Ivan Mazuranic
SADRZAJ:
I. Agovanje
II. Nocnik
III. Ceta
IV. Harac
V. Kob
I.
Agovanje
Sluge zove Smail-aga,
Usred Stolca kule svoje,
A u zemlji hercegovoj:
“Ajte amo, sluge moje,
Brdjane mi izvedite,
Stono sam ih zarobio robljem
Na Moraci vodi hladnoj.
Jos Duraka starca k tome,
Sto me hrdja svjetovase
Da ih pustim domu svome,
Jer su, rece, vlasad ljuta;
Oni ce mi odmazditi
Mojom glavom vlaske glave:
Ko da strepi mrki vuce
S planinskoga gladna misa.”
Hitre sluge poslusase,
Izvedose tamnicare.
Na noguh im teske negve,
A na rukuh lisicine.
Kad ih vidje silan aga,
On namaknu gojne vole
I dzelate ljute rise,
Ter ih turskijem darivao darom:
Svakom momku ostar kolac daje,
Kome kolac, kome li konopac,
Kome britku palu namjenjuje.
“Ajte, krsti, dijeliti dare,
Stono sam vi Turcin pripravio,
Vam i vasijem Brdam kamenijem;
Vi bo kako, sva ce Brda tako.”
Turcin rece, al mrijeti
Za Hristovu vjeru svetu
Tesko nije, tko se za nju bije.
Krcnu kolac nekoliko puta,
Zviznu pala nekoliko puta,
Zadrhtase ta vjesala tanka,
Al ne pisnu Crnogorcad mlada,
Niti pisnu, niti zubi skrinu.
Proz poljanu mrka krvca teknu,
Niti pisnu, niti zubi skrinu.
Poljana se napuni tjelesa,
Niti pisnu, niti zubi skrinu.
Vec tko zovnu Boga velikoga,
Tko lijepo ime Isusovo,
Ter se lasno rastadose s suncem
Zatocnici mrijet naviknuti.
Rijekom krvca poljem tece;
Turad bulji skrstiv ruke.
Tko je mladji, rado gleda
Na lipovu krstu muke;
A tko starij’, muke iste
Sam na sebi s vlaske ruke
Vec unaprijed od stra cuti.
Ljutit aga mrko gleda
Gdje se silom divit mora
Silan arslan gorskom misu.
Tko si junak, osvetit se ne mo's
Na junaku dotle dok ne preda.
Smaknu Ture toliko junaka,
Posmica ih, srca ne iskali,
Sto bez straha svi su pred njim pali.
Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada.
Videc aga krepost taku
Zazebe ga na dnu srca
Ko ledenijem ratom leden
Siljak dusu da mu dirnu.
Od tuge li za junaci,
Sto ih silan zaman strati?
Turcin tuge za krstove neima.
Od straha li, jer se glavi boji?
Silan aga to sam sebi taji.
Zar ne vidis kako radi
Hrabar junak usprec zimu,
Sto mu s one piknje male
Po svem tijelu mrazne valja vale?
Gledaj glavu, put nebesa
Gdje se oholo hrabra dize;
Gledaj celo jasno i oko
Kako bistro pod njim sijeva;
Gledaj krepki stas, gdje svoju
Znajuc snagu ravno stoji;
Pak mi kazi, ima l’ koja
Tudijer straha i najmanja sjena?
A pak slusaj kako junak zbori
I strasljivce kako ostro kori:
“Vaj, Durace, starce stari,
Kuda ‘s sade, kamo li ces?
Sad gdje smakoh gorske mise?
Il u goru? Brdjani su tamo;
Il u ravno? na ravno ce sici;
Il ces zivjet da izgubis glavu?
Najbolje je bjezat pod oblake.
Misad grize, ali po tlih gmize;
Sam sur oro pod nebo se dize.
Penjite ga na vjesala tanka,
Neka znade sto mu strah valjade.
A Turcina, ako jos imade
Gdjegod koga ter se vlaha boji,
Popet cu ga nebu pod oblake,
Tu nek plijen vranom vranu stoji.”
Mukom muce ropske sluge,
Mukom muce, plijen svoj grabe.
“Aman, aman!” starac pisti,
I Novica sin mu zaman
“Aman, aman!” suzan vristi.
Stoji aga gorsko zvijere,
Gvozden stupac, kamen tvrdi.
Dokle dahnu, rukom mahnu,
Starac Durak skoro izdahnu.
“Medet, medet!…” Dzelat ljuti
Vec mu i grlo dotle sputi.
Durak huknu, sve zamuknu.
II.
Nocnik
Sunce zadje, a mjesec izadje.
Tko se vere uz klance niz klance
Ter se krade k onoj Gori Crnoj?
Obnoc grede, a obdan pociva,
Junak negda, sad ne junak vise,
No trst, kojoj svaki hlad kidise.
Susne l’ gdjegod pokraj puta guja,
Il rujeva ispod grma zece,
Tad on, negda ljuci guje ljute,
Malne zeca plasljiviji kleca.
Misli jadan da je gorski vuce,
Il jos gori brdjanski hajduce,
Ter se boji gdje ce poginuti,
A ne stize sto mu srce muti.
Skupo drzi svoju rusu glavu;
Nit je zlatna, nit je pozlacena:
Vidi mu se, mrijet mu se nece,
A jest nesto sto ga naprijed krece.
Je li hajduk, il uhoda turska,
Sto uhodi sviloruna krda,
Il volova stada vitoroga?
Nit je hajduk, nit uhoda turska,
Vec Novica, Cengica kavazu;
Bijesan Turcin, krvnik Gore Crne,
Koga znade i staro i mlado,
I ne bi ga pronijele vile,
A kamoli noge na junaku
Crnom Gorom na bijelu danu.
