Adnan Prekic:Islamska zajednica u Pljevljima

Share

Adnan Prekić: Islamska zajednica u Pljevljima

06 avg

“Almanah” 25-26; 27-28, Podgorica 2004.

Predmet ovoga rada je Islamska vjerska zajednica u Pljevljima između dva svjetska rata, njena uloga, rad i značaj u sredini koja je po svom geografskom položaju bila na međi raznih uticaja, kako Turske i Austrougarske carevine tako i Srbije i Crne Gore.

Vrijeme u kojem je smještena tematika rada takođe je karakteristično; Prvi svjetski rat i stvaranje jedinstvene Jugoslovenske države uslovili su niz promjena u društveno-političkom, vjerskom, prosvjetnom i kulturnom životu.

Problematika IVZ u Pljevljima i šire do sada nije ozbiljnije proučavana. Istoriografija se ovim pitanjem do sada bavila isključivo fragmentarno i površno. Dosadašnji radovi su uglavnom ovu temu posmatrali u jednom širem kontekstu, a naročito je evidentan nedostatak istraživačkih radova koji se temelje na arhivskim dokumentima. Otuda je ovaj rad samo jedan mali korak ka sistematičnom i cjelovitom izučavanju ove tematike.

Ambicije ovoga rada su da čitaocu ukaže na društveno-političke prilike u Pljevljima u Turskom carstvu i poslije prisajedinjenja ove teritorije Crnoj Gori i Kraljevini Jugoslaviji. U radu je objašnjen proces islamizacije, demografska kretanja stanovništva, razvoj i širenje grada, školstvo i kultura. U dijelu koji se odnosi na pitanje IVZ u Pljevljima između dva svjetska rata objašnjena je kompletna organizacija IVZ u Kraljevini Jugoslaviji i sa tim u vezi organizacija ovih poslova na konkretnom primjeru Pljevalja. Džemati i džamije, kako na gradskom tako i na seoskom području, muftijstvo, šerijatsko sudstvo, vjersko-prosvjetna djelatnost, vakufi i vakufsko mearifska uprava.

Čitalac pred sobom ima rad koji je napisan na osnovu obimne literature, periodične štampe, časopisa i arhivske građe mikrofilmovanog fonda Državnog Arhiva Crne Gore na Cetinju. U izradi ovog rada imao sam veliku pomoć mentora prof. dr Šerba Rastodera, pa se ovom prilikom njemu i svim ostalim koji su doprinijeli da ovaj rad izgleda ovako, srdačno zahvaljujem.

1.1.     Pregled istorije pljevaljskog kraja do osmanskog osvajanja

Malo koji grad na ovom prostoru i šire se može pohvaliti tako boga- tom i sadržajnom prošlošću kao što to mogu Pljevlja. Kroz istoriju ovdje su se mijenjale Ilirska, Rimska, Slovenska, Turska, Austrougarska tradicija i svaka od njih je dala poseban pečat istoriji Pljevalja. Arheološki nalazi pokazuju tragove jedne daleke praistorijske civilizacije na ovom području. Naime, smatra da su ovuda vodili putevi koji su preko Polimlja, Pljevalja, Nikšića i Cavtata spajali Podunavlje sa Dubrovačkim područjem. Ovo je bio jedan od pravaca kojim su se u periodu oko 2000 godina p.n.e. grupacije naroda sa Istoka pomjerale ka Jadranu, indoevropizirajući ova područja, sa čim se dovodi u vezu i nastanak Ilira.135

U III vijeku p.n.e. Pljevaljsko područje je bio centar Ilirskog plemena Pirusta, koje se bavilo rudarstvom. Ovo pleme je ulazilo u sastav velikog plemenskog saveza, poznatog pod imenom “Ilirska država”, koje se na vrhuncu svoje moći pod kraljicom Teutom pružalo sve do Krfa na jugu.

Već tada su Rimljani uvidjeli opasnost koja im može zaprijetiti od ekspanzije Ilirske države, tako da su počeli da se miješaju u makedonsko- ilirske sukobe i na taj način pod svoju sferu uticaja uključili krajeve koje je obuhvatala “Ilirska država”. Krajem I vijeka p.n.e. Rimljani su osvojili sve ilirske krajeve. Iliri su pružili otpor (naročito su se istakli Pirusti), ali to nije bilo dovoljno da se odupre velikoj imperiji.

Kada su Rimljani došli na ove prostore, prvo što su uradili bilo je iskorištavanje znanja Pirusta u rudarstvu. Tako da imamo i otvaranje rudnika: olova i cinka – Šuplja stijena, gvozdene rude – Kozica. Nije potpuno poznato da li u blizini Pljevalja (Komini) ili u blizini Prijepolja (Kolovrat) imamo ostatke rimskog municipijuma. Naziv ovog naselja nije poznat. Zna se samo da je počinjalo sa slovom “S” tako da u naučnoj literaturi srećemo ime ovog naselja, kao “Municipijum S…”.

Naseljavanje Slovena u ove krajeve počinje u VI i VII vijeku n.e. i njihovim dolaskom oni su zatekli: starosjedioce Ilire i Rimljane, kao gospodarsku klasu. Kao dobro organizovana, jača i kompaktnija masa Sloveni su potisnuli Rimljane iz plodnih predjela, dok su se Iliri sa svojim stadima povukli u šume i planine. Dolaskom Slovena formirane su župe na čelu sa županima.

Mjesto Breznica sa manastirom Vrhobreznicom pominje se prvi put 822. godine, a nešto češće poslije 1200. godine za vrijeme cara Uroša (1243-1276). Pljevaljski kraj je pripadao humskom knezu Vojislavu Vojinoviću. Pod upravom Nikole Altomanovića ovaj kraj je bio od 1368-1373 godine, zatim je ove teritorije bosanski kralj Tvrtko prisajedinio svojoj državi u čijem sastavu su ostali do početka XV vijeka. Od tada pa do 1435. godine pljevaljskim krajem je upravljao Sandalj Hranić, a od 1435. godine, vojvoda Herceg Stefan.

1.2.    Pljevaljski kraj u Osmanskom carstvu

U drugoj polovini XV vijeka dolazi do prodora Osmanlija u ove kra- jeve kada počinje jedan drugi period pod vlašću Osmanskog carstva. Konkretno, što se tiče Pljevalja, taj period trajaće 450 godina, od 1462. do 1912.   godine.

Prema ljetopisu manastira Svete Trojice Turci su u bici na rijeci Breznici koja protiče kroz Pljevlja, 1. septembra 1462. godine razbili vojsku Hercega Stefana, osvojili današnja Pljevlja i više drugih hercegovačkih mjesta. Oni su ih držali godinu dana dok ih nije Herceg Stefan povratio, ali su Turci u ljeto 1465. godine konačno osvojili Pljevlja sa okolinom.136

U vrijeme turskog osvajanja grad je bio već značajan trgovačko tran- zitni centar. Kroz njega su prolazili put iz Dubrovnika za Niš, Skoplje i Carigrad, put “Via Drina” iz Trebinja, Bileće, Gacka i Foče, uz rijeku Ćehotinu do Pljevalja. Pored toga prolazio je i drum iz Trebinja, Nikšića i Tare ka Limu, kao i put od Kotora preko Grahova, Nikšića i Drobnjaka u Pljevlja.

Slično kao i u drugim osvojenim zemljama Turci su postepeno namet- nuli svoj feudalni sistem prilagodivši ga zatečenim feudalnim odnosima. Osmanlije su osvojenu zemlju obrazovali u spahiluke dajući ih na uživanje zaslužnim carevim vojnicima. Spahiluci koji su uživali spahije bili su zija- meti i timari. Zemljište nije bilo njihovo, ali su seljaci koji su obrađivali zemlju morali plaćati desetak od proizvoda sa imanja. Ovakvi feudalni odnosi zadržali su se do 1839. godine kada je ukinut spahijski sistem. Među spahijama bilo je i pojedinih Srba, koji su bili srpska vlastela a stupali su u tursku službu da bi zadržali svoje posjede. Ovaj proces pratila je islamizacija.

Kao i mnoga druga naselja koja su došla pod tursku vlast, u svom urbanom razvoju i Pljevlja su prvo bila trg a kasnije kasaba. Prerastanjem u kasabu Pljevlja dobijaju sve karakteristike koje su bile svojstvene i za druga mjesta tog ranga. Naselje je bilo podijeljeno na džemate i mahale sa posebnim hrišćanskim i muslimanskim stanovništvom. Svoju pravu fizionomiju grad poprima tek u drugoj polovini XVI vijeka kada dolazi do premještanja sjedišta hercegovačkog sandžaka iz Foče u Pljevlja 1576. godine. Turci su od prvih godina svoje vladavine Pljevljima dali ime Taslidža (Kamenica), dat po okolnim kamenim brdima koja su okruživala raniji srednjovjekovni trg.137

Već u XVI i XVII vijeku došlo je do ubrzanog urbanog i privrednog razvoja. Prerastanje u kasabu te formiranje čaršije i mahala doprinijelo je da Pljevlja po svom izgledu dobiju sve karakteristike tipičnog orijentalnogmuslimanskog naselja tog vremena.138

Situacija u čitavoj Osmanskoj carevini od XVIII vijeka sve više je stagnirala. Slabo organizovana, suočena sa mnogim separatnim težnjama, zakovana u stare i prevaziđene feudalne odnose ona nije mogla da se odazove izazovu savremenog doba i novonastale situacije. Jake evropske države izrazile su pretenzije i svoju zonu uticaja usmjerile na prostore koje je do tada zauzimala Osmanska država. Sve više se postavlja rješenje istočnog pitanja a mnoge države su zainteresovane da “pomognu” bolesniku sa Bosfora. Administrativni okvir ovog kraja takođe je promijenjen.139

Prvi jači udarac na ovom prostoru Turska je dobila Berlinskim kongresom 1878. godine kada je 25. članom ovoga ugovora Austro-Ugarskoj data uprava nad BiH i dozvoljeno da drži garnizone u Sandžaku.140

Austro-Ugarska okupacija BiH naišla je na oružani otpor u kome je učestvovao i jedan broj Muslimana – Bošnjaka iz Sandžaka. U pripremi otpora najvažniju ulogu je imao Mehmed Nurudi Vehbi ef. Šemsikadić – pljevaljski muftija. On je sa još dvojicom učenih ljudi iz Sarajeva: Mahmud ef. Hadži Jamakovićem i Hadži Abdulahom ef. Kakučiom bio idejni nosilac i inicijator otpora Austro-Ugarskoj. Shvatajući da odlukom Berlinskog kongresa nisu ugroženi samo interesi Bosne, Šemsikadić je u Srbiju i Crnu Goru uputio nekoliko viđenih Srba među kojima su bili Todo Radović, Joko Đenisijević i Gavro Ćirković. Šemsikadić je rođen 1827. godine u uglednoj pljevaljskoj porodici, osnovno obrazovanje je stekao u Pljevljima, nakon čega odlazi u Sarajevo i tu uči medresu (drveniju). Put ga vodi u Istambul, gdje završava “Šeherzadi” medresu.141 Za pljevaljskog muftiju imenovan je 1866. godine a zbog visokog obrazovanja i pravičnosti uživao je veliki ugled kako kod muslimana tako i kod hrišćana.

Okupaciom BiH islamsko stanovništvo ovih prostora vezalo je svoju sudbinu za narod sa kojim je vjekovima živjelo u okviru istog carstva, narod sa kojim ima isti jezik, vjeru, običaje i kulturu. Nezadovoljstvo i organizovani oružani otpor bio je odgovor na okupaciju BiH. Otpor Austro-Ugarskoj carevini poslije tri mjeseca je krvavo ugušen.

Okupacijom BiH Austro-Ugarska nije postigla svoj konačni cilj, tako da je 1908. godine izvršila njenu aneksiju. Aneksijom Bosne Austro-Ugarska je povukla svoju vojsku iz Pljevalja.142 Takvim potezom došlo je do još većeg razdora između muslimanskog i pravoslavnog stanovništva, jer zaostala Turska država nije mogla dobro organizovati suživot. U međuvremenu desila se i Mladoturska revolucija 1908. godine koja je imala za cilj da iz korijena reformiše tursku državu, ukine feudalne odnose i državu stavi u kolosjek perspektivnih i demokratskih država. Ispostavilo se da su i pravoslavci i muslimani previše očekivali od Mladoturske revolucije dok su njeni stvarni dometi bili veoma mali.

Slabljenje Turske muslimani se uglavnom vežu za Austro-Ugarsku. Pristalice ove politike bili su okupljeni oko Mehmed-paše Bajrovića. Druga muslimanska grupa na čelu sa Omer-begom Bajrovićem bila je prosrpski orjentisana.

1.3. Pljevaljski kraj 1912-1918

Vjersko i politički podijeljeni, ekonomski nezadovoljni i siromašni muslimani i pravoslavci su dočekali Balkanske i Prvi svjetski rat. I upravo će ovi ratovi na površinu izbaciti sve ono što se gomilalo godinama, mus- limani prvi put neće biti vladajuća klasa i prvi put će morati da se prilagođavaju tuđim zakonima, a više nije bilo turskog administrativnog aparata koji je štitio interese aga i begova. Sve više se pominjalo rješavanje “agrarnog pitanja”, neki su se mogli pomiriti sa tim a neki ne. Tako da će period poslije ratova biti ne samo doba krupnih društveno-ekonomskih promjena već i masovnog iseljavanja muslimana iz ovih krajeva. 143

Uoči Balkanskih ratova pored ekonomskih i vjerskih teškoća, politički nemir unosili su i izukrštani odnosi Srbije i Crne Gore i njihove pretenzije na ovaj prostor. Mnogobrojni dokumenti govore o agitaciji Srbije i Crne Gore u ovim krajevima. Crna Gora je širila svoj uticaj uglavnom preko učitelja u školama koje je ona izdržavala144 (Ograđenica, Bobovo, Kosa- nica, Prenćani, Glisnica) i uticajnih ljudi iz pograničnih krajeva prema Crnoj Gori. Srbija je pak vršila svoj uticaj preko nastavnika pljevaljske gimnazije i učitelja škola koje je ona finansirala (Meljak, Obarde, Ilino Brdo, Otilovići), kao i uticajnih srpskih trgovaca i članova crkveno-školske opštine u Pljevljima.

Prvi sukobi počeli su u septembru 1912. godine kada su u selu Vaškovu nadomak Pljevalja seljaci ubili 25 turskih askera (žandara) i jednog podoficira.

Kada je Crna Gora 8. oktobra 1912. godine objavila rat Turskoj u Pljevljima su se od turske vojske nalazili: dva bataljona šezdesetog puka dvadesete nizamske divizije turske regularne vojske i jedan bataljon redifa (rezervne vojske), veći broj baširbozuka (dobrovoljaca) i jedna baterija topova.

Turci su duž rijeke Tare (granica sa Crnom Gorom) podigli niz karaula, od kojih su najjače bile Izjalovica u Vaškovu, Orašać, Šejtan-kula, Rahman-kula kod Prenćana, Strobina na Strobini kod sela Kričak u Kosanici i po jedna u Ograđenici i Bobovu u kojima je bilo oko 400 askera. Jako tursko utvrđenje postojalo je i kod mosta na rijeci Tari, u Lever Tari i spominje se kao kula mosta rijeke Tare.145

Iz pljevaljskog kraja na Žabljaku je bilo 300 dobrovoljaca od kojih je formiran dobrovoljački bataljon koji je sa jezersko-šaranskim bataljonom crnogorske vojske ušao u sastav prekotarskog odreda pod komandom Mašana Božovića. Prekotarski odred je noću 9. oktobra prešao Taru kod Pren- ćana i Đurđevića Tare, poslije oštrih borbi koje su vođene naročito u Crnom vrhu u Kosanici, zauzeo sve karaule i do 23. oktobra zajedno sa novih 600 dobrovoljaca osvojili kraj između Tare i Ćehotine. Odred se zadržao na ovim pozicijama i nije nastavio prodiranje ka Pljevljima zbog naredbe kralja Nikole od 12. oktobra da se ne ide na Pljevlja već da se zadrži u Krupicama radi obezbjeđenja operacija crnogorske vojske prema Bijelom Polju. U međuvremenu je 27. oktobra javorska brigada srpske vojske pod komandom pukovnika Milivoja Anđelkovića stigla na Jabuku gdje ju je dočekala delegacija iz Pljevalja, obavijestivši je da je turska vojska odstupila iz Pljevalja za Bosnu. Oni su zatražili da srpska vojska uđe u Pljevlja. Brigada je u toku noći 27/28. oktobra nastavila pokret za Pljevlja, sjutradan 28. oktobra 1912. godine javorska brigada sa pljevaljskim dobrovoljačkim i ustaničkim jedinicama i jezersko-šaranskim bataljonom ušla je u Pljevlja. Tada je privremena granica između Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore postavljena na Ćehotini. Po završetku Drugog balkanskog rata 1913. godine pljevaljski kraj je pripao Kraljevini Crnoj Gori.

