Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpočeo je sa radom i Bosanski sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i birilističko-kurijalnog sistema (u sabor, pored izabranih članova, ulaze i birilistički članovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani članovima sabora). Za razliku od drugih anahronih predstavničkih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etničko-vjerskoj grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi:
1. Kurija veleposjednika i intelektualaca
2. Gradska kurija
3. Kurija seoskih općina
Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je, da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od čega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca, te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima pripao samo jedan. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno biračko pravo imali su muškarci sa navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava.
U stvarnosti je situacija bila potpuno drugačija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek birača za sve konfesije bio je prilično uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katolički na 33.373 stanovnika. Ovim se željela održati ravnoteža i paritet između etničko-konfesionalnih grupa, što je bio jedan od osnovnih principa austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Car bio obavezan da pazi da na položaj predsjednika i potpredsjednika naizmjenično nalaze pripadnici sve tri konfesije.
Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava birača na njihov opoziv. Predsjednika i potpredsjednika sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja imenovao Car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redoslijed. Pored izabranih zastupnika u sabor su ulazili već pomenuti birilisti. Takvih je bilo ukupno dvadeset:
* Muslimani – Reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija
* Pravoslavci – četiri mitropolita i predsjednik pravoslavne zajednice
* Katolici – nadbiskup i dva provincijala franjevačkog reda
* Jevreji – sefardski nadrabin
* Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu
Ovakvom strukturom vlada je željela osigurati jedan konzervativan sabor. Vlada se za svaki slučaj obezbijedila članom 35. Ustava, po kojem sabor ne smije općiti sa drugima predstavništima, niti smije izdavati ikakve objave. Na saborsku sjednicu se ne smiju pustiti nikakve deputacije , a sam sabor smije slati odaslanstva na carski dvor samo onda, kada se isposluje prethodno previšnje odobrenje.
Po Ustavu, Bosna i Hercegovina ostala je jedinstveno područje sa jedinstvenim položajem u Monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu – corpus separatum (odvojeno tijelo), jer se dvije države, koje čine Monarhiju (Austrija i Ugarska) nisu mogle dogovoriti oko uprave. Ovakav pravni subjektivitet djelimično se izražavao i kroz sabor. BiH ni poslije aneksije i ustavnosti nije mogla neposredno participirati u zajedničkim poslovima na nivou Austro-Ugarske. Zemaljski savjet je bila institucija koja je trebala u budućnosti da osigura bolji pravno-politički život BiH u okviru Monarhije. Ali bez obzira na sva ograničenja, Bosanski sabor je bio pozornica i okvir novih formi građanskog i političkog života u Bosni i Hercegovini.
Prvi saborski izbori
emaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za period od 18.-28. maja 1910. godine. Tada su MNO i MSS pregovarali o zajedničkom istupanju na izborima, te podijeli mandata. MNO je MSS-u ponudio 6 mandata, što su ovi odbili, tako prekinuvši pregovore. Na istim izborima SNO je osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31, kao MNO, koja je dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoličkih mandata, HNZ je dobila 12, a “stadlerovci” (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKZ – Hrvatska katolička zajednica) samo 4 mandata.
Odaziv birača bio je ogroman. Od ukupno 105.734 upisana Bošnjaka u seoskoj kuriji, glasalo je 88.205 ili 83%, Srba 85%, a najmanji odziv u seoskoj kuriji bio je među Hrvatima, gdje je glasalo samo 61% stanovnika. Bez mandata su ostali ljudi iz MSS-a, kao i demokrati, koji su isticali Osmana Đikića, kao kandidata u trećoj kuriji. Međutim, uticaj MNO-a je bio tako jak, da su seljaci odbijali slušati njegove govore, kao i one od Smail-age Ćemalovića.
Mada je sabor u početku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno četiri, karakterizirala je nacionalistička obojenost istupa sprskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom. Prvi sukobi počeli su već kod rasprave o nacrtu zakona o poštanskoj štedionici. Sve to, a posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, uticali su da Car već 6. februara 1915. godine raspusti sabor, jer su predhodno van snage stavljene najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U međuvremenu počinje i Prvi svjetski rat.
Predsjednici sabora
1. Ali-beg Firdus – od 1910 (umro je iste godine)
Ali-beg Firdus (1862-1910) bio je bosanskohercegovački političar iz kasnog 19. i ranog 20. vijeka. Rođen je u Livnu. Potiče iz muslimanske i kapetanske porodice koja je upravljala Livnom od 1750. do 1835. godine. U Livnu je završio osnovnu školu (ruždiju), a ostalo obrazovanje sticao je sam. Čvrsta narav, politička nadarenost, patriotizam i široka popularnost doveli su ga na čelo bošnjačkog političkog pokreta. Prije toga se istakao u pokretu Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju, gdje je, uz Džabića, izrastao u istinskog predvodnika Bošnjaka. Zajedno sa Srbima protestovao je protiv akta aneksije Bosne. Bio je narodni poslanik Bosanskog sabora i njegov prvi predsjednik.
2. Safvet-beg Bašagić – do 1910. do raspuštanja sabora 1915. godine
Safvet-beg Bašagić je rođen je 1870. godine i jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka. Osnivač je mnogih listova, časopisa, i nacionalnih društava. Poznat je kao istaknuti pjesnik, prevoditelj, historičar, političar, i začetnik Bio je predsjednik Bosanskog sabora, utemeljitelj savremene bošnjačke politike, i moderne bošnjačke nacionalne svijesti. Safvet-beg Bašagić je 1900. publicirao Kratku Uputu u Prošlost Bosne od 1463. do 1850., koja je sve do pojave knjige Geneza Nacionalnog Pitanja Bosanskih Muslimana (Muhamed Hadžijahić) bila standard proučavanja Historije Bošnjaka. 1894. godine odaziva se pozivu da sudjeluje polaganju kamena temeljca Starčevićevom Domu, zbog čega biva prisiljen da položi maturu na Bečkom sveučilistu, gdje sluša orijentalne jezike i historiju. Predavao je arapski jezik na Sarajevskoj Velikoj Gimnaziji i osnovao bošnjačka društva Gajret, El-Kamer i Muslimanski Klub. U Beču dobiva doktorat iz orijentalnih jezika i historije Islama. Nakon toga, postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom Sveučilištu, a u međuvremenu biva izabran za zastupnika i podpredsjednika Bosanskog sabora. Nakon Prvog Svjetskog Rata, Bašagić radi u Zemaljskom Muzeju do umirovljenja. Pisao je liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-paša, Boj pod Ozijom), historijske i književno-historijske studije (Gazi Husref-beg, Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj Književnosti, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini).
