Musa Ćazim Ćatić

Share

MusaMusa Ćazim Ćatić se rodio u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskom muftije Mesud ef. Smailbegovića arapski, turski i perzijski jezik. 1898. godine odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. 1902. u Carigradu pohađa medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju. Bez materijalne potpore slijedeće godine se vraća i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Surađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz školskog internata, 1907. godine preuzima uredništvo Behara, a slijedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen i iz škole. Odlazi potom u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, krećući se u Matoševu i potom Ujevićevu društvu. 1910. godine opet se vraća u Bosnu, bez ikakve materijalne sigurnosti često mijenja mjesta boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, opet Tešanj), a 1912. odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser. To je vrijeme njegova najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. 1914. godine biva mobiliziran i nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen je u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915. godine. Umro je 6. aprila iste godine i sahranjen na tešanjskom groblju. “…Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim danima Drugog balkanskog rata sjedio sam sa Cazimom [Musom Cazimom Caticem] i Salih-begom Bakamovicem u basti kafane ‘Evropa’. Pod Lipom. Pili smo pivo. Basta je bila puna oficira, vecinom Madjara, koje je Austrija mobilisala. Cazim je bio ‘svips’ i vrlo zivo razgovarao na madjarskom o ljepoti nase narodne poezije. Bio se toliko zanio da je – i ne osjecajuci to – uzviknuo na bosanskom jeziku madjarskom oficiru kojega je bio zagrlio: ‘AMA, BOLAN, TI NE MOZES NI OSJETITI KOLIKO JE TU BOGATSTVO IZRAZA I SLIKOVITOSTI U STIHOVIMA: ÐULBEHARA POD ÐULOM ZASPALA, ÐUL SE TRUNI, ÐULBEHARU BUDI…'” [Po kazivanju Saliha M. Efice iz Mostara zabiljezio i objavio Abdurahman Nametak u knjizi: “Musa Ćazim Ćatić (studija)”, Tešanj, 1965.]

 

 

Čitaj više

Možda vas zanima...