Reportaže

[Mehmed beg Catic]

Povratničke priče: Bosna ne može biti u Francuskoj


Poslije rata sam i otišao vani da bih se jednog dana mogao vratiti. Vratio sam se ovdje i bavim se stočarstvom i voćarstvom. Bosna ne može biti u Francuskoj, jer Bosna je ovdje i to moramo shvatiti. Ovo su idealna područja za bavljenje stočarstvom. Oformio sam Farmu koza i ovaca 'Hamza'. Imam više od 200 ovaca i janjadi i oko 120 koza i jaradi. Počeli smo proizvoditi i sir. Kako će biti, vidjet ćemo”

Selo Gladovići udaljeno je od centra Srebrenice tridesetak kilometara, nalazi se u brdima s pogledom na rijeku Drinu i jezero Perućac. Prije rata je ovo bosansko selo brojalo gotovo sto kuća i oko 700 stanovnika. Danas je situacija sasvim drugačija, u selu je 20-ak kuća i isto toliko porodica. Kao i u drugim srebreničkim selima, stanovništvo se prije rata, pored posla u nekoj od firmi, bavilo poljoprivredom i stočarstvom.

Enver Hamzić se rodio u Gladovićima, a u ratu, kao i mnogi drugi, doživio je tešku porodičnu sudbinu. Tokom rata su mu ubijena tri brata. Po završetku rata odlazi u inostranstvo, a prije nekoliko godina odlučuje se na povratak u Gladoviće iz Francuske da bi se bavio stočarstvom i voćarstvom.

BOSNA NE MOŽE BITI U FRANCUSKOJ

“Poslije rata sam i otišao vani da bih se jednog dana mogao vratiti. Vratio sam se ovdje i bavim se stočarstvom i voćarstvom. Bosna ne može biti u Francuskoj, jer Bosna je ovdje i to moramo shvatiti. Ovo su idealna područja za bavljenje stočarstvom. Oformio sam Farmu koza i ovaca ‘Hamza’. Imam više od 200 ovaca i janjadi i oko 120 koza i jaradi. Počeli smo proizvoditi i sir. Kako će biti, vidjet ćemo”, priča Hamzić, koji dodaje da je područje općine Srebrenica idealno za razvoj prirodne zdrave hrane.

“Ratom je uništena infrastruktura, putevi su loši, ali ipak u funkciji. Vode su ovdje dobre, zdrave, ima dosta izvora, ništa ih ne zagađuje. Sela imaju struju. Klima i drugi prirodni uvjeti su, po mnogima, idealni za voćarstvo i stočarstvo. Nešto ipak nedostaje, jer malo se ljudi, posebno mladih, vraća i želi ostati da živi i radi u selu. Sve ovo nije kako bi moglo biti, da ne kažem ni blizu onome što sam ja vidio i naučio za ovo godina provedenih u svijetu”, smatra Enver, koji kaže da se ipak mora boriti i raditi uprkos svim preprekama.

“Nemamo ovdje tvornica koje zagađuju okolinu, tako da imamo dobre prirodne uvjete za razvoj. S druge strane, mi nemamo organiziran sistem, pa nije ni čudno da su uvozni proizvodi jeftiniji od domaćih. I nije ni čudo onda što se mi ne možemo probiti na tržište i uspjeti. Mora se raditi u tom pravcu da imamo dobar sistem koji će pomoći nama poljoprivrednicima. Prodaja janjadi najmanji je problem. Također, prodaja sušene šljive i kruške ili meda. To se sve lahko proda”, kaže Hamzić i dodaje da nerijetko nailazi na prepreke u administrativnom smislu, što mu samo otežava posao.

“Ima nekih koji bi se trebali uključiti u moj projekt jer sam jedini pojedinac u ovoj mjesnoj zajednici koji nešto ulaže. U strukturi lokalne vlasti koja bi mi trebala pomoći imate jedne koji su za i druge koji su protiv ulaganja, i jednostavno ti postave barikadu koju ne možeš preskočiti, dok bi trebalo biti obrnuto, da mi pomognu ako nešto ne znam. Normalno je da ne znam nešto, normalno je i da pitam, da tražim administrativnu i stručnu pomoć. Ako ja dođem tražiti savjet kako da povećam broj koza i unaprijedim proizvodnju sira, ‘stručna’ pomoć se svodi na to da mi kažu da koze zatvorim u štalu i dajem im koncentrat. Kada kažem da ja ne želim ubijati ljude hemikalijama i da je slobodnom pašom mlijeko, a time i sir zdraviji, stvorio sam sebi neprijatelja i ta vrata su za mene zatvorena”, govori Enver, koji svoje stado čuva i hrani prirodnim darovima.

SUŠENO VOĆE I ZDRAVA HRANA MOGLI BITI IZVOZNI BREND SREBRENICE

“Moje koze i ovce su na slobodnoj paši i svaki dan na raspolaganju imaju pedesetak različitih trava i ljekovitih biljki. Zdravo se hrane, u čistoj prirodi, i proizvodi moraju biti dobri”, smatra Enver Hamzić. Smatra da su poljoprivrednici i stočari u velikoj mjeri prepušteni sami sebi te da im je teško pratiti moderne tokove i uspjeti da budu konkurentni na današnjem tržištu.

“Naša zemlja teži ka Evropskoj uniji, i to je normalno. Što prije, to bolje. Međutim, jedan sistem za mužu krava, ovaca i koza teško da naš obični farmer može nabaviti zato što je skup, ali sutra će nam to EU tražiti. Uopće se mi nešto previše ne pripremamo za ono što nas čeka. Primjera radi, da bi sir bio u prodaji, moram vršiti analizu krvi koza, analizu mlijeka i puno drugih stvari za dobivanje certifikata, i sve to košta. Za pojedinca je to puno. Na taj način ne možemo biti konkurentni. Zato često čujemo da nam dođu jeftiniji proizvodi iz Evrope. Tamo ljudi imaju subvencije, organiziran sistem i njegov je proizvod zato jeftiniji od našeg 20 ili 30%. Zato on prodaje, a mi ne prodajemo. To je problem broj jedan koji mi moramo riješiti, tako da svoja prava i potrebe ostvarujemo u općini gdje nam je najbliže, a ne u nekom ministarstvu u Bijeljini ili Banjoj Luci. To nam je predaleko i preskupo”, kaže Hamzić, koji smatra da i poljoprivrednici prave greške.

“Naš čovjek hoće da zasije dulum ili dva, da ima jednu ili dvije krave, nekoliko ovaca i da od toga dobro živi. Da bi solidno živjelo jedno domaćinstvo, mora se opredijeliti čime da se bavi, mora shvatiti da je stočarstvo ozbiljno zanimanje. Jednom domaćinstvu treba dobro i veliko stado da bi solidno živjelo i ostvarivalo dovoljne prihode za porodicu”, smatra Hamzić, koji ima i voćnjak s 1.300 stabala šljive i jabuke i smatra da bi sušeno voće i zdrava hrana mogli biti izvozni brend Srebrenice.

“Nekadašnje zidane ‘pušnice’ za sušenje voća su porušene. Nove na struju su skupe. Ovdje je najekonomičnije voće sušiti loženjem drveta kojeg ima napretek, a taj prirodni način jeste i najzdraviji i daleko jeftiniji od sušenja na struju. Problem je što su one malog kapaciteta za ozbiljniju proizvodnju iako se svo sušeno voće brzo i lahko proda”, govori Enver.

Enver Hamzić prvi je, zasad i jedini komercijalni poljoprivredni proizvođač u općini Srebrenica.

“Imao sam određenih problema u upravi prihoda i općinskoj službi za privredu jer nisu znali gdje da me svrstaju i pojasne prednosti koje imam u odnosu na ostale poljoprivrednike. I to, između ostalog, dovoljno govori”, objašnjava Enver, koji poljoprivredu i stočarstvo smatra perspektivnom granom privrede.

“U poljoprivredi je najlakše otvoriti radno mjesto. Međutim, imamo mi onih koji imaju mnogo svoje zemlje, ali je ne obrađuju niti žele iako su nezaposleni. Lakše je govoriti kako nema posla, nego raditi”, zaključuje Hamzić.

http://stav.ba/povratnicke-price-bosna- ... rancuskoj/

[Zmaj]

Ruševine Bosanskog Grahova: Depresivna općina u kojoj se ipak vidi svjetlo na kraju tunela





















U postratnoj Bosni i Hercegovini ne morate tražiti mnogo da nađete neku tešku i turobnu priču, nesretnu i zapuštenu sredinu, ljude u problemima. Ipak, Bosansko Grahovo spada u sami vrh negativne liste, a prizori koje možete zabilježiti na putevima kojim dolazite do njega ili ulicama samog mjesta vjerovatno su najdepresivniji u našoj zemlji.
Bez obzira na to da li ga zovete Kanton 10, Livanjski kanton ili Hercegbosanska županija, prostor koji obuhvata šest općina uz zapadne granice naše zemlje jednako je lijep i atraktivan. Kanton s tri imena morate proći skoro cijeli ako iz pravca juga tražite Bosansko Grahovo.

