Noel Malcolm “Povijest Bosne”
Glava X – Otpori i Reforme 1815-1878, str.161;
Napoleonski ratovi pokazali su novu visoku razinu vojne ucinkovitosti u zapadnoj Evropi, prema kojoj je otomanska vojska djelovala traljavo i zastarjelo – kakva je zapravo i bila.
Novi, polusamostalni status Srbije bio je los primjer nekim drugim dijelovima carevine, pa je dolazilo do glasnijeg negodovanja u Grckoj. Tendencija drugih evropskih velesila, napose Rusije i Austrije, da nastupaju kao branitelji i zastitnici krscanskog puka na Balkanu, pojacavala je pritisak na sultane da reformiraju pravni status raje, a bile su potrebne i druge zakonske i administrativne reforme da se poredak naprosto modernizira i postane prihvatljiviji i djelotvorniji.
Medjutim, najvazniji i najhitniji politicki problem nije bio porast moci samostalnosti krscanskih podanika nego lokalne polusamostalne muslimanske vlastele.
Vidjeli smo vec kako je 1814. godine velika vojska napala i osvojila Mostar. Slicna je akcija preduzeta i 1820. godine, kad se sultan zelio osigurati da Bosna miruje dok osmanlijska vojska bude zaokupljena svladavanjem Ali-pase u sjeverozapadnoj Grckoj. Kaznena ekspedicija pod Dzelaludin-pasom okomila se na MOstar i Srebrenicu i pobila pobunjene kapetane u Banjoj Luci i Derventi.
Cinjenica je da se sultan morao osloniti na Ali-pasinu vojsku koju su izobrazili Francuzi u Egiptu da bi ugusio pobunu u Grckoj bijase najpouzdaniji znak da je potrebna korjenita reforma u vojsci.
Kad je u ljeto 1826. godine sultan Mahmut II. najavio stvaranje novog vojnog korpusa, janjicari su se okupili na svom vjezbalistu i krenuli na carsku palacu da izvrse tradicionalni janjicarski puc.
Ali Mahmut je razmjestio vojnike koji su mu ostali privrzeni s topovima oko vjezbalista pa je za pola sata pobio kartecama citav janjicarski korpus. Taj je dogadjaj (koji se u otomanskoj historiji prilicno stidljivo naziva “sretna nezgoda”) omogucio Mahmutu da ukine instituciju janjicara i osnuje novu regularnu vojsku baziranu na Istambulu i nove jedinice u provincijama, za koje ce se novaciti vojnici za rok sluzenja od dvanaest godina.
Razumljivo je da je reakcija u Bosni – gdje su janjicari bili privilegirana drustvena institucija kojoj je pripadala vecina muslimanskih gradjana – bila vrlo zestoka.
Stoga je u Bosnu upucen novi vezir, Hadzi Mustafa-pasa, sa sestoricom duznosnika da provedu ondje reformu, ali su ga Bosanci vratili tamo odakle je i dosao. Zatim je sultan 1827. godine poslao vojsku iz Beograda pod zapovjednistvom Abdurahman-pase. Ovaj je usao u Sarajevo, svladao tamosnje janjicare i smaknuo sedmoricu njihovih vodja. Ali 1828. godine ponovo je izbila pobuna i nakon tri dana ulicnih borbi u Sarajevu Abdurahman-pasa morao je napustiti grad i obnoviti staru praksu da vezir stoluje u Travniku.
******
Promjene u vojsci koje su sadrzavale nove metode obuke i nove odore u evropskom stilu, neprestalno su izazivale otpor u Bosni, a lokalna vlastela iskoristavala su tu opcu kivnost medju muslimanima za svoje politicke ciljeve.
Godine 1831. stigao je iz Gradacca u sjevernoj Bosni karizmatican mlad kapetan Husein u Travnik s omanjom postrojbom i zauzeo grad. Cinom javnog ponizenja natjerao je vezira da svuce svoju modernu odoru i, nakon obrednog pranja, odjene nacionalno odijelo.
Iskoristivsi (pobunu u Albaniji op.a.) ovu prigodu, Husein-kapetan poveo je vojsku od 25.000 Bosnjaka na Ko,sovo da toboze pomogne osmanlijskim snagama. Kad su stigli onamo, podnijeli su svoje zahtjeve;upravnu autonomiju i obustavu reformi u Bosni, obecanje da ce vezir u Bosni ubuduce uvijek biti bosanski beg ili kapetan, i zahtjev da se Husein-kapetan smjesta imenuje na taj polozaj.
