Historija Sankog Mosta

Share

GEOGRAFSKI POLOŽAJ I KLIMATSKI USLOVI

Sanski Most sa okolinom nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, sa osloncem na planinu Grmeč na zapadu i planine Mulež i Behremaginicu na istoku.Područje općine Sanski Most ima rijeku Sanu i osam rječica; Sanicu, Dabar, Zdenu, Blihu, Majdansku Rijeku, Japru, Sasinku i Kozicu, te nekoliko kraćih ponornica. Na sanskom području ima nekoliko jakih kraških vrela koja su istovremeno i izvori rječica; Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene. U selu Ilidža, podno planine Mulež, ima jači izvor radioaktivne sumporne vode sa značajnim ljekovitim svojstvima. Na svom području ima i nekoliko većih pećina među kojima su Hrustovačka i Dabarska. Zbog otvorenosti doline Sane prema sjeveru ovo područje je pod uticajem srednjoevropske klime.

PREDHISTORIJA I RIMSKI PERIOD

S obzirom na povoljan geografski položaj i klimu, područje sanske općine bilo je naseljeno i u predhistoriji. Na to upućuju brojna nalazišta – gradine kako ih narod naziva. Predhistorija za ovo područje je vrijeme prije dolaska Rimljana u ove krajeve i ovladavanje njima. Do sada otkriveni spomenici i drugi nalazi u ovom području nisu dali podatke o toponomiji i stanovništvu ovoga kraja. Međutim, antički izvori ukazuju na to da su u dolini rijeke Sane i Vrbasa živjeli Mazeji, Ilirsko pleme.

SREDNJI VIJEK

O ranom srednjem vijeku pa sve do 13-tog vijeka, o ovom kao i o ostalim okolnim područjima, nema nikakvih tragova, što ne znači da ona nisu bila naseljena.

Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o ovim krajevima je Listina Bele IV od 20. jula 1244. godine. U tom dokumentu, uz Usoru i Soli, spominju se za vladavine Matije Ninoslava i ovi krajevi.

Dosadašnji radovi historičara, putopisaca i drugih, a na osnovu pronađenih i djelomično publiciranih dokumenata, ukazuju na to da je ovo područje, najprije kratko vrijeme, pripadalo Hrvatskoj, a potom srednjovijekovnoj bosanskoj državi.

Prema jednom dokumentu od 30. marta 1304. godine stanovništvo u ” Donjim krajima ” je bilo patarenske vjeroispovijesti, zbog čega je došlo do sukoba između bosanskog Bana Mladena ( katolika ) i Knezova Hrvatinića (patarena).

U Listini Bele IV od 20. jula 1244. godine prvi put se spominju i župe:

sanska, dubička, mrenska i vrbaška, koje čine Donje krajeve. U jednom dokumentu iz 1258. godine spominje se sanski župan ( knez ) Mihailo, a prema drugom dokumentu od 15.03.1264. godine taj sanski župan prodaje zemlju ” krala ” opatiji topuskoj.

Polovinom 13-tog vijeka u naslovu bosanskog bana spominju se i Donji kraji. Oni su najprije zahvatali krajeve južnije od područja današnjeg Sanskog Mosta, ali su se potom proširili i na područje srednjeg toka rijeke Sane.

Prema jednom dokumentu iz 1334. godine Sana je imala crkveni distinkt vezan uz zagrebačku biskupiju.

U borbama ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda protiv bosanske i hrvatske vlastele župa Sana je došla u ruke Kralja Sigismunda. On ju je 1413. godine oduzeo od vojvode Hrvoja i poklonio knezovima Blagajskim. Zato je vojvoda Hrvoje 1415. godine nastavio borbu protiv Sigismunda zajedno sa Turcima.

Sva do sad navedena dokumenta nedvosmisleno potvrđuju da je postojao grad Zana ( Sana ), da je postojala župa Zana ( Sana ), a pošto su srednjovijekovne župe nosile ime prema glavnom gradu župe to znači da je glavni grad župe Sana bio grad Sana.

OTOMANSKO CARSTVO

Nakon mnogih bitaka i promjene vladara sanska oblast od 1499. godine pripada pod upravu Turaka, a Kamengrad je jedno od njihovih glavnih uporišta.

Historija sanskog područja u prva tri vijeka turske vladavine je veoma malo istražena. Ono što je poznato, vezano je isključivo za tvrđavu i naselje Kamengrad, a nešto kasnije i tvrđavu i naselje Stari Majdan. Kad su Turci zauzeli Kamengrad, on je postao i sjedište istoimene nahije, koja je obuhvatala i dio nekadašnje sanske župe.