Sedamdesetak kilometara Livanjskog polja, između kantonalnog središta Livna i željenog odredišta, mogu poslužiti odlično za dvije svrhe. Prva je fotografisanje prelijepih pejzaža, kakvih sigurno nema drugdje po našoj zemlji i od kojih zastaje dah. Druga je isprobavanje voznih karakteristika vašeg automobila, jer je cesta kroz polje nevjerovatno ravna, potpuno pusta, bez automobila, a posebno bez policijskih patrola.

Mjestom i danas dominiraju ruševine

Na prilazima Bosanskom Grahovu vozite se kroz pusta i srušena sela, a samo mjesto obilježeno je brojnim ruševinama, tako da se zapitate je li ovo mjesto s najvećim brojem ruševina u odnosu na svoju veličinu. Na ulicama rijetko koga možete susresti.

Duško Radun, načelnik Bosanskog Grahova, na početku našeg razgovora govori o paradoksu da je njegova općina danas jedna od najnerazvijenijih u Bosni i Hercegovini, a ipak prebogata šumskim resursima, obradivim zemljištem te jednim od najvećih nalazišta treseta na Balkanu.

"Nalazišta treseta su nekim nelegalnim koncesijama otišla u privatne ruke i mi od toga dobivamo samo mali procent. Taj treset se izvozi u Italiju u refuznom stanju, što je kršenje zakona, jer bi moralo biti upakovano. To je kršenje zakona i neko će se morati pozabaviti time. Mi smo već raskinuli koncesiju za lovište Šator i vjetropark, koje su bile nepovoljne za općinu", kaže nam načelnik Radun koji je bio kandidat Srpske napredne stranke.

U Bosanskom Grahovu trenutno živi između dvije i dvije i po hiljade ljudi, a zimi je to dosta manje, ponajprije zbog loše zdrastvene zaštite.

SNSD-ova zdravstvena politika skupo stajala Bosansko Grahovo

"Nijedna općina u BiH nema sličan problem i tako lošu zdravstvenu zaštitu. Naša ambulanta pripada Domu zdravlja Drvar i to je politička odluka SNSD-a iz 2010. godine. Željeli su prikupiti što veći broj glasača izmišljajući priču da će tako biti bolje, a bilo je samo gore i gore. Trenutno imamo dva puta sedmično po dva sata ljekara koji dolazi iz Drvara, koji za to vrijeme ne može ništa uraditi. Na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća donijeli smo zaključak da idemo prema Skupštini kantona da se ponovo vratimo Domu zdravlja Livno", kaže nam načelnik, napominjujući kako njega ne zanima koje je nacije ljekar.

Odlukom iz 2010. godine Grahovo je ostalo bez dva sanitetska vozila i nekoliko vrijednih medicinskih aparata jer su i oni otišli za Drvar.

"Prije mog dolaska na poziciju načelnika Bosansko Grahovo nije imalo apoteku pa se za običan lijek moralo ići u Livno ili Drvar. Sada smo otvorili apoteku, ali i pekaru koja isto tako nije postojala. Uspjeli smo prodati ciglanu i ona bi sada trebala početi raditi, a trebala bi zapošljavati 35 radnika, a kasnije još petneastak. Za ovaj grad to je ogroman pomak", priča nam naš sagovornik.

Projektom u vrijednosti od tri miliona KM poboljšano je vodosnabdijevanje, a načelnik navodi kako u skoro svim odlukama ima jednoglasnu podršku Općinskog vijeća.

Nekad se živjelo fenomenalno

Nekad se u Grahovu živjelo fenomenalno, prisjeća se načelnik, desetak hiljada stanovnika i najmanje hiljadu i po radnika koji su sa strane ovdje dolazili da rade. Spominju se poznata imena privrednih giganata Šipad i Unis, ranije spomenuta ciglana te neprikosnovena Šumarija koja je i danas aktivna.

"Bio je to gradić koji je mogao da živi od svog bogatstava i da hrani hiljade onih sa strane. Sad se sve okrenulo. Danas Općina ima dvadesetak zaposlenih, Šumarija stotinjak, Elektroprivreda dvadesetak...", priča nam načelnik općine koja po veličini teritorije spada u deset najvećih u BiH.

Ambiciozni načelnik navodi i niz projekata koji su aktuelni, a koji bi trebali popraviti kvalitet života u njegovoj općini, budžet je skoro udvostručen i osjeti se napredak.

Bosansko Grahovo depresivno je i jezivo na momente, ali ipak nakon razgovora s načelnikom i sagledavanja potencijala, vidite da može mnogo bolje. Vrijeme koje dolazi saveznik je Grahova, jer gore teško da može biti.

"Vrijeme koje dolazi saveznik je Grahova, jer gore teško da može biti." haha naravno da moze bit jos gore

[noel malcolm]

Povratničke priče: Bosna ne može biti u Francuskoj
Poslije rata sam i otišao vani da bih se jednog dana mogao vratiti. Vratio sam se ovdje i bavim se stočarstvom i voćarstvom. Bosna ne može biti u Francuskoj, jer Bosna je ovdje i to moramo shvatiti. Ovo su idealna područja za bavljenje stočarstvom. Oformio sam Farmu koza i ovaca 'Hamza'. Imam više od 200 ovaca i janjadi i oko 120 koza i jaradi. Počeli smo proizvoditi i sir. Kako će biti, vidjet ćemo”
Selo Gladovići udaljeno je od centra Srebrenice tridesetak kilometara, nalazi se u brdima s pogledom na rijeku Drinu i jezero Perućac. Prije rata je ovo bosansko selo brojalo gotovo sto kuća i oko 700 stanovnika. Danas je situacija sasvim drugačija, u selu je 20-ak kuća i isto toliko porodica.
Enver Hamzić se rodio u Gladovićima, a u ratu, kao i mnogi drugi, doživio je tešku porodičnu sudbinu. Tokom rata su mu ubijena tri brata. Po završetku rata odlazi u inostranstvo.

http://stav.ba/povratnicke-price-bosna- ... rancuskoj/

Ima i drugacijih srebrenickih sudbina.

Iz istog tog sela Gladovici, sam poznavao efendiju Nijaza Malagica, zavrsio je hivz (za hafiza) i odselio iz Tesnja u Sarajevo.

[Bosnjak na kvadrat]

Povratničke priče: Bosna ne može biti u Francuskoj
“U poljoprivredi je najlakše otvoriti radno mjesto. Međutim, imamo mi onih koji imaju mnogo svoje zemlje, ali je ne obrađuju niti žele iako su nezaposleni. Lakše je govoriti kako nema posla, nego raditi”, zaključuje Hamzić.

http://stav.ba/povratnicke-price-bosna- ... rancuskoj/

Jeste momci, samo ko je od vas rođen na selu, ko zna kako je ustati ranom zorom pa pravac u štalu.
Prvo valja očistiti izmet od goveda - sav se usmrdiš, pa dok ih nahraniš i napojiš, pa hajde onda na njivu. Jedva da imaš kad doručkovati. Povazdan prljav i smrdljiv. A litar mlijeka na otkupnoj stanici 0.5 KM (a možda čak i niže).
https://www.vecernji.ba/vijesti/najniza ... ga-1158568

Da bi prodao 2000 litara mlijeka mjesečno (a to je vjerujte jako velika količina) treba jako mnogo truda, a ostaje jako malo zarade jer hrana za goveda košta - ne može samo od sijena krava davati toliko mlijeka (jedna krava daje do 20 litara).
Dakle, objektivno, život na selu je jako težak: ustaješ sabahom ranim, a posao se završava sa mrakom. I nema praznika i vikenda - krava hoće da jede svaki dan, bio ti bolestan ili zdrav. A ako nemaš dosta mehanizacije tja posao je strašno naporan. I ne samo to, već i manje isplativ - pogledajte na gornjem linku: proizvodnja mlijeka u EU je dosta jeftinija iz razloga što oni rade baš na veliko i imaju svu potrebnu mehanizaciju.