Balkanski ratovi bili su samo uvertira Prvom svjetskom ratu koji je na ove prostore ponovo doveo Austro-Ugarsku monarhiju. Austrougarska vojska je osvojila Pljevlja 19. avgusta 1914. godine i tu ostala sve do 15. oktobra 1918. godine. Ratovi, krupne političke, društvene i ekonomske turbulencije usloviće niz promjena koje će na svojoj koži osjetiti naročito pripadnici islamske vjerske zajednice o čemu će biti riječi u daljem tekstu.

1.4. Pljevaljski kraj 1918-1941

Poslije završetka Prvog svjetskog rata nastao je period u kome je islamsko stanovništvo ovih krajeva pisalo najcrnje stranice svoje istorije. Muslimansko stanovništvo počelo je shvatati da zaštitu više ne može tražiti u turskoj državi a bilo je svjesno želja srpske i crnogorske države. Tako da dolazi do približavanja politici Austro-Ugarske i traženja zaštite i oslonca u tom državnom sistemu. Austrofilska politika u Pljevljima se manifestovala kroz rad Mehmed-paše Bajrovića kao što smo već spomenuli u prethodnom tekstu.

Kroz Austro-Ugarsku državu ili pod njenim okriljem, Muslimani – Bošnjaci Pljevalja i cijelog Sandžaka pokušali su da riješe svoje nacionalno pitanje. Sa tim u vezi u Sjenici je između 8-25. avgusta 1917. godine održana konferencija posvećena statusu Sandžaka i njegovom državotvornom uređenju. Na njoj je prisustvovalo 25 delegata iz 12 gradova Sandžaka. Iz Pljevalja su prisustvovali Mehmed-paša Bajrović u svojstvu gradonačelnika i trojica delegata (sva tri trgovci) Bido Abdićević, Osman-aga Dizdar i Tufik-beg Tahirbegović.146 Konferencija je trajala dva dana i na njoj je donijeta rezolucija kojom je: “Sandžak kako onaj u sastavu Srbije tako i onaj u sastavu Crne Gore pripoji Bosni pošto istorijom i jezikom pripada istoj”.147

Srpski nacionalni krugovi nakon ujedinjenja i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ovu konferenciju nazvali su austrofilskom, njene zaključke odbacili a učesnike osudili za veleizdaju.

Po završetku Prvog svjetskog rata i na širem prostoru su se desile krupne promjene. Prije svega Podgorička skupština od 11-26. novembra 1918. godine kojom je ukinuta državnost Kraljevine Crne Gore, kralj Nikola Petrović zbačen sa trona i donijeta odluka o ujedinjenju u veliku državu Južnih Slovena koja je stvorena 1. decembra 1918. godine i nazvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U radu skupštine učestvovalo je samo 6 muslimana a od toga trojica iz Pljevalja: muftija Derviš Šećerkadić, Omer-beg Selmanović i Mahmut Manovović. Stvaranje nove države IVZ u Pljevljima i te kako je osjetila i vrijeme koje je dolazilo donosilo je nove krupne promjene. U prvom redu stanovništvo se više nikako nije moglo osjećati sigurno, tako da počinje masovno iseljavanje u Tursku i Bosnu. Razlozi za to bili su višestruki: slaba ekonomska situacija, nestanak države zaštitnice, nasilje i loš stav novonastale države od samog početka.

O    tome svjedoče ovi podaci:

–     peticija petnaest uglednih muslimana okružnom načelniku od 30. decembra 1919. godine u kojoj se kaže: “i ranije ste bili izvještavani o nasiljima koja se čine nad muslimanskim življem ovoga okruga. Očekivali smo svakog dana kada će se već jedanput stati na kraj tim opasnim zulumima, sad nam se nade izjaloviše. Zulumi se povećavaju iz dana u dan, malo koji dan prođe a da se ne dogodi pljačka ili ubistvo. Na ovaj način muslimani ne mogu danas živjeti, pa se posljednji put, obraćamo cijeloj vladi sa učtivom molbom da što prije obezbijede naš opstanak, ili pak dozvolite nam da se preselimo u stare granice Srbije kako bi bar život sačuvali, a drugo što i nemamo čuvati pošto nam je oduzeto i opljačkano”.148

–    Jedna delegacija je išla u Sarajevo kod vrhovnog vjerskog poglavara Reis ul Ulme Džemaludina ef. Čauševića da moli da poradi na zaštiti sandžačkih muslimana. Čaušević je poslao pismo vojvodi Stepi Stepanoviću sa molbom da prekine sa zlostavljanjem i pomogne naročito seljacima koji pod teškim položajima bježe u grad.149 Stepa Stepanović, vojvoda srpske vojske, počasni ađutant njegovog veličanstva kralja Petra I pozitivno je odgovorio i naredio komandantu Jadranskih trupa i komandantu Timočke divizije da postupe u smislu zaustavljanja zla i rasvjetljavanja događaja i pomoći porodicama. Međutim, ni ovaj pokušaj nije dao neke vidljive rezultate.

–    Godine 1920. u Banjaluci je donesena “Banjalučka rezolucija” upućena kraljevskoj vladi u kojoj se protestvovalo zbog terora nad muslimanima i traženo zapošljavanje u državnoj službi proporcionalno broju stanovnika.150

–    Ni memorandum muslimanskih poslanika novopazarskog sandžaka 1919. godine upućen ministru predsjedniku Ljubi Davidoviću nije bilo bolje sreće. U memorandumu muslimani su se prikazali lojalnim građanima i kao takvi tražili zaštitu države, zahtijevali su da djeca u školi ne uče pravoslavnu vjeronauku, naročito su zanimljivi primjeri iz Pljevalja gdje se govori da su legalne vlasti pljačkale i ucjenjivale kao i da su za vojne pot- rebe uzimali džamije i mektebe, pored toga što je bilo dovoljno slobodnih i praznih objekata.151

Sve ovo govori o teškom položaju nepravoslavnog stanovništva i uzrocima masovnog iseljavanja. O iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Pljevalja govori i izvještaj direktora gimnazije u Pljevljima Blaža Popovića, kralju Nikoli od 12. decembra 1913. godine u kome se kaže: “Stanovništva je u ovoj varoši oko 8 000 duša, mada kuća ima za još toliki broj. Kažu da je ranije u ovoj varoši bilo oko 14 000 duša, ali da su se vremenom iselili. Jedna trećina kuća je praznih u kojima više niko ne stanuje, mahom su prazne sve ljepše i uglednije kuće koje su skoro napuštene. Ima dvospratnih kuća sa 10-15 odjeljenja koja se mogu izdati pod kiriju za 25- 50 perpera mjesečno, i to pod uslovom da ih vlasnik opravi. Ima i takvih vlasnika kuća koji bi besplatno kuću dali nekome samo da mu je čuva i održava.152

Sa teškom situacijom i iseljavanjem povezana je i još jedna pojava u pljevaljskom kraju, to je komita. Doduše, ona se javlja i ranije ali je u periodu od 1919-1926 godine dostigla svoj vrhunac. Represalije žandarmsko-policijskog aparata, ekonomska zaostalost, neobrazovanost bili su osnovni preduslovi za stvaranje komitskog pokreta. Ovaj pokret nije imao karakter hajdučije već je nastao kao jedan vid otpora i formirao se kao specifičan oblik borbe za “seljački pravdu”. Prve komitske grupe javile su se krajem XIX i početkom XX vijeka još za vrijeme Osmanske vladavine kada su se pojedinci oturali u znak nezadovoljstva ili osvete prema turskim vlastima. Dolaskom Austrougarske nastala je druga vrsta komite. Neki momci da bi izbjegli služenje vojnog roka i odlaska na daleke frontove po Rumuniji i Italiji krili su se po šumama. Bili su miroljubivi, nisu napadali vojsku, pljačkali su toliko da se mogu prehraniti. Međutim svi su se povukli kućama kada je došlo do završetka Prvog svjetskog rata. Komita o kojoj ćemo mi govoriti je ona u periodu od 1918-1926. godine.

Ovaj pokret se od 1918. godine uporedo razvijao sa komitskim pokretom u Crnoj Gori koji se usprotivio ukidanju crnogorske države i razvlašćivanju dinastije Petrovića i sa komitskim pokretom na Kosovu koji se borio za rješavanje nacionalnog pitanja Albanaca.

Stanje koje je nastalo nakon stvaranja Kraljevine SHS dovelo je i do stvaranja komite u pljevaljskom kraju. Ime Huseina Boškovića vezuje se za nastanak komite na ovom prostoru ali pored njega spominju se i čete Rustema Bambura iz Maoča, te Mehmeda Redžovića iz Kozice, zatim čete Mehmeda Kalića i Jašara Derdemeza iz Vraneša te Halila Džankovića iz Kovača.153

Svakako najznačajnije ime pljevaljske komite vezano je za Huseina Boškovića iz sela Maoče blizu Pljevalja. Njegov razlog za odlazak u komite je pokušaj njegovog ubistva zbog duga od njegovog bivšeg čivčije. Pošto je uspio da izbjegne ubistvo otišao je u komitu i oformio manju četu kojom je komandovao. Ova četa je imala dobro organizovanu jatačku mrežu a imala je i neke veze sa pljevaljskim muftiom i sreskim načelnikom. Inače Husein Bošković je od 1916-1917. godine bio vojnik Austro-Ugarske154 što je svakako imalo značaja za uspjeh njegove komitske grupe. Komite su na prostoru u kome su se kretali vršili nekakvu vrstu svoje pravde. Takođe su se bavili pljačkom bogatih a zlato i druge dragocjenosti skupljene na taj način koristili su za liječenje i izdržavanje porodica poginulih komita. Vlastima je komita bila trn u oku i svim sredstvima su se služili da je unište. Dnevna štampa je redovno pisala tekstove o komiti u kojima ih je nazivala odmetnicima i najsurovije osuđivala. Radi likvidacije komite vlasti su uz pomoć žandarmerije i vojske pokušali da riješe problem, ali na taj način vlasti su vršile teror nad muslimanskim stanovništvom, proglašavajući ih za jatake i odmetnike. Tako su oni pospješili iseljavanje u Tursku i Bosnu. Da bi suzbio komitu, kralj je lično 1919. godine na područje Sandžaka i istočne Bosne poslao Kostu Pećanca i njegove četničke jedinice.

Država je imala velikih problema zbog širenja komite u pljevaljskom kraju o čemu govore i izvještaji okružnog načelstva u Pljevljima Ministarstvu unutrašnjih djela u kojima se vidi da komita narušava javnu bezbjednost i da država nije spremna da garantuje bezbjednost na čitavoj svojoj teritoriji.155 Jedan od načina borbe protiv komite bilo je i raspisivanje ucjena, za Huseina Boškovića 16. jula 1920. godine ona je iznosila 1000 dinara156 a 18. avgusta 1920. godine već čitavih 5000 dinara.157

Za vrijeme velikih vojnih akcija komita se skrivala ili bi prebjegla u Albaniju, tako da imamo podatke da su 1922. godine Husein Bošković i njegova četa bili u Albaniji.158 Pritisak na komitu bio je sve veći pa je moralo doći do njihovog sklanjanja. Husein Bošković, a i većina komite morala je otići u Tursku. Zanimljivo je reći da prilikom puta za Tursku niko nije dirao komitu iako se za to znalo, što se može objasniti željom vlade da se po svaku cijenu riješi komite.

Otišavši u Tursku na Huseina Boškovića je izvršen atentat od strane vlade u Beogradu koja je poslala četiri agenta u Tursku da izvrše atentat.159 Komitski pokret u suštini nije ništa promijenio, iseljavanje je nastavljeno, a vrhunac svega bio je pokolj u Šahovićima u jesen 1924. godine u kome je ubijeno preko 500 muslimana a kompletan prostor Vraneša i Šahovića iseljen.

Mnoštvo muhadžira je iselilo u Tursku i Bosnu a jedan broj ostao u Pljevljima. Na nagovor jednog profesora pljevaljske gimnazije u Pljevljima je organizovan protest povodom toga šta se desilo u Šahovićima. Međutim, demonstranti su uz pomoć žandara razjureni a načelnik se pozvao na to da se narod buni protiv njegovog veličanstva kralja i države.160 Narod se razišao ali sigurno shvatio svu beznadežnost u kojoj se našao.

Agrarno pitanje. Pored svih problema kojih nije falilo jedno se možda postavljalo kao ključno i od njegovog rješavanja je puno toga zavisilo, to je bilo agrarno pitanje.

Zemljište je pripadalo begovima i agama koji su isto davali na korišćenje čivčijama a za uzvrat od seljaka dobijali trećinu, četvrtinu ili desetinu prihoda sa zemlje. Odnosi koji su vladali bili su čisto feudalni i kao takvi tražili hitnu i korjenitu promjenu jer su ovakvi odnosi obezbjeđivali samo prostu reprodukciju i bili lišeni bilo kakvog prosperiteta. I upravo tu se nalazila suština ovoga problema koji u pozadini ima politički, možda čak i vjerski karakter. Age i begovi su bili muslimani, oni su željeli da zadrže zemlju, privilegije i profit koje je ona donosila. Dok su čivčije uglavnom bili Srbi koji nijesu htjeli da dijele dobit sa zemlje i onu zemlju koju su obrađivali kao zakupci htjeli su za sebe.

Bilo kakvo rješavanje agrarnog pitanja uticalo bi na neraspoloženje neke od strana. Međutim nerješavanje agrarnih odnosa bilo bi još gore i ovi odnosi su bili permanentan povod mržnje aga i čivčija, i zlovolji protiv vlasti koja nikad ne bi mogla udovoljiti i jednima i drugima. Agrarno stanje koje je počivalo na feudalnim odnosima bilo je prepreka napredovanju sela jer je ubijalo svaku inicijativu za veći rad. Najzad ono je štetno uticalo na kulturno i materijalno napredovanje aga, begova i njihovih potomaka jer oslanjajući se na prihode od čitluka oni se kulturno ne razvijaju već se odaju neradu i besposličarenju. Još u zadnjim godinama turske uprave postavljalo se rješavanje agrarnog pitanja koje naravno tada nije uređeno ali oslobođenje od Turaka bilo je pravo vrijeme za njegovo rješavanje. To se nije desilo, Crnogorska vlada nije bila spremna da radikalnije riješi ovo pitanje, ukine feudalne odnose i donekle zadovolji očekivanja. Jedina stvar koju je vlast na Cetinju donijela povodom agrarnog pitanja je davanje nadležnosti sudu da arbitrira i rješava odnose aga i čivčija.

U uputstvu Ministarstva unutrašnjih djela Kraljevine Crne Gore sudu u oblasnoj upravi Peć stoje neke odredbe koje regulišu ovu tematiku.161 Čivčija treba da obrađuje zemlju, uredno daje četvrtinu, aga raspolaže zemljom ako je čivčija napusti, age ne smiju povisiti rentu preko četvrtine. Crnogorske vlasti su nastavile da određuju dažbine prema turskim zakonima, a agrarni odnosi sa malim izmjenama ostali su isti kao i za vrijeme turske uprave. Uostalom kralj Nikola i njegova vlada tražili su podršku svojoj politici upravo u begovima i bogatim trgovcima. O tome govori i sastav delegacije koja je 1914. godine išla na Cetinje kralju Nikoli 1914.- u kojoj je bilo dvanaest muslimana i dvanaest Srba. Poslije ovoga dolazi period Prvog svjetskog rata i Austro-Ugarske okupacije koja je ostavila pustoš nad svim poljoprivrednim površinama.

