima konačio Omer paša Latas sa svojom ordijom pa su mu umrla dva vojnika koji biše pokopani na njivi zvanoj Radoši. O ovome svjedoče dva mezara na pomenutom lokalitetu koja su do danas očuvana i obilježena.
Pod kraj 19. stoljeća Matuzići su imali svega desetak zadruga (domova) a polovinom 20. stoljeća 89 domova sa 579 stanovnika.
U selu su živjeli ovi stari rodovi: Skulić, Aličić, Avdić, Zaimović, Salkičević, Hodžić, Begić i Muratović.
Za rod Skulića priča se da je došao sa Sultan-Fatihom. Od njih su postali Aličići, koji su prozvani po svom pradjedu Aliji koji je živio u prvoj polovini 19. vijeka. Već smo rekli da se dolazak Zaimovića vezuje se za predaju o nastanku njihovog greblja. Došli su iz Džakula kod Gradačca ( Posavina) pa su ih u početku u stara vremena zvali Džakule. I danas u mjestu Džakule postoji rod Zaimovića što je samo potvrda ovoj autentičnosti. Oni su imali najbolju zemlju u selu, što potvrđuje da su bili spahije i prvaci.
Stanovništvo Matuzića se uglavnom bavilo zemljoradnjom, stočarstvom i voćarstvom . Otvaranjem tvornice šećera na Usori (Doboj) krajem 19. stoljeća, manji broj žitelja ovog sela počinje da sije repu za potrebe ove fabrike.
Matuzići noću Izgradnjom uskotračne pruge Usora – Pribinić (1878), Tešanjska familija Turalić pored željezničkog stajališta na Karušama, a uz raskrsnicu puteva za Maglaj i Teslić, sagradila je dućan sa prenoćištem i kahvanom. Stanovništvo je živjelo teško. Mali broj ljudi je radio na željeznici, sezonski u tvornici šećera, te u sječi šume. Nakon prestanka sa radom tvornice šećera na Usori 1930. godine, brojni radnici su ostali sa posla, pa je tako i nekoliko ljudi iz ovog sela koji su tamo radili.
Matuzići su danas sjedište Općine Doboj Jug. Jedna su od dvije mjesne zajednice koje čine ovu općinu. Površina Matuzića je oko 4 km 2 na kojoj živi blizu 3000 stanovnika. Selo,koje je prije rata bilo jedna od najrazvijenijih mjesnih zajednica tadašnje opštine Doboj, iz rata je izašlo skoro totalno porušeno. Prije rata njegovih 650-700 radnika izdvajali su 10 posto iz plata za mjesni samodoprinos po nekoliko godina kako bi sebi stvarali što bolje uslove za život. Nakon rata uslijedila je intenzivna obnova kuća i infrastrukture, te naseljavanje i izgradnja novih objekata,a koncentracija privrednih kapaciteta i stambeno-poslovnih objekata intenzivirana je uz magistralne puteve Doboj-Teslić(M-4) i Doboj-Maglaj (M-17). Dobijanjem statusa lokalne zajednice,Općina Doboj Jug sa svoja dva naseljena mjesta (Matuzići i Mravići) uspostavila je viziju i misiju razvoja, te socijalnu budžetsku komponentu preorjentirala u razvojnu, vodeći računa prije svega o zadovoljstvu njenih građana. Tako je i u oblasti saradnje i partnerstva sa nevladinim organizacijama, pa tako i sa džematima, gdje je podrška i neposredna financijska i druga potpora džematima jako vidljiva,što je za svaku pohvalu.
Zahvaljujući općini je u Matuzićima je realizovano na desetine većih i manjih projekata od opšteg interesa (putevi, vodovod, elektrifikacija, škola, sportska dvorana itd). Općina je dala podršku za adaptaciju džamije, izgradnji novog minareta, uređenju mjesnih grebalja,itd. Ilustracije radi,devetu godinu zaredom iz budžeta se izdvajaju sredstva za stipendiranje studenata i nadarenih učenika,među kojima ima i učenika medrese,te studenata na Islamskoj pedagoškoj akademiji,odn. FIN-u.
