Redžep KIJAMETOVIĆ
PEROM KROZ PROŠLOST
Prezviter Cvetko iz Godijeva živio je i radio u šesnaestom vijeku. Odvajaju nas od njega četiri stoljeća i nekoliko decenija više. Interesantan je Cvetko za istoriju kulture ovih prostora. Od njega je moguće pratiti pisanu riječ u stvaralačkom smislu za ljude iz Godijeva kojih je danas znatan broj. Riječ prezviter je zvanje i označava sveštenika uopšte. Međutim, u protestanskim crkvama zvanje prezviter je dobijao samo odabrani sveštenik. Godijevo je po prostoru i broju domaćinstava najveće selo u Bihoru. Amfiteatarskog je oblika sa blagim padinama koje se spuštaju prema potoku ispod sela. Svojim položajem okrenuto je prema jugu i zbog toga veoma sunčano. Sa sjeverne strane zaklanjaju ga visoke kose i štite od opakih vjetrova. Baš sa te strane Godijevo dobija vodu od nekoliko vrela i bezbroj jačih ili slabijih izvora. U tom pogledu Godijevo je veoma – bogato selo. Te dvije okolnosti su doprinijele te je u Godijevu razvijeno ratarstvo i stočarstvo od najstarijih vremena. U jednom turskom popisu iz 1583. godine, koji je preveo i objavio u Istorijskim zapisima Hamid Hadži-Begović pominju se stanovnici Godijeva:
Cvetko Vuk koji je imao 90 ovaca.
Pored njega kao domaćini Godijeva pominju se Ivan Dejan 95, Ogelj Vuk 180, Grđan Vukašin 135, Mustafa Bihor 00, Vasilj Ogelj 30. Pretpostavlja se da je Cvetko Vuk, baš Cvetko prezviter, ali mu nije uneseno svešteničko zvanje prilikom popisa.
Mada se vrijeme popisa poklapa sa vremenom življenja Cvetka. Ipak, zemljoradnja je bila prevashodno zanimanje stanovnika Godijeva. Od žitarica, najbolje je uspijevala pšenica. Veoma rado su je kupovali, prosto se grabili, pekari na pijacama Bijelog Polja i Berana, radi njenog kvaliteta.
Godijevo je bilo odavno gusto naseljeno. Svjedoče o tome mnoga groblja, koja često nazivaju grčkim grobljima što je sasvim pogrešno. To su groblja predaka stanovnika ovog područja. Poznata su groblja: Mikica groblje, Krstac, nekolike crkvine, Dubovi u zaseoku Ladnice i dr. Posebno su zanimljivi nazivi mjesta u Godijevu sa veoma starim korijenom kao što su: Radev krš, Brajića do, Dukoviće, Cekule (Sekule) i Redžep Kijametović 110 niz drugih. Većina toponima je prema imenima nekadašnjih mještana: Popov do, Brajića do, ili sopstvenom izgledu i veličini: Bahčica, Livadice, Kršanjak i sl. Po predanju Grebnica je, takođe, groblje, ali bez ikakvih obilježja. To je ovalni brijeg obrastao hrastovim žbunjem. U neposrednoj blizini su mu livade, njive i poneki voćnjak sa istim nazivom – Grebnica. Prilikom sahrane ožalošćeni su uz plač često grebli lice zbog tuge za pokojnikom. Otuda i naziv Grebnica, čiji korijen datira iz daleke prošlosti.
Podnožjem Grebnice je potočić dosta jak u kišnom periodu. Protiče udolinom lagano. Najednom nailazi na oštru strminu te matica vode postaje izrazito brza. Taj dio potoka naziva se Matic, pa i potes u neposrednoj blizini ima naziv Matica. Dukoviće – oveći zaselak dobio je ime po Duki, uticajnom domaćinu koji je živio na tom prostoru. Bošnjane po Bošnju. Cekule (Sekule) po Sekuli. Ćućiće po popu Cvetku, jer je imao nadimak Cule, tako su ga zvali neposredne komšije. Želio je da sazna sve pojedinosti u sredini. Preselice su najveći zaselak u Godijevu. Naziv potiče od preseliti ili doseliti, jer se jedan broj domaćinstava ovog zaseoka doselio iz susjednog sela. Naziv Rudnice dobio je po rudi, jer se u tom predjelu nalazila na više mjesta posebna vrsta zemlje od koje su mještani pravili crepulje za pečenje hljeba, često ih i prodavali. Prema predanju sinovi popa u Godijevu primili su islam. Pogođen tim, pop je uzviknuo: «Zar dođe kijamet da se i moji sinovi poturče?» Po toj riječi od davnina u Godijevu postoji bratstvo Kijameti. Ali se nameće pitanje: da li je pop htio da izgovori tu riječ? Riječ kijamet je arapskog porijekla i označava: konac svijeta, posljednji sud, oluju – nevrijeme i naposletku larmu i galamu. Preko islama – religije odomaćila se u turskom jeziku kojom se neizostavno tvrdi da će doći «sudnji dan».