Stvaranjem Kraljevine 1919. godine rješenje agrarnog pitanja bilo je prioritet. Prije donošenja bilo kakve odredbe seljaci u Pljevaljskom srezu iskoristivši novonastalu situaciju sami su počeli da prisvajaju zemlju i ukidaju feudalne odnose.162

Kraljevska vlada je 27. februara 1919. godine donijela akt “Prethodne odredbe za ukidanje i pripremu agrarne reforme”. Ove odredbe su važile do 1931. godine, one su proglasile ukidanje postojećih i zabranu novih kmetovskih (feudalnih) odnosa. Bivši kmetovi (čivčije) proglašeni su vlasnicima zemlje dok je agama i begovima država garantovala odštetu. U Pljevaljskom srezu, kao i u cijelom Sandžaku, age i begovi su oštro protestvovali protiv ovih odluka i u vezi sa tim 3. septembra 1919. godine poslali vladi memorandum u kome su tražili da ona opozove ove svoje odredbe.163

Zakon o uređenju agrarnih odnosa u Makedoniji i djelovima Srbije i Crne Gore donijet je 5. decembra 1931. godine. Po ovom zakonu zemlja je pripadala onome ko je obrađuje. Tada su i pravno ukinuti feudalno-čivčijski, napoličarski, zakupnički, arendatorski i tzv. momački odnosi. Čivčije su dobile zemlju besplatno a ostali su za zemlju trebali platiti bivšim vlasnicima. Zemljište koje su seljaci dobijali kretalo se od 2-5 ha. A veće površine od 15 ha agrarni interesanti su mogli otkupiti neposredno od države.164

U novim uslovima najgore su prošli age i begovi koji naglo siromaše i sele se u gradove. Predviđen je period od trinaest godina koliko je trajao tzv. provizorij, veliki broj zemljoradnjika već je prodao zemlju napoličarima i čivčijama tako da se dio zemlje već nalazio u posjedu drugih lica kada se pristupilo konačnom sprovođenju agrarne reforme. Zakon iz 1931. godine sankcionisao je ovakvo stanje s tim što feudalci koji su prodali zemlju nisu imali pravo na odštetu. Država je ranijim vlasnicima zemlje davala obaveznice koje su oni zbog teške materijalne situacije prodavali ili nikad od njih nisu imali koristi. Tako je država savjesno ili ne opljačkala nekada vladajući sloj društva, natjerala ih da idu u gradove gdje su oni u velikoj mjeri postali sirotinja. U novim uslovima snašao se samo mali dio nekadašnjih aga i begova okrenuvši se trgovini, zanatstvu ili obradi preostale zemlje. Naročito su se obogatili lihvari i zelenaši koji su se dokopali dobrog dijela imovine demoralisanih i dezorjentisanih aga i begova. Age i begove naročito je koristio režim u svojim političko-propagandnim i izbor- nim akcijama. Zbog njihovog nekadašnjeg položaja i uticaja “kupujući” ih raznim obećanjima i sitnim privilegijama i ustupcima.165

I na kraju samo da damo podatke o agrarnom zemljištu poslije završetka agrarne reforme. Agrarna reforma stvorila je sitne seoske posjede koji su se zbog priraštaja stanovništva i privredne zaostalosti sve više usitnjavali.

Godine 1939. u Pljevaljskom srezu je bilo 4 376 poljoprivrednih gazdinstava i 34 726 ha obradive zemlje. Od obradive zemlje bilo je 12 830 ha oranica, 470 ha pod baštama i vrtovima, 104 ha pod voćnjacima, 13 519 ha livada, 33 557 ha pašnjaka.166

Prinosi od poljoprivrede bili su veoma mali, stočarstvo je bilo malo razvijenije od poljoprivrede. U gradu nije bilo industrije u pravom smislu, bilo je nešto trgovaca i zanatlija o čemu će biti riječi u poglavlju o vakufima.

Saobraćaj je bio izrazito nerazvijen. To su bile uglavnom srednjovjekovne ceste. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije država je izgradila sljedeće puteve:

1.   Šavnik-Žabljak-Pljevlja dužine 98 km;

2.   Pljevlja (Trlica)-Tomaševo-Ribarevina dužine 73 km;

3.   Pljevlja-Metaljka dužine 40 km;

4.   Pljevlja-Mihailovića dužine 13 km.167

Transportnih sredstava je bilo veoma malo, nekoliko kamiona i putničkih automobila.

2.       ISLAMSKA ZAJEDNICA U PLJEVALJSKOM KRAJU 1918-1941

2.1.        Od početka islamizacije do 1918. godine

Prve pripadnike islamske vjere u ovom kraju nalazimo u Defteru iz 1475-1477.godine. U njima je nahija Kukanj168 upisana sa 38 muslimanskih domaćinstava među kojima se spominju: Muhamed sin Radojev, Mustafa sin Olivera, Skender sin Vladislava, Husein sin Radojice.169 Imena roditelja govore da su u islam prešli preko roditelja koji su bili hrišćani. Što se tiče islamizacije u pljevaljskom kraju ona je karakteristična po dvijema stvarima i to: širenje islama prvenstveno među seoskim stanovništvom i prisustvom velikog broja bogumila. Ove dvije karakteristike su međusobno zavisne jedna od druge, ali krenimo redom.

Za razliku od Novog Pazara i drugih sličnih gradova gdje se islam širio prije svega u gradu, u vezi sa tim najveći broj muslimana se nalazio u gradu. U Pljevaljskom kraju islam se prvenstveno širi među seoskim stanovništvom, jedini razlog tako masovnog prelaska seoskog stanovništva u islam je relativno visoko prisustvo bogumila.

Bogumile koje je pravoslavna crkva smatrala jereticima protjerivala je sa onih teritorija gdje je ona imala jurisdikciju. Jedino mjesto gdje su bogumili našli svoje privremeno utočište bila je srednjovjekovna bosanska država. Za vrijeme vladavine bosanskog kralja Tomaša iz Bosne je protjerano 40 000 pripadnika bogumilske jeresi, odnosno kristjana i oni su došli u Hercegovu zemlju gdje su prihvaćeni od strane Herceg Stjepana. Na taj način se objašnjava i njihovo prisustvo na području pljevaljskog kraja naročito nahije Kukanj. Najbolji dokaz prisustva bogumila je taj da je na ovom prostoru registrovano 729 stećaka.170

Bogumili su prelazili u islam i u prvim fazama islamizacije ovih krajeva činili su najveći broj novih islamiziranih podanika Osmanske države. O tome i svjedoči “Kunovski zapis”171 nastao između 1560 i 1565. godine upravo u kraju koji se neposredno graniči sa nahijom Kukanj. Pisan bosančicom a jednim dijelom i latinskim jezikom ovaj zapis je napisan na molbu bogumila koji su primili islam i u njemu su poimenično navedena 29 imena kunovskih seljaka, tada već muslimana. Po dolasku Turaka u Pljevlja, odnosno Taslidžu (Kamenicu – novi naziv koji su dobili), dolazi do velikog preobražaja u svim sferama života. U Defteru iz 1475-1477. godine Pljevlja su bila upisana kao pazarište “Taslidža” (Kamenica).172

Novi Pazar je već 1468. godine imao status šehera a da bi jedno mjesto postalo šeher prvo je moralo ispuniti uslove dobijanja statusa kasabe,173 dok su status šehera sticali gradovi koji su dostigli veći nivo razvijenosti. Taslidža (Pljevlja) je dobila status šehera poslije 1576. godine. Koliko je ovo značajno govori podatak da je od Carigrada do Beča postojalo samo 10 šehera i to: Skoplje, Bitolj, Foča, Novi Pazar, Sarajevo, Banjaluka, Užice, Niš i Beograd.174 Popisom iz 1570. godine175 Taslidža (Pljevlja) su imala tri muslimanske mahale: 1) Husein Paše, Miri Mirana, Diar Bekira, sa 52 kuće; 2) Mustafe Muteveli bega sa 42 kuće; 3) Muslu Hudinova sa 31 kućom. Jednu hrišćansku mahalu Karapetrova sa 50 kuća, ukupno 175 kuća.

Specifičnost u razvoju Taslidže (Pljevalja) proizilazi iz položaja kao sjedište hercegovačkog sandžaka od 1576. do 1833. godine, gdje je službovao veći broj funkcionera i obrazovanih ljudi čije se prisustvo odražavalo na kulturni i privredni život grada. Pored toga značaj razvoju grada dala je i džamija Husein Paše Boljanića izgrađena 1570/71. godine sa najvećom munarom na Balkanu.

Husein-Pašina džamija zauzima istaknuto mjesto islamske umjetnosti ne samo na ovim prostorima već i šire. Kao takva ona predstavlja jedinstvenu građevinu ovakve vrste u širim okvirima Osmanske umjetnosti i može da stane u isti red sa manjim zadužbinama u samom Carigradu. Pored želje da djeluje kao trajni spomen svome osnivaču džamija je imala jedan širi opštedruštveni značaj da oživi ovaj kraj što je u krajnjem slučaju i uspjelo njenom osnivaču.176

Hercegovačkim sandžakom sa sjedištem u Taslidži upravljale su najčešće porodice Čengić i Selmanović. Iz porodice Čengića kao Sandžak-begovi bili su: Ali-paša, Durmiš-paša, Bećir-paša, Džafer-paša, Zulfikar-paša.177 Pored njih iz porodice Čengić kao muteselimi spominju se: Murat- beg, Džafer-beg i Ibrahim-beg.178 Iz porodice Selmanović Sandžak-begovi bili su: Dželadin-paša, Ibrahim-beg, Mustafa-paša, Sulejman-paša, Bećir-paša, Mustaj-paša i Mehmed-paša.179 A kao muteselimi iz porodice Selma- nović su Smail-beg, Mustafa-paša i Bećir-paša.180

Kao sjedište Hercegovačkog sandžaka pored ekonomskog došlo je i do demografskog razvoja grada. Priliv većeg broja stanovnika prisutan je od kraja XVI vijeka. Ovdje je važno istaći da se pored običnog stanovništva u Pljevlja doseljavao i jedan broj učenih ljudi što je svakako doprinijelo razvoju grada. Krajem XIX vijeka demografska slika stanovništva Pljevalja izgledala je ovako: od ukupno 30 467 stanovnika na selu je živjelo 19 447 a u gradu 3 196 stanovnika. Srba ukupno 7 724, na selu 7 125, u gradu 599. Proprorcionalno procentualno muslimanskog stanovništva 74,5%, na selu 73,2% i u gradu 84,6%.

Važno je dati sliku stanovništva prije i poslije balkanskih ratova zbog iseljavanja koja su uslijedila. Grad Pljevlja je 1910. godine pred Balkanske ratove imao 16.000 stanovnika, od toga 14.300 muslimana i 1.700 Srba. Poslije balkanskih ratova 1913. godine u gradu je bilo 7.470 stanovnika – 5.770 muslimana, 1.700 Srba. Ovaj trend se nastavio i u Kraljevini SHS tako da 31. marta 1921. godine srez je imao 22.662 stanovnika, od toga 17.306 Srba, 9.356 muslimana. Grad je imao 6.356 stanovnika 2.425 Srba i 3.933 muslimana.

Godine 1931. srez je imao 33 196 stanovnika, od toga 9 187 muslimana. Te godine u Pljevljima je živjelo 3 190 muslimana i 2 710 Srba.181

Kvalitetnije promjene u razvoju Pljevalja počele su drugoj polovini XVI vijeka. Već sredinom XVII vijeka u gradu se spominje 7 ulica (mahala): Rizvanija, Hamdija, Hadži-Hasanova, Ahmet-begova, Hadži-Zekerija, Husein-Pašina i Ciganska.182

Društveno-politički faktori uslovili su stvaranje grada sa svim orjentalnim obilježjima: mahalama, dućanima, avlijama, zanatskim radnjama, česmama, musafirhanama, bezistanom, imaretima, mektebima, džamijama, medresama, ruždijom, šedrvanima, sahat-kulom i karavan-sarajem. U Pljevljima je nekad postojalo 26 džamija, od čega 9 u gradu i 17 na seoskom području:

–     HADŽI-HASANOVA na Jaliji srušena poslije Drugog svjetskog rata, od koje je i danas ostao minaret. Na temeljima džamije podignuta je zgrada Elektrodistribucije.

–    ODOBAŠA džamija u Arap mahali (između Doma kulture i starog sreskog prim.aut.) srušena 1936. godine.

–   MISRI AHMED-BEG JUSUF KADI džamija na Musluku porušena 1959. godine.

–    BUBICA džamija, srušena poslije Drugog svjetskog rata nalazila se na mjestu današnjeg solitera pored pijace.

–    HAMDIJA džamija u Ševarima kod Prkosa srušila se 1940. godine zbog ruiniranosti.

U gradu i danas postoje: Husein-Pašina, Hadži Rizvan-Čauševa, Hadži-Zekerija i Hadži Alijina džamija (Ćutkovac).

Džamija u Rosuljama je jedina ostala sačuvana na području seoskih džemata. Na seoskom području srušene su sljedeće džamije:

U Mijakovićima srušena 1935. godine.

Džamija u Planjskom sagrađena 1693. godine. Zapaljena 1943. godine. Na temeljima ove džamije 1967. godine podignuta je nova džamija koja je opet zapaljena 1993. godine.

Džamija u Jakupovom Grobu zapaljena 1943. godine.

Džamija u Buhurićima zapaljena 1943. godine.

Džamija u Strahovom Dolu zapaljena 1943. godine.

Džamija u Gradcu srušena 1912/13. godine za vrijeme Balkanskih ratova.

Džamija u Raščićima zapaljena 1913. godine.

Džamija u Pračici srušena 1943. godine.

Džamija u Krdžinoj Bari srušena 1913. godine.

Džamija u Petinama srušena 1913. godine.

Džamija u Lever Tari srušena prije 1935. godine.

Džamija u Đurđevića Tari srušena prije 1933. godine.

Džamija u Odžaku srušena u toku Balkanskih ratova.

Džamija u Hoćevini srušena prije više od 200 godina.

Džamija u Podborovima srušena poslije Balkanskih ratova.

Džamija u Borćanima srušena 1912. godine.183

Značajan elemenat koji je pratio razvoj Pljevalja kao centra Hercegovačkog sandžaka bilo je i obrazovanje. Ovome je znatno doprinijelo i dolazak učenih ljudi na službu u Pljevlja. Čitav sistem osnovnog obrazovanja bio je zamišljen kao vid vjerskog vaspitanja. Mektebi su bili osnovni oblik obrazovanja i po programu i po sadržaju imali su prvenstveno vjersko obilježje. Po pravilu formirani su uz svaku džamiju, mahalu ili naseljeno mjesto. Podaci o broju mekteba i učenika u njima ukazuju da je zastupljenost omladine u mektebima bila skromnih razmjera. U Pljevljima je 1887. godine bilo 199 polaznika u mektebima184 što je zaista skromno ako se ima u vidu da je tada u Pljevljima živjelo oko 3000 muslimana u samom gradu.

Medrese su u odnosu na mektebe predstavljale viši oblik obrazovanja, smatrane su srednjim školama. Do XIX vijeka na prostoru Hercegovačkog sandžaka jedina medresa se nalazila u Pljevljima, kasnije je otvorena još jedna. U Pljevljima je postojala i ruždija – škola koncipirana na programu evropskih zemalja u rangu niže gimnazije. Nastava se u ruždijama izvodila na turskom jeziku. Razvoj ovog kraja i kvalitetnije promjene u razvoju uslovile su i jedan broj značajnih ličnosti koje je iznjedrila ova sredina.

