Višići su smješteni na prostranom i ravnom terenu uz lijevu obalu Neretve i uz magistralni put M-17, Sarajevo-Ploče i udaljeni su od graničnog prijelaza (sa Hrvatskom) Doljani, oko pet kilometara, a od Jadranskog mora 25 kilometara. Ovo podrucje doline Neretve je u stara vremena bilo u sastavu Ilirije, a poslije poraza Ilira od strane Rimljama oko 9.godine nove ere postaje i dijelom rimskog carstva,zatim slijedi doseljavanje Slovena, (koje je trajalo prilicno dugo od 6-tog do 10-tog stoljeca) usljed cega dolazi do formiranja jedne zasebne teritorijalno-politicke jedinice (Sklavinije) Zahumlja (Huma), koje ukljucuje u sebi i podrucje Višića i koje za vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanica ulazi u sastav srednjovjekovne Bosne.
Višići su vrlo staro naselje ciji zaceci sezu u vrlo daleku proslost. Polovinom 10.vijeka susjedno naselje Višićima Doljani su spomenuti od strane bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u njegovom cuvenom djelu “De administrando imperio”. Sredinom 80-tih godina XX stoljeca americki historicar meksickog porijekla Roberto Salinas Price (Roberto Salinas Prajs), objavio je svoju cuvenu knjigu “Homerova slijepa publika” (“Homer`s blind audience”), u kojoj dokazuje da je drevni grad Troja bio lociran na prostoru susjednog mjesta Višićima, danasnjoj Gabeli. Po njemu, podrucje Višića je bilo u sastavu oblasti Troje koja se nazivala Dardanija.
Najstariji historijski spomen Višića nalazimo u povelji bosanskog kralja Ostoje od 28.decembra 1408 godine, u kojoj je spomenuta carinarnica u Visicima (“et gabellam subtus Visechium”, F.Šišic, Nekoliko isprava iz pocetka XV stoljeca, Starine JAZU knj.XXXIX, Zagreb,1938., broj 130,str.316.). Iz ove povelje saznajemo da bosanski kralj vrsi direktnu intervenciju u sredjivanju pitanja lokalne vlasti na podrucju zupe “Luka”, u cijem su sastavu bili i Visici, koje konkretno spominje uz jos neka mjesta. Bosanski kralj Ostoja u navedenoj povelji navodi da ovo podrucje oduzima bosanskom vojvodi Sandalju Hraniću i daje na upravljanje braći Radivojevićima-Jurjevićima, Jurju i Vukiću, kojima je spomenuta povelja i izdana.
Osnovne teritorijalno-politicke jedinice srednjovjekovne bosanske drzave predstavljale su zupe. Na prostoru zupe Luka, u cijem sastavu su bili Višići, u srednjem su vijeku postojala mnoga politicka, upravna, vojna, ekonomska i kulturna sredista. U raznim srednjovjekovim izvorima nalazimo brojne spomene kako njenih sela, tako i gradova utvrda, luka i carinskih mjesta: veliko trgoviste Neretva (Driva) sto je danasnja Gabela, gradovi utvrde: Brštanik, Novi u Luci, Vratar, Koš i Cvetje, te pristanista, carinarnice i ostala mjesta: Desne, Doljani, Gnjilišta, Gorica, Jasenica, Lozica, Lovorika, Metkovic, Nehranj (Nekranj), Nerezi, Prud, Struga i Višići.
Posebno treba istaci iizutetan znacaj zupe Luka unutar srednjovjekovne bosanske drzave. Na teritoriji koju je obuhvatala zupa Luka nalazila se luka i brodogradiliste u Brštaniku kod Opuzena, koje je ustanovio bosanski kralj Tvrtko i gdje su izgradjivani brodovi za potrebe bosanske ratne i trgovacke flote, posto su Bosna i Bošnjaci u srednjem vijeku bili gospodari primorja koje se prostiralo, ukljucujuci i otoke, sve od Kotora do rijeke Zrmanje povise Zadra (osim Dubrovnika i Zadra).
