Piše: M. HEXEN
Jedina u srednjevjekovnoj Evropi, mnogo prije dolaska Osmanlija na balkanske prostore, Banovina / Kraljevina Bosna je bila jedinstveno mjesto objedinjenja protesta utjelotvorenog kroz postojanje autohtone Crkve Bosanske, lidera revolta protiv netolerantne zapadne Rimokatoličke Crkve (koja je podigla dva krstaška rata na bosansku kraljevinu), unitarističko nacionalističke istočne Pravoslavne Crkve u pokornoj službi nemanjičkih imperijalnih interesa (čiji je osnivač Sava Nemanjić pokretač pogroma protiv Bosanaca, pripadnika Crkve Bosanske). Zahvaljujući Crkvi Bosanskoj i Bosancima, Kraljevina Bosna a kasnije i Pašaluk Bosna je postala mjesto gdje su se miroljubivo naučile opstojati dakle ne jedna, nego tri kršćanske crkve – rimokatolička, srpska pravoslavna i Crkva Bosanska. Islam, koji im se pridružio nekoliko stolječa kasnije, a zatim i judaizam, samo su utvrdili postojeće stanje održavano tolerancijom i razumijevanjem samo Bosanaca, a vrlo malo podržano ponašanjem bosanskih susjeda.
No, ovakvo stanje se mijenja nakon 1820 – kada su krvavi pokolji Bosanaca izvršeni od strane poturice Miće Latasa u službi nacionalistički-motivisanog pro-turskog sultana Abdulaziza, koji je nakon vijekova osmanlijske tolerancije slobodarskim ali uvijek lojalnim Bošnjacima pokušao na silu naturiti njima strani turski jezik, pismo i kvazi-reforme zvane Tanzimat, uzrokovali ekonomsko opadanje snage Bošnjaka muslimana.
Zatim Hadži Lojina nesretna, loše vođena pobuna protiv moderne, mnogobrojnije i bolje organizovane austro-ugarske invazije nakon aneksa 1876 – iza koje su uslijedili brojni K&K prijeki sudovi protiv Bošnjaka muslimana učesnika pobune i mnoga nikada razjašnjena ubistva Bošnjaka iz osvete (čiji su osumnjičeni ali nikada kažnjeni počnioci prečesto bili od strane Turaka u Bosnu silom doseljeni Srbi iz Srbije) koštala je opet previše. Jos su gori bili iseljavanje iz Bosne i prisilna turska asimilacija. No mnogi Bosnjaci su ipak ostali i prezivjeli.
Proces adaptacije austrougarskom nacinu zivljenja nije bio lahk. Kada je npr. kad je u cilju izgradnje objekta sarajevske Vijećnice na Mustaj-pašinom mejdanu 1892.-1894. godine bilo neophodno srušiti dva hana i jednu privatnu kuću. Hanovi su srušeni. Ali bosanska kuća ne. Vlasnik Benderija je Austrougarima rekao “ne” kada su došli da je otkupe i sruše. Niko ga nije mogao ubjediti, pa čak ni poveća svota namjenjena za odštetu. Njegova nepopustljivost odvela ga je i u zatvor. Na kraju je postavio uslov na koji su vlasti pristale. Uslov je bio da se njegova bosanska kuć kamen po kamen i crijep po crijep prenese na drugu stranu Miljacke i da se sastavi ista onakva kakva je bila. I prenijeli su je… i sastavili… Tu još i danas stoji i inati se vremenu i novim velikim zgradama, sa druge obale Miljacke, nasuprot Vijećnice. Tako je i urađeno, a zbog inata vlasnika kuća je prozvana Inat kućom. Inat kuća predstavlja sarajevski ponos, tersiluk i tvrdoglavost. I dan-danas tu stoji kućica pod imenom „Inat kuća“. Enterijer su joj, 2000 godine, rekreirali sarajevski arhitekti Amir Vuk i Sead Gološ. U Inat kući se danas nalazi jedan od najpoznatijih restorana sa autentičnim bosanskim jelima.
