Obnova nezavisnosti Dubrovačke republike
Postano: 03 feb 2019 16:28
Kroz čitavu svoju dugu i slavnu historiju, Dubrovnik je imao malo veze s Hrvatskom - po prvi put u historiji, Dubrovnik je potpao pod državu koja u nazivu nosi ime "Hrvatska", za vrijeme Drugog svjetskog rata, u famoznoj NDH, što nije dugo potrajalo. Dubrovnik je stoljećima bio neovisna država – Republika je osnovana još 1358. godine i trajala je sve do ulaska Napoleonovih trupa 1808. godine. Samo ta višestoljetna neovisnost bila bi joj dovoljna da se pokrene legitimna inicijativa za ponovnu uspostavu samostalne države poput San Marina, Luksemburga, Malte ili Lihtenštajna.
Stari Dubrovčani, postoje brojni dokazi, nisu se osjećali ni kao Hrvati, ni kao Srbi, ni kao Crnogorci – osjećali su se, jednostavno, kao Dubrovčani. Krenimo od jezika – službeni jezici Dubrovačke Republike bili su talijanski i latinski jezik, iako se u svakodnevnom govoru koristio slavenski jezik. Da, upravo, slavenski jezik, jer Dubrovčani, kada su govorili o svom jeziku, nisu ga spominjali u kontekstu hrvatskog jezika, nego „slavenskog ili naškog“. Rajmund Džamanjić 1639. u Veneciji objavljuje pravopis imena Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga kojijem se Dubrovčani i sva Dalmacija kako vlastitijem jezikom služi. Znači, ne spominje se da se stari Dubrovčani služe hrvatskim, nego slavenskim jezikom, iako će tijekom 19. stoljeća upravo dubrovački jezik poslužiti za uspostavu hrvatskog standardnog jezika. Ne samo da se Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima, nego su s njima i ratovali. Brojne uskočke i hajdučke trupe maltretirale su dubrovačko područje i dubrovačke brodove pljačkajući ih, a izveli su čak i napad na Ston. Uskoke je dugo podržavala Venecija želeći smanjiti utjecaj Dubrovačke Republike na Mediteranu. Tokom austrougarske okupacije mnogi Dubrovčani su sanjali slobodu od Austrije i stvaranje zajedničke moćne južnoslavenske države u kojoj bi stoljećima slobodan Dubrovnik imao autonomiju kakvu zaslužuje. Istina, veći broj Dubrovčana nije bio za srbokatoličku ideju, nego je budućnost vidio u Hrvatskoj, ali ne zato jer su se osjećali kao Hrvati, nego samo zato jer su s Hrvatima dijelili jednaku vjeru. Da su Srbi ili Crnogorci bili katolici, veliko je pitanje gdje bi Dubrovnik danas bio.
Da zaključimo – Dubrovnik je danas u Hrvatskoj, ne zato jer su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, nego isključivo zbog spleta povijesno-političkih okolnosti i dijeljenja iste vjere s Hrvatima. Sve ovo što smo gore nabrojali dovoljno je da zaključimo kako Dubrovnik, tačnije područje bivše Dubrovačke Republike, danas potpuno legitimno i povijesno utemeljeno može tražiti samostalnost i neovisnost o bilo kojoj državi uključujući Hrvatsku. Uspoređujući Dubrovnik s primjerice Kosovom, Katalonijom ili Škotskom usudio bih se reći kako Dubrovnik, gledajući dugo povijesno razdoblje, ima još veće pravo na samostalnost od navedenih.
Hrvatska se od početka devedesetih godina prema Dubrovniku odnosi kao maćeha. Što je to, molim vas lijepo, država napravila za Dubrovnik u posljednjih 25 godina? Dubrovački turizam ponajviše puni državni proračun kako bi saborski zastupnici imali sve moguće i nemoguće dnevnice, dodatke za stan i putovanja, odvojeni život. Hrvatska, kako tako, još uvijek ekonomski opstaje isključivo zahvaljujući turizmu, a Dubrovnik je njena najvažnija turistička perjanica, znatno važnija i od cijele Istre. Osim turizma, jako važni ljudi za funkcioniranje hrvatskog gospodarstva su pomorci, od kojih veliki broj dolazi iz Dubrovnika. Svi oni rade na stranim kompanijama i u Hrvatsku donose ogroman novac puneći proračun preko PDV-a. Hrvatska ne samo da tim ljudima ne olakšava posao, nego ga otežava. Stalno ih ubija poreznom politikom i besmislenim brevetima muzeći im dodatni novac.