Najznačajnija ličnost iz ranijeg doba ovoga kraja je Jahija El Bosnevi -Jahija Taslidžali (?-1582) jedan od najpoznatijih pjesnika Osmanskog carstva iz druge polovine XVI vijeka. Pominje se i kao Jahija Efendi a poznata su mu djela “Namsa”, “Targi i hand” i komentar “Divan pjesama”.

Iz vremena Osmanskog carstva poznati pisci i prepisivači bili su: Ali, sin Salih Temima, pisao poeziju i bavio se prepisivanjem knjiga.

Zatim, Husein, sin Osmana Taslidžalija, on je 1617. godine prepisao “Komentar gramatike arapskog jezika” od Ahmeta Gunarura, koje posjeduje biblioteka u Sarajevu. Bio je književno obrazovan.

Mustafa, sin Omerov prepisao je “Komentar djela stilistike i retorike”. U literaturi se kao prepisivač pominje Redžep, koji je prepisao Gramatiku od Izudina Abdulwahaaba iz XVI vijeka (1658.), zatim Abdulah sin Hadžimustafe, prepisao Kratko djelo o teoriji Padisa sa komentarom 1629. godine od Alid. Harag al Asgalanija…

Godine 1733. javlja se Husein Emin, sin Mula Zekerijaha, kao prepisivač, a potom Ahmed sin Mustafe, koji je prepisao djelo o nasljednom pravu. Jahija, sin Ibrahima iz Taslidže prepisao je djelo o šerijatskom pravu.

U XIX vijeku u Pljevljima je službovao kao kadija Salih Sadki Ćehajić-Mahmudkadić. On je napisao poznati rad “Zbirka zvaničnih pisama i dokumenata 1805. godine” koji se nalazi u Sarajevu.

Iz novije istorije muftija Mehmed Nurudi Vehbi ef. Šemskikadić je najvažnija ličnost ne samo Pljevalja već možda cijelog Bošnjačkog nacio- nalnog korpusa. O njemu je već bilo riječi ranije.

Hamza Puzić, rođen 1845. godine u Pljevljima umro 1940. godine u Mostaru, istaknuti pjesnik kasida, hronograma i klasične poezije, posljednji je stvaralac koji je pisao na orjentalnim jezicima.

Fadil Kurtagić (XIX-XX vijek) bliži podaci o ovom pjesniku nisu poznati. Dvadesetih godina XX vijeka njegova zbirka poezije je visoko vrednovana od strane profesora književnosti u pljevaljskoj gimnaziji. Ostao je zapis da su njegovom zbirkom poezije nagrađivani najbolji učenici gimnazije.

Jedna od najistaknutijih ličnosti XX vijeka, koja je zauzimala važne položaje u bivšoj Jugoslaviji u IVZ, između dva svjetska rata bio je muftija Mehmed Zekerijah-Zeki Ćinara, rođen u Pljevljima 1909. godine, koji je završio teološke studije u Istambulu. Od 1909. godine postavljen je za Niškog muftiju i za Niškog kadiju za cijelu Kraljevinu Srbiju. Od 1914. godine postavljen je za vršioca dužnosti Vrhovnog muftije u Beogradu a za Vrhovnog muftiju 1921. godine na kojoj se funkciji nalazio do 1929. godine, kada je postavljen za Vrhovnog šerijatskog muftiju sa sjedištem u Skoplju na kojoj dužnosti je ostao do rasformiranja ovoga suda 1946. godine.186

Jedan od posljednjih dostojanstvenika IVZ XX vijeka bio je Mehmed ef. Coković (1877-1978) koji je 50 godina bio imam i hatib-muallim, vjeroučitelj u školama i Gimnaziji, imam-matičar, predsjednik udruženja ilmije za južne krajeve, član sabora IVZ CG, službeni tumač i prevodilac sa arapskog, turskog, persijskog, (govorio je francuski) jezika a objavljene su mu i tri knjige (četvrta je u pripremi) uglavnom namijenjene pripadnicima muslimanske vjeroispovjesti.

Značajan doprinos IVZ dali su u XX vijeku i pljevaljski hafizi: Mahmut Šehagić, Ramiz Šabanić, Ibrahim Mulović, Hakija Mulović, Bećir Mulović, Abdulah Hadža Sarvan, Derviš Sarvan.. ,187

Derviš Ruždi Šećerkadić rodjen je u Pljevljima, dužnost muftije je obavljao od 1912-1930. godine. On je bio jedna od najvažnijih ličnosti u novijoj istoriji Pljevalja. Vodio je računa o muslimanskom stanovništvu, a zbog svojih stavova došao je i u sukob sa državom, pa je vlast tražila da se muftija ukloni iz Pljevalja.188

II DIO

Tema ovog rada je Islamska vjerska zajednica u Pljevljima između dva svjetska rata. Da bi što potpunije objasili ovu temu moraćemo prvo pojasniti opšte ustrojstvo IVZ u Kraljevini za period od 1918-1941. godine. Ovaj rad je koncipiran tako da se u njemu pojasne one stvari koje je IVZ samostalno uređivala a to su: vjerska pitanja, šerijatsko sudstvo, vakufsko-mearifske poslove, kao i vjersko-prosvjetna pitanja. IVZ posmatraćemo kroz prizmu odluka i uredbi koje je vlast na nju primjenjivala u periodu od 1918-1930. godine, kao i kroz ustave IVZ iz 1930. i 1936. godine. Svako pitanje koje objasnimo uopšteno pojasnićemo i na konkretnom primjeru, tj. u Pljevljima.

Za vrijeme Turske uprave upravljanje vjerskim objektima i imovinom je vršila upravna vlast pod vođstvom sultana. Stvaranjem Crne Gore kao samostalne države poslije Berlinskog kongresa muslimanima je 30. članom dokumenta sa ovoga kongresa priznato pravo na formiranje samostalne vjerske zajednice, samostalno upravljanje vjerskim poslovima i imovinom. Na istim osnovama se formira i islamska zajednica u BiH sa reis ul-ulemom na čelu, sa samostalnim statusom u vođenju vjerskih poslova u od- nosu na austrougarsku vlast. Prvi muftija crnogorskih muslimana bio je Hadži-Salih ef. Huli. Kralj Nikola je 17. juna 1912. godine za muftiju muslimana u Crnoj Gori postavio Murtezu Karađuzovića iz Bara, sa sjedištem u Baru.

Poslije Balkanskih ratova 1912. godine i proširenja Crne Gore jurisdikcija muftije Karađuzovića nije se proširila na nove teritorije, već je vjerskim poslovima ovdje upravljao bjelopoljski muftija. Ujedinjenjem 1918. godine uprava šerijata je postavljena u Podgorici, a islamski službenici potčinjeni muftiji u Beogradu.

Stvaranje jedinstvene Jugoslovenske države nije dovelo do stvaranja jedinstvene vjerske organizacije muslimana. Došlo je do istorijske podvojenosti jugoslovenskih muslimana na, uslovno rečeno, istočno i zapadno krilo IVZ. Tako su u jednoj državi paralelno egzistirale dvije zajednice: jedna za Crnu Goru, Srbiju, Kosovo i Makedoniju na čijem čelu je muftija sa sjedištem u Beogradu i druga za područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Slavonije i Dalmacije kojom upravlja Reis-ul-ulema u Sarajevu.1

Položaj pripadnika islamske vjere proizilazio je iz međunarodnih ugovora: Bukureštanskog od 28. jula 1913. godine, Carigradskog od 1. marta 1914. a naročito potpisivanjem Sen Žermanskog ugovora 10. septembra 1919. između saveznika i Austrije po kome se Kraljevina SHS obavezala da pruži zaštitu u pogledu porodičnog i ličnog statusa muslimana, imenovanje reis-ul-uleme, zaštite džamija, grobalja i drugih dobrotvornih ustanova.2

Državni organi koji su upravljali pitanjima vezanim za IVZ bili su: 1919. godine ustanovljeno ministarstvo vjera koje je ukinuto 24. aprila 1929. godine a poslove nadležnosti ovog ministarstva preuzelo je ministarstvo pravde.3

Vidovdanskim ustavom od 28. juna 1921. godine država je ispoljila visok stepen obazrivosti prema muslimanima, prije svega zbog jedne vrste kompromisa koji su tada imali režim i Jugoslovenska muslimanska organizacija.4 Ovim ustavom bila je zajamčena sloboda vjere a vjeroispovjest izjednačena pred zakonom. Priznate vjeroispovjesti mogle su samostalno uređivati vjerske poslove i upravljati svojom imovinom u granicama zakona. Šerijatsko sudstvo je proglašeno dijelom pravnog sistema Kraljevine SHS.5 Navedena ustavna rješenja nisu bitnije mijenjana ni u Oktroisanom ustavu iz 1931. godine, tako da su restriktivna pravna rješenja omogućila državi da uspostavi apsolutnu kontrolu nad vjerskim zajednicama, posebno u periodu dok navedena problematika nije bila riješena ustavima vjerskih zajednica u duhu deklarativno-proklamovanog načela odvajanja crkve (vjere) od države.6

Postojanje dvije paralelne organizacije nije nikako odgovaralo muslimanima u Kraljevini SHS. Aspiracije IVZ u novostvorenoj državi otvoreno je iznio reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević u zvaničnoj izjavi prilikom “vjerske ankete” koju je novembra 1921. godine u Beogradu organizovalo Ministarstvo vjera. On je tom prilikom izjavio da se u uređenju poslova IVZ ne može upotrijebiti bilo kakva analogija sa drugim konfesijama zbog svih specifičnosti islama. On je takože zatražio objedinjenje svih sljedbenika Islama u jednu organizacionu cjelinu.7

“Jedinstvo IVZ u Kraljevini Jugoslaviji ustanovljeno je pošto je kralj Aleksandar 6. januara 1929. godine odlučno pomjerio klatno napregnutih političkih oscilacija između federalizma i centralizma i fiksirao ga na odjeljku integralnog jugosloventsva”.8 Zakonom o IVZ od 31. januara 1930. godine propisano je da se donese ustav IVZ. Ustav IVZ9 saržao je ukupno 119 paragrafa i podijeljen je u 4 poglavlja: osnovne odredbe, organi islamske zajednice, uprava, finansije, opšte i prelazne odredbe. U osnovnim odredbama ustava regulisana su temeljna pitanja IVZ po kojoj je islamska vjera izjednačena sa ostalim vjerama, ima svoju autonomiju a država ima pravo vrhovnog nadzora nad upravljanjem i raspolaganjem imovine.

U sferi organizacije islamske zajednice postoje dva organa: jedan vakufsko-mearifske uprave i drugi organ vjerske uprave. Organi vakufsko- mearifske uprave su: džematski medžilis na čelu sa džematskim imamom, sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo na čelu sa šerijatskim sudijom, vakufsko-mearifsko vijeće sa svojim upravnim odborom.

Vjerski organi su: muftijstvo, na čelu sa muftijom, Ulema-medžlis u Sarajevu, Skoplju i vrhovno vjersko starješinstvo u Beogradu sa Reis-ul- ulemom na čelu. Za opšte upravne poslove, kao i za upravljanje cjelokupnim imovinskim i finansijskim poslovima IVZ ustanovljena je vakufska direkcija u Sarajevu i Skoplju. U okviru vakufske direkcije postoji finansijki odsjek sa računovodstvom koji rukovodi svim prihodima i rashodima. Direktora vakufske direkcije postavlja vakufsko-mearifsko vijeće.

Opšte i prelazne odredbe ustava IVZ su obimne i sadrže 27 paragrafa i uglavnom se odnose na definisanje novog društveno-političkog okvira i novog teritorijalnog okvira za djelovanje islamske zajednice. Pad šestoja- nuarskog režima i stav dr Mehmeda Spaha da će jugoslovenska muslimanska organizacija ući u koalicionu vladu Milana Stojadinovića samo ako dođe do revizije zakonskih propisa o pravnom položaju IVZ i vraćanje sjedišta Reis-ul-ulema iz Beograda u Sarajevo. Tako da je 25.marta 1936. godine donijeta odluka o stvaranju a 5. novembra 1936. godine obnarodovan novi ustav IVZ.

Ustav IVZ iz 1936. godine10 sadržao je 222 paragrafa i mi ćemo obratiti pažnju samo na one stvari koje se razlikuju od ustava iz 1930. godine.

Prva razlika je u sjedištu Reis-ul-uleme koji se sada nalazi u Sarajevu. Uredbe o džematskim medžlisima i sreskim vakufsko-mearifskim vijećima ostale su iste. Kao vrhovni uredbodavni i nadzorni organ za cjelokupnu vakufsko-mearifsku i drugu imovinsku upravu IVZ umjesto vakufsko- mearifskog vijeća imenovan je vakufsko-mearifski sabor u Sarajevu i Skoplju. Sabor se bira na izborima, za Sarajevo  27 članova i zamjenika i za Skoplje 20 članova i zamjenika. Izvršni organ sabora je saborski odbor, koga čine pet članova koje bira sabor. Vakufska direkcija je takođe izvršni organ sabora koji vodi posao oko vakufa. Dvije su direkcije u Sarajevu i Skoplju a direktora direkcije bira vakufsko-mearifski sabor. Muftijstvo kao organ IVZ potpuno je ukinut a Ulema-medžlis sada za svaki džemat postavlja imama. U ustavu je takođe definisan način izbora u organe IVZ. Ovaj ustav je bio na snazi sve do 1947. godine kada je donešen novi.11

Poslovi u vezi IVZ u Pljevljima poslije stvaranja Kraljevine SHS rje- šavani su prema uredbi iz 1920. godine po kojoj je upravni organ za ova pitanja bilo Ministarstvo vjera u vladi Kraljevine, odnosno odjeljenje za vjerska pitanja. Uredbom su bili predstavljeni sreski vakufski medžlisi koje su sačinjavali sreski muftija i četiri građanina koje je postavljalo Ministarstvo vjera. Međutim ti medžlisi, iako su bili organi države i postavljani od nje, nisu bili međusobno povezani i organizovani, već su radili bez ikakve kontrole.12 Donošenjem ustava IVZ 1930. godine došlo je od formiranja organa IVZ u Pljevljima koji su počeli da će samostalno obavljaju poslove date ustavom. O tome govori i dopis Ministarstva pravde muftijstvu u Pljevljima u kome se kaže da ministarstvo pravde u skladu sa uredbom o autonomnoj upravi IVZ, predmete koje je do sad obrađivalo uputiti muftijstvu kao i da će novac, koji su do sada vakufi slali državnoj hipotekarnoj banci, od sada upućivati vakufskoj direkciji u Skoplju.13 U vezi sa novom organizacionom podjelom koja je proistekla iz ustava IVZ Pljevlja su pala pod nadležnost Skopskog vakufsko-mearifskog vijeća i Ulema medžlisa. A organi koji su formirani u Pljevljima su džematski medžlisi, sresko-vakufsko-mearifsko povjereništvo, muftijstvo (za područje sedam sresko-vakufsko-mearifskih povjereništava: Pljevlja, Priboj, Prijepolje, Bijelo Polje, Rožaje, Podgorica, Stari Bar i 60 džematskih medžlisa)14 i šerijatski sud.

Sresko vakufsko-mearifsko povjereništvo je vodilo brigu o vakufima i njihovoj imovini o čemu će biti riječi u posebnom dijelu ovoga rada koji govori o vakufima. Pitanja koja ćemo mi ovdje pojasniti su vezana za muftijstvo, šerijatske sudove, džematske medžlise i vjersko-prosvjetna pitanja.

Riječ muftija prevedeno sa arapskog jezika znači: glavni vjerski organ koji predstavlja islamsku zajednicu u stvarima vjere na području muftiluka.

Muftiluk je organizaciona jedinica islamske zajednice sa muftijom na čelu. Muftiju bira izborno tijelo koga čine članovi Ulema-medžlisa i vrhovnog šerijatskog suda. Njegove dužnosti su: izdavanje fetvi, nadzor nad vjerskim i vakufskim službenicima, pregledanje džamija i drugih vjerskih objekata, sprovođenja nastavnog plana za vjeronauku u državnim i konfesijalnim školama koje propisuje Ulema-medžlis, i podnošenje izvještaja Ulema-medžlisu.