Zato su Bošnjaci, nakon nekoliko decenija mira, uređenog i bar naizgled prosperitetnijeg i progresivnijeg života i relativno solidne vladavine zakona pod Austro-Ugarskom Imperijom bili toliko revoltirani provokativnim terrorističkim napadom Gavrila Principa u srcu šeher Sarajeva 28. Juna 1914.
Revoltirane Sarajlije nakon muckog ubistva prestolonasljednika, cijoj bisti se ni danas ne dozvoljava cak ni mjesto u parku preko puta vijecnice, dok se Sarajlije sile da tolerisu mauzolej na gradskom groblju teroristi Principu.
Zbog neodgovornog zlodjela ovog srpskog studenta, mnoga je bosanska majka oplakala, i mnoge su bosanske kuce opustjele na tudjim ratistima.
SRPSKI NACIONALIZAM NA NE/DJELU U BOSNI
Tajno društvo po imenu “Ujedinjenje ili Smrt” je osnovano u Beogradu krajem 19. Vijeka, nakon raspada još starije srpske nacionalističke grupe “Narodna odbrana”.
Ovo tajno društvo koje se u noveliziranim romantičarskim i uglavnom historijski netočnim prikazima srpske i balkanske istorije još naziva i “Crna ruka” nije bilo u stanju svariti ovakvo stanje stvari u susjednoj Bosni (pod Austro-Ugarskom silom preimenovanoj u Bosnu i Hercegovinu) formalno pridodanoj AU 1878 na Berlinskom kongresu.
Zato je njen ogranak “Crna ruka” preuzela anti-austrougarsku propagandu unutar Srbije, novcem, vjerom ili prijetnjama stimulisanu srbizaciju pravoslavnih Bošnjaka i Bosanskih Vlaha u Bosni te sabotaže, špijunažu i politička ubistva na teritorijama van Srbije – pogotovo u područjima koje je sama Srbija imala namjeru nasilno pripojiti sebi, pod okriljem ruskog cara.
Članovi ove terorističke grupe su, pored pravoslavnih vjerskih fanatika, nacionalistički zatrovanih srpskih studenata, uključivali i visoke državne dužnosnike, vojne oficire i ostale visoko-pozicionirane profesionalce pravoslavne vjere u Srbiji ali i u okolnim zemljama.
Kada je zvanično najavljen dolazak prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevo juna 1914, tada već zloglasna “Crna ruka” zajedno sa svojim tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisom je donijela odluku u Beogradu da se izvrši atentat na njega. Svi izabrani sudionici u atentatu su bili studenti ili maloljetna lica sa vrlo slabim razuimjevanjem stanja u Bosni i nedovoljnim političkim obrazovannjem. Tri mlada srpska nacionalista su regrutovana u tu svrhu, obučavana u Srbiji, naoružani i poslani u Sarajevo: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež.
“WILKOMMEN IN SARAJEVO!” – DOBRODOŠLI U SARAJEVO
Franc Ferdinand je prihvatio poziv tadašnjeg guvernera Bosne, generala Oskara Potjoreka, da izvrši inspekciju trupa, prisustvuje vojnim manevrima u okolini prelijepog šeher Sarajeva, pogleda svojevremeno prvi tramvaj u Evropi i zvanično posjeti visokokvalitetni Zemaljski Muzej, znanstveni dragulj u K&K kruni. Funkcija nadvojvode kao Glavnog Vojnog Inspektora AU armije, te činjenica da je od posljednje posjete Bosni načinjene od strane jednog Habsburgovca proteklo četiri godine, je također doprinosila potrebi za njegovim prisustvom u Sarajevu.
