3. Korpus (7. muslimanska viteška brdska brigada)

[ABen]

7. muslimanska brdska brigada
https://bs.wikipedia.org/wiki/7._muslim ... ka_brigada

7. muslimanska brdska brigada osnovana je 18. decembra 1992. godine na prijedlog štaba Teritorijalne odbrane Zenice, od vojnika koji su se nalazili na platou Vlašića, i koji su insistirali da se jedinica nazove muslimanska. pripadala je 3. korpusu Armije BiH. Odlukom Predsjedništva RBiH 11. maja 1995. godine dodjeljen joj je počasni naziv Viteška.

Zapovjednici 7. muslimanske brigade

Odlukom Envera Hadžihasanovića 1992. godine postavljeni su na zapovjedna mjesta:
Komandant: Mahmut Karalić
Načelnik štaba: Asim Koričić
Pomoćnik načelnika za operativno-nastavne planove:Amir Kubura

12.marta 1993. godine za komadanta 7.brigade Sefer Halilović postavlja Asima Koričića, mada komandu nad 7. muslimanskom brdskom brigadom de facto ima Amir Kubura, koji je tek 6. augusta 1993. godine postavljen za komandanta.

Sastav 7. muslimanske brigade
komanda i sjedište brigade nalazila se u Bilmištu, Zenica
1. bataljon sa sjedištem u Travniku (nije poznato da je bataljon do 1993. godine imao zapovjednika, te se prvim komadantom smatra Safet Junuzović
2. bataljon sa sjedištem na Bilmištu. Komandant do 1993. godine Šerif Patković, njega mijenja Kasim Podžić
3. Bataljon sa sjedištem u Kaknju. Komandanti Kasim Alibegović, Nihad Ćatić, te 1993. godine Mustafa Hadžihafizbegović.
od 1993. godine 7. muslimanska brigada dobija bataljon vojne policije sa sjedištem u Zenici. Međutim komandant vojne policije nije potpadao pod komandu 7. brigade, niti je bataljon morao izvršavati komande 7. brigade. Postojao je princip dvostruke komande. Jednica je imala priblžno 30 ljudi, a komadant je bio Jusuf Karalić.

Svaki se bataljon satojao od 4 čete i ukupan broj vojnika bio je oko 1.500.

[ABen]

http://7muslimanska.itgo.com/index.html

7 Muslimanska je iznikla u vremenu velikog iskusenja, jednog od najtezih u hiljadugodisnjoj tradiciji BiH. U proteklom, izuzetno teskom periodu ona je predstavljala odgovor ljudi u BiH na nevidenu agresiju koja je prijetila potpunim unistenjem naroda i zemlje Bosne i Hercegovine. U ovom periodu bosanski covjek je prvi put bio u bosanskohercegovackoj armiji i prvi put se borio za odbranu svoje domovine, svojih naroda i svojih interesa.

1992-1995 junackom borbom su srpskom i hrvatskom agresoru naneseni gubici u ljudstvu kojeg ce se dugo sjecati. Sprijeceno je dijeljenje drzave, a BiH postaje medjunarodno priznata drzava sa medjunarodno priznatim granicama. U ovom ratu su izvedene izvanredne akcije koje su nanovo zbunile svijet i nanovo se culo o otpornosti i snazi bosnjackog vojnika i Armije, koja pocetkom agresije nije ni postojala, ali ovaj put se zna na cijelom dunjaluk Braco i sestre! 15 aprila 1992 je zvanicno formirana Armija Republike BiH. Bosnjaci su bili jedna vojska, vojska koja se casno i posteno borila u gotovo nemogucim uslovima.

Znajte da je 7.Muslimanska bila nasa vojska koja je nakon Allahove pomoci obezbijedila zivotni prostor za Bosnjake i za sve one koji osjecaju BiH kao svoju zemlju.Ta vojska je obezbijedila da se u BiH sigurno osjeca svako, pa cak i oni koji u post-Dejtonskom periodu ne zasluzuju takav mir i koji su se borili protiv njega.

Asim Koricic, prvi komandant Sedme:
"Taktiku i logiku neprijateljskog ratovanja imali smo u malom prstu, a neprijatelj je nas prepoznavao po tekbirima. To je uvijek u borbi bila nasa prednost, pa nije bilo neprijateljske linije koja je pred nasim naletom ostala nerazbijena, i pored njihove neuporedive materijalno-tehnicke prednosti."

Sedma muslimanska je tekbirom zapocela svoju borbu za odbranu Bosne i Hercegovine, casti i zivota bosnjackog naroda. Tamo gdje se s tekbirima ulazilo u okrsaj s neprijateljem, pobjeda je bila zagarantirana... Za nepovjerovati je ljudskom umu da smo agresiju na nasu zemlju docekali goloruki, da smo kao narod na pocetku agresije imali manje pusaka nego agresor tenkova i da smo takvu armadu uspjeli zaustaviti i pobijediti. I to je jasan dokaz da nema sile nad Allahom, da nema vojske nad Allahovom vojskom , a uz koga ce biti Allahova vojska, nego uz onoga ko se bori na Njegovom putu... Tekbir je bio najjace oruzje mudzahida Sedme. Tekbir je jacao nas moral, nas iman, ulijevao hrabrost u nasa srca, a kod neprijatelja stvarao strah i paniku...