Veliki vezir pristao je na sve, iako nije kanio izvrsiti nista od svojih obecanja. Uskoro se latio posla da izazove suparnistvo medju vise bosanskih begova.
Najposlije je uspio odvojiti hercegovacke kapetane, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovica, od Huseinove bune. Zatim je, 1832. godine, poslao vojsku od 30.000 ljudi na Bosnu. Husein-kapetan pokusao je organizovati odbranu Sarajeva, ali je malo po malo izgubio podrsku i na kraju morao potraziti utociste u Austriji. Poslije ga je sultan uslovno pomilovao i poslao u unutrasnje prognanstvo, u Trabzon. Nagrada je Ali-begu Rizvanbegovicu bila to sto je Hercegovina odvojena od Bosanskog ejaleta kao zasebnan teritorij pod njegovom vlascu.
U Bosni je jos bilo otpora, ali ga je novi namjesnik Mehmed Salih-pasa Vedzihija nemilosrdno skrsio. Ajana iz Banje Luke koji mu je zadavao najvise jada, namamio je u Sarajevo i da ga zadaviti.
Dok je Husein-kapetan Gradascevic hlepio za svojim snom o autonomiji Bosne u Otomanskoj Carevini, nastavlja se postupna transformacija te iste carevine.
******
Godine 1831. ukinut je sistem timarskih posjeda; 1835.g. su ukinute kapetanije u Bosni i Hercegovini.
1839. godine Mahmuta je naslijedio njegov sin Abdul Medzid I. koji je u novembru iste godine donio niz temeljnih reformi u dokumentu poznatom pod nazivom Hatiserif od Djulhane. (To ime doslovce znaci svecano potpisana povelja u ruzicnjaku, nazvana tako po ruzicnjaku u dvoristu palace Topkapi.) Njime je svim podanicima, bez obzira na vjeroispovjest, zajamcena jednaka sigurnost zivota, casti i imovine – cime je zapravo ukinuta kanun-i raya.
Ta su nacela razradjena u nizu poslednjih mjera i ponovljena u slicnom dekretu 1856. godine tzv. Hatihumajunu. Sav sklop reformskih mjera iz tog razdoblja poznat je pod zajednickim nazivom tanzimat, sto ce reci reorganizaciju carevine.
Tada je stanje u Bosni bilo vrlo tesko.
Bitni problemi nisu bili religijske nego gospodarske i politicke naravi.
Muslimanski su seljaci bili izrabljivani, kad god je to bilo moguce, koliko i krscanski.
Novi namjesnik koji je stigao 1847. godine, Tahir-pasa, pokusao je reformisati sistem desetina i drugih seljackih davanja agalucima. Ukinuo je kuluk (obavezni rad na vlasnickoj zemlji)… iznova je izbila pobuna begova i aga.
U zemlji su se vodili krvavi okrsaji 1849. godine, a pobuna je bila u punom zamahu i sljedece godine kad je Tahir-pasa umro.
Tada je sultan poslao u Bosnu jednog od najsposobnijih i najintelegentnijih namjesnika od svih u tom posljednjem stoljecu otomanske vladavine: Omer-pasu Latasa.
Rodjen kao Mihajlo Latas u Lici, on je bio narednik u austrijskoj vojsci u Krajini. Dobro je govorio njemacki, poznavao je metode rada u zapadnoevropskoj vojsci i bio nadaren za prakticnu politiku i vojne vjestine. Posto je potpuno skrsio pobunu1850. i 1851. godine, otpremio je mnoge begove i age u progonstvo u Anadoliju. Osim toga, ukinuo je poseban Hercegovacki pasaluk i proveo novu upravnu podjelu Bosne i Hercegovine na devet okruga, a svakome je od njih na celo postavio kajmakama (predstavnika namjesnikova, nesto kao vojnu verziju muselima).
Dimitrij Atanaskovic, koji se vratio u Bosnu kao austrijski generalni konzul, upoznao se s njim u avgustu 1850. godine i ovako iznio svoje misljenje u izvjestaju:
“Rekao je da otomanska vlast, iz politickih razloga, moze tek sporo i oprezno prijeci na popravljanje zivotnih prilika krscana, da ne bi uzbunila muslimane, o cijoj potpori i snazi drzava ponajvise ovisi.”