Ob rame je diljku objesio,
Ljut jatagan o pojasu rezi
I kraj njega do dva samokresa.
Gujsko gnijezdo strukom prikrilio,
Lak opanak na noge pritego,
A go rakcin na junacku glavu,
Od saruka ni spomena neima.
Bez saruka eto Turcin idje;
Vidi mu se, ginut mu se nece,
A jest nesto sto ga naprijed krece.
Pomno junak Cuce prevalio,
Jos Bjelice ratoborne k tome,
Ter se masa krsnijeh Ceklica.
Njih se masa, a Bogu se moli
Da mu dade i njih prevaliti
Ni cuvenu, ni gdje ugledanu.
Vidi mu se, mrijet mu se nece,
A jest nesto sto ga naprijed krece.
Drugi pijetli u polju cetinjskom,
A Novica u polje cetinjsko;
Treci pijetli u mjestu Cetinju,
A Novica pade na Cetinje.
Tudijer strazi bozju pomoc zove:
“Bozja pomoc, cetinjski strazaru!”
Ljepse njemu straza prihvatila:
“Dobra kob ti, neznana delijo!
Otkuda si, od koje li strane?
Koja li te sreca nanijela,
Ter si junak rano podranio?”
Mudar Turcin, za nevolju mu je,
Mudar Turcin mudro odgovara:
“Kad me pitas, kazat cu ti pravo:
Ja sam junak od Morace hladne,
Od Tusine sela malenoga,
Ispod gore glasna Durmitora.
Nosim troje na srdascu jade:
Jedni su mi na srdascu jadi,
Sto ni Cengic smaknu Moracane;
Drugi su mi na srdascu jadi,
Sto mi Cengic pogubio baba;
A treci mi na srdascu jadi,
Sto ‘e jos vise, da jos krvnik dise.
Vec tako ti Boga velikoga,
Pusti mene tvome gospodaru,
Gospodaru i mome i tvome,
Ne bi li mi izlijecio jade.”
Mudrije mu odvratila straza:
“Skin’ oruzje, neznana delijo,
Pa nos’ glavu kuda tebi drago.”
Uprav Turcin dvoru na kapiju,
A posljednja iz vidika zvijezda:
Bjese zvijezda age Cengijica.
III.
Ceta
Podize se ceta mala
Na Cetinju Gore Crne.
Malena je, ali hrabra,
U njoj jedva sto junaka,
Ne junaka biranijeh
Po oblicju ni ljepoti,
Vec po srcu junackome;
Kojino ce udariti
Ne na deset, da utece,
Nego na dva, da ih sijece;
Kojino ce umrijeti
Za krst casni, kijem se krsti,
Za krst casni i slobodu zlatnu.
Cudna ceta! ne kupljena,
Ko se ina kupi ceta.
Tu se ne cu kano drugda:
“Tko je junak, na zdrijelo!”
“Na zdrijelo, junak tko je!”
Tu ne jeknu jeka krsna.
Vec ko tajni glas duhova,
Kojijem zbore visnji dusi,
Sapat tamni Gorom Crnom
S jedne stijene k drugoj prhnu,
Ter gle cuda! proz mrak scijenis:
Studen kamen prima zivot,
Drhce, gamzi, dize glavu,
Iz tvrdoga stanca snaznu
Pest pomalja, nogu krepku,
I proz mrazne zivce vruca
Rek’ bi krvce vri mu rijeka.
Vidis zatijem pusku dugu,
Put nebesa gdje se koci,
A sto struka o pojasu
Vjerna krije, tvoje oci
Tog ne vide; … nu mrak gusci
Sve ti ote nocno bice;
Ode vojnik otkud glas dolice.
Doba ‘e gluho tamne noci,
Oblak krije zvijezde jasne,
Noc i struka gvozdje sjajno.
Idje ceta nocna, tamna,
A pred njome vitez vrli,
Drug da drugu o njem sapne,
Sapcuc bi ga Mirkom zvao.
Idje ceta, ali kamo?
Man ces pitat cetu istu.
Man ces pitat brze munje
I gromove gromke mani,
Kud se ore iznad gore?
Kad ti vazda odgovore:
“Ne mi, ne mi, no gromovnik,
Kom valjade svi da dvore!”
Idje ceta, kuda? kamo?
Sam on znade koj’ je gori.
Valja da je gresnik tezak,
Na kog hoce da obori
Taku silu svrh nebesa
Sud njegove pravde vjecne.
Stupa ceta tiho i gluho
Posred tisijeh, glusijeh tmina.
Ni tko sapce, ni tko zbori,
Ni tko pjeva, nit se smije:
Od sto glasa glasa cuti nije.
Vec ko oblak grada teska
Teske u krilu bice krije,
Prsec muklo, prijetec muklo
Poraz kraju gdje se vije:
Tako i ceta tminom obavita,
Ko desnici podoba se visnjoj,
Stupa muce, nek se krivci uce
Da, jer grom se ne oziva smjesta
Na krivine, tijem sigurni nijesu:
Jer sto kasnje, sve to jace tuce.
Ne zvekece gvozdje svijetlo,
Niti grme smrtne cijevi,
Ni na lagan stupaj nogu
Ozivlju se sjajne toke:
Vec, ko znajuc koga nosi,
Pod opankom hrabre djece
Podaje se vrlet tvrda,
A vrletna nize brda.
Vjerna uz druga drug koraca
Nerazlucno, vjerno i tvrdo,
Ko Blizanci zvijezde jasne,
Kad suncani zrak ugasne.
Komljani im i Zagarac,
Bjelopavlic ljuti k tome
Davno vece straga ostase,
Ter vec gaze lomne Rovce.
A za Rovci druzba nocna,
U prozorje rane zore,
Na Moracu slavnu pade,
Od Morace hladne vode
Ime zemlji koj izvode.