Muftija zastupa interese islamske zajednice kod nadležnih državnih organa. Na čelu pljevaljskog muftijstva poslije Derviša Šećerkadića se nalazio Ajnija Bajraktarević, a zgrada muftijstva se nalazila u ulici Hajduk Veljka br. 3, inače imovina vakufa medresa.15 Pored Bajraktarevića u muf- tijstvu su radili i sekretar Prljača Ibrahim i služitelj Šećerkadić Hamdija.16 Rješenjem Ulema medžlisa muftija Ajnija Bajraktarević je 20. aprila 1933. godine penzionisan. Ali 24. juna 1933. godine rješenjem istog Ulema medžlisa reaktiviran je i ponovo vraćen u službu u čin muftije.17

Muftijstvo nije imalo sopstvene prihode već je izdržavano od samostalne imovinske uprave IVZ u Skoplju.18 Po budžetu ove uprave za 1933/34. godine pod tačkom šest, koja se odnosi na muftijstva, planirana je plata muftiji Barjaktareviću od 27 600 dinara, sekretaru Prljači 14 400, a služitelju Šećerkadiću 11 280 dinara. Za materijalne rashode muftijstvo je trebalo da dobije 6 400 dinara.19 Pored ovih prihoda muftija i činovnici su dobijali razne dodatke na platu i putne troškove. Tako je ukupan budžet muftijstva bio veći nego gore navedeno. Za 1932/33. godinu ukupan budžet muftijstva iznosio je 119 270 dinara.20 Godine 1933/34. budžet je iznosio 113 372 dinara,21 a 1936/37. 128 960 dinara. 22 Najbolji pokazatelj visokih primanja u muftijstvu je platni spisak muftijstva za mjesec jul 1932. godine po kome je na račun muftijstva iz Skoplja isplaćeno 8 990 dinara, od toga 4 493 dinara muftiji, 3 605 dinara sekretaru i 892 dinara služitelju.23 Ako se ova brojka pomnoži sa brojem mjeseci dolazimo do cifre po kojoj je Pljevaljski muftija 1932. godine na ime plate primio 53.916 dinara, sekretar Ibrahim Prljača 43 260 dinara a služitelj Hamdija Šećerkadić 10 704 dinara. Muftijstvo je vršilo rad na teritoriji sedam sresko vakufsko-mearifskih vijeća, odnosno 60 džematskih medžlisa (tj. na čitavoj današnjoj teritoriji Crne Gore, kao i Priboja i Prijepolja).

Rad muftijstva najbolje možemo sagledati u njegovim izvještajima Ulema-medžlisu za 1933/34. godinu24 i 1935. godine25 u kojima je, pored opštih poslova u vezi sa nasljeđem (izdavanje fetvi), velika pažnja posvećena vođenju velikog broja disciplinskih postupaka protiv imama – matičara u džematima na području muftijstva. Ove postupke muftijstvo je rješavalo tako što je obustavljalo postupke ili kažnjavala imame ukorom, smanjenjem plate od 10-20% za period od 1-8 mjeseci. Dalje je vodilo brigu o džamijama, sibijan-mektebima i vjeronauci u državnim školama. Naročito zanimljiv podatak o radu muftijstva u Pljevljima je osnivanje udruženja za pomoć sirotinji – “sefkat”.

Ustavom IVZ iz 1936. godine muftijstvo je, kao operativni organ pot- puno ukinut, a neka njegova ovlaštenja preuzeo je Ulema-medžlis koji sada bira i postavlja imame za svaki džemat. Još jedan od novih organa IVZ bili su šerijatski sudovi. Zakon o šerijatskim sudovima predviđao je po dva vrhovna šerijatska suda, jedan u Sarajevu a drugi u Skoplju. Nadležnost suda u Skoplju prostirala se na tzv. “Južne krajeve”, odnosno na Ma- kedoniju, Kosovo, Sandžak i Crnu Goru. Od 1931. do 1941. godine ovaj sud je radio u sastavu: Derviš ef. Šećerkadić, Mehmed Zeki ef. Ćinara, obojica iz Pljevalja i Murat ef. Šećeragić iz Prijepolja.26 Šerijatski sudovi su formirani skoro u svim srezovima u kojima su živjeli muslimani.

Šerijatski sud je formiran i u Pljevljima, za njegovog predsjednika je izabran Sejfo Šećerkadić, Ibrahim Prljača kao sekretar i Sulejman Drnda kao pisar.27 Nadležnost šerijatskog suda je bila da arbitrira u sporovima između muslimana, sudilo se po šerijatskom pravu. Pored uloge sudije predsjednik šerijatskog suda po položaju je bio i predsjednik sresko vakufsko-mearifskog povjereništva, tako da je vodio brigu o vakufima. Svojim aktom od 5. novembra 1931. godine Ulema- medžlis iz Skoplja je zahtijevao od šerijatskih sudija da vrše inspekciju mekteba i vjeronauke u osnovnoj školi i utvrde spremu nastavnika, ostvarivanje nastavnog plana kao i higijenske uslove u školama. Pored toga, od šerijatskih sudija je traženo i da vrše inspekciju imama-matičara i utvrđivanje da li se matične knjige vode po propisima, o svojim zaključcima treba obavijestiti muftijstvo u Pljevljima.28 Sejfo Šećerkadić je bio šerijatski sudija sve do smrti 1938. godine kada ga je zamijenio Abdulah Abazagić.29

Osnovni operativni organ na teritoriji je bio džemat, odnosno džematski medžlis na čelu sa džematskim imamom. Po ustavu IVZ iz 1930. godine džematski medžlis čine muslimani jednog ili više susjednih mjesta u kojima ima najmanje 300 muslimanskih domova (nije obavezno. prim. aut.). Članovi džemata koji su navršili dvadesetjednu godinu sačinjavaju džematski zbor koji bira džematski medžlis na čijem je čelu imam-matičar.30 Uloga džematskog medžlisa je da nadzire i vodi brigu o vjerskim, prosvjetnim i vakufskim objektima na području džemata kao i da izvršava odredbe starijeg vjerskog i vakufsko-mearifskog tijela. Vrhovni vjerski organi su postavljali imame za svaku džamiju kao i imama-matičara za svaki džemat koji je pored uloge imama vodio računa i o broju umrlih, rođenih itd. Ustavom IVZ iz 1936. godine Ulema-medžlis za svaki džemat postav- lja po jednog imama. Džematski imami su privremeni i stalni. Privremeni imam ima rok od pet godina da položi praktični ispit, u protivnom bi gubio službu.31

U Pljevaljskom srezu 1934. godine bilo je pet opština sa devet džemata. I to u opštini Pljevlja: Husein-paša, Hadži-Hasan, Hadži Zekerija džemat, u opštini Bukovica: Raščićki i Planjski džemat, opština Boljanići sa istoimenim džematom, opština Meljak sa džematom Podgora, kao i Kosanica opština sa Odžačkim i Taranskim džematom.32

Husein-pašin džemat je bio jedan od tri gradska džemata, u njemu je bilo 251 muslimanska kuća i 1123 muslimanska žitelja. Na prostoru džemata se nalazila po jedna osnovna, domaćinska i ćilimarska škola, sve tri državne, kao i jedan sibijan-mekteb. Imam – matičar džemata je bio Bećir Mulović koji je od vjerskog starješinstva iz Skoplja primao 24 648 dinara godišnje.33 Kandidati za članove džematskog medžlisa Husein-paša na dan 30. maja 1937. godine bili su: Bačevina Jusuf, Kadribašić Kadrija, Selmanović Ešref, Šećerkadić Tufik i Kujundžić Mehmed.34

U džematu su postojale četiri džamije: Husein-pašina čiji imami su bili: Hilmija Pašefendić, Hakija Mulović, Ibrahim Mulović i Bećir Mulović.

Rizvan Čauševa sa imamima: Ramizom Šabanićem, Abdulahom Šabanićem i Mehom Šabanićem.

Odobaša džamija i njen imam Mahmut Šehagić (ova džamija je srušena 1936. godine).

Bubica džamija sa imamom Rešadom Halilovićem.35

Drugi gradski džemat je bio Hadži Hasan u kome je bilo 267 domova sa 1180 muslimana. Imam-matičar džemata bio je Hafiz Ibrahim Mulović koji je godišnje primao 14 724 dinara. Škola na području džemata nije bilo.36 Kandidati za izbor džematskog medžlisa od 30. maja 1937. godine bili su: Hadžismailović Muhamed, Čengić Rasim, Krkbašević Osman, Kuluglija Šućro i Bajrović Muharem.37 Na prostoru džemata bile su dvije džamije: Hadži Hasan čiji su imami bili: Bećir Mulović, Hakija Mulović i Rašid Halilović, džamija Misri Ahmed beg sa imamima Omerom Vajzovićem i Mehmedom Šehagićem.38

Treći i poslednji gradski džemat je bio Hadži Zekerija sa 267 domova i 1180 stanovnika. Na prostoru džemata se nalaze sljedeće državne škole: osnovna, ženska i muška zanatska. Imam – matičar džemata sa platom 10 266 dinara bio je Mehmed Coković.39 Kandidati za džematski medžlis od 30. maja 1937. godine bili su: Selmanović Ćamil, Drnda Tahir, Selmanović Hasib, Suruliz Ahmet i Hodžić Rašid.40 Na prostoru džemata posto- jale su tri džamije: Hadži Zekerija sa imamima: Omerom Vajzovićem, Dervišom Sarvan i Mehmed ef. Coković, džamija Ćutkovac i džamija Hamdija čiji su imami bili: Bećir Grcić, Ajnija Bajraktarević i Sulejman beg Drnda. Ova džamija se 1940. godine srušila.41

Džemat Odžak je imao 857 muslimana i 142 kuće. Na području džemata je postojala jedna državna škola, a imam-matičar džemata je bio Adem Mešić.42 Kandidati za džematski medžlis 1937. godine bili su Čengić Suljo, Imamović Mušo, Čengić Salko, Delić Jakup, Šehović Nazif.43 Na području džemata bile su samo dvije srušene džamije i to u Odžaku i Hocevini.44

U Taranskom džematu živjelo je 844 muslimana u 165 domova. Imam-matičar je bio Đurđević Smajo koji je imao godišnju platu 8 412 dinara. U džematu su postojale dvije državne škole.45 U Taranskom dže- matu bile su tri džamije: u Đurđevića Tari, u Lever Tari i u Mijakovićima čiji su imami bili Bećir Džanković i Rašid Bošković. Ova džamija je sru- šena 1935. godine.46

Boljanićki džemat je imao 243 muslimanska doma sa 1201 stanovnikom, dvije državne osnovne škole i imam-matičara Ibrahima Miljevinu koji je godišnje primao 9 180 dinara.47 Jusuf Vlahovljak, Alić Ibrahim, Kadić Hanefija, Čizmo Muharem i Halim Tutundžić su bili kandidati za džematski medžlis 1937. godine.48 Džamije u džematu su bile na Jakupovom grobu sa imamima Miljevina Ibrahimom, Hasanom Hadžovićem i Šerifom Prljačom, i džamija u Stranovom Dolu sa imamom Vukas Sulejmanom.49

Ukupno 231 muslimanski dom sa 1215 stanovnika i dvije državne osnovne škole nalazile su se u džematu Raščići. Plata imama-matičara Hadžalić Derviša iznosila je 10 920 dinara.50 Kandidati za džematski medžlis u Raščićima bili su 30. maja 1937. godine: Čengić Uzeir, Nurko Čardaklija, Žiga Nedžib, Jusufović Ibro, Plakalo Šemso.51

Džamije u Raščićima i Buhurićima imale su svoje imame, prva Der- viša Hažalića, Hamida Čardakliju, Mehmeda Pjalovića, Salka Raščića i Halima Žigu, a druga Derviša Hadžovića, Mehmeda Pjalovića i Ibrahima Alića.52

Džemat Planski je imao 1072 muslimanska stanovnika koji su živjeli u 216 domova. Imam-matičar džemata bio je Šljivo Ibrahim i godišnje je primao 16 128 dinara. Samo jedna osnovna škola je bila na teritoriji dže- mata i nju je izdržavala država.53 Moćeveć Abaz, Satara Ibro, Bavčić Suljo, Tahmaz Meho i Hodžić Osman bili su kandidati na izborima od 30. maja 1937. godine za džematski medžlis.54 Samo je jedna džamija posto- jala na teritoriji ovog džemata, džamija u Planskom čiji su imami bili Hamid Durgut, Ibrahim Šljivo.55

I na kraju, poslednji od osam džemata u pljevaljskom srezu između dva rata bio je džemat Podgora. Imam – matičar ovoga džemata bio je ha- dži Husein Hanić, a u njemu je bilo 239 muslimanskih domova sa 1121 stanovnikom. Tu je radila i jedna državna škola.56 Kandidatskla lista za izbor džematskog medžlisa iz 1937. godine izgledala je ovako: Hadžipirić Hasan, Imširović Ibrahim, Dizdar Mujo, Beljković Smajo, Tale Puška.57 Na teritoriji ovoga džemata nalazi se porušena džamija u Gradcu (srušena 1912. godine) i džamija u Pračici čiji su imami bili Abdurahman Džanković i hadži Husein Hanić.58

Teorijski gledano institucija džemata u vjerskoj organizaciji muslimana imala je vrlo važnu ulogu, ali praktično ta uloga je bila još veća jer je na okupu držala čitavu jednu zajednicu sa relativno velikim brojem članova. Prostor na kome su živjeli, džamije, imami, sve je to činilo da ova zajednica bude još homogenija.

Veliki broj promjena koji se desio poslije Balkanskih i Prvog svjetskog rata uslovili su iseljavanje, opštu imovinsku i drugu nesigurnost muslimanskog stanovništva u Pljevljima. Ono je u pripadnosti zajednici, odnosno džematu, tražilo sigurnost i zaštitu koju nije moglo dobiti od države. Od ukupno devet džemata na području pljevaljskog sreza čak šest je bilo na seoskom području koji uopšte nisu zaostajali po broju stanovnika. Veliki broj džemata i stanovnika islamske vjeroispovijesti na selu malo je čudan ako se zna da je poslije sprovođenja agrarnih mjera od strane države veliki broj aga, begova i običnog seljačkog stanovništva selilo u Pljevlja ili čak dalje u Bosnu ili Tursku.

Ovu pojavu možemo objasniti tako što agrarnom reformom nije oduzimano zemljište sitnijim zemljoposjednicima, pa se da pretpostaviti da je muslimansko stanovništvo na selu živjelo od sitnog posjeda na kome su se bavili poljoprivredom i stočarstvom.

Broj džamija je bio veći na seoskom području. Ali je veliki broj ovih džamija spaljen i porušen tako da se broj muslimana na selu poslije Drugog svjetskog rata drastično smanjio. Svaku džamiju u džematu je opsluživao njen imam i ovde imamo jednu vrstu porodične tradicije. Naime, članovi porodice često su generacijski bili imami jedne iste džamije.

2.3.    Vjersko-prosvjetna djelatnost

Vjersko prosvjetno pitanje je bilo još jedno u nizu koje je Islamska vjerska zajednica rješavala samostalno. Za vrijeme Osmanske vlasti postojale su samo vjerske škole. Krajem XIX i početkom XX vijeka Osmanska država je dozvolila otvaranje svojih škola pravoslavnom stanovništvu, ali pod uslovom da ih sami izdržavaju. Poslije Prvog svjetskog rata sa radom su nastavile neke vjerske škole. Muslimansko stanovništvo vremenom sve više pohađa državne škole u kojima pored svjetovnih predmeta izučavaju vjeronauku. Za vrijeme turske vladavine ovu problematiku su rješavali oni sami svojim zakonima. Stvaranjem Kraljevine SHS Ministarstvo prosvjete je vodilo brigu o školstvu, s tim što je vjerskim zajednicama dozvoljeno da imaju vjerske škole kao i održavanje vjeronauke u državnim školama. Ova oblast je posebno regulisana donošenjem ustava IVZ iz 1930. i 1936. godine. U ustavu IVZ iz 1936. godine postoji čitavo poglavlje posvećeno prosvjeti.