Osim toga, posjeta se poklapala sa 14-tom godišnjicom njegovog braka sa Sofijom. Pošto prestolonasljednica Sofija nije bila kraljevske krvi, njoj nije bilo dozvoljeno da se vozi istim kolima zajedno sa kraljevskim suprugom u Beču, dok se u Sarajevu takvi tabui i protokoli nisu primjenjivali. Tokom posjete, Sofija bi bila u mogućnosti da se vozi u istim kolima zajedno sa mužem, što je bio vrlo promišljen i ljubazan Francov dar njoj za godišnjicu braka.
Posto se tokom ranijih posjeta visoko rangiranih austrougarskih zvaničnika nikada ništa nije desilo u Sarajevu, obezbjeđenje nije bilo posebno alarmirano niti previše strogo kao u današnje doba. Prije svega Franc Ferdinand je bio hrabar čovjek koji nije volio prisustvo tajnih agenata između sebe i naroda koji ga je volio. A tokom putovanja ka Sarajevu, Franc Ferdinand je primljen vrlo toplo od napćenih Bosanaca, pa stoga ni Sarajevo nije smatrano “neprijateljskom teritorijom” niti je bilo pretpostavki da će neki kršćanski terorista ili atentator pucati na jednog prosvijetljenog kršćanskog vladara.
Pogotovo od Srbije. Jer austrougarski car car Franjo Josip je poduprijeo zahtjev Srbije za nezavisnošću 1878, podržao krunidbu Milana Obrenovića za kralja 6. marta 1882. Srbija je zauzvrat Austro-Ugarskoj obećala Novopazarski sandžak, potpisivanje trgovinskog ugovora i izgradnju željeznice kroz zemlju. No Srbija ne miruje: propagira ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda u jednu državu pod njenim vodstvom. Ta panslavenska ideja je prijetila da Monarhiju ostavi bez velikog dijela teritorija budući da je obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu-Hercegovinu. Tako je Monarhija, kao veliki udarac srpskim idejama o velikoj državi i oslobođenju braće, tačno po isteku trideset godina od Berlinskog kongresa, 1908. godine anektirala Bosnu i Hercegovinu. To je izazvalo burne reakcije, pogotovo u Srbiji kojoj su tako, kako smo vidjeli, pokvareni planovi za formiranje velikosrpske monarhističke države.
KOBNI ATENTAT : 28 Juni, 1914
Oko 10:00 ujutro, nadvojvodina svita je napustila vojni kamp Filipović, gdje je ranije izvršena inspekcija trupa. Svita se sastojala od šest automobila, koji su se kretali ka sarajevskoj Vijećnici i recepciji koju je organizovao sarajevski gradonačelnik Fehim efendija Čurčić. Izabrana ruta je bila široka, moderna avenija – današnja Obala – koja je pratila sjevernu obalu rijeke Miljacke.
U prvom automobilu su bili gradonačelnik Ćurčić, šef policije Gerde. U drugom vozilu sa zastavicama se vozio prestolonasljednik i prestolonasljednica sa generalom Potorekom, dok je vozač bio vlasnik vozila, grof Harač. Treće i ostala vozila su bila mješavina Sofijinih dama, Francovih časnika i bosanskih zvaničnika.
Suncem okupano jutro je bilo ugodno, mnoge kuće okićene cvijećem i zastavicama. Radoznale mase naroda su uživale u kraljevskom spektaklu i klicale budućem carskom paru, dok su teroristi spremali da ostvare svoj zavjerenički cilj, od drevnog sarajevskog mosta Ćumurije pa sve to Careve ćuprije.
Bomba
Kada se Franz Ferdinand u vozilu približio Čabrinoviću, on je bacio bombu na vozilo, nemajući nimalo poštovanja prema životima ostalih Sarajlija.
Da li je vozač ili Franc prvi vidio bombu, nije jasno. No zna se da je vozač nagazio gas i time spasio, barem na kratko, prestolonasljednikov život, a Franc je rukom odbio Sofiji namijenjenu bombu.