Hrabra ceta dan danovat
Na Moraci hladnoj sjela.
Tko se snizi k rosnoj travi
Sankom krijepit snagu tijela;
Tko ljut oganj puski ogleda
I fiseke smrtne broji,
Il ostricu pouzdanu
Vjernu nozu gladilicom gladi;
Tko izvabiv iskru iz kremena
Tvrdijem nadom, ter u susanj laki
Zapretav je, pak navaliv granja,
Zacas malen dahom junackijem
Plamen piri; a tko darak
Stada krotka, cetvrticu ovna,
Na ljeskovu veseo vrti raznju,
Il bijela krisku sira
Iz utrobe vjernoj torbi vadi.
Ozedni li? Moraca je blizu;
Treba l’ kupe? ima dvije ruke.
Uto i dan vec rudjet poce,
I susjednoj u planini
Javit krdo cujes glas pastijera,
Kojemu se zvonko oziva
Prevodnika ovna zvono.
Kad al eto inoga pastijera
Gdjeno krotak k svome stadu grede.
Ne resi ga ni srebro ni zlato,
Nego krepost i mantija crna.
Ne prate ga sjajni pratioci
Uz fenjere i duplijere sjajne,
Ni ponosnijeh zvona sa zvonika:
Vec ga prati sa zapada sunce
I zvon smjeran ovna iz planine.
Crkva mu je divno podnebesje,
Oltar casni brdo i dolina,
Tamjan miris sto se k nebu dize
Iz cvijeta i iz bijela svijeta
I iz krvi za krst prolivene.
Kad se ceti blize prikucio
Vrijedan sluga vrednjeg gospodara,
Bozju joj je pomoc nazivao.
Pak okupiv hrabre vitezove,
Na studen je kamen pokrocio,
Studen kamen, al je srce vruce.
Dobar starac ceti besjedio:
“Djeco moja, hrabri zatocnici,
Vas je ova zemlja porodila,
Krsovita, ali vami zlatna.
Djedi vasi rodise se tudijer,
Oci vasi rodise se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer:
Za vas ljepse u svijetu neima.
Djedi vasi za nj lijevahu krvcu,
Oci vasi za nj lijevahu krvcu,
Za nj vi isti krvcu prolijevate:
Za vas draze u svijetu neima.
Oro gnijezdo vrh timora vije,
Jer slobode u ravnici nije.
Vas, koji ste vikli tome
Boraviti trijezne dane,
Tko vas haje plode l’ krsi vinom?
Tko vas haje plode l’ krsi zitom?
Tko vas haje plode l’ krsi svilom?
Dok po vrelijeh hladne vode ima;
Dok po dragah bujna stada mucu;
Dok po brdijeh sitna krda bleje?
Praha imas, olova ti dosti;
Desnica je jaka u junaka;
Ispod vjedja oko sokolovo;
U prsijeh vruce srce kuca;
Vjera ‘e tvrda, njom okrenut neces;
Pobratima pobratim te pazi;
Vjerna muza grli zena vjerna;
Dar ti djelom plemenita pjesma;
Gvozdja l’ trebas? Ture ti ga nosi:
Eto svega sto ti srce prosi!
Al nadasve sto krs ovu kiti,
Krst je casni sto se nad njom visi.
On je sto ve u nevolji jaci;
On milostiv sto ve nebom stiti.
Ah, da vide svijeta puci ostali
Iz nizina, otkud vida neima,
Krst ov’ slavni, nepobijedjen igda,
Vrh Lovcena sto se k nebu dize;
Pak da znadu kako neman turska,
Grdnijem zdrijelom progutat ga radec,
O te krsi zub svoj zaman krsi:
Ne bi trome prekrstili ruke,
Dok vi za krst podnosite muke,
Nit bi zato barbarim ve zvali,
Sto vi mroste dok su oni spali!
Za krst casni spravni ste mrijeti.
Za nj se i sad mrijet podigoste,
Srdzbe bozje hrabri osvetnici;
Al tko Bogu vjerno sluzit grede,
Cistijem srcem sluziti mu valja,
Cistom dusom vrsit onom treba
Koji vrsi Bog sto sudi s neba.
Il vas tkogod uvrijedio brata;
Il nejaku dragi protivniku
Zivot dignuv ogrijesio dusu;
Ili putnu zatvorio vrata;
Il do vjeru, a krenuo njome;
Ili gladnu uskratio hranu;
Il ranjenu ne zavio ranu;
Sve je grijeh, sve su djela prika:
Bez kajanja neima oprosnika.
Kajite se, dok imade dana,
Dok je doba, djeco, kajite se;
Kajite se, dok nije pozvana
Dusa k onom koji nebom trese;
Kajite se, jer zemaljskog stana
Tijek izmice bjeguc, kajite se;
Kajite se, jerbo zora rana
Nac ce mnogog kud zavazda gre se.
Kajite se…”
Ali u grlu
Dobru starcu rijecca zape,
A na sijedoj bradi bistra
O suncanu kaplja zraku
Ko biserak sitan sinu.
Valjda i njega mlada ljeta
Uspomenom gorkom kore,
Tere lijecec stadu rane,
Sam se svoje sjeti boli:
Dobar pastijer, jer sto kaze inom
I sam svojijem potvrdjuje cinom.
Stoji mnostvo razboljeno
Blagom rijeci starca blaga;
Jaganjci su rek’ bi tihi,
Sto bijahu gorski lavi;
Taka cuda bozja rijec pravi.
Al medjuto, tko se ukaza
Pred ocima cete krotke,
Ter sto ruku za sto noza
U jedan se casak masa?
Cudno bice! Sto srdaca
Od nebesa svratit vrijedno,
I sto volja sto ushtije,
Sve razorit ono jedno!
Novica je, krvnik kleti.