[Mehmed beg Catic]

Povratničke priče: Bosna ne može biti u Francuskoj
“U poljoprivredi je najlakše otvoriti radno mjesto. Međutim, imamo mi onih koji imaju mnogo svoje zemlje, ali je ne obrađuju niti žele iako su nezaposleni. Lakše je govoriti kako nema posla, nego raditi”, zaključuje Hamzić.

http://stav.ba/povratnicke-price-bosna- ... rancuskoj/

Jeste momci, samo ko je od vas rođen na selu, ko zna kako je ustati ranom zorom pa pravac u štalu.
Prvo valja očistiti izmet od goveda - sav se usmrdiš, pa dok ih nahraniš i napojiš, pa hajde onda na njivu. Jedva da imaš kad doručkovati. Povazdan prljav i smrdljiv. A litar mlijeka na otkupnoj stanici 0.5 KM (a možda čak i niže).
https://www.vecernji.ba/vijesti/najniza ... ga-1158568

Da bi prodao 2000 litara mlijeka mjesečno (a to je vjerujte jako velika količina) treba jako mnogo truda, a ostaje jako malo zarade jer hrana za goveda košta - ne može samo od sijena krava davati toliko mlijeka (jedna krava daje do 20 litara).
Dakle, objektivno, život na selu je jako težak: ustaješ sabahom ranim, a posao se završava sa mrakom. I nema praznika i vikenda - krava hoće da jede svaki dan, bio ti bolestan ili zdrav. A ako nemaš dosta mehanizacije tja posao je strašno naporan. I ne samo to, već i manje isplativ - pogledajte na gornjem linku: proizvodnja mlijeka u EU je dosta jeftinija iz razloga što oni rade baš na veliko i imaju svu potrebnu mehanizaciju.

Sve je to istina ali istina je isto da svaki posao imao svojih dobrih i losih stvari. Znam ljude koji su fakultetski obrazovani, rade dobro placene poslove, kancelarija, kompjuter, na suhom, toplom na izgled posao snova ko iz one pjesme " poso je dobar a para lahka" ...i koji su psihicki pukli poslije par godina posla od stresa.

Tako da kako god da okrenes ne znas sta je gore ili bolje za nekoga ali jedno znam : nema napretka bez rada i truda i tezak posao je bolji nego biti bez posla.

[bilbo]

Predeverao sam razne poslove, pa i oko stocarstva i poljoprivrede. Za zivot i rad na selu moras biti fizicki zdrav i imati porodicu kao pripomoc, a u gradu ako te zapadne neki stresan posao, uvijek mozes napustiti ga i potraziti drugi. Taj izbor nema poljoprivrednik na selu.

[BosniaUser]

Danas je u Jajcu pred više hiljada prisutnih građana svečano otkriven spomenik šehidima i poginulim borcima Armije BiH
Bilo je prelijepo, osjećaj ponosa i tuge
https://www.facebook.com/media/set/?set ... 285&type=1





[imghttps://scontent-mxp1-1.xx.fbcdn.net/v/t35.0-12/24251387_10215309125504395_1634172698_o.jpg?oh=851d3f4da9e4b229a7c4d57250b296e2&oe=5A248DC3][/img]

[noel malcolm]

Danas je u Jajcu pred više hiljada prisutnih građana svečano otkriven spomenik šehidima i poginulim borcima Armije BiH
Bilo je prelijepo, osjećaj ponosa i tuge
https://www.facebook.com/media/set/?set ... 285&type=1





[imghttps://scontent-mxp1-1.xx.fbcdn.net/v/t35.0-12/24251387_10215309125504395_1634172698_o.jpg?oh=851d3f4da9e4b229a7c4d57250b296e2&oe=5A248DC3][/img]

Masala, povratismo Jajce bez ispaljenog metka, a vrijeme i dalje radi za nas!

[amkos]

Da, šta reći osim

Jaki, borbeni, uporni i snalažljivi su Bošnjaci iz Jajca. Sada im se sve vraća za taj trud.

[Mehmed beg Catic]

Priča iz Srebrenice: Može se i u Bosni od svog rada dobro i pošteno živjeti


Hamed i Mele kažu da im ni na pamet ne pada da sele negdje iz svog sela, a kamoli iz Bosne i Hercegovine

U vrijeme kada je vijest o odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine, trbuhom za kruhom postala svakodnevica, u srebreničkom selu Klotjevac na Drini susrećemo mlade ljude koji na odlazak i ne pomišljaju. Kažu da rade, žive dobro a mogli bi još i bolje da su u BiH političari pošteniji i sposobniji.

Razrušeno selo

Selo Klotjevac na četrdesetak kilometara od Srebrenice smjestilo se na obali rijeke Drine koja tu čini i vještačko jezero za potrebe hidroelektrane. U 64 kuće do rata se živjelo dobro od stočarstva i poljoprivrede, jer ovdje uspijeva sve čak i smokve. Povrh svega većina muškaraca je bila zaposlena u šumarstvu ili građevini jer to je Osat, zavičaj čuvenih neimara. Iz Klotjevca je poniklo puno učenih glava, inženjera, sudija,ljekara, profesora čak i univerzitetskih.

Kao i u bezbrojnim drugim selima u ovoj zemlji poslije rata zatičemo ruševine, korov i pustoš, ali života ipak ima. Istina, danas se u Klotjevcu stalno živi u svega 6 kuća. Ovo je lijep kraj pogodan za turizam, odmor, lov i ribolov pa mnogi izgradiše vikendice i povremeno dođu.

Povrh sela na uzvišenju sa kojeg puca prelijep pogled na Drinu, jezero i litice Tare na drugoj obali u Srbiji nalazi se lijepa, velika kuća, sa fasadom koju ni u gradovima nemaju, mnoge poslije rata obnovljene kuće. Ovdje žive braća Mešanović Hamed i Mehmedalija. Obojica su mladi ljudi u punoj snazi. Hamed je već i oženjen ima malu djecu.



Mele se ne predaje

Mehmedalija ili Mele, kako ga zovu još nije oženjen. Iako se to na
prvi pogled ne vidi, jer ne silazi sa snažnog motora na četiri točka, Meletove noge su oduzete, ne može da hoda. Uvijek nasmijan i raspoložen za šalu Mele o tome priča bez ustezanja:

„Dok smo bili u izbjeglištvu jedne zime sam pecao ribu. Led na zaleđenoj rijeci je pukao i ja sam naglavačke upao u ledenu vodu. Razboljeo sam se, imao problema sa kičmom i nakon dvije operacije, prije pet godina, noge su mi ostale nepokretne“,priča Mele.

Iako je na početku bilo teško, u svojoj glavi prihvatiti da više ne možeš hodati i što, šta drugo raditi, Mele nije klonuo duhom, nije se predao.

„Nikad se ni neću predati, radit ću šta mogu i koliko mogu. Uvijek sam bio, kako to kažu kod nas, živ, nemiran, volio sam raditi. Kad su mi noge ostale oduzete prvo me uhvatila neka apatija mislio sam da je moj život završen a onda sam se trznuo i počeo razmišljati šta i kako dalje. Pao mi je na um ovaj motor. Nismo ni znali da li ću ja to moći voziti ali brat mi ga je kupio i malo po malo sve sam to savladao. Navikao sam se sad na motor tako da mi se ponekad čini da kao da idem na svojim nogama. Sa njim stižem svuda“, priča Mele ne skidajući osmijeh sa lica.

Mešanovići su zadovoljni svojim životom

Priču dalje nastavlja drugi Mešanović, Hamed: “Bratova nesreća i meni je dala još više snage. Ujutro dok pijemo kafu, treba mu pola sata da se obuče, na kolicima da dođe do motora na koji ga popnemo i on tako na motoru uz pomoć dva ovčarska psa, čuva ovce. Kad ja radim u šumi ili orem, frezam i slično, moja žena oko kuće, djeca u školi, on je znao po cijeli dan na kiši biti sa kišobranom na motoru kod ovaca. To u meni budi neka osjećanja da idem naprijed i da radim ono što mogu i ne mogu“.

Hamed kaže da se ne žali na život, jer kako kaže vidi da se u mnogim mjestima u BiH živi lošije nego ovdje:

„Koliko je svijet para dao za Srebrenicu svi mi što danas živimo u ovoj opštini Bošnjaci, Srbi i drugi, mogli smo biti gazde, pravi domaćini da su političari koji su tu pomoć dijelili, radili to ravnomjerno, da su gledali da svako dobije nešto i to ono što mu je potrebno a ne da neki dobiju pet donacija, drugi ništa a da ne pričamo o onom što se prodalo i ljudi se vratili opet u federaciju ili su otišli vani. Dosta pomoći je sa kamiona na kamion pretovarano i odmah se iz Srebrenice vozilo za Tuzlu, Sarajevo i ko zna kud. Ja to ne govorim radi sebe jer hvala Bogu, imam dovoljno, meni manje više i ne treba ništa”, kazuje Hamed.