Ulema-medžlis određen je kao glavni organ za prosvjetna pitanja. On propisuje i određuje nastavni plan za vjerske škole, bira mualime za vjerske škole i nadzire njihov rad, daje prijedloge za vjeroučitelje u državnim školama i vrši njihovu kontrolu. Okružno muftijstvo sprovodi nastavni plan koji je izdao Ulema-medžlis, a Vrhovno vjersko starješinstvo odobrava isti.59

Sibijan-mektebi su bili najniže čisto vjerske škole koje su radile u džematima pri džamijama. Učitelji u ovim školama bili su: sibijan-mualimi -najčešće sami imami dotične džamije. Škola je trajala dvije godine. Jednim rješenjem ministra prosvjete u vladi Kraljevine SHS donijeta je odluka o zatvaranju sibijan-mekteba. Sa ovim se nikako nisu složili organi IVZ tako da su Ulema-Medžlis i reis-ul-ulema, Ibrahim Maglajlić lično, protestvovali. Poslije ovih protesta 5. marta 1931. godine ministar pros- vjete je donio odluku da sibijan-mektebi nastave sa radom i da ih pohađaju djeca od 5 do 7 godina.60 Donošenjem ove odluke i davanja veće autonomije došlo je do ekspanzije u otvaranju sibijan-mekteba što se vidi iz izvještaja muftijstva Ulema-medžlisu. Godine 1934. na području muftijstva u Pljevljima bilo je samo sedam sibijan-mekteba,61 a već godinu dana kasnije čak tridesetsedam.62

U Pljevljima po jednom dokumentu iz 1935. godine stoji da na području sresko vakufsko-mearifskog povjereništva u Pljevljima ima samo 5 Sibijan-Mekteba,63 ali se ovaj broj sigurno povećavao iz godine u godinu. Ulema-Medžlis iz Skoplja je propisivao nastavni plan za Sibijan-Mektebe i on je izgledao ovako: u prvom razredu se učila arapska azbuka (Elif-be), opšti islamski propisi, vladanje i gimnastika. U drugom razredu se učilo: Kur’an i Kerim, Tedžvit, memoriranje (učenje napamet) Sura iz Kur’ana potrebnih za namaz, učenje o Abdestu i Gusulu, vladanje, izražavanje i gimnastika.64 Pored nastavnog plana u sibijan-mektebima, Ulema-medžlis je postavljao i učitelje – sibijan-mualime i razrešavao ih dužnosti. Primjer za to je i žalba džematlija i džematskog medžlisa iz Raščića pljevaljskom muftijstvu da je Bubica Ahmet napustio i više ne obavlja funkciju sibijan- Mualima u Đulima, te da i poslije više opomena to nije učinio. Djeca u sibijan-mektebu zbog toga nazaduju te džematski medžlis Rašćiča traži njegovu smjenu.65 Na ovu žalbu muftijstvo je poslalo dopis Ulema-medžlisu nakon čega je došlo do smjene Bubice Ahmeta sa mjesta sibijan mualima mekteba u Đulima, džemata Raščića. Na njegovo mjesto postavljen je Pjalović Mehmed.66 Iz ovoga se vidi čitava organizacija vjersko-prosvjetnih pitanja u IVZ i uloga Ulema-medžlisa kao vrhovnog organa.

Sibijan-mektebe i mualime u njima su izdržavali džematlije. Ako nisu imali uslova za to novac su dobijali iz centralnog budžeta IVZ iz Skoplja.67

Iptadija – je jedna vrsta osnovne škole koja je trajala tri godine. U njoj su se pored vjerskih izučavali i svjetovni predmeti.68 Ruždija je bila niža a Iptadija viša gimnazija, medresa je bila najveća vjerska škola.

Medresa je bila čisto vjerska škola koja je bila u rangu srednje škole. Kao islamske vjerske škole u sastavu IVZ navedene su: Viša islamska srednjo-teološka škola u Sarajevu, koja je u rangu fakulteta, Gazi Husrev Begova Medresa u Sarajevu i Gazi Isa – Medresa u Skoplju, kao potpuno vjerske srednje škole.

Novac za svoje aktivnosti ove škole su dobijale iz centralnog budžeta IVZ.69 Ustav IVZ ustanovio je i kategoriju niže medrese koja je bila u rangu nepotpune srednje škole. Na području muftijstva u Pljevljima je postojala jedna ovakva medresa. Ona se nalazila u Prijepolju i otvorena je

1.  novembra 1934. godine. Muftijstvo u Pljevljima je tražilo od Ulema- medžlisa da se u Pljevljima otvori jedna reformisana medresa sa internatom. Svi uslovi za tako nešto su postojali, a zamisao muftijstva je bila da medresa služi za čitavu teritoriju muftijstva.70 Do realizacije ove ideje nije došlo.

Stvaranjem Kraljavine SHS prethodno navedena podjela i organizacija je počela da isčezava. Osnivanjem nove države došlo je do organizovanja velikog broja državnih škola koje su pohađali i muslimani pošto je vlada dozvolila izučavanje vjeronauke u državnim školama.

Pored čisto vjerskih škola vrlo važnu ulogu u obrazovanju muslimana odigrale su i državne škole. Država je omogućila muslimanskom stanovništvu da u državnim školama, pored svetovnih predmeta, izučavaju i vjeronauku. Za Islamsku vjersku zajednicu važne su sljedeće državne škole: osnovne škole na području pljevaljskog sreza, pljevaljska gimnazija, ćilimarska i domaćinska škola, ženska i muška zanatska škola, kao i državna velika medresa kralja Aleksandra I u Skoplju. Ulogu i značaj svake ove institucije objasnićemo zasebno.

Pred Prvi svjetski rat na području Pljevalja je radilo oko petnaest osnovnih škola.71 U Pljevljima se 1933. godine nalazilo 27 osnovnih škola, a nastava u njima je trajala četiri razreda. Od ovog broja škola bilo je njih 10 u kojima nije bilo ni jednog đaka islamske vjeroispovijesti. To su škole u Marinoj Šumi, Ilinom Brdu, Otilovićima, Gotovuši, Ograđenici, Bobovu, Prenćanima, Matarugama, Obardama i Crljenicama.72

U nastavku ćemo dati popis muslimanskih učenika u preostalih 17 škola kao i imena vjeroučitelja u ovim školama.

Gradska osnovna škola u Pljevljima imala je ukupno 646 đaka, od čega je 295 muslimana. Vjeroučitelj u školi je bio Sarvan Derviš sa godišnjom platom za 1932. godinu petsto dinara.

Osnovna škola u Namgama, džemat Podgorski, imala je 23 musli- manska učenika od ukupno 70, Jusuf Mašović je bio vjeroučitelj sa godišnjom platom od petsto dinara.

Osnovna škola u Boljanićima, u istoimenom džematu, od ukupno 156 učenika imala je njih 63 islamske vjeroispovijesti. Školski vjeroučitelj je bio Hadžović Hasan.

U istom džematu se nalazila i škola u Poblaću čiji je vjeroučitelj bio Bubica Ahmet. U školi je bilo 38 đaka muslimanske vjeroispovijesti od ukupno njih 110.

Osnovna škola “Vuk Karadžić” – Potkamensko, džemat Raščići, imala je ukupno 46 đaka, a od toga broja 27 islamske vjeroispovijesti. Kožo Derviš bio je vjeroučitelj u ovoj školi.

Osnovna škola u Potpeću, džemat Ožak, imala je ukupno 138 đaka, a od toga broja 43 muslimana. Vjeroučitelj ove škole bio je Čengić Jusuf.

Osnovna škola u Kovaču, džemat Raščićki, imala je 22 đaka islamske vjeroispovijesti od ukupno 66. Vjerski učitelj bio je Bubica Ahmet.

Hasan Hukelić bio je vjeroučitelj u dvije škole u Glisnici u kojoj je učilo 11 muslimanskih đaka od ukupno 63, i u Meljaku gdje je ukupno bilo 102 đaka, od čega 11 muslimanske vjeroispovijesti.

Škola u Glibaćima, džemat Tara, imala je 79 učenika od čega 34 muslimana. Vjerski učitelj bio je Đurđević Smail.

U preostalih sedam škola bilo je veoma malo muslimanske djece tako da nije postojala mogućnost stalnog zapošljavanja učitelja. To su bile škole u Kakmuži, džemat Odžak sa četiri muslimanska đaka od ukupno 93, škola u Zabrđu, takođe u džematu Odžak sa tri đaka muslimanske vjeroispovjesti od ukupno 153.

Još jedna škola u džematu Odžak je bila ona u Hoćevini a od ukupno 86 đaka samo njih dvoje bili su islamske vjeroispovijesti.

Osnovna škola u Brvenici džemat Boljanićki, imala je samo 8 muslimanskih od ukupno 108 đaka.

Ostale 3 škole bile su u Tarskom džematu: škola u Kosanicama sa tri muslimanska đaka od ukupno 35, škola u Maočama sa 9 muslimanskih od ukupno 80 đaka i škola u Đurđevića Tari u kojoj je ukupno bilo 79 đaka od kojih samo jedan muslimanske vjeroispovijesti.73

Iz ovoga izvodimo da je 1933. godine na području sresko vakufsko-mearifskog povjereništva u Pljevljima bilo ukupno 2.267 đaka, a od toga broja njih 597 islamske vjeroispovijesti. Na području ovog povjereništva u ovim školama bila je samo jedna učiteljica islamske vjero- ispovijesti. To je bila Pozderović Ševala u osnovnoj školi u Potpeću, džemat Odžak.74

Vjerska nastava u svim školama morala je biti najmanje dva časa sedmično. Imenovanje vjeroučitelja islamske vjere u državnim školama vršio je nadležni ministar na predlog Ulema-medžlisa u skladu sa odredbama zakona o vjerskoj nastavi. Svoju platu učitelj je dobijao od države. Ulema- medžlis je mogao oduzeti pravo nastavniku da predaje islamsku vjeronauku. Nastavni plan i njegovo provođenje u školama iz svih predmeta, ponašanje nastavnika i sadržaj školskih udžbenika morali su poštovati vjerske osjećaje učenika islamske vjere. Raspored časova morao je biti tako podešen da ni u čemu ne sprječava učenika u vršenju njegove islamske dužnosti75

Nastavni plan vjeronauke za osnovnu školu donosio je Ulema- medžlis, a praćenje njegovog izvršenja pratilo je muftijstvo. Nastavni plan vjeronauke u osnovnim školama je izgledao ovako: prvi razred – arapska azbuka (Elif-ba), pismeno i usmeno izražavanje, vladanje, “ah- lak” na ulici i školi, ljubav prema roditeljima, bogu, prijateljima, vladaru i otadžbini; drugi razred – glavna učenja Islama-islamski šartovi, kupanje (gusul), abdest, čistoća, znanje o namazu; treći razred – učenje napamet Sura iz Kur’ana, istorija Islama, abdeske i namaske dove, klanjanje; i četvrti razred – čitanje Kur’ana i Tedžvida, imamski šartovi, život i djela Božijih poslanika. Udžbenik za sve četiri godine vjeronauke u osnovnim školama su knjige od Abdul Haćima Hićmeta.76

Od državnih škola u Pljevljima su postojale ćilimarska, domaćinska škola, muška i ženska zanatska škola. Ovo su bile stručne škole koje nisu imale veći prosvjetno-obrazovni značaj. Najveći značaj za IVZ u Pljevljima imala je ženska zanatska škola u koju su išle djevojke islamske vjeroispovijesti.

Neobrazovanost i uopšte neodlazak muslimanske ženske djece u škole bio je veliki problem čitave zajednice koji se bitnije neće promijeniti sve do Drugog svjetskog rata. Ipak, od svih državnih škola najveći značaj je imala pljevaljska gimnazija otvorena 1901. godine. Gimnazija je bila koncipirana kao potpuna srednja škola sa osam razreda. Prva četiri razreda -mala matura i četiri kasnije – velika matura. Poslije Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS došlo je do otvaranja državne realne gimnazije. Predavanja u njoj su počela 19. marta 1919. godine. U prvoj školskoj godini 1918/19 ona je radila kao četvorogodišnja gimnazija i u toj prvoj godini upisala ukupno 203 učenika. U ovoj prvoj generaciji bilo je upisano 7 đaka islamske vjeroispovijesti, a njihov broj se progresivno povećavao iz godine u godinu.78

Kao i u svakoj državnoj školi tako i ovdje je trebalo obezbjediti vjeroučitelja za učenike različitih konfesija. U prvoj školskoj posleratnoj godini 1918/19. vjeroučitelj za islamsku vjeronauku je bio Ćamil Drnda, koji je završio učiteljsku školu u Carigradu. Vrlo zanimljiv detalj je i to da je Drnda bio jedini musliman u pljevaljskoj gimnaziji između dva svjetska rata koji je predavao svetovne predmete. Školske godine 1918/19. pored vjeronauke, on je predavao geografiju i matematiku.79

Počevši od 3. oktobra 1932, godine vjeronauku u gimnaziji je predavao Tahirbegović Tufik80 a od 27. februara 1935. Grčić Bećir. Pored njega vjeroučitelj u ovom periodu bio je i Alija Trhulj.81 Dolaskom na funkciju šerijatskog sudije funkciju vjeroučitelja u gimnaziji za školsku 1938/39 preuzeo je Abdulah Abazagić.82

Vjeronauka je postojala u svih osam razreda gimnazije. Udžbenici za vjeronauku po razredima bili su:

prvi razred: Džemal Čaušević – Tuhvetu Ihvan; drugi razred: Džemal Čaušević – Islamska istorija, treći razred: Džemal Čaušević – Usisli fik I dio, Džemal Čaušević – Fik-ul ibadat I i II dio. Muhamed Seid Serdarević – Fik-ul ibadat I dio; četvrti razred: Džemal Čaušević – Usli fik II dio, Džemal Čaušević – Fik-ul ibadat III i IV dio; Muhamed Seid Serdarević – Fik-ul ibadat II dio; peti razred: Džemal Čaušević – Usli fik III dio, Džemal Čaušević – Akant od Nasuni-a; šesti razred: Džemal Čaušević – Dogmatika; sedmi razred: Džemal Čaušević – Moralka, Merhum Ali Kadić – Moralna, Akaid Falha – Nauka o islamskoj vjeri i čudorednosti; osmi razred: Džemal Čaušević – Meviza.83

Značaj gimnazije u Pljevljima je bio veliki ako ni zbog čega onda zato što se u periodu između dva svjetska rata iškolovalo 6184 lice islamske vjeroispovijesti. Poslije stvaranja Kraljevine SHS vladajuće strukture su primjetile da je muslimansko stanovništvo na niskom nivou obrazovanosti, a ta situacija po njihovom mišljenju nije obezbjeđivala stabilnost države, vlasti i režima, već naprotiv produbljuje sukobe između potlačenih i onih na vlasti.85

Ovo je bio razlog da se na prijedlog Ministarstva vjera kraljevskim ukazom od 24. aprila 1924. godine formira posebna srednja škola namijenjena muslimanima, Albancima i Turcima. Nazvana je medresa kralja Aleksandra I i smještena u Skoplju. Medresa je bila internatskog tipa a troškove smještaja, hrane i uniforme finansirao je državni budžet a jednim djelom i putem stipendija vakufske direkcije u Skoplju. Prva generacija iz velike medrese u Skoplju izašla je školske 1932/33 godine. U ovoj medresi učio je jedan broj đaka iz Pljevalja i njihov znčaj je bio veliki jer su oni bili prva muslimanska inteligencija u ovom kraju. Iz Pljevalja je bilo ukupno šesnaest svršenih maturanata velike medrese. U nastavku dajemo imena maturanata kao i godinu maturiranja: Bajraktarević Hajrija, Halilbegović Mehmed, Selmanović Riza, Tahirbegović Džafer (1933); Bajrović Ahmet, Gadžović Nasuf, Čardaklija Tosum (1934); Mehmedbašić Ahmed (1935); Kubur Jakub (1936); Čolović Haj- ro, Šahimpašić Hamdija (1937); Mulović Abdulah (1938); Aklović Salko (1939); Gadžović Halil, Šabanović Šefkija (1941); Vajzović Maksud (isključen iz sedmog razreda 1934. godine).86

Jedan dio svršenih srednjoškolaca, naročito onaj koji je završio veliku medresu u Skoplju upisao se na Univerzitet, najviše u Beogradu. Oni su studirali koristeći vakufsku stipendiju. Do 1941. godine 93 studenta muslimana iz Sandžaka uspjeli su da završe fakultet. Od toga preko njih 30 bilo je iz Pljevalja.87 Sumirajući na kraju vjersko-prosvjetna pitanja IVZ u Pljevljima i uopšte primjećujemo dvije kategorije u školstvu koje se javljaju između dva svjetska rata a to su vjersko i državno školstvo. Osnovni nedostatak vjerskog školstva je bila njena ograničenost prije svega u izboru škola a kasnije i u uskostručnosti, jer su se vjerske škole ograničavale samo na vjerska pitanja – stvaranje kadrova za institucije unutar IVZ (imame, mualime, mujezine). S druge strane državne škole su omogućavale izučavanje svetovnih predmeta, kasnije specijalizaciju u određenim oblastima i na taj način uključivanje u institucije i organe države.