Po sopstvenom sastavu riječ kijamet je složenica. Ona se sastoji iz: kij + a + met. «Kij» je upitna zamjenica, očuvana u staroslovenskom jeziku, «a» ima mocionu ulogu da poveže dva suštinska pojma, «met» je glagol, a potiče od staroindijskih riječi «methati» što znači promjenjivati. Ova riječ nije sačuvana u srpskom i hrvatskom jeziku, ali je sačuvana u ruskom jeziku mest, u značenju uzvraćati pakosti i zla za pakost i zlo ili namjerno činiti pakost nekome s ciljem osvjete. Prema tome kijamet znači «koji uzvraća» (pakost za pakost) ili šire: onaj koji se sveti. Gledano semantički riječ kijamet ima tri nivoa: konkretno, konkretno apstrakno i sasvim apstrakno. Konkretno značenje je što imenuje konkretno pojedinca ili grupe zajednice krvnog srodstva. Konkretno – apstrakni nivo riječi kijamet što označava nevrijeme, nepogodu. Ukazuje na djelovanje ljudi šta čine. To se ne sviđa Bogu i božanstvima te im uzvraća kijametom i najzad, sasvim apstraktni nivo riječi kijamet je Perom kroz prošlot 111 ubjeđenje da će Bog uzvratiti, osvetiti se svakom čovjeku za sva zla djela koja je počinio tokom života na «sudnjem danu».
Kako se vidi, u svim nivoima je sačuvana suština značenja međuodnosa, zamjene uzajamnosti što je i praznačenje ove riječi. Patronim je nastao što je pojedinac ili manja grupa krvnog srodstva posjedovala dominantnu osobinu uzvraćanja pakosti za pakost, pa i bezrazložnog činjenja pakosti u manjoj ili većoj mjeri da je to postala njihova bitna osobina. Vremenom se gubila osobina početnog značenja, ali su potomci dobili zajedničko prezime za užu zajednicu krvnog srodstva. Posjedi i kuće Kijameta u središnjem su najplodnijem dijelu Godijeva – zaseoci Ćućiće i Bošnjane. U Ćućićima postoje ostaci kuće za koje se tvrdi, prema predanju, da je bila kuća Cvetkova. Vremenom, prodajom imanja i odseljavanjem porodica iz ovog bratstva došlo je u ove zaseoke po neko domaćinstvo iz drugih bratstva. Oko šezdeset domaćinstava bratstva Kijameti živi van Godijeva, znatno više nego što ih je u Godijevu. lma ih u Americi, preko zapadne Evrope do Turske.U turskom periodu Kijameti nijesu bili čivčije. Znali su i htjeli uzvratiti pa i zagalamiti u izvjesnim slučajevima. Prezviter Cvetko bio je u potpunosti odan religiji i njenom moralu u etičkom smislu, posebno lišen svake pakosti, lakomosti i pohlepnosti. Često je boravio u manastiru svetog Nikole u Nikolj Pazaru – današnji Nikoljac. Pouzdano se zna da je on bio učenik u tom manastiru, a njegov učitelj Jovan, takođe sveštenik. Cvetko je 1553.godine sa Vukom Dijakom napisao Jevanđelje, koje se čuva u čačanskoj crkvi. Uz Jovanovu podršku i podsticaj, Godijevac Cvetko je završio pisanje Tetrojevanđelja 1560.godine. Naročito fascinira Cvetkovo nastojanje da posao pisanja Tetrojevanđelja obavi valjano, bez pogrešaka. Kao čovjeku od pera, drage su mu sve knjige a posebno Tetrojevanđelje. On srdačno apeluje: «I sada vas molim, očevi i braćo, ne rukama i riječima,već na koljenima klečeći na pogreškama da ne zamerite već ih ispravite prilikom čitanja ili prepisivanja.»
Briga o knjizi predmet je posebne pažnje prezvitera Cvetka. Zato namjerno dodaje: «Knjigu treba večito čuvati, jer je ona sveta. Ona samo može da pomogne čovjeku, da mu bude od koristi, životna vodilja». On moli čitaoce da Tetrojevanđelje, ali i svaku knjigu «časno i ispravno drže».
Odnos Cvetka prema knjizi kao nečemu uzvišenom i svetom, nastavak je tradicionalnog srednjevjekovnog odnosa prema knjizi onih koji su znali čitati i pisati. O trajnoj vrijednosti lijepo napisanog ostao je zapis od jednog srednjevjekovnog pisca: «Ruka koja piše truli i nestaje kao prah, a pisanje, ako su i gruba slova, zauvijek ostaju, jer su božanstvena».
