Reportaže

[Abdurrahman]

Nisam znao za ovu TV. Hvale vrijedam ovaj njihov potez o presdstavljanju dzemata u Podrinju.
Podrinje je uvjek bilo i bit ce bosnjacko.

To je kalesijska televizija, dakle iz Kalesije, i iako Kalesija ne spada u Podrinje, mnogo je Podrinjaca naseljeno na podrucju opcine Kalesije. Medju njima je i jedan moj skolski jaran koji je novinar na ovoj televiziji i mislim da on ima udjela u ovim emisijama.

[Bosni]

http://www.slobodnaevropa.org/media/vid ... 99722.html

Ovo desno je Federacija

Međuentitetska linija u Bosni i Hercegovini duga je 630 km i prolazi kroz 42. opštine. U sarajevskom naselju Dobrinja prve komšije bukvalno žive u dva bh. entiteta. Međutim, za njih, kako kažu, ta linija potpuno nevidljiva i beznačajna.

Reportaža o Dobrinji i tkz. "međuentitetskoj liniji". Dobro je da nas boli briga za tu liniji, da probijamo što dalje tu.

Jedna glupost koju sam zapazio; Sarajevu ne treba "Trg William Shakespeare". Nek mu Engleska da trg, mi trebamo podsjećati na naše historijske ličnosti a ne na tuđe.

[Bosni]

http://www.slobodnaevropa.org/media/video/27246460.html

Međed skuplji od mene

Samo entuzijasti i oni koji nemaju drugu opciju pokušavaju sačuvati život u bh. selima. Priča iz sela Snježnica kod Nevesinja.

Ima snimak na linku iznad.

Eto postado i ja ljubitelj medvjeda.

[Jack]

https://www.youtube.com/watch?v=6CDHZki6KkQ

[Drina]

Reporteri Faktora sa travničkim ovčarima: Ne kukamo, čuvamo ovce i dobro nam je

http://faktor.ba/reporteri-faktora-sa-t ... ro-nam-je/


Na proljeće će Vahid prema Travniku. No, ni tamo nema odmora. Tokom ljeta vrijedni stanovnici Duba prave odlične, na daleko poznate, travničke sireve.

Meket ovaca i kidanje klasure odjekuje na prelijepim brdima i livadama u istočnoj Bosni. Čuje se i zvonce. Ugodan je decembarski dan. Sunčano je. Zrak je čist, i nema smoga.

U mjesta između Zvornika i Kalesije, nekih 15-tak kilometara od Drine, stigli su travnički ovčari. Stado ovaca je za nekoliko minuta prekrilo obližnju livadu. Ispred ovaca primjećujemo mladića, sa kačketom na glavi. Otvara kutiju Drine, nudi nas cigaretom. Ljubazan i susretljiv mladić. Zove se Vahid, govori nam da ima 21 godinu, i da je, ustvari, njegova porodica Rubanović, vlasnik ovog stada ovaca. Žive u selu Dub kod Travnika.

Zanima nas, otkud da se 21-godišnjak bavi ovim poslom. Vahid se smješka i govori da se njegov pradjed bavio stočarstvom. Uz ovce je, ističe, otkada je i prohodao.

-Bavimo se ovim dugo godina. Ovaj posao se prenosi sa koljena na koljeno. Nema drugog posla, od ovoga živimo. I dobro nam ide – govori nam Vahid, dok usmjerava ovce na livade koje nisu uzorane i posijane.

Dubska pramenka

-Ovdje trenutno ima 280 ovaca. Naših je 200, a ostale su od drugih ljudi – dodaje on.

Veli, vrsta ovaca “dubska pramenka”, o kojima on trenutno vodi brigu, dobila je naziv po naselju Dub, u kojem živi njegova porodica. Upravo iz ovog naselja prije nekoliko sedmica je krenuo sa ovim stadom. Put je težak, nekad i naporan. No, Vahid priznaje da je već nekako navikao na pješačenje od Travnika do istočne Bosne.