Višići se historijski sastoje od mahala: Misir, Donja mahala, Kućišta, Čeljevo, Skočim i Tersana. Izmedju Neretve i Visica protezala se je nekad velika varoš zvana Tersana (Arsenal), gdje se je nalazilo vise drzavnih, vjerskih, stambenih i privredno-zanatskih objekata, Neretva je cesto mijenjala svoj tok i tako otplavila i ovu varoš. I dan danas se na dnu korita Neretve mogu primjetiti ostaci zidina gdje je nekad bila Tersana. Uspomena na to naselje sacuvala se i u narodnoj pjesmi:
“Od Tersane do sela Višića
Sedamdeset i sedam ćilita
Sve mog babe Nube Hasanage”
Tersana je povijesno identicna sa varosi Gabelom koja je osvojena od strane Turaka najkasnije 1493 godine, a nalazila se je uz lijevu obalu Neretve na mjestu gdje je nekad bilo pristaniste trg i trgoviste. Turski putopisac Evlija Celebi,koji je kroz Gabelu proputovao 1663.godine vidio je u varosi Gabeli sljedece: Rustam-pašinu dzamiju, dva mesdžida, dva hana, oko 30 dućana i 150 pločom prekrivenih kuća. Na podrucju Visica i okoline postoje sljedeci haremi (groblja): Šehiti, nedaleko od betonskog mosta na Bregavi i oko kilometar juzno od Tasovcica koje je potpuno zaraslo u sumu. Prica se da su ovdje sahranjeni Šehiti koji su poginuli u borbama protiv gusara iz Dalmacije koncem 17.stoljeca. Posljednji je ovdje sahranjen Ahmed Kreco koji je umro 1947 godine i s njim je po muskoj lozi izumrla porodica Kreca u Višićima. U starom haremu u Gabeli se odavno niko ne sahranjuje i ovdje ima vise ostecenih nisana s natpisima i bez njih. Haremi Nehranj i uz novu dzamiju u Višićima su aktivni i u njima ima vise nisana novijeg datuma. Stotinjak metara uzvodno od zeljeznickog mosta preko Neretve, na njenoj lijevoj obali, polovinom 16.stoljeca,kada je doslo do prvih sukoba sa Mlečanima, podignuta je velika kula koja je poznata pod nazivom “Kula na Tersani”. Glavni zadatak ove kule bio je da stiti gabelsku skelu i naselje na desnoj obali Neretve,odnosno tvrdjava Gabela. Kula na Tersani kontrolisala je prilaz gabelskom gradu koji se nalazio na suprotnoj obali i ovdje se placala dazbina za prijelaz u grad. Ostaci ove kule vidljivi su u koritu Neretve i to jedino za vrijeme niskog ljetnog vodostaja. Polovinom 17.stoljeca, turski putopisac Evlija Čelebi,opisujuci Gabelu kaze: “To je tvrdo zidan grad,cetverougaonog oblika, na obali rijeke Neretve, na teritoriji hercegovackog sandzaka…
Njegovi stanovnici,kao i ostali Krajisnici, nose bijele prsluke i jecerme, a na glavi crveni fes, kao Alzirci i mletacke caksire (falare) i idu pod oruzjem…Govore bošnjački… Na obali Neretve nalaze se tri razlicite gradjevine,pokrivene ceremitom. To je bio arsenal (tersane gözleri). Tu, po nalogu Sulejmanovom, stalno stoje tri spremne galije (kadriga).” (Evlija Čelebi, Putopis, preveo Hazim Šabanovic, “Sarajevo-Publishing”, 1996, stranica 467.) Mostarski legator Čejvan sin Abdurahmanov,podigao je na Tersani (Gabla iskelesi) dzamiju sa munarom za koju se ne zna gdje je bila tacno locirana i kako je izgledala. Ova dzamija je u pocetku imala sljedece sluzbenike: imama i hatiba sa sedam dirhema plaće dnevno, mujezina sa pet dirhema plaće dnevno, pomocnika mujezina sa jednim dirhemom plaće dnevno i kajima sa 2,5 dirhema plaće dnevno. Neposredno uz dzamiju legator je podigao i mekteb odredivsi da se u njega postave sljedeci sluzbenici ;mualim sa tri dirhema plce dnevno, pomocnik mualima sa dva dirhema place dnevno. Za materijalne rashode dzamije odredio je da se trosi po jedan dirhem dnevno i da o svemu tome brigu vodi mutevelija. Za izdrzavanje dzamije i mekteba legator je na Tersani izgradio vise pekara za pečenje hljeba, 22 prostorije izgradjene