Novica je, pun slobode,
Gdje k poboznu stupa krugu,
Ter pristupiv k starcu blize,
Krepki ovako glas svoj dize:
“Bogom braco, hrabri Crnogorci,
Ne masajte za oruzje svijetlo.
Novica sam, al ne koji prije,
Jer ne na vas, nego s vami gredem
Turskom krvi sad omastit ruke.
U Turaka dosle sto imadoh,
Nemio mi sve ugrabi Turcin.
Ne osta mi neg’ desnica hrabra,
I ta odsle crnogorska budi.
A jer krstu ne podoba junak
Nego krsten, zudim, krstite me,
Jer ne radit hitro nuka vrijeme.”
Sto desnica na te rijeci
Oruzja se manu ljuta,
A sto ociju ko proz rosu
Mjeste sunca dugu vidje.
Mignu okom starac dobri;
Morace mu kapu dase:
“Vjeruj, sinko, u visnjega Oca,
I njegova odvijeka Sina,
I trecega milostiva Duha:
Vjeru vjeruj, spasit ce te vjera!”
Rece, i ljuta poli nevjernika
Pred svjedocim planinam visocim
I njih sini cetom u planini.
Tader starac oci podigao,
Blage oci i bijele ruke,
Ter je cetu oprostio grijeha.
Pak je Bogom darivati stade:
Svakom momku po cesticu daje
Tajne pice hljeba nebeskoga;
Svakom momku po kapljicu daje
Tajna pica vina nebeskoga.
Zarko sunce divno cudo gleda,
Gdje slab starac slabe krijepi ljude,
Da im snaga Bogu slicna bude.
Kada li ih okrijepio starce,
Sva se druzba izljubila redom.
Stoji ceta visnjeg Boga puna,
Ne ko krvav noz, kijem rana
Zadaje se smrtna i teska:
Vec ko pero sveto i zlatno,
Kojijem nebo za unucad poznu
Djela otaca biljezi viteska.
Zarko sunce za planinu sjede;
Starac ode, ceta dalje grede.
IV.
Harac
Gacka polje, lijepo ti si,
Kad u tebi glada neima,
Ljuta glada i nevolje ljute!
Al te jadno danas pritisnuli
Krvni momci i oruzje svijetlo,
Bojni konji, bijeli cadorovi,
Teska gvozdja i falake grozne.
Sto ce momci? sto oruzje svijetlo?
Sto li konji? sto li cadorovi?
Teska gvozdja i falake grozne?
Smail-aga krvav harac kupi
Po Gackome i okolo njega.
Posred polja popeo cadorje,
Pak rasturi haraclije ljute,
Haraclije, izjeli ih vuci,
Ter od glave po zut cekin iste,
A od ognja po debela ovna
I za noccu obredom djevojku.
Od istoka haraclije jasu,
Vode golu na repovijeh raju;
Od zapada haraclije jasu,
Vode golu na repovijeh raju;
Jasu zmaji s sjevera i s juga,
Golu raju na repovijeh vode.
Jadna raja, rukuh naopako,
Slijedi konjske na konopcu trage.
Mili Boze, sto je raja kriva?
Il je kriva gad sto Turke mori?
Il je kriva sto ih hrdja bije?
Sto je kriva? – Kriva ‘e sto je ziva,
A neima sto Turcinu treba:
Zuta zlata i bijela hljeba.
Uto aga konja dobra
Pred cadorjem amo-tamo igra,
Ter dzilitom oko bistro
I desnicu vjezba hrabru.
Sad nadlijece ine Turke skokom
Brza konja, sad nadmece harbom,
Dobar junak, da je covjek taki!
Pak gdje vidje, kakav plijen
Haraclije ljute vuku,
Zaletje se strelovito
Na kulasu dobru konju,
Ter u letu, kusnje radi,
Spodbi rukom dzilit ljuti
I k prvoj ga vlaskoj glavi uputi.
Al i dobra u junaka
Drijemne katkad ruka hrabra.
Tako i tada prijeka zgoda htjede:
Spotace se kulas brzi,
Zviznu zrakom dzilit viti,
Ter lakokril nejednacijem letom
Mjeste janjca mrka kosnu vuka,
I Saferu, sto vodijase vlaha,
Luc iz glave jedan izbi.
Prsnu oko na zelenu travu,
A Turcina mrka krvca poli.
Pisnu Ture kano guja ljuta;
Planu aga kano plamen zivi:
Sramota je takome junaku
Kupit harac, ne skupit haraca,
Dzilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamo l’ slijepit mjeste raje Turke,
Kamo l’ da mu zlorad krst se smije.
Planu aga kano plamen zivi;
Avaj, Boze, sto ce odsad biti,
Kad vec dosad vlasi bjehu krivi!
“Mujo, Haso, Omere, Jasare,
Dede, kucke, konje dobre
Zaigrajte poljem ravnijem,
Da vidimo kako krsti trce!”
Ruknu aga ko bik ljuti.
Brze sluge brze poslusase.
Zaigrase dobre konje poljem.
Stoji klika sluga na konjijeh,
Stoji trka konja pod slugami,
Stoji piska raje za konjima.
Prvi casak prestignut ce, mnijes,
Konje vile raja lastavica;
Drugi casak razabrati ne mo's,
Il su konji, il je raja brza;
Treci casak konji odmicati,
Jadna raja zaostajat stade;
A cetvrti da pogledas casak,
Jadna raja k zemlji popadala,
Ter je vuku konji krilonozi
I po prahu i po kalu:
Ektorove ispod grada Troje,
Kad vec Troju ostavise bozi.
Aga stoji, ini Turci stoje,
Ter prizorom zalosnijem
Gnjevno svoje pasu oko,
I svu groznu krvi zedju
Vlaskom krvi, vlaskom mukom gase.