-Idemo danima šumama, brdima, nekada ne vidimo ljude i po 10 dana. Idemo polako, s konaka na konak. Gdje ima trave, tako se i zadržavamo. Jedan mjesec nam treba da stignemo ovdje. Možemo , ako hoćemo, i za 15 dana doći – pojašnjava nam Vahid, koji će zajedno sa svojim stadom u okolini Zvornika ostati do aprila iduće godine.

Decembarske noći su hladne, a ovaj mladić spava u šatoru. No, tvrdi on, tu su čobanska ćebad, pa se zima, skoro i ne osjeti.

-Zavučeš se u to ćebe, i da je snijeg ne znam koliki, ne može ti biti hladno – tvrdi on.

Skroman je, i govori da ovo nije težak posao. Najteže mu je psihički podnijeti višemjesečno odsustvo od kuće, u tuđini.

Travnički sir

-Ovako je lako raditi. Nemam ja tereta, ne orem, ne kopam – govori on, dodajući da ponekad bude problema, jer pojedini ljudi ne dozvoljavaju da ovce pasu i prolaze kroz njihove njive i imanja.

Na proljeće će Vahid prema Travniku. No, ni tamo nema odmora. Tokom ljeta vrijedni stanovnici Duba prave odlične, na daleko poznate, travničke sireve.

-To žene rade, a mi čuvamo ovce. Prodamo sira nešto. Neko kupi 50 kila, a neko 100 kila. Nemamo neko tržište gdje bi odjednom sve prodali i naplatili – govori nam ovaj mladić, koji je u ove krajeve stigao zajedno sa ocem.

Njegov otac se zbog obaveza vratio u Travnik, a na ovom području mu pomaže Hamdija Fejzić, povratnik u Marčiće kod Zvornika. Hamdija se Vahidu pridružio u okolini Đurđevika. U stadu je i njegovih 50 ovaca.

Hamdija, koji ima skoro 60 godina života, nešto teže podnosi hladnoću u odnosu na četiri decenije mlađeg Vahida. Veli, zima se itekako osjeti.

-Nije dobar ovo život. Znate, nije opterećenje veliko, ali je teško tokom zimskog perioda. Hladne su noći, a spava se u šatorima – žali se Hamdija, koji u Marčićima živi sa svojom porodicom.

-Živim od stočarstva, nemam drugog izbora. Dijete mi ponekad malo radi, ali to nije dovoljno ni njemu – govori Hamdija.

Zanima nas, kako prepoznaje koje su njegove ovce u ovom ogromnom stadu.

-Vidiš, ove što su ofarbane nazad su njegove, a ove što su ofarbane naprijed su moje – pojašnjava nam Hamdija.

Ovih dana će zajedno sa Vahidom ovce odvesti prema Marčićima. Tamo, u okolini Zvornika će najvjerovatnije ostati do sredine aprila. Tada slijedi Vahidov povratak prema Travniku. Krajem iduće godine se ponovo vraća prema Zvorniku.

[Drina]

Almina priča: Stećak sa Jelaha - Konjević Polje

Priđe hodža Omer staroj furuni, otvori mala vrata te žaračem, razgrnu žar i ubaci dvije suhe cjepanice drveta.

One zapjevaše, zapištaše na rumenim žiškama šireći plamen i toplinu oko stare peći. Primakao Omer štokrlicu, te sjede pored furune. Zagleda se u vatru, trlja koščatim rukama kriva koljena i uzdiše. Soba zadinmljena i u polumraku. Guste vezene zavjese sakrile pendžere i ne dozvoljavaju da sunce probije unutar prostorije, kao da ljubomorno čuvaju staru bosansku sećiju, staklenu vitrinu i izrezbarenu siniju prislonjenu uza zid, prekrivenu heklanim stoljnjakom. Na podu, naslonjen uz sećiju sjedi Avdo, Omerov rođak i prijatelj. Gladi guste, sijede brkove i gleda prema Omeru. Zamišljen i neobično šutljiv. Pretura po mislima, vaga ih, krene da nešto progovori, pa se časkom zaustavi. Podiže obje ruke k sebi, protrlja prstima gustu , kuštravu kosu te napokon progovori.

• Nešta se vrijeme mijenja! Probada me u glavi, kano da mi se ono gvožđe u njoj pomjera. Pa me nešta i strah uhva'ćio šta da mi naškodi! Poslje volkih godina. – više ko za sebe prošapta Avdo.