u obliku četverougla i okrenute jedna spram druge, čatrnju izmedju tih prostorija, 20 dućana, han,sobu za handžiju, skladište za piće i četiri magacina. Ovi podaci jasno govore da je Tersana bila velika varos i da je istinito predanje da ju je Neretva nekad davno preplavila i potpuno odnijela. Dzamija, mekteb i drugi spomenuti objekti sagradjeni su prije 1558 godine, jer se tada u Cejvan cehajinoj zaduzbini prvi put spominju. Moguce je da je dosta ovih objekata stradalo u periodu od 1694. i 1716.godine kada su Gabelu privremeno zauzeli Mlečani i tokom svog povlacenja 1716.godine srusili sve sto su mogli. U jednoj narodnoj pjesmi spominje se “mećit” (mesdžid) u Gabeli u kojem se za vrijeme jednog napada uskoka skrila “Gabelkinja Zlata”. Prema usmenom predanju u Visicima su nekad davno postojala dva harema (groblja) koje je Neretva odnijela. U jednom od njih,tzv.Muratbegovica haremu, nalazila se je takodjer i dzamija (mesdzid). Poslije povlacenja Mlecana sa ovog podrucja 1716.godine, domicilno stanovnistvo se vratilo na svoja ognjista i zasigurno i obnovili neku od dzamija koje su Mlecani srusili, i u njoj klanjali sve do izgradnje stare dzamije u Visicima koncem turske vladavine. Na Tersani se mogu viditi zidine neke stare dzamije i to mjesto narod zove “dzamijetina”. Uz ove rusevine se nalazi imamska kuca dimenzija 7x4x5 metara, koja je uzgor, ali je danas privatno vlasnistvo. Na podrucju višićkog dzemata nalazi se i naselje Čeljevo u kojem zivi oko 40 bosnjackih muslimanskih porodica. Ovdje postoji stari harem i dzamija u njemu,za koje se smatra da su sagradjeni koncem 17.stoljeca. Ova dzamija je temeljito opravljena 1925 godine i pokrivena crijepom. Posto je vremenom dotrajala dzematlije su je 1983 porusili i izgradili novu, ali bez munare. Mustafa Taslidža vrsio je imamsko-muaalimsku duznost u Čeljevu 1885.godine. Nekoliko kilometara sjevernije, u Klepcima je postojao stari mekteb dimenzija 4x2x5 metara Muslimansku duznost u njemu vrsio je godine 1933 hafiz Mustafa Imamovic. U Prebilovcima, susjednom naselju Klepcima, živili su ranije bošnjačke muslimanske porodice Stiglići i Šoše koji su preselili u Čeljevo. Stiglići su iz Babinog Plesma prokopali jarugu po njima nazvanu “Stiglišuća” iz koje voda, preko Perišića Plesma, tece u Krupu koja se ispod Dračeva spram Gabele ulijeva u Neretvu. U Prebilovcima postoje dva stara harema koji su davno napušteni i u kojima su svi nišani uništeni. Čifluk Gorica kod Struga bio je vlasništvo Kara Mustafa-pašina vakufa. Jusuf Zagić iz Ljubuškog drzao je godine 1913 ovu zemlju pod zakup.Sinan-pašin vakuf iz Mostara imao je nesto zemlje u Čeljevu koju su drzali i obradjivali Mekići. U Višićima su zivile i ove porodice: Alibegovići, Babići, Kovačevići i Perizovići (Ferizovići). Neki Ibrahim, sin Ahmedov, zivio je na Tersani 1768. godine.
U Višićima je 1792 zivio Hasan Pavlovic ,sin Ahmedov i ovdje imao posjede. U Gabeli su polovinom 19-tog stoljeca zivili i posjede imali: Hamza Čolaković, sin Salihov, Murat Ćerić i Alija Pokrajčić, sin Abdulahov. Ovdje su zivile i sljedece bosnjacke muslimanske porodice: Alibabić,Agić,Avdagić,Baljić,Basarić,Bitanga, Boloban, Bučuk, Čolić, Čustović, Dandić, Dedić, Dizdar, Dugalić, Džaferović, Elezović, Garbo, Gurbo (izumrli), Hadžić, Hajdarović, Husić, Kelecija. Kerim, Kevro, Kolašinac, Kolenović, Komad (izumrli), Krečo, Kurtović, Letić, Lizde, Mašić, Mekić, Mešić, Muratbegović, Mindžovan, Morić, Mujanović, Pačić (izumrli), Patak, Razić, Repesa, Rogonja, Sefo, Sejdijević, Sinanović, Stiglić, Sjekirica, Šarić, Šoše, Tašić, Tucaković, Veledar, Vučković, Zaklan, Zavitan, Zekić, Zukanović i Ždero.