Bomba je odletjela od njegove ruke, odskočila od sklopljenog krova vozila, i otkotrljala se na ulicu. Tu je i eksplodirala, ranivši ozbiljnije nekoliko desetina Sarajlija, oštetivši treće vozilo u koloni i lakše povrijedivši par osoba iz svite. Kolona se zaustavila da bi se utvrdilo ko je povrijedjen.
Pogrešna odluka
Nakon neuspjelog pokušaja, terorista Čabrinovic je progutao cijanid koji mu je Apis dao – bez dejstva – i patetično skočio u oplićalu Miljacku. To je samo olakšalo razjarenim Sarajlijama i autrougarskoj policiji njegovo hapšenje. Zašto i kako policija dr. Gerda nije uspjela tada da uhvati ostale teroriste, ostalo je nerazjašnjeno.
Franc Ferdinand je nastavio put ka Vijećnici i svojoj sudbini.
Princip, ubojica sasvim nesrpskog imena, je napustio Obalu i zaputio se niz Ulicu Franje Josipa. U radnji Morisa Šilera je kupio sendvič i susreo se sa poznanikom, malo proćaskao i zatim se vratio nazad. I on je kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, jer niko nije bio obaviješten o promjeni plana, nastavljena je posjeta Sarajevu i Zemaljskom Muzeju. Prema prvobitnom planu, krenulo se ulicom Franje Josifa, mjesto Obalom. General Poćorek je uvidio grešku i naredio da se kola zaustave. Tako se vozilo, koje je nosilo nadvojvodu zaustavilo tačno ispred radnje Morisa Šilera – svega par metara ispred nezrelog srpskog teroriste!
Čim se automobil našao ispred Gavrila Principa on je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu a drugim, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori uhvaćen od strane Sarajlija.
Dok je kolona vozila hitala ka Guvernerovoj palati u Sarajevu, krv je procurila iz Francovih usta. Sofija, koja je to vidjela, u šoku je povikala: “Šta je s tobom?” nesvjesna vlastite rane u abdomen i intenzivnog unutrašnjeg krvarenja. Na to je Franc došao svijesti: “Soferl! Soferl! Nemoj mi umrijeti! Preživi radi naše djece!”. Prestolonasljednica Sofija je preminula prije nego što je automobil stigao na odredište. Prestolonasljednik je preminuo ubrzo za njom isti dan.
EPILOG: POČETAK KRAJA JEDNE IMPERIJE I PRVI SVJETSKI RAT
Ovim je Srbija otvorila Pandorinu kutiju Prvog svjetskog rata. Ne može se nikako reći da nema srpske krivice uopće jer je glavni pokretač svih ovih antidržavnih pokreta u susjednim zemljama, špijunaže i nacionalizma upravo Srbija koja je i širila takvu propagandu. Nadalje, jer je ključna ličnost u cijeloj situaciji upravo D.D. Apis, svemocni načelnik srpske obavještajne službe koji je pod svojom kontrolom držao i srpske granične prelaze, opet se ne može reći da nema srpske krivice u zločinima počinjenim u Bosni-Hercegovini pred, tokom i nakon I. svjetskog rata. Jedan srpski revizionista u Wikipediji tvrdi sljedeće: “U ovako kompliciranim situacijama ne može se prebaciti odgovornost. ….. Sa druge strane, može se reći da ima krivice (za Sarajevski atentat) kod svih velikih sila jer su gledajući svoje unutrašnje interese zanemarile očigledne austro-ugarske i njemačke planove o pokoravanju Istoka i jer su dopustile da se još na Berlinskom kongresu stvari prilagode onako kako je to Otto von Bismarck htio. Pomalo od svačije odgovornosti, tj. neodgovornosti je doprinijelo direktno, ne samo organiziranju atentata, nego i izbijanju Prvog svjetskog rata.
Krvava uniforma Ferdinanda
Automobil u kojem se Ferdinand vozio za vrijeme atentata