Mi zaista s ponosom mozemo gledati na svoju borbu, na svoje pobjede, jer iza nas, nisu ostali ucvjeljeni, iza nas nisu ostali spaljeni objekti niti oskrnavljene vjerske svetinje, niti pak ono sto nije humano i sto nije dostojno casnih i cestitih ljudi. Nista od toga nije bilo svojstveno Sedmoj, a umjesto toga nas su krasile najhumanije ljudske vrline i cistota nasih pobjeda iz kojih smo izlazili s ponosom i isli u nove jos velicantvenije.

Asim Koricic, komandant 37. muslimanske lahke brigade, iz sastava Sedmog korpusa:

Moj borac ne smije biti pijan i takav ici na zadatak, ne smije lagati, ustuknuti u borbi, ne smije ubiti dijete neprijatelja, jer bi bio odmah stijeljan, a to mu ni vjera ne dozvoljava. Mi nikada necemo srusiti crkvu ili bogomolju. Sedma muslimanska bila je u Varesu, pa neka kazu fali li tamosnjoj crkvi ista.

Halil Brzina, komandant Sedme muslimanske brigade:

Sedma nije ratovala ni protiv Srba, ni protiv Hrvata, nego protiv onih koji su ubijali i pljackali nase. Nasa brigada prva je usla u naseljeni dio Varesa, bilo je mnogo civila, nekoliko dana prije toga desio se Stupni Dol, imali smo mnogo poginulih boraca, medutim, dok su komsije bjezale i ostavljale nejac, nasi borci su im prilazili i pomagali. Sjecam se starice koja se spoticala, jer sama nije bila u stanju hodati, kako je zaplakala i zahvaljivala nasem borcu koji joj je prisao i kao rodenu majku unio je u kucu.

Nezapamcenog genocida:
Bili smo svjedoci nezapamcenog genocida nad muslimanima u BiH, zlocina nad nacom bracom i sestrama. Na stotine hiljada muslimana zvjerski pobijenih, napacenih i ponizavanih po koncentracionim logorima smrti, na desetine hiljada silovanih muslimanki, na stotine hiljada protjeranih iz svojih domova. Najjeftinija tecnost na svijetu bila je muslimanska krv u Bosni. Muslimane je mogao ubijati ko je htio, bez bojazni da ce za to nekad i nekom odgovarati. Protiv takvog zla se borila i izborila Sedma. Sva naredenja je izvrsila i postovala dokle god su bila u interesu odbrane BiH i koja nas nisu skretala i odvajala od Allahovog, dz. s. puta.

Mozda se nekad i negdje stvarala vojska i pod tezim uvjetima, mozda je neka vojska vodila i herojskiju borba od ovdasnje, ali ono sto je napravila 7Muslimanska (Armija BiH) opire se svim naporima sjecenja, svim pokusajima da se u povijesti nade slican primjer. Upravo kao sto se ono stoje ucinila Armija BiH ne moze naci ni u jednoj ratnoj teoriji, ni u jednoj ratnoj praksi, od Sun Cu Vua do Napoleona.

Zaista? Ima li ista prirodnije od borbe za goli opstanak? Ima li ista svetije i uzvisenije od borbe za slobodu?

Motivirani imperativom borbe za zivot, ali i imperativom slobode, kao mnostvo potocica skupljenih u mocnu rijeku, mudzahidi ove zemlje okupili su se pod zazstavom 7Muslimanske (Armije BiH), da bi stopu po stopu, korak po korak, sirili prostore slobode.

Kako objasniti cudu bosanskog otpora?
“U oslobodilackim ratovima ima neka neuhvatljiva velicina koja se opire analizama. Stoga su neki vojni i politicki analiticari na Zapadu stalno varaju u prognozama. Nas narod se bori za slobodu ili, vise od toga, za goli opstanak. Takva borba se obicno tesko vodi, ali tesko gubi. Nijedan oslobodilacki rat u posljedni 50 godina nije bio izgubljen. Ne znam zasto bi nas.”

Ovo objasnjenje, koje je ponudio Alija Izetbegovic, potpuno se slaze sa izjavama koje su davali nasi heroji, od rahmetli Hujketa, preko rahmetli Zajke, rahmetli Hajre, rahmetli Izeta Nanica do mnogobrojnih zivih gazija koje nema smisla nabrajati, jer je nemoguce sve spomenuti (zauzima mnogo prostora, a i dugo bi trajalo).