Ni u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti pomoć države u finansiranju ovih škola koje je sama otvorila.

Čitava ova situacija za sve pripadnike islamske vjeroispovijesti je bila “mač sa dvije oštrice”. Na jednoj strani okretanje vjerskim školama koje je vodilo učaurenju čitave zajednice i ograničenosti znanja i obrazovanja na uskovjerska znanja. Nasuprot tome državne škole koje su bile dobro teritorijalno raspoređene, finansijski obezbjeđene i pružaju pored znanja o vjeronauci i svetovna znanja i kroz njih uključivanje u institucije države.

Srpska nacionalna misao je težila da uključi što veći broj muslimana u svoje škole i na taj način utiče i na njihova nacionalna osjećanja. O tome svjedoči i otvaranje velikog broja osnovnih i mješovitih srednjih škola, kao i otvaranje šerijatske gimnazije u Sarajevu i velike medrese kralja Aleksandra I u Skoplju. Uticaj na muslimansko stanovništvo vršio se i preko nastavnih programa, za svetovne i vjerske predmete koje je država donosila odnosno odobravala.

I pored ovoga školovanje muslimana u državnim školama ne treba nikako osuđivati jer je ovo bio jedini način da se zaustavi nazadovanje i počne sa procesom emancipacije islamskog stanovništva.

2.4.    Vakufi i vakufsko-mearifska uprava Pljevlja

2.4.1.     Vakuf – opšte karakteristike

Rad i ulogu IVZ u Pljevljima a i uopšte ne možemo u potpunosti objasniti ako veliki dio pažnje ne posvetimo vakufu – instituciji koja je egzistirala pod okriljem IVZ. Kako bi što potpunije objasnili sve karakteristike vakufa počećemo od samog pojma, objasniti način osnivanja, predmet i vrste vakufa, upravu vakufa po šerijatskom pravu, zakonski okvir vakufa kroz vrijeme i na kraju našu pažnju posvetićemo konkretno vakufima u Pljevljima.

Riječ vakuf dolazi od arapskog glagola vaqafe što doslovno znači “zadržavanje novca”, zadužbina pobožnih ili fond za dobrotvorne svrhe. Od XI vijeka sa usponom Turske vladavine u središnjim islamskim zemljama određeno bogatstvo se izdvaja za finansiranje vjerskih institucija. Svi zemljišni posjedi okarakterisani kao vakuf donosili su dvostruku korist jer su bili oslobođeni od poreskih davanja a i država ih nije mogla oduzeti.88 Vakuf je zasnovan na propisima šerijatskog prava i temelji se na Kur’anu i Hadisu. U Kur’anu postoji oko 200 ajeta koji se odnose na pravna pitanja. Jedno od ovih ajeta i devedesetdrugi ajet sure ALU’IMRAN koji doslovno glasi: “nećete postići dobročinstvo sve dok ne udjelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udjelite Allah će zasigurno to znati”. Ovaj ajet je tumačen riječima: “poslije smrti čovjeka njegovi tragovi na ovom svijetu u potpunosti nestaju osim u tri slučaja. 1. Ako ostavi trajno dobro (sadaku), 2. Znanje kojim će se drugi koristiti, 3. Odgojeno dijete koje će se za njega moliti”.89

Uvakufati mogu podjednako i muškarci i žene. Da bi vakuf bio ispravan, onaj ko osniva vakuf (vakif) mora biti zreo, poslovno spo- soban i da uvakufiljenje vrši slobodno i bez ičijeg pritiska. Osnivanje vakufa vrši se na dva načina tesdžilom i vasijjetom.90 Prvi način se odnosi na osnivanje pred kadijom, tu vakif svoju volju izjavi slobodno pred svjedocima i kadijom koji odluku o uvakufljenju potvrđuje vakuf- namom. Osnivanje vakufa vasijjetom je rjeđe i vrši se tako što vakif pred svjedocima kaže svoju odluku koja je validna poslije njegove smrti. Predmet vakufa mogu biti pokretne i nepokretne stvari. Da bi vakif uvakufio neku stvar on mora biti pravi vlasnik (titular) i svako dobro koje se želi uvakufiti mora biti stečeno na šerijatski dozvoljen način.

Učiniti dobro i bogougodno djelo je osnovna svrha vakufa i uva- kufljenja. Ciljevi koje vakuf može imati prilikom osnivanja su: vjerski, prosvjetni, milosrdni, socijalni i privredni.91 Vjerski su podizanje i odr- žavanje ustanova koje su namjenjene za obavljanje vjerskih obreda, izgradnjom vjerskih objekata i uvakufljenjem objekata čiji prihod služi za izdržavanje vjerskih objekata. U obrazovne svrhe izgradnjom medresa i mekteba. U milosrdne svrhe pomaganjem onima u nevolji. U vakufe sa socijalnom svrhom spadaju oni koji se odnose na snadbijevanje vodom, gradnjom kupatila, mostova, šadrvana, sahat-kula itd.

Vakufi su imali značajnu, ako ne i najznačajniju ulogu u privrednom razvoju. Iz vakufskih sredstava podignut je čitav niz bezistana, hanova, zanatskih radionica, dućana i kuća za stanovanje. U Turskoj carevini pitanja vakufa su rješavana šerijatom po kojima vakufsku upravu čine mutevelija, nazir i kadija.92

Mutevelija je glavni upravitelj vakufa i on vrši brigu o vakufskoj imovini izdaje objekte u zakup i prema vakufnami upotrebljava sredstva od prihoda vakufa.

Nazir vrši nadzor nad radom mutevelije, a kadija vrhovni nadzor nad vakufskim poslovima po šerijatu. Tek u XIX vijeku ova oblast se počela uređivati posebnim zakonima tako da je 1860. godine donijet zakon o redu nasljeđivanja i džareti-vakufa. O ovoj problematici ima propisa i u Oto- manskom zemaljskom zakonu iz 1858. godine kao i u Otomanskom građanskom zakoniku (Medžela) čiji su propisi donošeni postepeno od 1969- 1876. godine.93 Ovi propisi su se odnosili i na Pljevlja do 1912. godine. Ujedinjenjem i stvaranjem Kraljevine SHS 1918. godine pitanje vakufa se rješava u okviru integralne politike novostvorene države. Zakonskim rješenjima država uspostavlja punu kontrolu nad ovim oblikom svojine. Već septembra 1919. godine donijeta je privremena uredba o upravi vakufa u Kraljevini osim BiH. Nadzor nad vakufom preuzelo je Ministarstvo vjera čiji je načelnik bio Hasan Rabac i ono je odlučivalo i raspolagalo sa vakufskim dobrima. Predviđeno je uspostavljanje vakufskih medžlisa koji se sastoje od muftije kao predsjednika i četiri muslimanska građana koje imenuje ministar vjera nakon saslušanja predloga okružnog muftije.94 Ovako stanje je ostalo do 31. januara 1931. godine kada je IVZ priznato pravo da samostalno upravlja i raspolaže vakufskim dobrima. U vezi poslova oko vakufa nova organizacija je obuhvatala sledeće: džematski medžlis sa džematskim imamom, sresko vakufsko-mearifsko povjereništvo na čelu sa šerijatskim sudijom, Vakufsko-mearifsko vijeće u Sarajevu i Skoplju sa svojim odborima.95 Džematski medžlis je definisan kao osnovni operativni organ na području jednog vakufsko-mearifskog Džemata i njegov zadatak je da izvršava odluke starijeg organa i vodi brigu o vakufskim dobrima na području džemata.Vakufsko imovinske poslove na području sreza vrši sresko vakufsko-mearifsko vijeće koje ima od 5-7 članova i predsjednika šerijatskog sudiju koji vodi kompletnu brigu i vrši gazdovanje nad vakufom.

Vakufsko-mearifsko vijeće koje je za Pljevlja bilo smješteno u Skoplju vrši uredbodavnu i nadzornu ulogu kompletne vakufske imovine. Ustavom IVZ96 Kraljevine koji je donijet 21. oktobra 1936. godine uglavnom su potvrđena rješenja iz prethodnog ustava o pitanjima vakufa. U nastavku više pažnje obratićemo pljevaljskim vakufima i njihovoj ulozi između dva svjetska rata.

2.4.2.     Vakufsko-mearifska uprava Pljevlja

Kao u drugim mjestima tako i u Pljevljima postanak vakufa vezan je za Osmansko osvajanje i uspostavljanje sistema državne vlasti na osnovama šerijata. Dolaskom Osmanlija na područje zatečenih varoši i u drugim mjestima razvijaju se gradovi osmanskog tipa (kasabe). Jedna od institucija koja je najviše doprinijela razvoju grada je vakuf. Osnivanje gradova u osvojenim djelovima bio je rezultat državne politike, dok se vakufi javljaju kao izvršioci te politike i potreba društva. Ovo je bilo razumljivo jer je država morala biti aktivna u formiranju gradova koji su predstavljali ne samo centre organa vlasti i kulturnog života već su i svojom zanatskom privredom predstavljali prave centre ekonomskog razvoja. Nema podataka o tome koji je prvi vakuf u Pljevljima, mada je sigurno da su neke vrste zadužbina postojale početkom XVI vijeka.

Ako ne prvi, onda svakako najznačajniji i najbogatiji vakuf u Pljevljima bio je Husein-pašin vakuf. Ovaj vakuf je osnovao Husein-paša Boljanjić koji je bio sin Bajram-age Boljanića, iz sela Boljanjića kod Pljevalja. Bajram-aga je pored Husein-paše imao i sina Sinan-pašu Boljanića koji je bio zet Mehmed-paše Sokolovića. Mehmed-paša Sokolović poveo je u Carigrad Husein-pašu Boljanića i imao je znatnog uticaja na njegov odgoj i odnos prema zavičaju.97 Tamo mu je Mehmed-paša Sokolović bio duhovni vođa i pomagao mu da stekne ime i slavu. Husein-paša je bio: Bo- sanski, Hercegovački, Misirski (Egipat), sandžak-beg, kao i vezir Bagdada. Ostavio je mnoge zadužbine ne samo u Pljevljima. Vakufnama Husein- pašinog vakufa nije sačuvana mada se zna da je Husein-paša Boljanjić dao novac za izgradnju džamije koja je biser islamske kulture na Balkanu kao i za izgradnju šadrvana sa vodoskokom, bazenom i česmama, sahat-kulu, karavan saraj sa imaretom (besplatnom kuhinjom), bezistan (bazar) koji je u to vrijeme bio najsavremenijii objekat trgovinske i zanatske djelatnosti kakvi su građeni samo u najistaknutijim i najznačajnijim varošima.98 Neke svoje posjede Husein-Paša Boljanjić zavještao je kako bi se od tih prihoda izdržavali službenici i vršila popravka vakufa.

Pljevaljski vakufi su se zadržali sve do poslije Drugog svjetskog rata. Tada je država počela da tretira vakufe kao privatno vlasništvo i na taj način dovela do njegovog nestanka. Za vrijeme Turske vladavine vakufske uprave su posuđivale novac sa 9% kamate a sve priznanice na taj novac su vrjednovane zlatom. Pljevaljski vakufi su poslije Balkanskih i Prvog svjetskog rata ostali bez značajnog dijela novca jer je veliki dio dužnika osiromašio i na taj način nije se mogao namiriti dug. Drugi dio dužnika se iselio, a čitava vakufska arhiva stradala u ratovima.99 U periodu između dva svjetska rata vakufi iako osiromašeni imali su veliku ulogu naročito u vjerskom i privrednom životu.

Sredinom tridesetih godina XX vijeka u Pljevljima se nalazilo jedanaest vakufa i to: Husein-paša, Hadži Hasan, Hadži Zekerija, Rizvanija, Odobaša, Sulus, Jusuf-Kadi (“Bubica”, prim.aut.), Misir-Ahmed-Beg (Mu- sluk), Ćutkovac, Hamdija i Medresa.100

Da bi što bolje shvatili značaj i ulogu ovih vakufa daćemo spisak imovine svih ovih vakufa kao i prihode i dužnike svih vakufa o kojima posjedujemo podatke.

Husein-pašin je bio najveći i najbogatiji vakuf. Za što bolji uvid u imovinu sa kojom je raspolagao ovaj vakuf koristili smo završni račun iz 1931/32. godine101 i 1933/34,102 budžet za 1941/42.103 Ovo zbog toga što se neki objekti u vlasništvu vakufa nisu izdavali svake godine kao i zato jer je neke od placeva vakuf prodavao, sve ovo u cilju što objektivnije slike o imovini vakufa.

Po ovome vakuf Husein-paša je raspolagao sa: jednom džamijom, grobljem, šadrvanom, sahat-kulom, turbetom, mektebom, javnim kupatilom, sa 34 dućana, dvije kafane, sedam magaza, pet berbernica, dva hana, dvije sobe, milet baštom,104 aščinicom, dva placa, dvije bašče, dvije kuće, pet njiva, osam čitluka. Prije nego što kažemo nešto više o poslovima Husein-pašinog vakufa moramo ukazati na jednu pojavu koja je bila hroničan uzrok siromašenja vakufa. Naime, prilikom sklapanja ugovora o korišćenju vakufskih objekata pravio se ugovor o zakupnini ali se često događalo da korisnik ne isplati cijelu sumu već ostane dužan. Taj dug se prenosio u narednu godinu i zvao se bekaja.105 Dužnici su upisivani u posebne knjige a iznos bekaja se nalazio i u završnom računu, taj dug se svake godine povećavao i poslije godinu dana prelazio u glavnicu. Završni račun vakufa Husein-paša za 1931/32.106 bio je za period od 15 mjeseci i to od 1.1.1931. godine do 31.3.1932. godine, sastavio ga je Šehagić Mahmut, blagajnik, na zahtjev šerijatskog suda Šećerkadić Sejfa u Pljevljima 24. septembra 1932. godine. Od izdavanja vakufske imovine dobijeno je 120 678 dinara i 34 pare u gotovom, 54 556 dinara u bekajama i 212 195 dinara u glavnicama.

Izdaci po tom računu iznosili su 118 216 dinara u gotovom i 3 535 dinara u bekajama. Što se tiče izdataka oni se odnose na platu imamu (Bećiru Muloviću) 6 000 dinara, prvom mujezinu takođe 6 000 dinara, plate za još deset ljudi koji su opsluživali vakuf, porez državi, takse, opravke imovine, osiguranje, učenje dova, nagrade advokatima itd. Višak koji je vakuf ostvario u iznosu od 65 dinara uplaćen je na čekovni račun vakufske direkcije u Skoplju.

Završni račun za 1933/34.106 imao je prihod 61 240 dinara u gotovom, 90 177 dinara u bekajama i 248 347 dinara u glavnicama. Rashod po ovom završnom računu je iznosio 61 220 dinara u gotovom, 3 606 dinara u bekijama i 134 dinara u glavnicama. Višak od 20 dinara je uplaćen Vakufsko-mearifskoj direkciji u Skoplju.