• E vala , ako te za ovijeh četeres se godina ne sredi to gvožđe nije dokusurilo, bomekan neće ni sada. Samo se čuvajkakvog groma da te ne zgodi u tu mahnitu tikvu. –nasmija se grleno Omer i dalje trljajući bolna koljena.

• Bole bo'me i mene koljena! Žicaju! Starost me haman pristigla i sastavila sa zemljom. Mjesto gore ja ti moj Avdo hoću dole.- tiše dodade Omer.

• De ne budali starino ! Ima pred nama još godina i godina! Ihihahaha! – podiže desnu ruku i pokaza sa njom negdje negdje u daljinu .

• Nešto mi na um pad'e kada smo skupa bojovali i ja ovo gvožđe u glavi deveris'o. Ni'ko nije vjerov'o da ću zoru doćekati, do ti rođo moj. – očiju punih sjete i zahvalnosti Avdo pogleda u svog rođaka.

• Jah! Jah! Davno je to bilo. Kada smo nas dva bojovali na Jelahu. A sve mi se čini ko juče' da je bilo, kada se Meho naš ženio i mi krenusmo po mladu.- zamisli se Omer, ispravi pogeta leđa, ispružu kratke noge , uzdahnu, okrenu glavu te se zagleda u Advu.

• Jel mi ono krenusmo sa svatovima u sabah ? – prisjeća se starina, oči mu zasjajiše.

• Vala bi tako! Mo're bidne malo pošlje sabaha! Koji minut. Bome nam se bilo i odužilo. – potvrdi Avdo.

• Krenusmo mi iz Dragaša, pa pređosmo koz Neđeljišta, pa dođosmo i na Metaljku. Nakupilo se bilo naroda. Te ovaj iz ove kuće krenu, te onaj iz one. Spust'smo se mi bome desetak kolometara niz Skugriće i tu nam se pridružiše ženini ti rođaci Hasan i Halid, malo ga bili i crvrcnuli . Dođosmo mi i do Konjevic P olja. Ohanusmo u hladu pored džamijske česme, osvježismo se i krenusmo se pet uz Orkiće koji su na suprotnoj strani do Jelaha gdje ta Mehina mlada. – zašuti na tren Omer.

Otvori furunu te ubaci par cjepki unutra. Žaračem prodžara po zagasloj vatri, puhnu te se opet razgori. Podiže se na bolne noge te se spusti na sećiju noseči u rukama kesu sa duhanom, malom , pikslicu od mramora sa rumenom žarkom na sredini. Smota on Avdi jedan duhan, smota i sebi. Pripališe starine, nabirući oči od dima.

• Jes'! Jes'! tako bo'me i bi! Dok se ne popesmo na sam Jelah i ona dva belajsuza ne popadaše po travi. Pjanih guzica. A ti morade, prvi da se ponudiš da hin mi pazimo i dovedemo kad im se gujce otrezne. – između dva dima zagalami Avdo.

• Pa k'o će neg' ja ! A i ti se ufatio za moje čakšire i ne popuštaš. A nisu bile čakšire samo već i flaša rakije zađenuta za tvojim pasom. Reko i tvoju čast da spasim.- smije se Omer i zadirkuje Avdu. On se namah brecnu, promeškolji se i puhnu kroz duge brkove.

• Jesam gucno u zdravlje mladoženje, red je! A ti nađe pravo mjesto da se odmorimo.

• Naš'o! Štaš! Naš'o! Tako nam subda bila! – ozbiljnim glasom nastavi Omer.

• Sudba? Sudba? Bila nam sudba da bez glave ostanem!

• Odoše svatovi po mladu a mi se bome prislonismo uz onaj sivi kamen. Malo glave u hlad da metnemo. Hasan i Halid poravnili po zemlji i zahrkali. A nas dva se podbočili i čekali.

• Jesmo vala! – kroz osmijeh odgovori Omer

• I dočekali.

• Eto reci , k'o se mo're po'faliti da se susreo sa pravim rimskim vojnikom ? Ko ? – namiguje omer Avdi.