Zamislimo na trenutak, gdje bi Dubrovnik bio da PDV odlazi u gradski, a ne državni proračun? Mogao bi se izgraditi novi aerodrom, ceste i tko zna kakvi još sve infrastrukturni projekti. Dovoljno je samo prošetati Dubrovnikom i usporediti ga s bilo kojim drugim hrvatskim gradom, i vidjeti da je grad pod Srđem klasa za sebe i da je daleko najbogatiji. Ali Hrvatska samo uzima od Dubrovnika i malo mu daje zauzvrat. Pogledajmo ovu zadnju 'reformu' – žele nam sada uzeti i uspješnu policijsku upravu, iako je Dubrovnik vanjska granica EU i na zahtjevnom strateškom mjestu kroz kojeg prođu brojni turisti, a u slučaju terorističkog napada na Hrvatsku, teroristi bi, zbog ugleda u svijetu, najvjerojatnije izabrali upravo Dubrovnik.
Zamislimo da sami upravljamo infrastrukturnim projektima i da sami određujemo poreznu politiku. Zašto primjerice Dubrovnik nije dobio modernu, prijeko potrebnu sportsku dvoranu za rukometno prvenstvo? Dobili su je i Zagreb, i Split, i Zadar i Poreč, ali ne i Dubrovnik kojemu je najpotrebnija i gdje bi se mogle dolaziti pripremati svjetske momčadi (jer je Grad sam po sebi magnet za dolazak) i opet tako puniti državni proračun? O nogometnom stadionu da i ne govorimo. Zašto se reprezentativni nogometni kamp ne bi nalazio u okolici Dubrovnika, a ne u Zagrebu? Prije rata, zbog ljepote grada i blagodati klime, u Dubrovnik su na zimske pripreme dolazile bundesligaške momčadi, a danas dubrovačka igrališta, zbog katastrofalnog stanja, zaobilaze i djeca.
Jasno je bilo kome tko može mućnuti glavom - da je Dubrovnik samostalan, mogao bi s pametnom politikom i dobrim poreznim sustavom, napraviti čudesa – sve ono što mu sad Hrvatska onemogućuje.
https://dubrovackidnevnik.rtl.hr/kolumn ... lna-drzava
Racionalost zahtjeva nezavisnost od Zagreba i taj prirodni proces raspada vjestacke drzave "Hrvatske" se dugorocno ne moze izbjeci ali ce vjerovatno kao u Vojvodini biti potreban veci broj migranata da bi razum nadvladao nacionalizam. Ipak vjerujem da ce se ovaj proces ubrzati ulaskom Bosne u NATO jer tada sigurnost Dubrovnika vise nece zavisiti od Zagreba.
Stari Dubrovčani, postoje brojni dokazi, nisu se osjećali ni kao Hrvati, ni kao Srbi, ni kao Crnogorci – osjećali su se, jednostavno, kao Dubrovčani. Krenimo od jezika – službeni jezici Dubrovačke Republike bili su talijanski i latinski jezik, iako se u svakodnevnom govoru koristio slavenski jezik. Da, upravo, slavenski jezik, jer Dubrovčani, kada su govorili o svom jeziku, nisu ga spominjali u kontekstu hrvatskog jezika, nego „slavenskog ili naškog“. Rajmund Džamanjić 1639. u Veneciji objavljuje pravopis imena Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga kojijem se Dubrovčani i sva Dalmacija kako vlastitijem jezikom služi. Znači, ne spominje se da se stari Dubrovčani služe hrvatskim, nego slavenskim jezikom, iako će tijekom 19. stoljeća upravo dubrovački jezik poslužiti za uspostavu hrvatskog standardnog jezika. Ne samo da se Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima, nego su s njima i ratovali. Brojne uskočke i hajdučke trupe maltretirale su dubrovačko područje i dubrovačke brodove pljačkajući ih, a izveli su čak i napad na Ston. Uskoke je dugo podržavala Venecija želeći smanjiti utjecaj Dubrovačke Republike na Mediteranu. Tokom austrougarske okupacije mnogi Dubrovčani su sanjali slobodu od Austrije i stvaranje zajedničke moćne južnoslavenske države u kojoj bi stoljećima slobodan Dubrovnik imao autonomiju kakvu zaslužuje. Istina, veći broj Dubrovčana nije bio za srbokatoličku ideju, nego je budućnost vidio u Hrvatskoj, ali ne zato jer su se osjećali kao Hrvati, nego samo zato jer su s Hrvatima dijelili jednaku vjeru. Da su Srbi ili Crnogorci bili katolici, veliko je pitanje gdje bi Dubrovnik danas bio.