Pak kako im srce razigra se,
Grohotom se zasmijase
Na lijep pogled, kada raja,
Kada pseta k crnoj zemlji pase.
Smijehom istijem kleti Ad se ori,
Kad se gresnik s vjecnijem mukam’ bori.
Ne malaksu Turci ljuti;
Malaksali konji dobri,
Groznom branom puti zive
Zavlaceci ravno polje,
Malaksali ter su postajali.
Tader aga: “More, sluge,
Crce raja, crce harac, sluge;
Vec vi hajte uskrisite raju,
Ne bi li mi izbavili harac.”
Lose sluge goreg gospodara
Spopadose trostruke kandzije
Pak od brzijeh odskocise konja,
Na sumrtvu juris cinit raju,
Ne bi li se povratila raja.
Nemiloga trak od bica,
U povodu vjeste ruke,
Po bescutnu zvizdi zraku
I trostrucijem zubom gluhu
Mucenicku put progriza,
Ter krvava stvara vrela;
Il spotakne l’ desnica se vikla,
Po tijelu crnomodrijeh
Slike zmija grozan pise,
Dok pod njime jadna zrtva izdise.
“Ajde, rajo, na noge se,
Na noge se, krsti, pseta!”
S usta turskijeh polje razlijega se.
Tko je jaci, iznemogle
Pod udarci skuplja duhe
I na lomne upire se noge;
A tko slabji, ko proz vjecni
San i klete slisa rijeci,
I nemili ostan cutec
Poluizbjeglu vraca dusu,
Ter se mice i cetveronoske
Po zelenu gmize polju,
Placan dokaz, da ne samo straznja
Trublja mrtve na sud budit more,
Kad trostruci isto bici tvore.
Gdje domilje krvi oblita
Do cadorja raja tuzna,
Bijesan aga, neman ruzna,
“Harac, rajo, harac!” rice,
“Harac, harac, il jos gore bice!”
Stvorac visnji pticam nebo dade,
Tiha duplja i zudjena gnijezda;
Ribam vode i pucine morske,
Stan od stakla, nek se po njem sire;
A zvjerinju livade i gore,
Hladne spilje i zelene luge;
Jadnoj raji? – ne dade ni kore
Suha hljeba, da je suzam kvasi.
Al sto velju? dade nebo dobro,
No je nesit sve vec Turcin pobro.
“Harac, harac!” Otkud raji harac?
Otkud zlato, koji krova neima,
Mirna krova da ukloni glavu?
Otkud zlato, koji njive neima,
Nego tursku svojijem znojem topi?
Otkud zlato, koji stoke neima,
No za tudjom po brdijeh se bije?
Otkud zlato, koji ruha neima?
Otkud zlato, koji kruha neima?
– “Glad, golota, gospodaru!
Ah, pricekaj pet-sest dana,
Dok ti zudjen harac isprosimo!” –
“Harac, harac, rajo, treba!”
– “Hljeba, hljeba, gospodaru!
Ne vidjesmo davno hljeba!” –
“Cekaj, krstu, dokle s neba
Noc veceras pane tiha,
Pecenja cu mjeste hljeba! –
Dotle, momci, jer su krsti bosi,
Potkujte ih, pas im nanu greba’!”
Aga doda ter pod cador hoda.
Vicne sluge raju kvace,
A najvece Safer jednooki
Iznad inijeh gotov skace,
Ter na radost svijeh jos vecu
Plamti osvetit ugasenu svijecu.
Tu falaka skripa stoji,
Tu Safera rika divja:
“Harac, harac, rajo, treba!”
Tu kukavne jauk raje:
“Hljeba, hljeba, gospodaru;
Ne vidjesmo davno hljeba!”
– “Cekaj, krstu, dokle s neba
Noc veceras pane tiha,
Pecenja cu mjeste hljeba!”
Klete rijeci kletnik vraca. –
Ali tko ce vjerno opisat
Prepacene teske vaje?
Tko li srcem mirnijem slusat
Gorku zalost kolika je?…
Danak minu, za njim sumrak stade,
A za njime tiha nocca pade.
Nebesa se osuse zvijezdam,
Vec sto zapad mrki pramen ovi;
A krn mjesec o po neba trepti,
Tuzna svijeca pozorista tuzna.
Usred polja mirna, pusta,
Starodavna raste lipa.
Pokraj nje su cadorovi,
A med njimi ponajljepsi,
Ponajljepsi, ponajveci
Agin cador ine natkrilio,
Kano labud ptica bijela
Bijele ptice golubove.
Bijeli se cadorje bijelo
Na tihotnoj mjesecini
Ko golemi grobovi pod snijegom,
Oko kojijeh doba u gluho
Zli se dusi vrzu i strasnijem
Slikam plase prolaznika nocna,
Il mu uho pricinjenom
Rikom lava i lavezom pasa
I lelekom stradajucijeh gluse.
Grobovi su, mnis, otaca
Slovinskijeh, na dalece
Kijeh slovijase ime slavno,
Oko kojijeh Turad divja
U po dana kano doba u gluho
Pogana se vrze i mozak
Hitri obrce, cijem, kako
Da rasplasi djecu placnu,
Nad otrazjem srece bolje
Da ne cvile svoje jade prijeke.
Tlapi ti se, sad da lavom rika,
Tlapi ti se, sad da psetom laje;
A sad cujes lelek mucenika,
Jauk, pisku, teske uzdisaje;
Cujes zveku gvozdja okovnoga
I uza nju pomaganju gorku.
Slusaj, pobre, je l’ i jauk tlapnja?
Slusaj zveku, je l’ i zveka tlapnja?
Slusaj… slusaj … ah, to tlapnja nije,
Jer te vidim gdje te boli jako…
Sto?… ti places?… ah, to tlapnja nije,
Ti bo s tlapnje, mnim, da ne bi plako!