• De ne šegaj šalu sa timken! More nas proklestvo stići k'o onu dvojicu.- šapnu Avdo te se pomjeri sa mjesta.

• Sa'ću ja tebi ispričati pravu istinu o onom' šta se nama desilo naj dan! Ti si se bio nacvrco haman ko i ona dva pa se i ne sjećaš svega utenane! – nakašlja se Omer, rukom prekide Avdu u pokušaju nešto da kaže, promjeni glas i poče:

-Stigosmo bo'me mi do onijeh stećaka na Jelahu. Jedan k'o najvišlji, uspravio se i zove nas. Ma ne zove on nas zaprave već ima najduži hlad ispod sebe.Vi se povaljaste ka pjane gujce po onoj zemlji. Ja osta sam. Zagledam svatove, pratim hin okom i rondam i proklinjem vaske , pjane. Kad onaj kamen sunce obasjalo, a po njemu nešta haman k'o da piše. Primakinjem se. Bome piše. Napnem oči i razgonetnem svojom blentavom glavom čudne riječi. Čuo sam ja da je to pisano nakom bosančicom. Meni više sliči kano da je vrana gazila po njemu i tragove ostavljala.

• Šta jadan piše? Jesil' razgonetno? – znatiželjno upita Avdo.

• Deder, polahko! Dok dođem dotlen! – nasmija se Omer rođaku.

• Piše vako i nikako dru'čije :

• U Ime Rima i rimskijeg cara, ja , pali vojnik rimjske vojske, predjoh dug put, ovđe pogidoh braneci čast svojega car rimskog. Onom k'o me dirne ili skrnavi moj grob stići ćen ga strašno proklestvo i guba, boleščinje znane i neznane. Škrtost , ludost i gubitak pameti. –gleda Omer Avdu a ovom ne bi milo šta mu rođak reče, te se okreće i zagleda po sobi. Puše i odpuhuje.

-Sjetim se ja svog đede Kasima kako mi je ko malehnom pričao o tom kamenju po Jelahu, Udrču, Konjević Polju. To sve grobovi rimskijeh vonika poginulih od strane hajduka i razbojnika. Naša Bosna nekada davno bila granica Rimskog i Bizantijskoga carstva i carevi jedan drugome zlato i razne poklone slali i karavane pravili po ovijem našim viletima i brdima. E tako ti bi i sa tim vojnikom. Pratio on karavan sa zlatom i ostalijem blagom, kad hin zaskočili naši hajduci, pobili te posakrijevali po Jelahu blago. Širile su se priče sa oca na sina pa evo došla i do mene. Vas tri zaspala, sunce bome ko zašlo a neka izmaglica poče oko onog kamena da pleše. Ti uz njeg se prislonio i hrčeš, samo ti se perčim sa fesa vidi. Odzvanjaš na vse strane. I međedi se u šumi haman prepali.- nasmija se Omer od srca i doda Avdi smotani duhan koji on između prstiju poče nervozno da trlja.

-Ja čekam ne bi li se vi razbudili, kući da krenemo kad nijesmo u svatovima. Ali jok! Ni habera. K'o da vas nešta zabajalo,omađijalo, a zabajala vas rakijetina. Spavate, hrčeta i sve oko onog kamena rukama i nogama mlatarate.

Bo'me i ja zasjeo. Krči mi u stomaku, usta mi zasušila i oči se sklapaju. Ne bi dugo kano da meni neko u susret ide. Zagledam se kad ono vojnik. U zlatnom oklopu, sa mačem u rukama i perjanicom na glavi. Stao i nešta me pita. Nit ja razabirem njegove riječi nit on moje. A raspričali se mi onako, baš , lju'ski. Ne pitam se ja što on onakav hoda. K'o normalno to meni. Krenu on dalje kada iza njega stotine vojnika u isti korak koračaju i zaprege nake vuku. Rimsko blago.Lome se kola i konji. Prođoše pored mene i zamakoše niz Jelah. Lupkaju oklopi, šarene se perjanice a ja se tad i probudi'.Ne viđoh gdje zasaše. Pogledam a vas trojica sjedite i za glave se držite. Tebi krv niz lice teče.Pomišljah ti nastrad'o od rimskijeh vojnika. Lahnulo mi bilo da nisam samo ja pomahnito.