Na odlazak iz BiH i ne pomišljaju

Pitamo ga je li i on možda razmišljao da ode odavde negdje gdje se lakše i bolje živi?

„Ja i moj brat kad smo se vratili, on je tada bio pokretan. Da smo čekali pomoć opštine ili nekog drugog da od toga živimo ili da nam nešto daju i mi bi smo vjerovatno sada bili negdje u Njemačkoj, Švicarskoj i ko zna gdje. Nas troje moja supruga, ja i moj brat smo uzeli svoje živote u svoje ruke i poturili leđa da radimo i ostanemo ovdje, pa kako nam bude”.

Hamed kaže da su po povratku u rodno selo, na početku imali nešto pomoći od opštine i federacije, ali da su sve što danas imaju, stekli svojim znojem i upornošću.

“Prije 15 godina, došli smo na temelje porušene kuće bez igdje ičeg. Počeli smo sa četvoro jagnjadi koje sam kupio na Ozrenu i doveo ovamo kad smo se vratili. Danas hvala Bogu imamo stalno oko 120 do 150 ovaca a u proljeće sa jagnjadima do 250. Imamo trenutno nešto krupne stoke, dvije krave, dva bika, četiri junice, neki dan sam prodao dva bika. Ovaj traktor što sad imam mi je peti što sam promijenio od kako smo se vratili. Sve sam ih kupovao svojim novcem, ni jedan nisam dobio u donaciji”.

Hamed dalje govori da je glavna zarada od prodaje stoke ali ga komšije iz drugih sela zovu često da im nešto uradi sa mašinama ili traktorom pa se i tako nešto zaradi. Supruga radi u plasteniku i od toga dosta proda, zatim sir, kajmak i med su tražena roba kad je dobrog kvaliteta, a u Klotjevcu je sve prirodno.



„Od zarade sa ovog imanja sam napravio kuću i kupio tri placa u Federaciji što me koštalo ukupno oko 100 000 maraka. Imam sve potrebne mašine i priključke za traktor, sve smo to zaradili i kupili. Jedino se mnogo zahvaljujem UNDP-u koji mi je pomogao da napravim štalu za ovce. Pomogli su mi i u kupovini prikolice za traktor kosačice, vage i mašine za šišanje ovaca, dio para sam dao ja, dio oni. Sve drugo smo zaradili i hvala Bogu da je tako. Još da mi je brat ostao zdrav…”, sa sjetom u glasu govori Hamed.

Nesposobni političari na daju da narod bolje živi

Hamed i Mele kažu da im ni na pamet ne pada da sele negdje iz svog sela, a kamoli iz Bosne i Hercegovine, dok Mele dodaje:

„Može se ovdje itekako dobro živjeti. Još da imamo političare koji bi brinuli da narodu bude bolje umjesto što pred svake izbore pokušavaju da nas ponovo zavade. Nesposobni političari ne daju da narod bolje živi”.

Hamed kaže da oni nisu naučeni da mrze nikog, a uprkos svemu što se desilo valja živjeti dalje.

„Iz moje familije nije došlo 17- 18 najbližih od oca, amidže, pa dalje”, kazuje Hamed (nije došao ili nisu došli preko šume, ovdje je u narodu uobičajeni izraz za nestale padom Srebrenice op.autora). Bez obzira na sve to mi moramo gledati naprijed, moramo misliti o budućnosti, moramo živjeti dalje i sarađivati jer za mene su ljudi isti. Svaki čovjek koji pomogne drugom čovjeku, bez obzira koje je nacionalnosti, on je za mene čovjek. A ovi danas političari koji nas samo dijele na naše i njihove nište drugo i ne znaju. Ja tvrdim da bi jedan običan seljak kao npr. moj amidža Dulan što čuva ovce, bolje vodio opštinu pa i državu nego što je vode oni jer za to treba prije svega biti domaćin, misliti o svakom članu domaćinstva ali i o cijelom domaćinstvu i njegovom napretku. Tada bi nam svima u ovoj zemlji bilo bolje, nikom ne bi bilo tijesno i ne bi morao hljeba tražiti po bijelom svijetu”, završava priču Hamed Mešanović iz sela Klotjevac u opštini Srebrenica.

http://miruhbosne.com/?p=40608

[kosarkas]

https://www.fokus.ba/fokustv/selo-u-bih ... da/961634/

[Zmaj]

Stolačka ljepotica jedinstvenog minareta: Džamija u Dabrici ohrabrenje i pokretač stanovnika



Više od četiri vijeka otkako je prvi put izgrađena stolačka ljepotica, džamija Safer-age Begovića, poznata i kao džamija u Dabrici minareta jedinstvenog u osmanskoj arhitekturi, u obliku sahat-kule i sada plijeni svojom ljepotom. Nije stoga čudno što ju je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. godine proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Ni ratovi, a ni brojne elementarne nepogode koje su oštećivale i rušile džamiju nisu je uspjeli uništiti. Ona se uvijek ponovno uzdizala, još ljepša.

Džamija je građena od lomljenog kamena, a na natpisu iznad njenih ulaznih vrata i sada stoji svjedočanstvo o njenoj gradnji. Natpis je smješten u četiri elipsasta polja i ispisan lijepim nesh-dželi pismom. S obzirom kako je tarih veoma uspješno izveden vjeruje se kako je pisan u Carigradu (Istanbulu).

– Minaret u obliku sahat kule –

“Džamija u Dabrici je jedna od najstarijih u istočnoj Hercegovini, a samim tim ta činjenica govori o njenom značaju. Na natpisu iznad ulaznih vrata možemo pročitati da je sagrađena početkom 17. stoljeća, odnosno da je građena od 1610. do 1611. i da ju je sagradio Safer-aga Begović za kojeg neki kažu da je iz Turske, a neki pak, kažu da je iz Podgorice”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Mersad efendija Šabanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Stolac.

Osim što spada u jednu od najstarijih džamija u istočnoj Hercegovini posebna je potvrđuje i efendija Šabanović i po svom minaretu.

Osim džamije u Dabrici minarete u obliku sahat kule imaju još jedino Avdića džamija na Planoj (Bileća) Čelebića džamija u Donoj Bijenji i džamija u Kruševljanima (Nevesinje).

Još dvije džamije iste arhitekture treba da se obnove, a to su džamija Hasan-paše Predojevića u Bileći i Telarevića džamija u Bijeljanima kod Fatnice.

“Munara je sagrađena na jedan specifičan način što nije uobičajno kod naših bosanskohercegovačkih munara. Ona je na prvi pogled ili posjetiocima koji prvi put dolaze interesantna zato što ne viđaju takve munare u svakodnevici uz džamije. Munara je građena na četiri ugla, četverougla je, a bila je visine 15 metara. Prilikom vremenskih nepogoda 1889.godine, jakih vjetrova srušena je do pola tako da je ponovno sagrađena nešto niža nego je prije bila. Bila je u tom obliku sve do 1993. godine kada je srušena. Proglašena je nacionalnim spomenikom 2003. godine, a obnovljena je i svečano otvorena 7. jula 2012. godine”, kaže efendija Šabanović.



Dabrica i četiri zaseoka, ranije mahale, koji joj gravitiraju nalaze se u sjeveroistočnom dijelu stolačke općine. Do tog mjesta udaljenog od Stoca 21 kilometar vodi loša cesta, na pojedinim dionicama i makadam, koja se kod Maslina odvaja od ceste Stolac-Čapljina.

Od osnivanja blagajskog kadiluka 1469. godine, pa sve do njegovog ukidanja 1851. godine Dabrica se u administrativno-sudskom pogledu nalazila u njegovom sastavu. Dabrica se spominje kao džemat kojem su pripadale mahale Bračići, Brijeg (Bajir-brijeg), Maričin gaj (Maričnjak) i Miljanovići (Miljanovica).