Mi cemo pobijediti ako nas bude pratio
glas vojske koja ne ubija zene i djecu. Ako to ne bude slucaj, onda
ce se sve pretvoriti u jedan krvavi koloplet triju vojski koja jedna
drugu goni, gdje su svi isti. Mi se moramo izdvojiti i biti drukciji.
Tako cemo pobijediti? Uprkos svemu!
(Alija Izetbegovic)

Formiranje 7MBR:
Pocasni komandanti Sedma muslimanska brigada nastala je iz jedanaest jedinica takozvanih Muslimanskih snaga - iz Zenice, Kaknja, Varesa, Zepca, Busovace, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa. U julu 1992. godine ove jedinice su objedinjene u Sedmi bataljon Prve zenicke brigade. Iz ovog bataljona formirana je 7. muslimanska brigada 17. novembra 1992. godine. Patkovic je jos 1993. urucio Aliji Izetbegovicu povelju kojom je proglasen za pocasnog komandanta Sedme muslimanske brigade. Medu pocasnim clanovima komande je bio i npr. Hadzija Halid Cengic.

Kasnije je Sedma, odlukom Predsjednistva BiH od 14. maja 1994. godine, dobila naziv Slavna. U zimu 1995. godine bila je razlogom sukoba unutar Predsjednistva BiH zbog optuzbi petorice clanova Predsjednistva da se islamizira Armija BiH. Nakon postignutog kompromisa unutar Predsjednistva BiH, njeni clanovi 11. maja 1995. godine dodjeljuju joj naziv Vitezka brigada. Borila se u sastavu 3. korpusa, ali je dobijala i direktne naredbe od Alije Izetbegovica kao, naprimjer, u vrijeme sarajevske krize, u ljeto 1993. godine. Na svecanoj smotri 21. augusta 1997. godine, komandant 3. korpusa Kadir Jusic je simbolicno predao Sedmu vitezku mehanizovanu brigadu generalu Rasimu Delicu, komandantu Zajednicke komande Vojske Federacije. Treci korpus je ukinut, a Sedma muslimanska je opstala mijenjajuci naziv u Sedma mehanizovana brigada.

Uz cetvoricu komandanata u razlicitim periodima (Asim Koricic, Amir Kubura, Serif Patkovic, Halil Brzina), Sedma je imala i pocasnog komandanta Aliju Izetbegovica, predsjednika Predsjednistva BiH, i emira Mahmuta ef. Karalica. Cinjenicu da je Hasko tuzilastvo u ovoj optuznici navelo odgovornost samo regularnog komandanta, lako je objasniti. Sa stajalista legalnih zakona, vlasti i Armija BiH su bili obavezani na provodenje medunarodnog prava, a ne islamskog, serijatskog prava. Samo u jednom dijelu optuznice, Hasko tuzilastvo konstatira da su se "pripadnici ove jedinice morali strogo pridrzavati islama": "Regruti su morali poloziti zakletvu koja je sadrzavala i to da ce slijediti primjer pravog muslimanskog vojnika, opisan u knjizici pod naslovom Upute muslimanskom borcu. Upute muslimanskom borcu prvi put su objavljene 1993., a nakon toga je u zoni odgovornosti 3. korpusa ABiH razdijeljeno oko 20.000 primjeraka. Godine 1994. izasla su nova izdanja."

[ABen]

Evo nesto o odbrani na Igmanu pocetkom augusta 1993. godine. Ovo sam davno procitao o njima na forumu klixa, koliko sam vidio tekst je napisao jedan nemusliman, koji nije bio u 7. muslimanskoj, nego pripadnik 1. Korpusa Armije BiH.

by eltroxin » 14/08/2010 22:58
http://forum.klix.ba/odbrana-igmana-u-l ... 5s125.html

Pocinje
"Idi vidi koliko je ljudi u bazi.
...
Koliko? Gdje su ostali?
...
Dobro. Evo ti lista. Ti idi potrazi ih a ostale zovi kuci.
Reci im da budu u bazi za 45 minuta.
...
Ne znam jarane. Necemo sad pricati nista o tome. Cekaj da se ostali skupe pa ce se sve znati.
...
E, nemoj da ko izlazi gdje. Nema izlaska, javljanja, zvanja.
Igrajte karata, gledajte televiziju ali nema mrdanja nigdje.Kazem ti bolan sve ces saznati o cemu se radi kad se svi okupe. Nemoj me vise pitati."

Stvari postaju jasnije
"K'o sto vjerovatno znate cetnici su uspjeli razbiti linije odbrane
kod Trnova. Linije su popustile.
Cetnici su sada u prodoru preko Igmana. Situacija je jako zaj....
Ako se ovako nastavi Igman pada.
A ako Igman padne onda smo svi mi u Sarajevu otisli u p... m....
A ako Sarajevo ode u p... m.... onda ce vjerovatno
i citava Bosna.
Sa ove strane ovi, sa druge HVO - znate i sami sta bi znacilo ako oni uspiju neutralisati Sarajevo i Prvi Korpus.
Kako je krenulo dovesti ce nas u potpuno okruzenje ako se nesta hitno ne ucini.