Pred cadorjem oganj gori;
Oko njega promecu se Turci.
Tko nalaze novu vatri meku;
Tko napuhnuv mjesinu od usta,
Potpuhuje, tijem da ljepse plamti;
Tko podvitijeh nogu cuci
Pokraj njega i golemu
Na prokolu tovna vrti ovna.
Cvrci pusti ovan pri zeravci,
A ziv plamen oko njega lize,
Ter rasvijetlja rosu znojnu,
Ispod calme sto se Turkom roni.
Kad se Ture navrtilo ovna,
Skinuse ga s osovine teske,
Navalise na siniju pusta
I veljijem sasjekose nozem.
Za gotovu sofru posjedase
Gladni Turci kano gladni vuci,
Ter plijen nokti razglabati stase.
Najprvi se Smail-aga masa,
Za njim Bauk, za njim Turci ini
Lijepijem redom vuka u planini.
Namaknuse simita bijela
I svakome po rakije plosku,
Ter se krijepe simitom i mesom,
A zezenijem zalijevaju bijesom.
Kadli aga odolio gladu
I bijes druzijem udvojio bijesom,
Planu opet kano plamen zivi:
Sramota je takome junaku
Kupit harac, ne skupit haraca,
Dzilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamo l’ slijepit mjeste raje Turke,
Kamo l’ da mu zlorad krst se smije.
Planu aga kano plamen zivi,
A pak slugam: “Eto mesa dosti;
Bacte raji oglodane kosti.
Bacte kosti, spremajte pecenje,
Dok ve viknem, da gotovo bude.”
Riknu aga, setnu pod cadora.
Po'se sluge vecer’ vecerati,
Vecerati, pripremat veselje,
Suhe slame i konopca tvrda,
Cijem ce kadit neposlusnu raju,
Nogam uvis, glavom strmoglavce,
Objesenu o lipovu granu;
Cijem ce kadit, cijem li zlato vadit
Gole iz raje, u koje kruha neima.
A sto raja? – Sto ce raja tuzna?
Zemlja ‘e tvrda, nebo je visoko;
Placnijem srcem grozne sprave gleda,
Placnijem srcem, al je suho oko.
Kada li se pripravile sluge,
Ne more im srce docekati,
A najvece Cor-Safere gamzi,
Da zavikne aga Cengijicu:
“Hazur, momci, s krstom lipovijem,
Penjite ga na lipovu granu!”
Dotle aga pod cadorom sjedi,
I s njim saren Bauk vojevoda,
I Mustapa, pouzdan mu cato,
I ostalo glavnijeh Turaka.
Po cadoru okol uokolo
Razastrti lijepi sazi
I duseci vrh njih meci
Raskosno se sire i krepko
Pozivaju na razblude tijelo,
Na razblude i na sanak tihi.
U zakutku na malenu ognju
Praska skoro usjeceno granje,
Il se cmari i pjesancu dragu
Placuc pjeva, pjevajuci place.
A na srijedi o drvenu stabru,
Oko kog se uokolo
Bio cador ohol stere,
Visi oruzje svijetlo i ljuto:
Smrtne cijevi i zeljezo kruto.
Demeskinje tu se sablje krive,
Stoput vlaskom napojene krvi;
Tu jatagan u osmero visi;
Male noze prebrojit je tesko;
Diljku pusku pozlacenu lijepo
Vele puta tu zamjerit mores;
Samokresom ni broja se ne zna.
Al sto ono uz topuz se sloni,
Divno cudo dosle nevidjeno,
Krotko jagnje pokraj mrka vuka.
Tanka vila pored zmaja ljuta?
Gusle vidis, al se ne boj, pobre,
Ne bi li ih razlupao topuz,
Prometnuo zice verigami,
Nevin lucac tetivom i lukom,
A konjica konjem od mejdana.
Ne boje se Slovinkinje vile
Uz sestoper da ce poginuti;
Pace znadi, da gdje njega nije,
Tu ni pjesan slovinska ne zrije.
A na dvoru nebo divno
Crnijem tminam lice zakri,
I da ‘e vidjet proz oblake,
Vlasici bi, zvijezde sitne,
Nad cadorom treptili bijelijem,
A mjesec bi vitorog te gledo
Sa zapada ispred zvijezda sjajnijeh
Ko prevodnik ispred stada ovan.
Noc je vani slijepa, gluha.
Nigdje glasa, vec sto sipi
Rosa sitna, ko da nebo place.
Mrak se gusti, pomrcina gusta
Zapodjede ravnicom i gorom,
Da ne vidis pred ocima prsta,
A kamoli stazu pred sobome.
Tesko onome koga sade
Stize u putu nocca crna,
A nocista jadan ne imade!
Pognase se nebom vjetri,
A odande plahe munje,
Nebeskijem ognjem sjecajuci,
Sad ti smrtne blijeste oci,
Sad jos guscu, neg’ bje prije,
Navlace ti na vid tminu.
Pak za njimi cuj sad grmljavinu,
Gdjeno najprije izdaleka tutnji,
Pak sve blize, krupnje, strasnje
Urnebes se gromki goram ori.
Stoji tutanj neba i ravnine;
Stoji jeka drage i planine:
Sva je zgoda, bit ce grada teska.
Tesko onome koga sade
Stize u putu nocca crna,
A nocista jadan ne imade!
Al da vjetru dades pleci,
Pak kad sjekne oganj iz oblaka,
Da zjenicu upres bistru,
Ter da glednes niz vjetar ravninom,
Vidio bi gdje skup ljudi stupa:
Noc ih luci, al su zato skupa.