– Klanjanje Bajram-namaza tradicija i obaveza u Dabrici –

“Što se tiče značaja, u ovakvom jednom mjestu koje je udaljeno od Stoca, grada 21 kilometar, koje je nekada bilo naseljeno sa četiri mahale, zaseoka, svakako da je bila velika potreba za takvim jednim vjerskim objektom, duhovnim centrom, džamijom koja je okupljala vijernike u to vrijeme. Ona je i nakon rata bila veliki poticaj, veliko ohrabrenje i pokretač da se ljudi vrate u ovo mjesto, Dabricu”, naveo je efendija Šabanović.

Također, aktivnosti koje sada imaju i koje provode, navodi efendija Šabanović, su rjeđe zbog vjernika koji nedostaju, koji su raseljeni diljem svijeta, međutim, ističe, oni se opet kada treba okupe.

“Ova džamija je ta koja okuplja vjernike, posebno u ramazanu, gdje imamo teraviju, iftar. Ovo je jedno od rijetkih mjesta i džamija koje su ovako udaljene i koje nemaju puno stalnih vjernika, odnosno stanovnika koji u tom mjestu stalno žive, ali uspijeva da opstane”, ističe efendija Šabanović.

No, džamija u Dabrici je jedna od rijetkih, navodi, u kojoj se klanja Bajram-namaz i u koju napune stanovnici tog mjesta bez obzira gdje oni živjeli i koliko su udaljeni od mjesta, odnosno koliko su raseljeni.

“Opet kada Bajram dođe oni se svi okupe ovdje i sigurno da to ima veliku težinu i veliki značaj, to okupljanje tih stanovnika ovog mjesta i tih vjernika pa makar to bilo jednom ili dva puta godišnje”, navodi efendija Šabanović.

Naglašava kako je upravo obnova vjerskih objekata, džamija bio veliki podstrek ljudima da se vrate.



“Mi smo to iskusili na našem Medžlisu Islamske zajednice Stolac, području Hercegovine da ljudi su bili neodlučni, nisu ozbiljno i smjelo, hrabro razmišljali o povratku sve dok nije počela gradnja, odnosno obnova džamija. Jer, nekako ljudi vide, kada se počne graditi džamija, temelji džamije da će tu biti života. Jer, i sama džamija je možemo kazati temelj povratka. Ljudi tu vide jednu sigurnost da će tu uspjeti povratak, da će se oni vratiti i da će džamija biti garant njihovog opstanka. Ustvari da je to jedna garancija za njihovu bolju budućnost da oni u tom mjestu imaju nadu u bolji život, prosperitet, imaju nadu da će ostati na tim svojim ognjištima i u svojim mjestima. Nekako džamija ulijeva tu sigurnost. I možemo slobodno kazati na osnovu prakse koju imamo kada su obnove džamija u povratničkim mjestima da su one taj stub povratka”, poručio je efendija Šabanović.

– Mjesto na 70 izvora –

Stoga efendija Šabanović vjeruje u opstojnost ljudi u Dabrici, bez obzira što je ona nakon Dejtonskog sporazuma pripala opštini Berkovići, odnosno entitetu RS.

“Ako ih ne bi džamija ovdje zadržala, ne znam šta bi drugo. I ova okupljanja u toku ramazana i na iftarima i na Bajram to dokazuju, da se oni ne odriču svog kraja. Ta praksa na našem Medžlisu Islamske zajednice Stolac je izuzetak. To je nešto što je vrijedno spomenuti da ljudi ovdje održavaju, odnosno nastoje da očuvaju ne samo džamiju nego da očuvaju i vakufsku imovinu i hareme. Dabrica je poznata na našem području, Medžlisu Islamske zajednice Stolac kao selo odnosno džemat koji itekako vodi računa o kulturnim zaostavštinama, o haremima, džemat koji se trudi, odnosno džematlije koji ulažu u održavanje i ne mogu se pomiriti sa tim da se u džamiji ne klanja, odnosno da se u Dabrici ne klanja Bajram i da se oni ne okupljaju u Dabrici, za Bajram”, poručuje efendija Šabanović.

Navodi da je Dabrica ovakva kakva jeste bogata sa svojim prirodnim resursima, poznata po izvorima, a, kaže efendija Šabanović, stari spominju da ima preko 70 izvora što je za Hercegovinu jedan veliki izazov, nešto što je posebno vrijedno i nešto što zaslužuje pažnju.

“To privlači ljude također, kao i zemlja koja se obrađuje, a koja je posebna i sve ovo što ima Dabrica, što nudi Dabrica. Da je ne znam gdje i kome pripala, da se ne znam gdje nalazi opet ne bi ona pala u zaborav i ne bi izgubila tu svoju vrijednost. Istina je da je nakon rata da Dabrica pripala novonastaloj opštini Berkovići i da se administracija i sve što je vezano za pravne postupke i tu administraciju vodi u opštini Berkovići. Ali, to ništa ne remeti i ne narušava taj osjećaj i važnost i raspoloženje i spremnost ljudi da i dalje Dabricu i drže i smatraju svojom i da joj posvećuju veliku pažnju”, cijeni efendija Šabanović.

Kaže kako je zimski period malo teži za Dabricu zbog pristupa koji je lošiji, nego što je sama Dabrica kao mjesto ili selo.

“Trenutno u zimskom periodu sveukupno bošnjačkih kuća ili porodica ne prelazi broj deset, dok ljeti imamo 24 koje smo mi evidentirali, sa kojim kontaktiramo i koje posjećujemo i obilazimo u ljetnom periodu. Imamo posebno vikendom ljudi koji dolaze ovdje da obrađuju svoju zemlju i u ljetnom periodu kada su godišnji odmori. Tradicionalni mevlud se održava u Dabrici početkom, odnosno prve subote u julu, a obilježava se i dan sjećanja na rušenje, odnosno obnovu džamije. Sjećamo se i obilježavamo godišnjicu stradanja Bošnjaka koja su bila u Dabrici u toku rata”, navodi efendija Šabanović.

– Nova džamija u Dlancu –

U haremu džamije stoji spomen obilježje izgrađeno 2013. godine kao podsjetnik na tri šehida ubijena u Dabrinici kao i 14 stanovnika starije životne dobi koji su ubijeni.

Osim Dabrice, sela koja su pripala gt, odnosno opštini Berkovići, a dio su Medžlisa Islamske zajednice Stolac je Ljubljanica, gdje također živi nekoliko bošnjačkih povratnika, doduše, kaže efendija Šabanović, puno manje nego u Dabrici.

“Također, imamo Donju i Gornju Bitunju, na putu prema Žegulji, odnosno Ljubinju, kao i samu opštinu Ljubinje koja također, pripada Medžlisu Islamske zajednice Stolac. To su mjesta koja su pripala gt poslje rata. Inače, Medžlis Islamske zajednice Stolac obuhvata četiri općine/opštine, a to su Berkovići, Ljubinje, Stolac i Neum sa svojim džematima u Hrasnom i Rabranima”, navodi efendija Šabanović.

Kaže kako vjerski život i vjerske aktivnosti dobro funkcionišu na prostoru Medžlisa islamske zajednice Stolac.



“To je zadovoljilo potrebe i očekivanja vjernika. Međutim, ono što bi uveliko doprinijelo i poboljšalo rad Medžlisa Islamske zajednice Stolac jeste obnova vakufske imovine. Medžlis Islamske zajednice Stolac je poznat da ima puno vakufske imovine koja je porušena u proteklom ratu, koju treba obnoviti, a koja bi poboljšala rad, odnosno poboljšala funkcionisanje Medžlisa Islamske zajednice Stolac”, ističe efendija Šabanović.

Naglašava kako su svi vjerski objekti obnovljeni, te da je ostala još džamija na Starom gradu, Veli-dedina džamija koja je napravljena za vrijeme Osmanskog carstva, a srušena za vrijeme Austrougarske kao ona koja nije revitalizirana.

Efendija Šabanović kaže kako je Medžlis Islamske zajednice Stolac napredovao više nego je to bilo prije rata. Tako ističe da su u nekim mjestima gdje su bili samo mejtefi, odnosno mesdžidi tu su sada sagrađene džamije sa munarama. Jedno od takvih mjesta je naselje Žegulja, odnosno Dlanac gdje je napravljena nova džamija koja nikada nije bila tu. Također, još neki džemati, navodi efendija Šabanović su unaprijedili svoje vjerske objekte.

– Musafirhana preporodila Stolac –

Ističe da pored vjerskih objekata zasigurno veliku važnost imaju i drugi vakufski objekti, a većina njih u gradu Stocu, neki i u strogom centru koji su imaju veliku važnost za Medžlis Islamske zajednice Stolac, pa će kako kaže efendija Šabanović, njihov povratak u vlasništvo i obnova biti u fokusu budućeg djelovanja.