Kako kasnije mi kazaše ono Meho te sačmaricom gađo, mišljo od tebe naka prikaza iz groba ustala i kroz onu maglu hoda. – opet se Omer nasmiješi, povuče dim i ušuta.

• Bome ti Mehino zrno pokupio !

• Čuj, tako bilo! – upita Avdo.

• Bilo, baš tako! Dina mi i Imana! –kratko odgovori Omer.

• A jel' tebi ostalo u toj glavi đe ta vojska zamaknu? –ustade Avdo, protegnu noge.

• A dašta neg' je! Vrtio sam to danima po mislima. Svaki kamen po Jelahu prevrno!

• A prevrno se dabogda u grobu moj Omere! –zagalami Avdo

• Ustaj, jadan ne bio! Ustaj! Idemo po to blago!

• Koje blago? –upita Omer

• Pa rimskijeh careva! Još se niko ne po'fali po selu da ga nađe ! A znadeš njihka, kad ne bi na usta oni bi na gujcu kazali !- zagalami Avdo, vukući za rukav Omera.

• De, de, stani jadan. Kud si zavro?

• A kletva? Šta ćemo sa njom? –upita Omer.

• A kakva kletva ? Misliš na Hasana i Halida?

• Pa Hasan je vazda mahnit bio a Halid ima one čireve po nogama otkad se rodio . A ja sam zaradio gvođže u glavu! Kuš gore kletve! – Avdo nabraja i pogleda Omera.

• Samo ti si mi sumnjiv rođo! Tebi ništa ne bi! A i ti si onaj kamen dir'o!

• Jesam, istina da jesam!- potvrdi Omer u čudu.

• E sad je meni jasno moj Omere na koga si škrt i sebičan! Dinar ti se ne more iz džepa da izbije. Ti bome na svog prijana iz Rima se bacio ! – nasmija se od srca Avdo vodeći Omera pod ruku.

Laganim korakom koračaju dvojica starina seoskim putem zagledajući sve prema brdima koji su se pružili prema Jelahu. Na livadi, prkosno stoji stećak rimskog vojnika, palog u stranoj zemlji Bosni, braneći zlato i blago svog rimskog cara. Razbacani na sve strane , prekriveni travom, nagriženi zubom vremena, sakriveni visokim drvećem, stoje kameni stećci palih vojnika i pričaju priče o bitkama koje su bojovali u neobičnoj i čudnoj zemlji zvanoj Bosna. Negdje u dubinama Jelaha, sakriveno čeka carevo zlato i blago. Čeka na nekog mlađeg Omera i Avdu da ih otkriju i pronađu.

Piše: Alma (Ajanović) Zornić

Istočna Bosna

http://istocnabosna.com/myjoomla/index. ... &Itemid=49

[Jack]

U danasnjem stavu ima dobra reportaza iz nekih sela kraj Foce Bosnjackih kao iz Kamenice kraj Teslica.Nije mi dozvoljeno da postavljam novi broj stava.Ali ako neko zeli da prepise.Moze

[atif]

Gdje je ovo selo u kupresu? Ja ga ne mogu nikako naci.

Život na selu: Jovana s učiteljicom Fikretom ide u školu sa šest đaka

Djevojčica Jovana već je spremno čekala pored puta dok se približavala učiteljica Fikreta Fadžan u Golfu kojim je svaki dan prašnjavim makadamskim drumom kroz Ravanjsko polje muž Džemo iz Tomislavgrada vozi na posao u malu područnu školu u selu Ravno.

Kada je ružno vrijeme, učiteljica Fikreta na putu do škole poveze Jovanu koja je treći razred. Ispraća je brat Momir koji ima četiri godine i jedva čeka da se i on upiše u školu pa da i po njega dođe učiteljica Fikreta. Područna škola kupreške Osnovne škole Fra Miroslava Džaje u Ravnom danas broji šest učenika – Jovana je treći razred, Nenad i Anel drugi, Anela treći, Mahir je peti razred i imaju prvačića Idriza.