Zbog svega ovoga zatrazeno je od odreda da ide na Igman."
...
"To je predsjednik licno zatrazio. Pozvao je da se najjace bosanske specijalne jedinice "skinu" sa drugih ratista I da hitno idu na Igman da zaustave ofanzivu. Nasa jedinica je tu u posebnom polozaju. Mi smo tu najbliza interventna jedinica koje se moze efikasno suprostaviti neprijatelju. I zato trazimo dobrovoljce koji ce ici na Igman. Nek se sad javi k'o hoce da ide?"

Lijeva i Desna Strana Pameti
Razmisljas. Prva stvar koju naucis u vojsci je da se
nikad ni na sta dobrovoljno ne javljas. Naj...ces. To se zna.

Onda ti jedna strana svjesti kaze "cekaj, pa ti si se u ovo inace dobrovoljno prijavio.
Nisu te regrutovali u ovu jedinicu. Sta hoces sad. Javi se."

Druga strana: "Istina. Nisu te regrutovali sam si se uvalio ali zamisli da se ti sad ovako javis i onda gore na Igmanu izgubis nogu, ili te nesta zivog razvali. Ili te zarobe"

"Ja, a zamisli padne sav Igman, i cetnici nas stave u trostruko okruzenje. Jel' bi ti onda zivot sta vrijedio"

"A bil' ti sta vrijedio da te zarobe i zivog te ogule, iskasape k'o sto su onog na Zuci"

I dok tako razmisljam ljudi se javljaju. Svi oni koje cijenim javljaju se. Je.es puno razmisljanja - idemo svi.

Oprema na Lizing
Vjerovali ili ne, na ovaj ili onaj nacin okupi se ekipa (vecina dobrovoljno, neki idu jer nema druge).
Ovi sto ostaju (ranjeni, bolesni, tek dosli sa terena) donose svoju "dragocjenu" opremu kolegama da im se nadje.
(Ko zna specijalnu zna kako su specijalci brizno cuvali i skupljali svoju opremu. Posudba opreme bila je poseban cin podrske I prijateljstva).

"Uzmi moj 'NATO' sljem. Nemoj slucajno da bi ga sta probusilo."

"E S, daj mi onaj svoj pancir. Laksi je od moga - ne mogu ga prtljati uz Igman."

"Uzmi sljem. Trebace ti kroz tunel"
Sta bolan? Sta ce mi sljem za taj tunel?
"Vjeruj mi trebace ti. Poderaces glavu bez sljema"

Neman
Vec na prelasku u Hrasnicu osjeca se da je u pitanju veliki
belaj. Veliki broj civila pokusava uci kroz tunel. Vojna
policija rastjeruje, upozorava da ce cetnici pucati na ulaz tunela. Neki, ko sumanuti, ne slusaju. Samo pokusavaju preci u Sarajevo.

Kontam - velike vam pameti. Pobjegli od cetnika pa da idete u zatvor gdje cete biti gladni, u mraku, cekati satima na vodu i gledati kad ce vas pogoditi nesta.

U Hrasnici se vec osjeti da je belaj u pitanju. Raja zabrinuta. Neki spominju kako ce se Hrasnica braniti. Neobicno je vidjeti vojsku u Hrasnici - svi iste unforme, naoruzani oruzjem istocnog bloka, nesta zapadnog i definitivno - siti. Nema onih
izgladnjelih, iscjedjenih vojnickih faca sa dva okvira municije na koje smo naucili u Sarajevu.

Vec se tu osjeti defetizam kojeg cemo u narednim danima sretati na sve strane - "Mladic ovo,Mladic ono. Cetnici napali ovako, dobro nas iznenadili, nema to je sila ..."
Kontam, "sta ih hvalite. K'o da im se divite." U meni nemir. Kako cemo im se mi onda suprostaviti pogotovo kad je moral mnogih na ovakvom nivou.

Cudno je biti izvan Sarajeva. Samo kilometar razdaljine a tako je sve drugacije. Drugaciji mentalitet, okolina, vojnici. Nista bolje ili losije - samo jako, jako drugacije.
Kako li ce borba izgledati u ovim okolnostima izgledati, pitam se
dok gledam uz tamnu planinu.
Iza mene Sarajevo, ovako u daljini, cini se kao oaza mira - sve poznato, sve dobro znano. Veliki, lijepi grad razlio se preko brda.
Ne vide se po njemu nikakve rane.
Iako ratom pogodjeno cini mi se da u Sarajevu znam kako da hodam, disem. Cini mi se da tamo znam svaki zvuk, fijuk i prasak. Osjecam se tamo kao da uvijek imam narod iza sebe
koji me iza prozora ili zaklona uvijek gleda, podrzava i prati.