Već je ističe, popravljena Musafirhana, koja je uveliko popravlila stanje u Medžlisu Islamske zajednice Stolac kako materijalno, tako i cjelokupno stanje, jer je sam grad Stolac dobio jednu novu sliku kako za građane Stoca, tako i za ljude koji posjećuju Stolac, za turiste.

“Otvorenje Musafirhane, odnosno njen rad je otvorilo grad, odnosno privuklo je posjetioce, turiste. To je nešto što je nedostajalo Stocu i što je bio veliki nedostatak. Sada je to veliko bogatstvo, velika vrijednost. I drugi vakufski objekti, a ima ih puno u Stocu, kao što su vakufske kuće ili stanovi, objekti za mektebe koji su prije bili u našem vlasništvu čak i osnovne škole to nam je sada na redu da se fokusiramo. Želimo da obnovimo i ostatak vakufske imovine kako bi Medžlis Islamske zajednice Stolac funkcionisao u punom kapacitetu i kako bi mogao da bude samostalan, te da radi i djeluje bez poteškoća i problema”, poručio je Mersad efendija Šabanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Stolac.

http://miruhbosne.com/?p=40989

[Zmaj]

Izbjegli Hrvati više od 20 godina žive u barakama od 20 kvadrata, ispod kreveta ‘navrate’ im zmije i miševi









Ljeti je unutra više od 50 stupnjeva, a zimi se neka pristojna temperatura postiže samo dok radi grijalica. Vjetar puše kroz napukline u “zidovima”, a pur pjena koja drži krovove je popustila te se u barake ulijeva voda, piše Večernji list BiH. Nerijetko ispod kreveta nalaze zmije i miševe. Zimi se kupaju na minusu, i djeca i odrasli, jer se baraka u kojoj se nalaze tuš kabine i WC-ovi ne grije... Nije riječ o prizoru iz neke daleke afričke zemlje, nego o kolektivnom centru u Tasovčićima, svega nekoliko kilometara udaljenom od samog središta općine Čapljina. U centru već više od dvadeset godina žive Hrvati izbjegli iz Vareša, Kaknja, Travnika, Konjica... Život ili ne Do prije par godina u ovim trošnim barakama živjelo ih je više od petsto, danas ih je ostalo pedesetak, a među njima i četverogodišnje dijete. Ovaj kolektivni centar posjetili smo nakon sastanka Davora Čordaša, ministra za izbjeglice i raseljene osobe genocidne i Smiljana Vidića, načelnika Čapljine, na kojem je glavna tema bila izgradnja dviju stambenih zgrada na Modriču u okviru projekta regionalnog stambenog programa, piše Večernji list BiH.

Plan je na Modriču (brdo iznad Čapljine) izgraditi dvije zgrade s ukupno 44 stana u koje će se smjestiti korisnici kampa u Tasovčićima i oni ljudi koji još uvijek koriste alternativni smještaj. Pred kampom sjede dvojica muškaraca. Jedan je šezdesetih, a drugi ima nešto više od trideset godina. Niti jedan od njih ne radi, a barake do kojih se dolazi makadamskim putom punim blatnjavih lokvi, obojici su adresa već gotovo petnaest godina. Žive dan po dan. Stariji od njih, Ivica, pita što smo trebali, a na naš odgovor da smo novinari i želimo vidjeti kako žive, odmah se ustaje kako bi nas proveo kroz redove trošnih baraka jednog od posljednjih kolektivnih centara u Bosni i Hercegovini. Oko baraka trava je uredno pokošena, nema smeća niti bačenih opušaka. Iako trošno i dotrajalo, sve nekako djeluje uredno. U prolazima između nema nikakvih stvari. Sve što imaju stanovnici ovog centra drže u svojih dvadeset kvadrata. Ispred nekih baraka su klupe, uredno obojene i složene. Tu se preostali stanovnici ovog centra okupljaju kako bi razmijenili koju riječ o teškoj sudbini koja ih je zatekla. Većina njih ne želi razgovarati s novinarima, mlađi se srame jer ih ionako sredina ne prihvaća. - Govore nam da smo kampaši, to posebno pogađa djecu jer se osjećaju manje vrijednima. Moja kći je puno puta došla kući plačući zbog takvih stvari, ali sam joj cijelo vrijeme govorio da nismo mi krivi što nam je ovakva sudbina i da nije ona ništa lošija osoba samo zato što živi u kampu. Ali, znate, teško je to prihvatiti. Ja sam prije rata imao sve - počinje svoju priču Ivica dok nas provodi kroz kamp. Ivica je rodom iz Kaknja. Sa samo trideset godina izgradio je kuću, opremio je i čak uveo centralno grijanje u nju. - Sve sam bio završio, i baš kad smo supruga i ja trebali polako početi normalno raditi i živjeti, došao je rat. Kuća u koju sam uložio sve zapaljena je, uništena i nikada nije obnovljena.

Jednom sam pokušao nešto preko stranih organizacija riješiti kako bi se obnovila, ali su me uvjetovali da nađem još šest-sedam susjeda da se vrate u Kakanj pa da se kolektivno sve obnovi. Međutim, nitko nije htio, a i koga ću ja nagovarati da se vraća u neizvjesnost veću nego što je ovdje - nastavlja Ivica koji trenutačno u baraci živi sam, djeca su otišla svatko svojim putem. Snašli su se. Umjesto obnove te kuće, sav novac koji je imao uložio je u zemljište i početak gradnje kuće u Čapljini, riječ je o nekih 14.000 KM. Izlio je mrtvu deku i tu je sve stalo. Novca za dalje nema te bi mu puno značila pomoć da završi svoju kuću na svome, tu u Čapljini, gdje je proveo pola svoga života. Prije života u kampu u Tasovčićima, Ivica je s obitelji izbjegao u Njemačku. Tamo je, kaže, to bilo puno drukčije nego ovdje. - Kao izbjeglice dobili smo stan, država nam je plaćala sve, a hranu smo dobivali svaki tjedan. Onda je jednog dana došao dopis kako se moramo vratiti u BiH, da naša država jamči kako će nam osigurati uvjete za život. Vratili smo se u BiH, u Čapljinu. Najprije smo se uselili u neku muslimansku kuću. Tu smo bili kratko jer se obitelj čija je ta kuća bila vratila u nju. Onda me je bivša voditeljica kolektivnog centra optužila da na silu želim ući centar. Zvala je i policiju na mene. Znate, nije se tu moglo doći samo tako. Trebala je nekakva vrsta veze i za ulazak u centar - kaže Ivica. Njegovu priču potvrđuje i starija žena iz barake do njega. Ona je s djecom jedno vrijeme čak živjela i u vagonima dok nije uspjela naći “vezu” za barake. Čekajući stanove Koliko god im život bio težak, stanovnici ovog kolektivnog centra govore da uvijek može biti gore. Što ako ostanu bez ikakva krova nad glavom?

Barake koje su građene za svega četiri, pet godina, već su dotrajale, neke se raspadaju, plastične ploče od kojih su građene pucaju, ali njima su one i dalje jedini krov nad glavom koji imaju. Djeca su im se tu rađala, mnogi su ih udali i oženili iz baraka. Ipak, tu gdje sada žive naučili su kako preživjeti iz dana u dan. Mlađi, a i poneki stariji koji nemaju nikakva primanja, traže staro željezo i prodaju. Dio njih živi od mirovine. Riječ je o minimalnim iznosima, ali oni nekako uspiju skrpati kraj s krajem. Nekad dođe netko i s donacijama. Uglavnom je riječ o hrani, ali i to je stanovnicima ovog centra veliko. - Ima i pet-šest onih koji nemaju nikakva primanja. Stariji su i ne mogu više ni raditi, oni žive samo od tih donacija. Ne znam kako uspijevaju - govori nam Ivica otvarajući vrata da uđemo u njegovu baraku. - Evo vidite, takve su, manje-više, sve - komentira dok ulazimo u prostor od dvadeset kvadrata u kojem je smješteno sve, od kuhinje, dnevnog boravka do sobe. Ivici je, kaže, to i dovoljno, međutim, ima slučajeva gdje cijela obitelj živi u takvom prostoru. - Najgore je gdje su i muška i ženska djeca, uvijek jedna moraju izlaziti vani dok se druga presvlače. Znate, nezgodno je to. Dobro je dok su mali, ali već kad porastu, tu se neke stvari mijenjaju, pa nerijetko stavljaju razne paravane između kreveta kako bi osigurali barem malo privatnosti - navodi Ivica. Opisao nam je i kako izgleda kišni dan u baraci. - Budući da je krov od aluminijskih ploča, kad pada kiša ili tuča to vam unutra zvuči kao da netko prosipa kamion pijeska na taj krov. Dvije osobe koje su unutra ne mogu čuti jedna drugu od te buke, ali se nekako s godinama čovjek i na to navikne - priča nam ovaj pedesetdevetogodišnjak. U međuvremenu su do nas stigle još dvije stanovnice centra. Žene srednjih godina. Ljuba i Amela. Obadvije imaju djecu koja su rođena u ovom kampu.