Sad im plamen ukazuje stazu;
Sad je otme nocca mrkla;
Ali oni stupaj laki
Mracnijem poljem naprijed steru
I daljinu izmed sebe
I cadorja hitro beru:
Noc je crna, radi bi nocistu,
Ter se jadni tminom provuc istu.
Opet sjeknu plamen visnji.
Druzba nocna sve se blize kuci,
Ter razabrat mores vece
Tko je vodi i tko s njime hodi.
Valja da je jedno druzbi glava,
A provodic vjeran drugo,
Tere vican polju i gori
Putnu mrakom druzbu prati.
Zirni, pobre, kako lako ide,
Ko da zrakom mutnijem pliva.
Mnis da naprijed sve ga nesto vuce,
Dokle njegov druzba ina
S dvjesti nogu stupaj gazi.
Valja da se boji crne noci,
Pak bi rad vec na nociste doci.
Al svjetlica sto sad prva kresnu,
Druzbu tajnu za cadorjem vidje,
Gdje se u red poredila redom
Sa tri strane, da je vise bude,
Ter tu stoji ceta nocna
Kano trijesak iznenada,
Il goruca kano lava,
S ognjenijeh sto se gora
Na dolinu prlec saspe,
Bas bez brige kada smrtni zaspe.
Stoji ceta, osluskuje glase,
Za razaznat gdje gospodar spava;
Ali ina glasa cuti nije,
Vec sto Safer s druzinom se vrijednom
Mukam raji vec unaprijed smije.
Pod cadorom aga sjedi,
Ter izmijenja tutum kafom,
Mrku kafu duhom paklenijem.
Ispod calme celo vedro
Namrstio mrskam tamnijem,
A junacko pod njim oko
Ko pramenom od oblaka
Namrcio, tere mukom muci.
Misli aga svakojake misli:
Od balcaka i od djevojaka,
I od lova i od sokolova,
I od zlata i od ljuta rata,
Od kolaca i Crnogoraca,
Od dzilita i od kopja vita,
A pak planu kano plamen zivi:
Sramota je takome junaku
Kupit harac, ne skupit haraca,
Dzilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamo l’ slijepit mjeste raje Turke,
Kamo l’ da mu zlorad krst se smije.
Planu aga kano oganj zivi,
Al gdje glasne o stozeru gusle
Med oruzjem junak spazi,
Stuknu malo bijes krvni,
A usladi krv se gorka
Ko nebeskijem skladom struna.
I sto krvi zedj bje prije,
Tad postade pjesme zedja:
Tolika se slast iz pjesni lije!
Pak Bauku govorio aga:
“Oj Bauce, vrijedna vojevodo,
Tebe hvale da si junak dobar;
Al da udre misi iz planina,
Kaz’, Bauce, koliko bi misa
Ti jedinac junak posjekao?”
– “Daj sestinu, dobri gospodaru.” –
“Hrdjo, kucko, vojvodo Bauce,
Mislio sam da si junak bolji;
Da udari dvadeset Brdjana,
Vjera turska tako mi pomogla,
Jedin’ bih im poodsjeco glave. –
Ali sam se malne zabrinuo,
Lulu pijuc i prevrcuc misli,
Gdje nam nocca ne dopusta mrka
Da se s krstom kadec zabavimo.
Vjera moja, ti si pjevac dobar,
A ja zeljan gusal’ i pjevaca:
De zapjevaj, da me zelja mine.”
Usta Bauk, gusle skide,
A pak smjeran, podvitijeh nogu
Na prijasnje sjede mjesto;
Ter nasloniv pred sobome
Na mek dusek zice glasne,
Gudnu luccem zveketnijem
Amo-tamo po konjskome repu;
Pak gdje klinac nekoliko puta
Krenut skrinu, u gromovit
Uz udesne strune vece
Glas ovako, lukav pjevac, zace:
“Mili Boze, cuda velikoga,
Kakav bjese Rizvan-aga silni
I na sablji i na kopju vitu,
I na puski i na nozu ljutu,
I na saci i na dobru konju!
Sidje aga u polje Kosovo
Pak zakupi careva haraca,
Sve od glave po zut cekin iste,
A od ognja po debela ovna
I za noccu na obred djevojku.
Kupi aga careva haraca,
Tvrda raja daje i ne daje.
Gdje od glave po zut cekin iste,
Otud cesto ni bakrena neima;
Gdje od ognja po debela ovna,
Daju mu ga, rebra mu se vide;
A gdje za noc mladjanu djevojku,
Otuda mu kuzne babe neima.
Apsi aga tvrdoglavu raju,
Ter je poljem narazance redi,
Pak je konjem preskakivat stade.
Prvijeh deset preskocio aga;
Druzijeh deset preskocio aga;
A kad nasta trece desetero,
Bijesan djogo bijesno podigrava,
Pak gdje skoknu, pusti kolan puce,
Silan aga na travi se nadje.
Malo tome vrijeme postajalo,
Ode sapat od usta do usta
Po ubavu polju Kosovome.
Sto je dalje, sve to jace raste,
Dalje smijeh, dalje sprdnja raji,
Dok proniknu pjesma iz gusala,
Ter sad pjeva po Kosovu slijepac:
‘Hrdja bjese Rizvan-aga silni.'”
Jos dok kobna pjesma iz usta
Bauku se grmec razlijegase,
Tko ‘e u agu, a ne u pjevaca
Pogled upro, taj mogase
Po licu mu poznat jade,
Boli, srdzbe, gnjeve, bijese,
I stotinu inijeh srda,
Ponositu stono u srcu
Na cuh svaki bruke i ruga
Krvavijem nokti gnijezdo riju.
Krvav plamen najprije mu buknu
Gnjevnu u srcu suproc raji crnoj,
Suproc vlahom, psetom, krstu
Lipovome, stono vrijedan nije
Uz Turcina da ga sunce grije.