Đuliman, sin Mahmud-bašin se spominje 1670 godine kao vlasnik vinograda u Striževini kod Metkovića koji je prodao Husein ef.Džumhuru za 8.500 akći. Gabelske Kadije: Kadiluk Gabela ili Neretva osnovan je koncem 16.stoljeca, prije 1598. godine. U historijskim izvorima se pominju sljedece kadije u ovom kadiluku, koji su vrlo cesto,pored ove duznosti vrsili i neke druge funkcije, te bili i muderisi, imami i hatibi. Njihova imena, navedena hronoloskim redom, su: Mehmed sin Fethullahov (1601), Ahmed sin Mustafin (1603), Ahmed sin Mahmudov (1605), Mustafa (od 1609 do 1614.godine), Muhamed sin Ahmedov (1615), Salih sin Jusufov (1617), Muhamed sin Mehmedov (1622), Omer sin Inasov (1630), Abdulavehbab (1634), Muharem sin Jusufov (1640), Sejid Omer (1642),Mustafa (1646), Mehmed (1669), Šaban (1671), Abdulah (1673-1674), Muslija (1677), Husein (1679), aksud (1679), Ahmad 1682.godine. U historijskim izvorima se takodjer spominju kao kadij e u ovom kadiluku nepoznatih godina: Ibrahim, Sulejman sin Kasimov, Ebu Bećir i Smail. Od ucenih ljudi (uleme) u Gabeli se spominju sljedeci: Ahmed Celebija, hetib 1615.godine, Osman, hatib Carske dzamije 1640.godine, Mustafa, hatib Sultan Sulejmanove dzamije 1640.godine, Ibrahim ef.hatib 1669.godine i Husein hodza hatib i Hasan,mujezin. Od prvaka (ajana) u Gabeli se 1601.godine spominju Sulejman-aga,Mehmed-aga (dizdari),A hmed (hadzi berber), Jahjabeg, Davud-beg, Sulejman-aga (nazir), Jusuf-aga, Sefer (reis), Selim-aga (kapetan), Alija (nazir), Ismail-beg i Omer-beg. Stara dzamija u Visicima je situirana u Donjoj mahali, oko 300 metara udaljena od nove dzamije. Ima dimenzije 8x7x5 metara i bez munare je. Ona je najvjerovatnije izgradjena negdje oko 1878 godine,odnosno koncem turske vladavine i koja je koristena od strane muslimana Visica, s ve do izgradnje nove dzamije 1978 godine. Uz staru dzamiju se nalazio i mekteb i imamski stan. Ova dzamija je zapremal 630 kvadratnih metara povrsine. Nova dzamija podignuta je u periodu od 1971. do 1978. godine,i imala je dimenzije 9x9x6 metara. Uz nju je sagradjena i betonska munara visine 35 metara.Uz dzamiju je sagradjen i mekteb velicine 9 x 2,5 metara. Ova dzamija je srusena 1993 godine od strane Hrvata, a deset godina kasnije, 2003 godine, Bosnjaci su zapoceli sa izgradnjom nove dzamije sa munarom, na temeljima stare. Svecano otvorenje obnovljene dzamije u Visicima je odrzano 21.jula 2007.Džamiju je presijecanjem svečane vrpce otvorio palestinski muftija Ikrime Sabri, kojem je tu čast ukazao iranski ambasador u BiH , Nj.E.g. Mohammad Reza Morshed Zadeh, te Emina Repeša iz Višića, koja je poklonila zemlju, odnosno uvakufila zemlju za džamiju.Otvaranju džamije su, pored predstavnika Islamske zajednice (IZ) u BiH, Katoličke crkve u BiH, te predstavnika Srpske pravoslavne crkve (SPC) u BiH, prisustvovali i predstavnici vlasti. Između ostalih, bili su prisutni član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, zatim Željko Knez, izaslanik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića, te ministar sigurnosti BiH Tarik Sadović i ministar za izbjegla i raseljena lica Federacije BiH Edin Mušić.Ukupna investicija za obnovu džamije iznosila je više od 300.000 KM, a sredstva su prikupili Višićani i donatori iz i izvan BiH. Važno je istaći da je značajan dio sredstava osiguralo Federalno ministarstvo za izbjegla i raseljena lica te Centar za pomoć BiH pri Ambasadi Islamske Republike Iran u BiH. Imamsku i muslimanasku dužnost u Višićima vršili su od 1885 godine sljedeći imami: Ahmed ef. Mahmutagić, Musić, hafiz Mustafa ef. Imamović, Ismail ef. Taslidža, Hasan ef. Kebo (o kojem se i danas govori sa velikim pijetetom), Fadil ef. Jusufbegović,Ali ef. Zlomusica,Salim ef. Dzumhur,Ramadan ef. Džuzadanović, Zaim ef. Kumbarić, Muhamed ef. Mujkanović, Jusuf ef. Trgo, Kuduz, Halim ef. Čičak, Sinan ef. Herenda, Ćazim ef. Ćosić, Adem ef. Omerika, Jusuf ef. Kadribašić i Sakib ef. Kadrić.