Kad su Turci 1565. godine zauzeli Krupu, u nju je prešla većina kamengradske posade, a Kamengrad gubi onu ulogu i moć kakvu je imao do tada.

U dubičkom ratu 1788.-1791. godine koji je započela Austrija protiv Turske napadima na granicu oko Une i u Lici, vjerovatno su učestvovali i muslimani sa sanskog područja koji su dali veoma jak otpor austrijskim četama. Kako je tada Turska izgubila neke gradove došlo je do brojnog povlačenja muslimanskih porodica sa tog područja u područje sanske doline.

Nakon ukidanja bihaćkog sandžaka 1711. godine reorganizacijom bosanskog pašaluka, Kamengrad je postao središte novog kadiluka, kakav su status imali i Banja Luka, Bihać, Jajce i dr.. Njegovo sjedište je tada bilo u Starom Majdanu ( Madeni Atik ). Tada je kadiluk Kamengrad obuhvatio ove župe i gradove:

Kamengrad, Pećigrad ( srb Mihalpekler ), Šturlić, Mala Kladuša, Velika Kladuša, Podvizd, Vranograd ( Vranograč ), Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan ( Madeni Atik ), Sana ( Ključ ), Bilaj, Blagaj, Jezerski, Krupa, Otoka ( Adai Kebir ), Most na Sani ( Džisri Sana ), Cazin i Ostrožac.

Da su uporedo postojale nahije Sana i nahija Kamengrad, potvrđuju dva turska deftera. Prema ovim propisima izlazi da nahija Kamengrad zahvata područje zapadno, sjeverno i južno od Kamengrada, i nešto teritorije istočno od njega; Pobrežje i neka sela na desnoj obali rijeke Sane, a južno od današnjeg Sanskog Mosta: Tominu, Kijevo i Čaplje.

Nahija Sana zahvata sela sa obadvije strane rijeke Sane a sjeverno od današnjeg Sanskog Mosta: Oštru Luku, Sasinu, Stratinsku i Čarakovo.

Kapetanije u pograničnim krajevima Bosne i Hercegovine, među kojima je i Kamengradska, imale su imena prema gradovima.

Jedna takva je i Džisri Sana kapetanija ( džisum, arapski – most ).

U 1796.g. i 1812. godini spominje se kapetan Mustafa-beg, koji je umro 1813. godine. Njega je naslijedio Murat-beg, koji je 27. septembra 1822. godine fermanom izgubio titulu kapetana, a za nasljednika je imenovan Husein-beg, sin Hasana-bega Čekića, koji je najvjerovatnije bio posljednji kapetan u ovoj kapetaniji, jer su kapetanije ukinute 1835. godine.

Turci su u pograničnim područjima gradili utvrđenja od drveta, koja su zvali palanke. Na ovom području postoje dva naselja koja su se razvila iz palanke: Lušci Palanka i Tominska Palanka.

Turska feudalna gospoda je po svojim spahilucima ( imanjima ) gradila kamene dvorce ( kule ), na više spratova i u njima stanovala, a kad je bilo potrebno iz njih se i branila, te su takve kule bile osnova za osnivanje gradova-naselja.

Takvih gradova i kula bilo je i na sanskom području. Poznatiji gradovi su: Kamengrad, Mren, Kamičak, Vakup ( Sanski Most ), Stari Majdan i Japra, a kule: Miralimova kula ( Tomina ), Cerića kula ( Brdari ), Kula u Lipniku, Kula u Kamengradu, Kula u Starom Majdanu.

Prodor Turaka u ove krajeve izazvao je velike promjene u sastavu stanovništva, te intenzivnije naseljavanje muslimanskog stanovništva u ove krajeve, uslijedilo je u 18-tom vijeku povlačenjem Turaka iz Like i još nekih područja Hrvatske. Naseljavanje hrišćanskog stanovništva je naročito intenzivno polovinom 19-tog vijeka, a još više nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine poslije 1878. godine. Tada dolazi do većeg pomjeranja Srba i Hrvata iz sela u veća naselja ( palanke, varošice ), koja su do polovine 19-tog vijeka bila isključivo muslimanska.