"Ovdje je nekada bilo više od 300 učenika u dvije smjene, bilo je još područnih škola, sada ih je šest. Mi smo mala škola puna ljubavi, veselja, radosti, igranja i crtanja. Učenici koji poslije petog razreda odu odavde budu odlični gdje god se upišu, učimo i ćirilicu i latinicu, kad radim nešto za četvrti ili peti razred to uz svoje gradivo prate i ovi mlađi pa i oni dosta toga već znaju", priča nam učiteljica Fikreta dok smo na času odjeljenske zajednice. Dodaje da je odjeljenje i inkluzivno, i da ima dvoje učenika sa disleksijom i disgrafijom.

Vrijeme je ružno pa su djeca prije početka nastave nakratko "okružila" malu peć na drva da se ugriju. Makadamski put kroz selo poslije zime se obnavlja, pa Anel i Anela taj dan nisu mogli doći u školu jer je dio puta kojim trebaju proći bio zatvoren.

Uskoro treba da počne čas, a na naše pitanje koji predmet najviše vole, skoro svi odgovaraju – matematiku! Idriz kaže da voli i da crta, a Jovana da su joj svi predmeti dragi, pa joj je zato i knjižica ispunjena svim peticama. Mahir završava peti razred i kaže da je tužan što sljedeće godine neće ići kod učiteljice Fikrete u školu.

"U selu je malo djece, a s kraja na kraj je 10 kilometara, tako da su jedni od drugih dosta udaljeni i škola im je prilika da se igraju zajedno. Zato kad je lijepo vrijeme dođu biciklima ili pješke ranije pred školu, i igraju se do početka nastave", priča nam učiteljica Fikreta.

Dok je Jovana u školi, njen brat Momir kod kuće najsretniji je kad tata Dušan Mračajac pusti ovce ispred pa da može trčati za njima. Starije sestre Renata koja je treći razred srednje, i Slađana koja je sedmi razred osnovne škole, tokom sedmice s bakom su u Šipovu jer tamo imaju smještaj, a kući dolaze za vikend.

Porodica Mračajac u selo Ravno vratila se 2002. godine iz Lišnje kod Prnjavora gdje su bili u izbjeglištvu.

"Odlučili smo se vratiti i baviti se onim čime smo se bavili i prije rata – stočarstvom. Imali smo 120 ovaca i planirali širiti stado na 250 kad je rat počeo. Život u izbjeglištvu je bio težak, nisam se mogao baviti svojim poslom, i u decembru 2002. godine se pružila prilika da dobijem prevoz koju nismo htjeli propustiti, i krenuli smo", prisjeća se Dušan povratka u Ravno u kojem danas živi tek 80-ak ljudi, a prije je, kaže, bilo oko 200 domaćinstava. On ima nekoliko krava i 40-ak ovaca.

"Kad smo se vratili, velik snijeg bio, ja pješačila kroz selo, nije se još narod toliko vratio, vidim više puta neke cuke. Poslije pričam komšiji da sam samo cuke srela, kaže mi on – nisu to cuke, to su vukovi. Eto kako je bilo kad smo se vratili, ali nije nam žao, radimo, živimo od svog rada, školujemo djecu i to nam je sad glavno", priča mama Mira dodajući da većinu hrane koju jedu sami i proizvode. Jovana se već vratila iz škole, a Momir je u međuvremenu zaspao na kauču pored pa Jovana u tišini radi zadaću za stolom gdje joj je, kaže, najdraže raditi. Kad završi zadaću najradije gleda crtiće od kojih su joj najdraži "Maša i medo".

Mira i Dušan kažu da su uz sve poteškoće koje život na selu donosi zadovoljni, sva djeca su zdravstveno osigurana i redovno vakcinisana, a već brinu šta za dvije godine kada Renata bude trebala na fakultet, Slađana završava osnovnu i kreće u srednju, Jovana će završiti peti razred i također morati u školu u Šipovo, a mali Momir će krenuti u prvi razred.

"Mi ćemo uraditi sve što možemo da Renatu upišemo na fakultet, naravno ako to ona bude htjela. Razmišljamo o opcijama za Mostar ili Banju Luku, Sarajevo nam je daleko i skupo", kažu Mira i Dušan.