Ovdje se velika planina nadvila - cini mi se potpuno drugacija nego prije rata.
Ne mogu je prepoznati. A tamo u dubini neka se neman krece, rusi sve pred sobom i guta slobodnu Bosnu.
Valja nama pred tu neman.


Rasulo
Po slobodnim dijelovima Igmana povlace se mjesane grupe civila i razbijenih armijskih brigada. Tad me nervirao izgled
tih ljudi u povlacenju - k'o ovce, bauljali tupog izraza k'o da ce im negdje drugo biti spasa.
Danas ih razumijem - sta su drugo mogli. Preplaseni, iznenadjeni, izgubljeni - osjecaju pravi rat mozda po prvi put.

Moji koriste priliku i od ovih razbijenih jedinica preuzimaju oruzje koje su ovi ionako bili spremni baciti.
Mijenjaju stvari iz sljedovanja za opremu. Dokopasmo se tako dobrog ruskog puskomitraljeza (PK, isti model k'o "sijac"), jednog "sarca", istocnjonjemackih bombi a sve u zamjenu za cigare, konzerve, malo kafe i ostalih "mirnodopskih" sitnica ...

Nadrealna situacija. Sumom se vuku civili, nane u dimijama, vojska sto izgleda skoro k'o zeleni kadar iz zagrebackih drama, krave, ovce, konji.

Par mojih ganja odbjeglu kravu. Gladni, hoce da je "smire" a ne znaju kako. Onaj jedan uzeo automatsku da je upuca. Svasta! Pa ces kasnije polomiti zube na kosuljicu od metaka.

Sjetih se ove lude scene kad sam prije par godina gledao "Black Hawk Down". Na pocetku filma onaj iz Delte iz helikoptera hoce da lovi africku bivolicu. K'o i ova moja "cvaka".

Igmanom tutnje granate. Ovi su se do sada trebali smiriti jer kobajagi obecavaju primirje i povlacenje. Ne pitaj. Primirje od kojeg se gubi glava.

Nisan navikao na ovakav zvuk granata. Potmula tutnjava. Suma upija zvuke ali se osjeti da je neki veliki kalibar u pitanju. Lupaju tenkovi, gruhaju haubice, zvoni VBR - prava muzika. Mislim kako li je onim koje sada melju. Jadna im majka.
Onda pomislih - a sta mislis sto smo mi tu. Onda me prodje neka zima pri pomisli da cemo se i mi prije ili kasnije naci u tom mlinu.

U Pravom Drustvu
Na Igmanu su Laste sto je dobar znak. Nismo sami. Neko kaze da su tu na istoj lokaciji i Fikrini izvidjaci-diverzanti te Crni Labudovi.Ako je to istina onda se dijelom obistinjuje ono sto su nam rekli - da je sam Alija zatrazio da se najbolje bosanske jedinice prebace na Igman.

Jedan od Fikrinih rece da je Alija takodje zatrazio da se najelitniji, Travnicki bataljon Sedme skine sa fronta sa Hrvatima te da nam se pridruzi. Osjecam se ponosan i pocascen sto sam u ovoj ekipi. Je..es sve spotove i nafuravanje po Sarajevu - ovo je prava potvrda ko smo i sta smo.

Osjecam ponovo onu nezdravu euforiju od koje se lako gubi glava. Gledam sa uzivanjem oko sebe ovu elitu pa mi srce igra. Znam da ce biti gadno ali sa ovim bi momcima isao do kraja.
Bosanac uz Bosanca.Nema glupog rivalstva, tipicnog natjecanja ko je "bolji". Samo uzajamno postovanje i podrska. Ljudi su na nivou.Znamo da nam se valja sutra boriti jedan za drugoga.
Evo pisem ovo a kroz tijelo mi opet prolazi ona "struja" kao i nekad.

Rat je grozan i nikom se ne ponovio, ali osjecaj koji dozivis kao ratnik samo sa na ovakav nacin moze dozivjeti - to je ona mala i jedina nagrada koju dobijes za ucesce u ovoj odvratnoj ljudskoj tvorevini zvanoj rat.


Dobrovoljci medju Dobrovoljcima
Od ovih okupljenih jedinica na Igmanu zatrazeni su dobrovoljci za sestoki sukob sa cetnicima. Treba zaustaviti izuzetno jake srpske snage u prodoru na juznom i jugozapadnom rejonu Igmanskog ratista i ako je moguce preci u kontranapad.

Tih sam dana stekao veliko postovanje prema Sandzaklijama. Iz nase se jedinice svi borci iz Sandzaka javise da idu.
Javise se da idu da mozda ostave kosti stotinama kilometara daleko od svojih kuca braneci neku bosansku guduru (a la "Tresnjevo Brdo").