Budžetom vakufa za 1941/42.108 predviđao je prihod od 90 182 dinara, isto toliko je iznosio i rashod.

Da bi što potpunije objavili prihode vakufa u nastavku dajemo tabelu u kojoj se nalazi spisak objekata koje vakuf posjeduje i izdaje, adrese tih objekata nekad i sad, njihove zakupce i cijenu zakupa po godinama.

                                                

Što se tiče vakufskih rashoda njih možemo gledati na sljedeći način: to su uglavnom opravke vakufske imovine, takse, porezi i plate onima koji su se starali o samom vakufu. U slučaju Husein-pašinog vakufa to su bili blagajnik – Hafiz-Mahmut Šehagić, Džabija109– Ibrahim Šećerkadić, nadzornik vodovoda i šedrvana – Zejnil Mršić, nadzornik sata – Derviš Sarvan, imam i hatib džamije – Bećir Mulović, mujezin – Jusuf Sadović, drugi mujezin – Hasan Brahić, fenjeraš – Hadžović Bahto, deverhandžija110 – Mulović Hakiji, itd.

Iz izloženog se donekle može shvatiti i razumjeti problem siromašenja vakufa i njihova teža situacija iz godine u godinu. Završni račun iz 1931/32. godine naplatio je preko 120 000 dinara u gotovom, što je gotovo duplo više nego za dvije godine kasnije kada je naplaćeno oko 60 000 dinara. Čak i kada se pogleda budžet vakufa za 1941/42. godinu i projektovana cifra od 90 000 dinara sa sigurnošću se može tvrditi da ona ne bi bila naplaćena zbog stalnog snižavanja cijena kirije, čak i u toku zakupa. Nasuprot smanjenju priliva sredstava u kasu vakufa broj dužnika je stalno rastao što se najbolje vidi po “iskazu bekaja” po kojem je 1931/32.111 bilo ukupno 79 dužnika koji su dugovali 18 890 dinara, 1931/32. zadužili su se još 35 666 dinara a vratili samo 3 535 dinara, tako da je ukupan dug vakufa Husein-paša iznosio 51 021 dinar. Još jedan je problem direktno vodio siromašenju vakufa, a to su bile cijene kirija koje su konstantno padale, što se najbolje vidi iz prethodne tabele.

Vakuf Sulus je posjedovao: dva mekteba, dva groblja, dva dućana, dvije magaze, jednu kafu, dvije sobe, kuću, plac, tri bašte, njivu i čitluk.112

Završni račun vakufa Sulus za 1931/32.113 godine imao je prihod od 97 364 dinara u gotovom, 233 dinara u bekajama i 269 959 dinara u glavnicama i rashod od 97 364 dinara. Budžetom za 1932/33. godinu114 vakuf je predviđao prihod i rashod od 26 771 dinara.

U sljedećoj tabeli daćemo prihod vakufa Sulus.

Pored opštih rashoda dio od sredstava vakufa išao je i za plate: blagajnika – Šehagić Mahmuta, služitelja – Šećerkadić Tufika, mujezina – Bektaš Osmana, imama – Grčić Bećira, mualima – Mulović Hakije i Vajzović Omera.

I Sulus vakuf je imao svojih dužnika. Godine 1931 – dvadesetjednog dužnika sa dugom od 2 433 dinara bekaja i 261 549 dinara duga u glavnicama.115

Vakuf Medresa je posjedovao: jednu zgradu, plac, dućan, kafu, baštu, njivu i četiri čitluka. Prihod vakufa iznosio je 18 519 dinara u gotovini, 1 882 dinara u bekajama i 60 763 dinara u glavnicama.116

Prihod vakufa Hadži-Hasan je bio 4 278 dinara u gotovini, 1 972117 dinara u bekajama. Ta sredstva je obezbjeđivao iz sljedeće imovine.

Vakuf Misri Ahmed beg posjedovao je džamiju, groblje i jedan dućan. Njegov prihod je bio 408 dinara.120 Vakuf Odobaša je posjedovao džamiju. Vakuf Bubica – isto samo džamiju vakuf Ćutkovac džamiju i groblje a vakuf Hamdija džamiju sa baštom. Ni jedan od ovih zadnjih vakufa nije imao svoje prihode. U predhodnom tekstu smo pokazali imovinu svakog vakufa kao i njihove probleme sa dužnicima, a u nastavku ćemo objasniti način na koji su vakufi izdavani, objasniti ulogu vakufskih odbora i ukazati na sve probleme vakufa u periodu između dva svjetska rata.

Kao što smo već spomenuli vakufskom imovinom je raspolagala IVZ, a poslove oko izdavanja i brigu o vakufima vodio je vakufski odbor, od- nosno sresko vakufsko-mearifsko povjereništvo čiji je predsjednik bio šerijatski sudija, a sačinjavali su ga još pet članova.

Izbori za novi vakufski odbor organizovani su u Pljevljima 8.januara 1923. godine pošto je prethodni odbor loše gazdovao vakufom. U taj odbor su izabrani: Mustafa ef. Atlagić (trgovac), Ali ef. Caušević (trgovac), Mahmut beg Drnda (zemljoradnik) i Smajo Ljuca (trgovac). Izbor ovog odbora potvrdilo je nadležno ministarstvo.

Donošenjem ustava IVZ 1930. godine došlo je do stvaranja novog sresko vakufsko-mearifskog povjereništva koga su činili: Trhulj Bećir, Zejnil Mršić, Mahmut Manovović, Šerif Bačevina, Mušović Safet i pred- sjednik, šerijatski sudija Sejfo Šećerkadić.121

Ustavom IVZ 1936. godine opet je došlo do izbora za ovo povjereništvo. Izbori su održani 30. maja 1937. godine, a mi ovdje dajemo spi- sak kandidata i njihovih zamjenika na ovim izborima: 1) Hadžiatlagić Hajrudin – trgovac, zamjenik Hadžismailović Muhamed – trgovac; 2) Cen- gić Uzeir – zemljoradnik, zamjenik Kadribašić Kadrija – trgovac; 3) Sel- manović Ćamil – činovnik i njegov zamjenik Šehović Nazif – učitelj; 4) Cengić Suljo – zemljoradnik, Durutlić Mašo – zemljoradnik, kao zamjenik; 5) Tahirbegović Tufik – posjednik, zamjenik Krkbešević Osman – kafedžija; 6) Bavčić Hakija – težak, zamjenik Kurtović Šaćir – trgovac; 7) Imamović Huso – zemljoradnik, zamjenik Vlahovljak Jusuf – težak.122

Cijeli proces izdavanja vakufske imovine imao je svoju proceduru. Prije svega povjereništvo je raspisivalo oglas123 o izdavanju, taj oglas je potpisivao predsjednik povjereništva – šerijatski sudija. Pošto se vakufska imovina izdavala na godinu dana tako je i oglas raspisivan uglavnom krajem kalendarske godine. Oglas se postavljao na vidno mjesto u čaršiji ili objavljivao narodu putem telala.

Poslije toga je slijedila licitacija i u vezi sa njom se pravio protokol124 i zapisnik125 o licitaciji. Licitaciji prisustvuju predsjednik, svi članovi povjereništva, kao i eventualni licitanti koji moraju da ulože kauciju od 10% i da snose troškove telala i obavezivanja na potpisani ugovor (ukoliko ne dođe do licitacije odbor odlaže istu). Poslije toga dolazi do potpisivanja ugovora u kome se nalaze sva prava i obaveze o zakupu, načinu otplate kao i ostali detalji.126 Da bi se vakufski odbor osigurao da će se ugovor pošto- vati zakupac je dužan položiti i jemstvo127 koje služi tome da, ako zakupac ne može da ispuni obaveze ugovora, to za njega učine njegovi jemci. Kirija se uglavnom isplaćivala mjesečno tako što je zakupac preko priznanice128 uplaćivao novac vakufskoj upravi, a blagajnik to potvrđivao drugom priznanicom.

Iako je proces izdavanja vakufske imovine teorijski izgledao dosta dobro u praksi je bilo dosta problema. Cesto se događalo da zakupac ne može da ispuni ugovorene obaveze tako da ni sami vakufi nisu mogli da ostvare svoj budžet. Vakufi su svake godine imali sve veći broj dužnika koji, ne samo da nisu vraćali svoje dugove, već su ih iz godine u godinu povećavali. Taj dug tzv. bekaja poslije određenog vremena je prelazila u glavnicu što je takođe bila neka vrsta dugovanja. Vrijednost glavnice se povećavala zbog dugova, ali ne samo zbog toga jer je na glavnicu dolazila neka vrsta kamate tzv. murabeha.

Ovo nije bio jedini razlog siromašenja vakufa. Pored dugova vakufi su se suočavali i sa konstantnim opadanjem cijena kirija koje su bile niže iz godine u godinu. Razloge za ovakvo stanje, pored teške ekonomske situacije, treba tražiti i u odsustvu bilo kakve industrijske proizvodnje.

Sa ovako teškim problemima vakufi nisu mogli da obavljaju svoju osnovnu funkciju. Nije bilo novca za njihovu popravku i prije početka Drugog svjetskog rata Pljevaljski vakufi su bili značajno ruinirani i prije svega siromašni.

Konačan krah Pljevaljskih vakufa desio se poslije Drugog svjetskog rata kada je država isključila vakufe iz imovine IVZ, pretvorila ih u privatno vlasništvo i na taj način pospješila njihovo konačno propadanje.

Rezime

Period poslije Berlinskog kongresa karakteriše postepeno povlačenje Turske carevine sa ovih krajeva, sve veći uticaj Austro-ugarskog carstva kao i Srbije i Crne Gore. Povlačenjem Turske došlo je do stvaranja vakuma u prostoru na kome je ostao veliki broj stanovnika koji su svoju zaštitu uvijek tražili pod okriljem Osmanske imperije. Period koji je uslijedio poslije ovih događaja karakteriše iseljavanje muslimanskog stanovništva. Jedina organizacija koja je okupljala čitav islamski svijet bila je Islamska vjerska zajednica, čiji je rad veoma značajan u širem kontekstu, a naročito u Pljevljima.

Na prostoru Pljevalja zabilježeno je prisustvo Ilirske i Rimske kulture. U VI i VII vijeku ove prostore naseljavaju Sloveni i kao vladajući sloj ostali su tu sve do sredine XV vijeka. Tada ovaj prostor pada pod tursku vlast, gdje će i ostati narednih 450 godina. Za vrijeme turske vladavine Pljevlja su doživjela svoj preporod naročito u periodu 1576-1833. godine kada su bila sjedište Hercegovačkog Sandžaka. Stagnacija Osmanskog carstva počinje u XVIII vijeku, a te promjene nisu zaobišle ni Pljevlja. Veliki problem za Osmansko carstvo je bilo i to što su za neposrednog konkurenta imali snažnu Austro-ugarsku carevinu. Ona je prema BiH i Sandžaku izra- zila vrlo jasne pretenzije, a sve to kao polazne osnove za dalju ekspanziju na Balkanu. Već od Berlinskog kongresa dolazi do povlačenja Turske što je konačno kulminiralo njenim potpunim izbacivanjem sa ovih prostora u Balkanskim ratovima.

Rad IVZ bio je dosta ograničen spletom raznih događaja koji su sputavali da se ova organizacija pretvori u jedan jasno profilisan pokret koji bi u potpunosti mogao zaštiti interese bošnjačkog nacionalnog korpusa. Rad IVZ je regulisan nizom ukaza koje je država donosila. Ova oblast je speci- jalno uređena zakonom o IVZ 1930. i 1936. godine. Vjerski i poslovi šerijatskog sudstva su dosta dobro uređeni u Pljevljima prije svega zbog izuzetnih ličnosti koje su se nalazile na čelu muftijstva: Derviša Šećerkadića i Ajnije ef. Bajraktarevića. Organ koji je odigrao možda i najvažniju ulogu u životu islamske zajednice u Pljevljima između dva svjetska rata bili su džemati i džematski medžlisi. Pored brige o džamijama i drugim vjerskim objektima na području džemata njihova važnost se ogleda i u tome što su na okupu držali jednu zajednicu na određenom prostoru. U Pljevljima je bilo ukupno devet džemata, od čega tri u samom gradu.

Što se tiče vjersko-prosvjetnih pitanja primjećujemo dvije kategorije u školstvu koje se javljaju između dva svjetska rata, a to su vjersko i državno školstvo. Osnovni nedostatak vjerskog školstva je bila njena ograničenost prije svega u izboru škola a kasnije i uskostručnosti jer su se vjerske škole ograničavale samo na vjerska pitanja tj. stvaranje kadrova za institucije unutar IVZ (imame, mualime, mujezine). S druge strane, državne škole su omogućavale izučavanje svjetovnih predmeta, kasnije specijalizaciju u određenim oblastima i na taj način uključivanje u institucije i organe države. Ni u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti pomoć države u finansiranju ovih škola koje je sama otvarala.

Citava ova situacija za sve pripadnike islamske vjeroispovijesti je bila mač sa dvije oštrice. Na jednoj strani okretanje vjerskim školama koje je vodilo učaurenju čitave zajednice i ograničenosti znanja i obrazovanja na uskovjerska znanja. Nasuprot tome, državne škole su bile dobro teritorijalno rasprostranjene, finansijski obezbjeđene i pružaju, pored znanja o vjeronauci, svjetovna znanja i kroz njih uključivanje u institucije države. Srpska nacionalna misao je težila da uključi što veći broj muslimana u svoje škole i na taj način utiče na njihova nacionalna osjećanja. O tome svjedoči i otvaranje velikog broja osnovnih i srednji mješovitih škola, kao i otvaranje šerijatske gimnazije u Sarajevu i velike medrese kralja Aleksandra I u Skoplju. Uticaj na muslimansko stanovništvo vršio se i preko nastavnih programa za svjetovne i vjerske predmete koje je država donosila, odnosno odobravala.

I pored ovoga školovanje muslimana u državnim školama ne treba nikako osuđivati jer je ovo bio jedini način da se zaustavi nazadovanje i počne sa procesom emancipacije islamskog stanovništva ovih krajeva.

Pitanje vakufa je jedna od najbolnijih tema u organizaciji poslova IVZ. Konstantno siromašenje i propadanje vakufa je proces koji zajednica nije mogla da zaustavi niti da ga spriječi. Propadanje vakufa imalo je nekoliko uzroka. Jedan od njih je konstantno povećavanje broja dužnika i zaduženog novca.

Ovo nije bio jedini razlog siromašenja vakufa. Naime, pored dugova vakufi su se suočavali i sa konstantnim opadanjem cijena kirija koje su bile niže iz godine u godinu. Razlog za ovakvo stanje, pored teške ekonomske situacije, treba tražiti i u odsustvu bilo kakve industrijske proizvodnje.

Sa ovako teškim problemima vakufi nisu mogli da obavljaju svoju osnovnu funkciju. Takođe, nije bilo novca za njihovu popravku i prije početka Drugog svjetskog rata pljevaljski vakufi su bili značajno ruinirani, prije svega siromašni.

Konačan krah pljevaljskih vakufa desio se poslije Drugog svjetskog rata kada je država isključila vakufe iz imovine IVZ, pretvorila ih u privatno vlasništvo i na taj način pospješila njihovo konačno propadanje. Sve naprijed navedeno ukazuje na težak položaj IVZ između dva svjetska rata, ali i njenu veliku ulogu u očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta .

1           Enciklopedija živih religija, Beograd, 1992, 306.
2           Memić Mustafa, Bošnjaci-muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996, 265.
3           Šerbo Rastoder, Vakuf u CG krajem XIX i početkom XX vijeka, Rožajski zbornik, 8, 1998, 36.
4           Zvjezdan Folić, Vjerske zajednice u CG 1918-1953, Podgorica, 2001, 158.
5           Isto, 158.
6           Šerbo Rastoder, n.d. 36.

Čitaj više

Možda vas zanima...