Kroz projekat "Primjena koncepta ljudske sigurnosti u cilju stabilizacije zajednice u Kantonu 10" koji finansira UN Fond za ljudsku sigurnost a implementiraju ga UN agencije u BiH – UNDP, UNICEF, IOM i UNHCR, Dušan je dobio mašinu za baliranje sijena-balirku, koja će mu, kaže, mnogo pomoći.

"Mi nismo nomadski stočari i ne vodimo ovce na ispašu, već tokom ljeta prikupljamo i baliramo sijeno kojim tokom zime hranimo ovce. Meni je za moje ovce trebalo tri do četiri hiljade bala, a baliranje sam morao plaćati 60 do 70 feninga po bali. Sada ću sam balirati i vjerujem da ću uštedjeti dovoljno novca da ne moram prodavati ovogodišnje janjce, i tako ću skoro uduplati stado do sljedeće godine što će nas dodatno ustabiliti, pa vjerujem da ćemo biti u prilici da Renati priuštimo daljnje školovanje na fakultetu, a poslije i ostaloj djeci", pojašnjava nam Dušan.

Posjetili smo porodicu Mračajac i za vikend kada su tu Renata i Slađana koje kad završe školske obaveze vole pomagati mami oko stoke i u kućanskim poslovima. Kažu da im odvojenost od roditelja i sestara teško pada, posebno Slađani, dok se Renata, kaže, navikla. Ipak, najtužniji dan im je nedjelja kada idu ponovo u Šipovo.

"Idem u srednju šumarsku u Šipovo, i voljela bih ako budemo finansijski u stanju da idem i na fakultet, da se dalje školujem. Imam još završiti treći i četvrti razred pa još toliko ni ne razmišljam konkretno šta ću studirati, za sada najvjerovatnije šumarstvo", kaže Renata. U Šipovu, kaže, poslije škole obično uči, ima kompjuter s internetom koji najviše koristi za učenje engleskog jezika i u slobodno vrijeme Facebook. Prati žensku odbojku, navija za odbojkašice Zvezde i kaže da bi voljela probati da trenira.

Sestra Slađana kaže da bi voljela ići u srednju školu.

"Želja mi je da budem glavna kuharica u restoranu ili hotelu", kaže Slađana kojoj je osim odvajanja od roditelja posebno teško palo i to kad je završila peti razred jer je bila posebno vezana za učiteljicu Fikretu s kojom je svaki dan išla u školu. Kad je ona išla u školu, bilo ih je 10 đaka.

"Teško joj je palo odvajanje od nas, ali i od učiteljice Fikrete. Ona je s Fikretom stalno htjela ići u školu, čak i kad je lijepo vrijeme", kaže tata Dušan, objavljeno je na portalu

http://www.klix.ba/vijesti/bih/zivot-na ... 60411025#1

[Zmaj]

Gdje je ovo selo u kupresu? Ja ga ne mogu nikako naci.

Život na selu: Jovana s učiteljicom Fikretom ide u školu sa šest đaka

Djevojčica Jovana već je spremno čekala pored puta dok se približavala učiteljica Fikreta Fadžan u Golfu kojim je svaki dan prašnjavim makadamskim drumom kroz Ravanjsko polje muž Džemo iz Tomislavgrada vozi na posao u malu područnu školu u selu Ravno.

Kada je ružno vrijeme, učiteljica Fikreta na putu do škole poveze Jovanu koja je treći razred. Ispraća je brat Momir koji ima četiri godine i jedva čeka da se i on upiše u školu pa da i po njega dođe učiteljica Fikreta. Područna škola kupreške Osnovne škole Fra Miroslava Džaje u Ravnom danas broji šest učenika – Jovana je treći razred, Nenad i Anel drugi, Anela treći, Mahir je peti razred i imaju prvačića Idriza.