Grupisemo se u pozadini rejona operacija. I onda dolazi trenutak zbog kojeg opisujem ovu citavu operaciju. Dolazi nam u ispomoc Travnicki bataljon Sedme Muslimanske brigade.
Dolaze nam braca po oruzju (iako meni ne po vjeri).

Mladici - devetnaest, dvadedest. Uniformisani, vedri, dobro opremljeni i uniformisani sa ociglednim vjerskim simbolima. Kombinacija ruskog oruzja, americkih uniformi i muslimanskih simbola.
Prvi put vidim tako nesta pa mi neobicno.
Vijore se njihove zelene borbene zastave.
...

Razvijamo se na polozoj i formiramo obrambenu liniju. Noc prije borbe malo se opustamo, veceramo, razgovaramo,
razmijenjujemo iskustva. Z, jedan od mojih prijatelja iz jedinice pokazuje prema kolegama iz Sedme, kaze:
"Klanjaju dzenazu".
"Kome? Nisam cuo da su izgubili borca."
"Ne, ne. Oni sebi klanjaju dzenazu. Pred sutrasnju bitku."



Celicna Kisa

...Pocinje.
cujes bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum - desetak ispaljenja negdje iz dubine sume.

kratka tisina.

Onda cujes zvizduke. Pojacavaju se, nailaze,
fijuuuuuuuuu, fijuuuuuuuu - k'o kad "placu" macke u februaru.
Pojacava se jos. Dolazi. Evo ih padaju.

Prasak - jedan, dva, tri - nemozes izbrojati - cini se da sve odjednom pada.
Pada oko nas, iza nas, blizu nas, lijevo, desno - trese se grmlje iza nas k'o da ga neko rukom trese.
Zavukao sam se sav u neki malecki jarak, zlijeb u zemlji
i molim se samo da mi ne eksplodira iznad glave.

Bum,bum,bum, bum, bum,bum,bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum,bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum - nemozes izbrojati ispaljenja ovaj put.
Onda tisina.
A onda zajauka iznad nas k'o da je neko navio stotinu sirena. Jezivi zvuk mi dere usi.
Puce sve oko mene. Zemlja se trese.
Ispadam iz jarka od detonacija.

U ovom svom ludilu sjetim se skokova sa bine na konceritma u CDA-u prije rata - odbija me zemlja k'o kad su me raja nosila na rukama poslije skoka.
Opustih se, plese tijelo, odskace od zemlje k'o na trampolini.

Nastavlja se ...
Ispaljenja, tisina, zavijanje granata, pakao.
Ponavlja se isti program. Savija se suma, gori zemlja oko nas. Cinilo mi se da je sve trajalo satima,
a ko zna mozda su u pitanju bile minute.

Onda utihnu paljba na trenutak.
Kontam - sta li je sad? Hlade cijevi?
Sjecam se iz nekog vojnog udzbenika da artiljerija ne moze neprestano udarati - mora hladiti cijevi.
Razmisljam onda "nije to".
Imaju oni dovoljno artiljerije da razdijele vatru. Zamisljam u glavi njihove baterije, desetine haubica, minobaca .

Misao mi presjece praskajuci zvuk. Grmlje oko mene se uskomesa, usi mi para praskajuci zvuk.
Cujem nekoga kako dovikuje "Dolaze. Drzi se zaklona ali osmatraj u pravcu sume. Osmatraj. Osmatraj. Dolaze!"

Kolji Turke

Iz sume ispred nas zacusmo glasove. Onda opet
poce lomjavina, prasak. Drvece, zemlja prsti.
Praskajuci zvuk od kojeg bole usi.
(shvatih kasnije da je to zvuk mitraljeskih zrna
kada su ispaljena iz blizine. Taj se zvuk ne moze prepricati)

Glasovi prilaze - cuju se blize.

Razaznaje se "Opkoli! Opkoli!"

"Hvataj ga ziva!"
Cuju se nekakvi krici, urlanje.

"Evo ga turcin - zakolji ga majku mu j" ... "okruzi desnim krilom"

Opet pucnjava prema nasim polozajima. Cuju se eksplozije. Vise kao rucne bombe nego granate.

U glavi mi se sve komesa. Pogled mi se muti.
Sta je ovo? Koga su zaklali? Jesmo li stvarno opkoljeni?
Kako se nadjosmo u ovoj situaciji - jesu li artiljerijskom vatrom
unistili nase druge polozaje pa smo samo mi ovdje ostali
u okruzenju.

Pucnjava se nastavlja. Onda se krici mjesaju sa "kolji Turke" i "evo balije". Opet pucnjava.

Ja sam po prirodi smiren i kontrolisan ali me ova situacija pocinje izludjivati.
Pogledavam oko sebe, pokusavam da sretnem pogled drugih da vidim sta se ovdje dogadja.
Nikad nisam bio u ovakvoj vrsti sumske borbe
gdje nisi siguran ko je naprijed, sa strane ili u pozadini.
Pogled mi se susretne sa jednim borcem. On mi samo pogledom namignu u smislu "Sve je u redu"

Ahhhhh, kakvo olaksanje. K'o da mi je neko rekao da je rat prestao.