Da zaključimo – Dubrovnik je danas u Hrvatskoj, ne zato jer su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, nego isključivo zbog spleta povijesno-političkih okolnosti i dijeljenja iste vjere s Hrvatima. Sve ovo što smo gore nabrojali dovoljno je da zaključimo kako Dubrovnik, tačnije područje bivše Dubrovačke Republike, danas potpuno legitimno i povijesno utemeljeno može tražiti samostalnost i neovisnost o bilo kojoj državi uključujući Hrvatsku. Uspoređujući Dubrovnik s primjerice Kosovom, Katalonijom ili Škotskom usudio bih se reći kako Dubrovnik, gledajući dugo povijesno razdoblje, ima još veće pravo na samostalnost od navedenih.
Hrvatska se od početka devedesetih godina prema Dubrovniku odnosi kao maćeha. Što je to, molim vas lijepo, država napravila za Dubrovnik u posljednjih 25 godina? Dubrovački turizam ponajviše puni državni proračun kako bi saborski zastupnici imali sve moguće i nemoguće dnevnice, dodatke za stan i putovanja, odvojeni život. Hrvatska, kako tako, još uvijek ekonomski opstaje isključivo zahvaljujući turizmu, a Dubrovnik je njena najvažnija turistička perjanica, znatno važnija i od cijele Istre. Osim turizma, jako važni ljudi za funkcioniranje hrvatskog gospodarstva su pomorci, od kojih veliki broj dolazi iz Dubrovnika. Svi oni rade na stranim kompanijama i u Hrvatsku donose ogroman novac puneći proračun preko PDV-a. Hrvatska ne samo da tim ljudima ne olakšava posao, nego ga otežava. Stalno ih ubija poreznom politikom i besmislenim brevetima muzeći im dodatni novac.
Zamislimo na trenutak, gdje bi Dubrovnik bio da PDV odlazi u gradski, a ne državni proračun? Mogao bi se izgraditi novi aerodrom, ceste i tko zna kakvi još sve infrastrukturni projekti. Dovoljno je samo prošetati Dubrovnikom i usporediti ga s bilo kojim drugim hrvatskim gradom, i vidjeti da je grad pod Srđem klasa za sebe i da je daleko najbogatiji. Ali Hrvatska samo uzima od Dubrovnika i malo mu daje zauzvrat. Pogledajmo ovu zadnju 'reformu' – žele nam sada uzeti i uspješnu policijsku upravu, iako je Dubrovnik vanjska granica EU i na zahtjevnom strateškom mjestu kroz kojeg prođu brojni turisti, a u slučaju terorističkog napada na Hrvatsku, teroristi bi, zbog ugleda u svijetu, najvjerojatnije izabrali upravo Dubrovnik.
Zamislimo da sami upravljamo infrastrukturnim projektima i da sami određujemo poreznu politiku. Zašto primjerice Dubrovnik nije dobio modernu, prijeko potrebnu sportsku dvoranu za rukometno prvenstvo? Dobili su je i Zagreb, i Split, i Zadar i Poreč, ali ne i Dubrovnik kojemu je najpotrebnija i gdje bi se mogle dolaziti pripremati svjetske momčadi (jer je Grad sam po sebi magnet za dolazak) i opet tako puniti državni proračun? O nogometnom stadionu da i ne govorimo. Zašto se reprezentativni nogometni kamp ne bi nalazio u okolici Dubrovnika, a ne u Zagrebu? Prije rata, zbog ljepote grada i blagodati klime, u Dubrovnik su na zimske pripreme dolazile bundesligaške momčadi, a danas dubrovačka igrališta, zbog katastrofalnog stanja, zaobilaze i djeca.
Jasno je bilo kome tko može mućnuti glavom - da je Dubrovnik samostalan, mogao bi s pametnom politikom i dobrim poreznim sustavom, napraviti čudesa – sve ono što mu sad Hrvatska onemogućuje.
https://dubrovackidnevnik.rtl.hr/kolumn ... lna-drzava
Racionalost zahtjeva nezavisnost od Zagreba i taj prirodni proces raspada vjestacke drzave "Hrvatske" se dugorocno ne moze izbjeci ali ce vjerovatno kao u Vojvodini biti potreban veci broj migranata da bi razum nadvladao nacionalizam. Ipak vjerujem da ce se ovaj proces ubrzati ulaskom Bosne u NATO jer tada sigurnost Dubrovnika vise nece zavisiti od Zagreba.