Gvozdja, otrov, konop, noze,
Palu, oganj, kolac grozni,
Ulje vrelo i sto muka
U cas jedan junak smislja,
Za izgladit gorkoj bruci trage
I sacuvat uspomenu cistu,
Cisto ime uz glas strune blage.
Na obrve crn mu oblak sjeda;
Plamte oci poput ognja ziva;
Crljen plamen uz obraz mu lize;
Strasnijem bijesom nozdrve se sire;
A na usti, ispod pjene bijele,
Grozan, paklen izraz stade,
Ko da veli: raja nek propade,
Samo pjesni cuvat se valjade!
Al gdje Bauk zadnju rijeccu izusti,
Jednijem mahom ko da munja
Proz mozak mu sjeknu plaha:
Raja sama bruci svjedok nije,
Raja sama neima oci i usta;
Tuci raju, tuci Turke k jednu,
Samo cuvaj uspomenu vrijednu!
Ali uto miso strasnu
U dubine srcu aga topi;
Crte licu kroti, tjesi, blazi,
A po licu sve to jace masa
Srdzbe plamen; hoce da se miran
Svijetu ukaze, a vas drsce i trepti.
Pak najposlije, gdje golema ijeda
Pred svjedoci sakrit ne uzmognu,
Usta i viknu buktec: “Hazur, momci,
Hazur s krstom, hazur s ljutijem nozi,
S palom, s ognjem, s kolcem, s uljem vrelijem;
Raskivajte sve paklene vlasti!
Ja sam junak, to ce pjesma rijeti;
K tom ce cilju svi ko zrtva pasti!…”
Aga dobro ne dorece,
A na dvoru puska grmnu
I Saferu, koji prvi
Na glas agin gotov skoci,
U noc drugo prosu oko;
Ter sto danas cinit ljuti
Dzilit poce, smrtno zrno doce.
“Vlasi, vlasi!” svudar vika jeknu.
Uto jedan cete dio
U cadorje naboj sasu.
“Vlasi, vlasi!” Turci vicu,
“Konja, konja!” grmi aga.
Dio drugi tada grunu.
“Vlasi odasvud, puske, noze!”
“Konja, konja, Haso, konja!”
Diljke isprazni dio treci;
I vec Hasan, vizla brzi,
Izvede mu dobra konja.
Posjest aga gdje ga htjede,
Iz oblaka munja kresnu,
I vruc purak sa zemljom ga svede:
Noc je mracna; ne znas tko ga svali,
Al tu blizu Mirko puske pali…
Proz noc crnu prhnu bez tijela
Hrabra dusa, gola, nevesela!…
Pade aga, al se Turci bore,
Vec sto tmina cudit ti se ne da
Kolika se tu junastva tvore.
Od mraka se ne razbire nista;
Pak kad sijevne oganj sa nebesa,
Il iz puske pouzdanu drugu,
Cesto put se krst i Turcin nadju
Na dohvatu noza ljuta,
Gdje mnijahu puskomet je puta,
Ter se grle rukam gvozdenijem,
Ter se ljube kljunom gvozdenijem
Krst i prorok, dok jednoga tece:
Tolika im mrznja srca pece!
U odjeci noci crne
Prijeka u krvcu smrt po polju grezne;
Plahom munjom oci joj se svijetle,
A proz kosti hladan vjetar duje;
Glasom groma grozna podvikuje
Sada “kuku!”, sada “medet, medet!”,
Sad “pomozi, o Isuse blagi!”
I uzdise, pisti, cici, hripi,
A pak grabi sad krste, sad Turke,
Ter im svojijem ruhom oci veze.
Tu pogibe uzdan agin cato,
Mujo, Haso, Omer, Jasar ljuti
I trideset inijeh Turaka.
A Bauka spasi nocca mrkla,
I ostalo sto se jos izmaknu.
Al tko ono pokraj age lezi?
Ter na mrtva mrtav gnjevno rezi?
Novica je; ljut ga Hasan smaknu,
Bas gdje junak k mrtvu skoci lavu,
Izmed Turak’ da mu skine glavu.
Grad iz cijevi smrtni presta,
A navali grad s nebesa:
Ceta nocna pod cadorje udje.
Noc je strasna, krvi oblita,
Tamna, crna; blago ceti sade,
Gdje vec trudna na nociste pade.
V.
Kob
Lovcen gora pod nebo se dize,
Nadomak mu jedno polje siri.
U polju je stanak pustinjakov,
A u stanku jedna izba mala.
U toj izbi cudno cudo kazu:
Bijesno Ture gdje se krstu klanja.
Stoji Ture odjeveno lijepo
I pod calmom i pod britkom sabljom,
I pod puskom i pod ljutijem nozem:
Strah te hvata, posjec ce te bijesno.
Al se ne boj, pobratime dragi:
Krotko Ture, posjeci te nece;
Smjerno Ture, uplasit ga lasno.
Udri samo o zemljicu nogom,
Ter ti smjerno obje skrsta ruke,
Ruke skrsta a prigiba glavu,
A pak desnu pred obraze dize,
I najposlije vrhu cela visi.
Pak pristupi, ter mi gataj, pobre,
Cija ‘e ovo ponosita calma? –
“To je calma age Cengijica,
Al se tuzno oko glave vije.”
Cija ‘e ovo, pobratime, glava? –
“To je glava age Cengijica,
Ali iz nje tamne oci vire.”
Cija ‘e ovo okovana sablja? –
“To je sablja age Cengijica,
Al zalosno uz bedricu visi.”
Cije ‘e ovo zlaceno oruzje? –
“To ‘e oruzje age Cengijica,
Ali mirno o pojasu hrdja.”
Cije ‘e ovo zlatno odijelo? –
“To ‘e odijelo age Cengijica,
Al od sunca ne odsijeva jadno