Koliko su te reforme bile zaista potrebne vidi se i iz molbe koju su bosanski krscani uputili sultanu 1851. godine.
Harac je napokon ukinut 1855. godine, kad je ukinuta i tradicionalna zabrana krscanima da redovno sluze vojsku. Medjutim, buduci da je harac zamijenjen porezom u zamjenu za vojnu sluzbu, za koju se regrutovalo na isti nacin, a buduci da vecina krscanskih podanika i dalje radije nije sluzila vojsku, ta promjena nije prakticno, gotovo nista donijela krscanima. Jedina je stvarna razlika bila u tome sto su muslimani koji nisu sluzili vojsku morali placati jos jedan porez.
Kad citamo o prituzbama, ne smijemo smetnuti s uma ni cinjenicu da je iznedju dvadesetih i pedesetih godina XIX st. u raznim dijelovima Bosne sagradjen poprilican broj novih crkava, zupnih dvorova i skola.
Sto se tice kvantitete svecenstva, obje su crkve dozivjele preporod potkrah otomanske vladavine. U sezdesetim godinama XIX st. bilo je otprilike 380 katolickih svecenika i vise od 400 pravoslavnih.
Sto se tice kvalitete, situacija nije bila tako povoljna.
Vecina stranih posmatraca posvjedocila je da su franjevci bili opcenito na niskom stupnju naobrazbe, a gotovo su svi posmatraci bili zgranuti nad pohlepnoscu pravoslavnih svecenika.
Jedan je njemacki putnik zabiljezio kako popovi placaju za parohiju izmedju 20 i 200 dukata, i nazivao ih “ljudskim olosem”.
Jedan je drugi posmatrac napomenuo kako pravoslavni episkopi kupuju episkopije za velike sume novca, koje zatim nastoje nadoknaditi od svoje pastve. Radi toga su se upustali u “neobicno prisne odnose s lokalnim muslimanskim vlastima”.
…Bilo je i drugih koji se nisu bavili samo religijom nego i politikom. Takav je, recimo, bio franjevac Ivan Franjo Jukic, cija smo historijska zapazanja o preobracanju srednjovjekovnog plemstva na islam vec spomenuli. Takav je bio i Teofil Petranovic, ucitelj u pravoslavnoj skoli u Sarajevu u 60-tim godinama XIX st., koji je okupio oko sebe skupinu ljudi sto su obilazili sela i govorili pravoslavnim seljacima da je vrijeme da prestanu sami sebe nazivati “hriscanima” i da se pocnu nazivati Srbima.
Tu je bio i Vasa Pelagic, ravnatelj pravoslavne skole u Banjoj Luci, koji je agitirao s pozicija srpskog nacionalizma. Pelagic je na kraju bio uhapsen i osudjen na zatvorsku kaznu.
Ali opcenito najvise iznenadjuje tolerancija bosanskih vlasti prema takvim aktivnostima. One su, naravno, znale da nacionalisti s obje strane Bosne, i u Hrvatskoj i u Srbiji, agituju za konacno anektiranje Bosne.
Sto se polusamostalne Srbije tice, njene su teznje za Bosnom bile bjelodano jasne. Vodeci srpski intelektualac Vuk Karadzic objavio je 1849. godine napis pod naslovom “Srbi svi i svuda”, u kojem je, na temelju historijskog argumenta koji nesto nedokazano uzima dokazanim, ustvrdio da je sav narod u Bosni i Dalmaciji srpski.
A, 1844. godine ministar unutrasnjih poslova Srbije Ilija Garasanin, napisao je tajni memorandum u kojem je izlozio metode poticanja prosrpskog raspolozenja u Bosni s krajnjim ciljem aneksije Bosne. Medju te metode spadala je izobrazba mladih Bosnjaka u srpskoj upravnoj vlasti i obradjivanje visih frenjevackih poglavara.
Dabome da muslimanske vlasti u Bosni nisu bile sklone pratiti te intelektualne debate do u tancine, ali su vrlo dobro znale da je Bosna nagrada za koju su se i njihovi pravoslavni i katolicki susjedi spremnji nadmetati.