...

Jedan iz Sedme dosaptava "Pusti ih da pridju blize."

...
Moj prijatelj Z prisulja se nasem polozaju.
Kaze: "ovo sto se deru - to je sranje.
Hoce da nas preplase a sebe ohrabre. Nisu oni nikoga zaklali ni zarobili. To je samo babaroga taktika"

Aaa! Babaroga taktika jel'! Cekaj onda malo.
Sad cu vam se ja malo majke naj... za ove trzoke.
Namjestam se prema grmlju ispred nas.
Prst na obaracu. Bomba, na improvizovanom grudobranu, spremne.
Z kaze - "Oni ne znaju gdje smo mi. Traze nas.
Prepadaju nas da bi vatrom odali polozaj.
Ne pucajte dok ih ne vidite. Cekajte na signal"

Kakav signal pitam se.

...

Odjednom iz grmlja pravo ispred nas ispadose nekakvi u onim
srpskim ruznim "doslo je proljece" maskirnim uniformama.
Pucaju par rafala nasumice iz "Sijaca", s ruku. Cini se da nas ne vide.
Izgledaju smjesno, k'o fol se nesta sunjaju u onim "kukanjac"
unformama - nekakvi grmalji, pogrbljeni hodaju pravo na nase linije.
Nasi miruju. Tu su nam na dlanu a niko ne puca.
Ja gledam oko sebe - samo vidim obrise nasih boraca.
Opet kontam - svi oni cekaju taj
signal. Cekam onda i ja.

Odjednom sumom odjeknu poklic - signal koji se ne moze pogrijesiti:

"Tekbiiiiiiiiiiir"

A onda se zaori "Alaaaaaaaahuuu Ekber" i pred nama se otvori pakao vatre i dima.


Pustos

Zaglusujuca pucnjava. Detonacije rucnih bombi.
Nasi mitraljezi "deru" - usi ti otpadaju od pucnjave.

Prostor ispred mene se vise ne vidi od prasine i dima.
Ne vidim ali znam da je njihov juris rasturen i da im je pokusaj
da pridju nasim linijama propao.
...
Pucnjava traje jos neko vrijeme. Stisa se.
Par rafala zapara. Onda nista vise - samo tisina.
...
Kako mi se vraca sluh cini mi se da cujem jauke.
Ili mi se samo cini.
...
Mrtva tisina.
...
Prolaze vrijeme u toj tisini.

Odjednom bum, bum, bum, bum ... ispaljenja, fijuk, snazne eksplozije. Neprecizno.
Granate padaju prilicno iza nas. Nasumicna paljba.

blom, blom, blom, blom - zvuk kao da neko vadi cepove iz sampanjaca.
To tuce VBR!
Sistanje, huka - snazne detonacije svuda po nasim polozajima. Artiljerijska odmazda.
Osjecam da nas traze a da ne znaju gdje smo.

Ponovo pocinju haubice. Teska vatra po nasim linijama.
Trese se zemlja.
Detonacije mi izbijaju zrak iz grudi. Gruhaju k'o ludi.

Odjednom - vatra prestade.
Par minuta tisine, i onda se opet zacu onaj praskajuci zvuk.
Grancice i lisce lete ispred mene. Frca zemlja.
Pocinje novi pjesadijski napad. Jos jedan!?

Juris

Mitraljeska vatra opet "sisa" grmlje I kopa zemlju oko nas.
Opet se nesta deru. Ne znam jel' dovikuju komande ili se opet igraju one igre zastrasivanja. Slabije cujem - ova mi ja sva pucnjava omela sluh.

Komanda na nasim polozajima ostaje ista - "cekaj dok nam ne pridju. Cekaj signal da otvoris vatru."

Rucne bombe lete prema nasim polozajima.
Drvece i grmlje ih ometaju.
Mitraljez me drzi zakovanog za zemlju.

Zabio sam se u zemlju da minimaliziram sanse da me metak pogodi.
Iskopah rukama mali jarak da mogu da vidim ispred sebe.
Nadam se da me nece nista pogoditi kroz taj otvor.
Gledam mekanu zemlju oko sebe i razmisljam kako ova zemlja i nije neki zaklon.
Mitraljesko zrno kroz to prolazi kao kroz pamuk.

Puce rucna bomba ispred mene. Oci mi pritisnu detonacija.
Bez ikakvog signala neko poce pucati pored mene. Jos neko otvori
vatru. Ne vidim u sta pucam ali i ja otvorih vatru "na slijepo" u tom pravcu
da se za svaki slucaj zastitim od frontalnog napada.

Prepuzah u malo bolji polozaj. Vidim nekoliko vojnika
u "kukanjac" uniformama, prilicno blizu, kako trce prema nasem polozaju. Jedan vadi rucnu bombu. Nisanim.