AUSTRO-UGARSKA MONARHIJA

O događajima i razvoju sanskog kraja u 19-tom i 20-tom vijeku, ima dosta podataka u dokumentima, pa ipak ni za jedan period u tim vijekovima, zaključno sa okupacijom zemlje 1941. godine, nema dovoljno ni dokumenata ni podataka za potpunije praćenje razvoja događaja u sanskom kraju. Najveći broj dokumenata omogućuje tek da se u sklopu općih zbivanja na širim područjima ( Bosanska krajina, Bosna i Hrcegovina i Jugoslavija ), tek malo spomenu neke pojedinosti vezane za sansko područje.

Od Austro-Ugarske je zavisilo kada će i kako izvesti okupaciju Bosne i Hercegovine. Da bi za tu odluku dobila podršku i Hrvata i Muslimana, pa i Srba, ona je preko svojih diplomata i agenata razvila propagandu u Bosni i Hercegovini. Zbog znatne propagande jednog dijela klera, Hrvati su u većini prihvatili okupaciju, dok su jedino muslimani organizovali brojne jedinice za borbu protiv okupacijskih trupa.

Austro-Ugarska je započela okupaciju Bosne i Hercegovine 29.jula 1878. godine. U Bosanskoj krajini su vođene najžešće i završne borbe. Nakon zauzeća Ključa 8. septembra uslijedilo je zauzimanje Sanskog Mosta, Starog Majdana i Kamengrada.

Dolaskom na ove prostore Austro-Ugarska je provela i novu administrativnu podjelu na kotare ( srezove ) i okruge.

Prema jednom popisu stanovništva iz 1910. godine kotar Sanski Most je imo površinu od 1017 km 2 , dvije gradske općine ( Sanski Most i Stari Majdan ) te 38.422 stanovnika, a prema nacionalnoj strukturi na ovom području su živjeli: Muslimani, Srbi, Hrvati, španski Jevreji te jedan evangelista.

Samo Sanski Most je prema popisu stanovništva imao 1914. godine 2.234 stanovnika, od toga 1.249 Muslimana, 679 Srba, 249 Hrvata, 41 španjolski Jevreja, 1 evangelistu i 14 Jevreja. U gradu je bilo preko 50 trgovina i zanatskih radnji, jedan hotel, zatim Agencija Zemaljske banke .

U toku prvog svjetskog rata 1914-1918. godine Austro-Ugarska je mobilisala veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine, i poslala ih na bojište prma Italiji, Srbiji i Rusiji.

Kako je rat odmicao Austro-Ugarska je sa svojim saveznicima trpjela sve veće gubitke, te je na sanskom području 1917/18. godine bilo jako puno dezertera. Nakon poraza na balkanskom a potom i italijanskom frontu, došlo je do pada Austro-Ugarske, te stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. decembra 1918. godine u Beogradu. Agitacija za pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji je bila veoma jaka te je ona na kraju i pripojena 1918. godine.

Za vrijeme postojanja Kraljevine SHS od 1. decembra 1918. godine, odnosno Kraljevine Jugoslavije od 6. januara 1929. godine Sanski Most je bio središte sreza. Od 1929. do 1941. godine srez Sanski Most je u sastavu vrbaske banovine.

Sanski srez je 1930. godine imao 87 naselja raspoređenih u 8 općina:

Budimlić Japra, Dabar, Gornji Kamengrad, Lušci Palanka, Sanski Most, Sasina, Stari Majdan i Tomina.

Prema tome teritorija današnje sanske općine ( ranije sreza ) 1931. godine je imala 50.671 stanovnika, a početkom 1941. godine 65.880 stanovnika.

II SVJETSKI RAT

U toku II svjetskog rata na ovim područjima došlo je do masovnijeg odziva stanovništva koje je stalo u odbranu zemlje. Od značajnijih događaja izdvajamo Drugo zasjedanje ZAVNOBIH- a u Sanskom Mostu ( 30.6.-2.7.1944. godine ).

Prema statističkim podatcima na području općine Sanski Most u toku II Svjetskog rata bilo je 3605 žrtava.

Po završetku II svjetskog rata krenulo se u obnovu porušenog grada, te prema jednom članku Enciklopedije Jugoslavije iz 1968. godine je zapisano:

” Sanski Most, varoš i središte općine u srezu Banja Luka. Leži na 158 m nadmorske visine. Ima pilanu, građevinsko i električno preduzeće, tvornicu panel ploča, ciglanu, rudnik uglja u Kamengradu, te stovarište duhana. Kroz Sanski Most prolazi uskotračna pruga Prijedor-Drvar-Lička Kaldrma “.

Čitaj više

Možda vas zanima...