Za drukčiji život praktično i ne znaju. To da se kupaju u kolektivnim kupaonicama na temperaturama od minus 3, 4 bez grijanja, za njih je postalo normalno. Veliko im je što imaju toplu vodu. Jednostavno su se navikli na takve uvjete i rijetko su, kažu, bolesni. Kroz šalu govore kako ih ovakav način života “čeliči”, te gripa u ovaj kolektivni centar rijetko svraća. Ljuba i Amela su nešto načule za gradnju zgrada i zatvaranje kolektivnog centra , međutim, pravih informacija nemaju. - Evo, neki dan su tu bili neki ljudi, kažu da su iz ministarstva i da se strpimo još godinu-dvije dana - kaže Amela, dodavši kako im ništa više nije rečeno. Ivica je nešto više upućen u situaciju jer je te iste ljude zaustavio i pitao ih hoće li se stanovi plaćati, gdje će se nalaziti, tko će imati pravo na njih. Tako je njemu rečeno kako će se najvjerojatnije za stanove morati izdvajati određena svota. - To će biti socijalni stanovi. Što će se plaćati i koliko, to ćemo vidjeti. Struja i voda sigurno, a koliko će se za stan morati izdvajati, to ne znam. Ja sam pitao pa su mi bili rekli da će se plaćati marku-dvije po kvadratu mjesečno.

Onaj tko ne bude mogao plaćati, navodno će mu općina snositi troškove. Jer, u kampu ima nekoliko osoba koje nemaju nikakva primanja. Ovdje plaćamo struju, ne plaćamo odvoz smeća i vodu niti najamninu što živimo ovdje - kaže Ivica. Ljuba nastavlja kako je ona čula da će imati pravo na dvosoban stan. - Ali ja imam dvojicu sinova s više od 30 godina. Kako će oni u tu jednu sobu? Što ako se sutra jedan od njih oženi? Ako će nam već graditi te neke stanove, onda bi nam valjda ti uvjeti trebali biti bolji nego ovdje gdje već tako živimo u skučenim prostorima - kaže Ljuba kojoj smeta i činjenica da će u stanovima moći ostati samo dok su im živi roditelji. - Rečeno mi je i da taj stan neće pripadati mojoj djeci. Znači kad ja umrem, oni tu više neće moći biti. To nije pošteno - nastavlja ova žena, ističući kako nije sigurna koliko je najavljena gradnja stanova dobro rješenje za ljude u ovom kampu. I drugi su skeptični vezano uz spomenute stanove. Dio njih ne vjeruje da će centar ikada biti zatvoren jer su im u nešto više od dvadeset godina, koliko on postoji, već puno puta govorili da će se naći rješenje za njih, da će dobiti normalan krov nad glavom, dosad su to bila samo pusta obećanja.- Znate, puno starih je umrlo ovdje u ovim barakama vjerujući u ta obećanja... - rekli su nam na kraju ovog posjeta.

https://www.vecernji.ba/vijesti/izbjegl ... vi-1219899

[Zmaj]

20 Years Later, a Bosnian Returns to His War-Scarred Home
https://www.nationalgeographic.com/phot ... rzegovina/

[edinmaslic]

Izbjegli Hrvati više od 20 godina žive u barakama od 20 kvadrata, ispod kreveta ‘navrate’ im zmije i miševi









Ljeti je unutra više od 50 stupnjeva, a zimi se neka pristojna temperatura postiže samo dok radi grijalica. Vjetar puše kroz napukline u “zidovima”, a pur pjena koja drži krovove je popustila te se u barake ulijeva voda, piše Večernji list BiH. Nerijetko ispod kreveta nalaze zmije i miševe. Zimi se kupaju na minusu, i djeca i odrasli, jer se baraka u kojoj se nalaze tuš kabine i WC-ovi ne grije... Nije riječ o prizoru iz neke daleke afričke zemlje, nego o kolektivnom centru u Tasovčićima, svega nekoliko kilometara udaljenom od samog središta općine Čapljina. U centru već više od dvadeset godina žive Hrvati izbjegli iz Vareša, Kaknja, Travnika, Konjica... Život ili ne Do prije par godina u ovim trošnim barakama živjelo ih je više od petsto, danas ih je ostalo pedesetak, a među njima i četverogodišnje dijete. Ovaj kolektivni centar posjetili smo nakon sastanka Davora Čordaša, ministra za izbjeglice i raseljene osobe genocidne i Smiljana Vidića, načelnika Čapljine, na kojem je glavna tema bila izgradnja dviju stambenih zgrada na Modriču u okviru projekta regionalnog stambenog programa, piše Večernji list BiH.

Plan je na Modriču (brdo iznad Čapljine) izgraditi dvije zgrade s ukupno 44 stana u koje će se smjestiti korisnici kampa u Tasovčićima i oni ljudi koji još uvijek koriste alternativni smještaj. Pred kampom sjede dvojica muškaraca. Jedan je šezdesetih, a drugi ima nešto više od trideset godina. Niti jedan od njih ne radi, a barake do kojih se dolazi makadamskim putom punim blatnjavih lokvi, obojici su adresa već gotovo petnaest godina. Žive dan po dan. Stariji od njih, Ivica, pita što smo trebali, a na naš odgovor da smo novinari i želimo vidjeti kako žive, odmah se ustaje kako bi nas proveo kroz redove trošnih baraka jednog od posljednjih kolektivnih centara u Bosni i Hercegovini. Oko baraka trava je uredno pokošena, nema smeća niti bačenih opušaka. Iako trošno i dotrajalo, sve nekako djeluje uredno. U prolazima između nema nikakvih stvari. Sve što imaju stanovnici ovog centra drže u svojih dvadeset kvadrata. Ispred nekih baraka su klupe, uredno obojene i složene. Tu se preostali stanovnici ovog centra okupljaju kako bi razmijenili koju riječ o teškoj sudbini koja ih je zatekla. Većina njih ne želi razgovarati s novinarima, mlađi se srame jer ih ionako sredina ne prihvaća. - Govore nam da smo kampaši, to posebno pogađa djecu jer se osjećaju manje vrijednima. Moja kći je puno puta došla kući plačući zbog takvih stvari, ali sam joj cijelo vrijeme govorio da nismo mi krivi što nam je ovakva sudbina i da nije ona ništa lošija osoba samo zato što živi u kampu. Ali, znate, teško je to prihvatiti. Ja sam prije rata imao sve - počinje svoju priču Ivica dok nas provodi kroz kamp. Ivica je rodom iz Kaknja. Sa samo trideset godina izgradio je kuću, opremio je i čak uveo centralno grijanje u nju. - Sve sam bio završio, i baš kad smo supruga i ja trebali polako početi normalno raditi i živjeti, došao je rat. Kuća u koju sam uložio sve zapaljena je, uništena i nikada nije obnovljena.

Jednom sam pokušao nešto preko stranih organizacija riješiti kako bi se obnovila, ali su me uvjetovali da nađem još šest-sedam susjeda da se vrate u Kakanj pa da se kolektivno sve obnovi. Međutim, nitko nije htio, a i koga ću ja nagovarati da se vraća u neizvjesnost veću nego što je ovdje - nastavlja Ivica koji trenutačno u baraci živi sam, djeca su otišla svatko svojim putem. Snašli su se. Umjesto obnove te kuće, sav novac koji je imao uložio je u zemljište i početak gradnje kuće u Čapljini, riječ je o nekih 14.000 KM. Izlio je mrtvu deku i tu je sve stalo. Novca za dalje nema te bi mu puno značila pomoć da završi svoju kuću na svome, tu u Čapljini, gdje je proveo pola svoga života. Prije života u kampu u Tasovčićima, Ivica je s obitelji izbjegao u Njemačku. Tamo je, kaže, to bilo puno drukčije nego ovdje. - Kao izbjeglice dobili smo stan, država nam je plaćala sve, a hranu smo dobivali svaki tjedan. Onda je jednog dana došao dopis kako se moramo vratiti u BiH, da naša država jamči kako će nam osigurati uvjete za život. Vratili smo se u BiH, u Čapljinu. Najprije smo se uselili u neku muslimansku kuću. Tu smo bili kratko jer se obitelj čija je ta kuća bila vratila u nju. Onda me je bivša voditeljica kolektivnog centra optužila da na silu želim ući centar. Zvala je i policiju na mene. Znate, nije se tu moglo doći samo tako. Trebala je nekakva vrsta veze i za ulazak u centar - kaže Ivica. Njegovu priču potvrđuje i starija žena iz barake do njega. Ona je s djecom jedno vrijeme čak živjela i u vagonima dok nije uspjela naći “vezu” za barake. Čekajući stanove Koliko god im život bio težak, stanovnici ovog kolektivnog centra govore da uvijek može biti gore. Što ako ostanu bez ikakva krova nad glavom?