Lom

Prije nego sto uspijeh opaliti prema njima presjece ih mitraljeski rafal.
Skljokase se kao da je im je neko presjekao marionetske zice.
Puce bomba medju njima.
Jedan od njih, nekako jedva, proba da pritrci nasim polozajima i onda pade pokosen.

Nasi sasuse vatru po njima a onda prema sumarku iza njih. Opet se nista ne cuje od zaglusujuce pucnjave.

Nasi ispraznise jos par rafala i onda se utisase.
Nesto dalje iz dubine, u podnozju iz grmlja, cuju se glasovi.
Neko zapomaze. Mjesaju se zvuci. Cini se kao da neko glasno izdaje naredjenja.
Neko definitivno zapomaze.

Nasi se spremaju da pucaju. Jedan is Sedme vadi "Made in Bosna" rucnu bombu.
Velika k'o minobacaka granata. Jedan od mojih kaze "Aaa, nitroglicerinka".

Sta bolan?!

Momak iz Sedme kaze "Vi otvorite vatru a ja cu im je onda suknuti"

Glasovi se jos uvijek cuju. Neko dreknu "Pali!!!" Poce pucnjava. Grmlje se dimi, povija, lomi.

Ovaj zapali i baci "nitroglicerinku".

Tisina par trenutaka. Samo se cuje glasovi. Onda tresak k'o da je neko bacio haubicku granatu.

Tisina.
Zapomaganje.
Tisina.

Vrijeme prolazi. Opet pocinje artiljerijska vatra.
Jos par, vrlo slabih pokusaja napada. Vecinom mitraljeska vatra iz daljine.
Nije ni cudo.
Mogu misliti kakve su gubitke pretrpili - fizicke i psihicke.

Par nasih hoce da idu da izvlace tijela ove grupe sto je prisla najblize nasim polozajima. Da vide ko su.

Zar je ovo stvarno trebalo

Izvukose par tijela sa velikim naporom. Fizicki krupni ljudi. Ne izgledaju kao neki "specijalci".
Krupni, srednjih godina.

Jurisali su, u nekoliko navrata, do zadnjeg daha, na nadmocnijeg neprijatelja, na gole cijevi i poginuli su k'o vojnici.

Onda mi kroz glavu prodje slika neke mlade zene sa dvoje djece. Djeca tek posla u skolu. Imaju kucu, auto.
Od danas ta djeca vise nemaju oceve. I ne samo ta djeca nego stotinu druge djece ciji su se ocevi pretvorili od zivih
i zdravih ljudi u trupla razbacana po sumi, umeljana u zemlju i izbusena mecima i rasturena rucnim bombama.
Za sta i za koga?

Ne mogoh a da mi ne bude zao.

Ne mogoh a da ne budem cinik pa da se upitam -
jel' ovo sve trebalo samo zato da bi Karadzic mogao zvati ovu guduru srpskom gudurom.

Umjesto sad da ovaj covjek sprema svoju djecu za skolu I
da im kupuje knjige za prvi razred on sad lezi ovdje kao izbuseno truplo.

Dokumenti pokazuju da su ovi iz nekog interventnog voda vojne policije. Ne mogu se sjetili jel' ono bijase iz Lukavice ili Sokoca.
Sjecam se samo da bili iz okoline Sarajeva, iz sarajevsko-romanijskog korpusa.

U ovoj sam bici naucio I vidio par novih, vrlo znacajnih stvari:

Vidio sam ko je i sta je travnicki bataljon Sedme muslimanske I kakvi su borci.

Iskusio sam novu vrstu pjesadijske borbe - ravnopravnija, teza u smislu pjesadijskog sukoba i na drugacijem,
slobodnijem terenu gdje nisi uvijek siguran u kom je pravcu neprijatelj.

Naucio sam da i medju Srbima ima hrabrih boraca.

Takodje sam primjetio nesta cudno sto ce se kasnije ponoviti jos mnogo puta.
Kad je vakat da se gine i da se vode teske borbe nasi su protivnici uglavnom neke neglamurozne jedinice.
Arkanovaca, seseljevaca, belih orlova (onih koje mi zeljno prizeljkujemo) ni na mapi!

[ABen]

7. Muslimanska Brigada - Ratni put
HWVUMkzEMg0

slavna 7 muslimanska
t9ifNeM69Hk

7 muslimanska brigada (izviđačka četa)
M5tiGr4U9fs

jz3h6oEw-H0

[ABen]

Travničani i Krajišnici na Igmanu 10. augusta 1993
([10.8.1993] 7. Muslimanska brigada (1. bataljon iz Travnika, vod diverzanata), 17. Krajiška brigada (vod diverzanata) & 314. Brigada (4. udarni bataljon Žigosani 20 boraca))

eL-J2fRm__Q

Po meni ove tri Brigade, jedni od najboljih brigada u prvih 10 sto je Bosna imala u ratu.