Barake koje su građene za svega četiri, pet godina, već su dotrajale, neke se raspadaju, plastične ploče od kojih su građene pucaju, ali njima su one i dalje jedini krov nad glavom koji imaju. Djeca su im se tu rađala, mnogi su ih udali i oženili iz baraka. Ipak, tu gdje sada žive naučili su kako preživjeti iz dana u dan. Mlađi, a i poneki stariji koji nemaju nikakva primanja, traže staro željezo i prodaju. Dio njih živi od mirovine. Riječ je o minimalnim iznosima, ali oni nekako uspiju skrpati kraj s krajem. Nekad dođe netko i s donacijama. Uglavnom je riječ o hrani, ali i to je stanovnicima ovog centra veliko. - Ima i pet-šest onih koji nemaju nikakva primanja. Stariji su i ne mogu više ni raditi, oni žive samo od tih donacija. Ne znam kako uspijevaju - govori nam Ivica otvarajući vrata da uđemo u njegovu baraku. - Evo vidite, takve su, manje-više, sve - komentira dok ulazimo u prostor od dvadeset kvadrata u kojem je smješteno sve, od kuhinje, dnevnog boravka do sobe. Ivici je, kaže, to i dovoljno, međutim, ima slučajeva gdje cijela obitelj živi u takvom prostoru. - Najgore je gdje su i muška i ženska djeca, uvijek jedna moraju izlaziti vani dok se druga presvlače. Znate, nezgodno je to. Dobro je dok su mali, ali već kad porastu, tu se neke stvari mijenjaju, pa nerijetko stavljaju razne paravane između kreveta kako bi osigurali barem malo privatnosti - navodi Ivica. Opisao nam je i kako izgleda kišni dan u baraci. - Budući da je krov od aluminijskih ploča, kad pada kiša ili tuča to vam unutra zvuči kao da netko prosipa kamion pijeska na taj krov. Dvije osobe koje su unutra ne mogu čuti jedna drugu od te buke, ali se nekako s godinama čovjek i na to navikne - priča nam ovaj pedesetdevetogodišnjak. U međuvremenu su do nas stigle još dvije stanovnice centra. Žene srednjih godina. Ljuba i Amela. Obadvije imaju djecu koja su rođena u ovom kampu.

Za drukčiji život praktično i ne znaju. To da se kupaju u kolektivnim kupaonicama na temperaturama od minus 3, 4 bez grijanja, za njih je postalo normalno. Veliko im je što imaju toplu vodu. Jednostavno su se navikli na takve uvjete i rijetko su, kažu, bolesni. Kroz šalu govore kako ih ovakav način života “čeliči”, te gripa u ovaj kolektivni centar rijetko svraća. Ljuba i Amela su nešto načule za gradnju zgrada i zatvaranje kolektivnog centra , međutim, pravih informacija nemaju. - Evo, neki dan su tu bili neki ljudi, kažu da su iz ministarstva i da se strpimo još godinu-dvije dana - kaže Amela, dodavši kako im ništa više nije rečeno. Ivica je nešto više upućen u situaciju jer je te iste ljude zaustavio i pitao ih hoće li se stanovi plaćati, gdje će se nalaziti, tko će imati pravo na njih. Tako je njemu rečeno kako će se najvjerojatnije za stanove morati izdvajati određena svota. - To će biti socijalni stanovi. Što će se plaćati i koliko, to ćemo vidjeti. Struja i voda sigurno, a koliko će se za stan morati izdvajati, to ne znam. Ja sam pitao pa su mi bili rekli da će se plaćati marku-dvije po kvadratu mjesečno.

Onaj tko ne bude mogao plaćati, navodno će mu općina snositi troškove. Jer, u kampu ima nekoliko osoba koje nemaju nikakva primanja. Ovdje plaćamo struju, ne plaćamo odvoz smeća i vodu niti najamninu što živimo ovdje - kaže Ivica. Ljuba nastavlja kako je ona čula da će imati pravo na dvosoban stan. - Ali ja imam dvojicu sinova s više od 30 godina. Kako će oni u tu jednu sobu? Što ako se sutra jedan od njih oženi? Ako će nam već graditi te neke stanove, onda bi nam valjda ti uvjeti trebali biti bolji nego ovdje gdje već tako živimo u skučenim prostorima - kaže Ljuba kojoj smeta i činjenica da će u stanovima moći ostati samo dok su im živi roditelji. - Rečeno mi je i da taj stan neće pripadati mojoj djeci. Znači kad ja umrem, oni tu više neće moći biti. To nije pošteno - nastavlja ova žena, ističući kako nije sigurna koliko je najavljena gradnja stanova dobro rješenje za ljude u ovom kampu. I drugi su skeptični vezano uz spomenute stanove. Dio njih ne vjeruje da će centar ikada biti zatvoren jer su im u nešto više od dvadeset godina, koliko on postoji, već puno puta govorili da će se naći rješenje za njih, da će dobiti normalan krov nad glavom, dosad su to bila samo pusta obećanja.- Znate, puno starih je umrlo ovdje u ovim barakama vjerujući u ta obećanja... - rekli su nam na kraju ovog posjeta.

https://www.vecernji.ba/vijesti/izbjegl ... vi-1219899

Ja ih ne bih nazvao izbjeglim Hrvatima.To su preseljeni katolici iz srednje Bosne u Hercegovinu,ciljano od strane zločinačke paradržave "hb" ciljem jačanje šokačke pozicije u Stocu i Čapljini.Nakon što je ARBiH porazila HVO u:Bugojnu,Kaknju,Travniku,Zenici svaki katolik koji nije činio zločine i ko je htio mogao je ostati živjeti na svome.Neki katolici su i ostali.Nakon rata HDZ nije dao šokcima da se vraćaju u općine van zamišljenje "hb".Tako da danas katolika skoro da i nema u općinama koje ARBiH odbranila od napada HVO-a,a skoro su nestali i šokci naseljeni u te Tasovčiće,Bobanovo,Šuškovo i ostale ustaške vukojebine.

[Drina]

Zašto nas tamo nema?

Između slavne prošlosti i krvavog stradanja Bošnjaci u istočnoj Hercegovini ostali su bez budućnosti

http://stav.ba/zasto-nas-tamo-nema/

[kosarkas]

http://stav.ba/od-kozije-cuprije-do-san ... ovratnika/

10% stanovnistva Visegrada vec cine bosnjaci.Masala
Prije par gocina bilo je puno losije.

[BosnjackaHercegovina]

http://stav.ba/od-kozije-cuprije-do-san ... ovratnika/

10% stanovnistva Visegrada vec cine bosnjaci.Masala
Prije par gocina bilo je puno losije.

Wow. Ovo je sjajna vijest.
Ja sam mislio da je u Visegradu dosta manje Bosnjaka.
Mada, cuo sam da im je nacelnik neki prilicno normalan lik.

[amkos]

http://stav.ba/od-kozije-cuprije-do-san ... ovratnika/

10% stanovnistva Visegrada vec cine bosnjaci.Masala
Prije par gocina bilo je puno losije.

Wow. Ovo je sjajna vijest.
Ja sam mislio da je u Visegradu dosta manje Bosnjaka.
Mada, cuo sam da im je nacelnik neki prilicno normalan lik.

Opaska !!!

Danas oko deset posto stanovništva Višegrada čine Bošnjaci. Nažalost, broj povratnika opada, mortalitet je veći od nataliteta. One koji umru nema ko naslijediti, da nastavi živjeti i raditi na tim imanjima. “Ukoliko se ne promijeni politika povratka, ovo će za 15 godina biti vikend-naselje. Žalosno je što to moram reći, ali je tako”, tvrdi Edin.

[JuzniDoboj]

34803705223957503189