"Ovdje je nekada bilo više od 300 učenika u dvije smjene, bilo je još područnih škola, sada ih je šest. Mi smo mala škola puna ljubavi, veselja, radosti, igranja i crtanja. Učenici koji poslije petog razreda odu odavde budu odlični gdje god se upišu, učimo i ćirilicu i latinicu, kad radim nešto za četvrti ili peti razred to uz svoje gradivo prate i ovi mlađi pa i oni dosta toga već znaju", priča nam učiteljica Fikreta dok smo na času odjeljenske zajednice. Dodaje da je odjeljenje i inkluzivno, i da ima dvoje učenika sa disleksijom i disgrafijom.

Vrijeme je ružno pa su djeca prije početka nastave nakratko "okružila" malu peć na drva da se ugriju. Makadamski put kroz selo poslije zime se obnavlja, pa Anel i Anela taj dan nisu mogli doći u školu jer je dio puta kojim trebaju proći bio zatvoren.

Uskoro treba da počne čas, a na naše pitanje koji predmet najviše vole, skoro svi odgovaraju – matematiku! Idriz kaže da voli i da crta, a Jovana da su joj svi predmeti dragi, pa joj je zato i knjižica ispunjena svim peticama. Mahir završava peti razred i kaže da je tužan što sljedeće godine neće ići kod učiteljice Fikrete u školu.

"U selu je malo djece, a s kraja na kraj je 10 kilometara, tako da su jedni od drugih dosta udaljeni i škola im je prilika da se igraju zajedno. Zato kad je lijepo vrijeme dođu biciklima ili pješke ranije pred školu, i igraju se do početka nastave", priča nam učiteljica Fikreta.

Dok je Jovana u školi, njen brat Momir kod kuće najsretniji je kad tata Dušan Mračajac pusti ovce ispred pa da može trčati za njima. Starije sestre Renata koja je treći razred srednje, i Slađana koja je sedmi razred osnovne škole, tokom sedmice s bakom su u Šipovu jer tamo imaju smještaj, a kući dolaze za vikend.

Porodica Mračajac u selo Ravno vratila se 2002. godine iz Lišnje kod Prnjavora gdje su bili u izbjeglištvu.

"Odlučili smo se vratiti i baviti se onim čime smo se bavili i prije rata – stočarstvom. Imali smo 120 ovaca i planirali širiti stado na 250 kad je rat počeo. Život u izbjeglištvu je bio težak, nisam se mogao baviti svojim poslom, i u decembru 2002. godine se pružila prilika da dobijem prevoz koju nismo htjeli propustiti, i krenuli smo", prisjeća se Dušan povratka u Ravno u kojem danas živi tek 80-ak ljudi, a prije je, kaže, bilo oko 200 domaćinstava. On ima nekoliko krava i 40-ak ovaca.

"Kad smo se vratili, velik snijeg bio, ja pješačila kroz selo, nije se još narod toliko vratio, vidim više puta neke cuke. Poslije pričam komšiji da sam samo cuke srela, kaže mi on – nisu to cuke, to su vukovi. Eto kako je bilo kad smo se vratili, ali nije nam žao, radimo, živimo od svog rada, školujemo djecu i to nam je sad glavno", priča mama Mira dodajući da većinu hrane koju jedu sami i proizvode. Jovana se već vratila iz škole, a Momir je u međuvremenu zaspao na kauču pored pa Jovana u tišini radi zadaću za stolom gdje joj je, kaže, najdraže raditi. Kad završi zadaću najradije gleda crtiće od kojih su joj najdraži "Maša i medo".

Mira i Dušan kažu da su uz sve poteškoće koje život na selu donosi zadovoljni, sva djeca su zdravstveno osigurana i redovno vakcinisana, a već brinu šta za dvije godine kada Renata bude trebala na fakultet, Slađana završava osnovnu i kreće u srednju, Jovana će završiti peti razred i također morati u školu u Šipovo, a mali Momir će krenuti u prvi razred.

"Mi ćemo uraditi sve što možemo da Renatu upišemo na fakultet, naravno ako to ona bude htjela. Razmišljamo o opcijama za Mostar ili Banju Luku, Sarajevo nam je daleko i skupo", kažu Mira i Dušan.

Kroz projekat "Primjena koncepta ljudske sigurnosti u cilju stabilizacije zajednice u Kantonu 10" koji finansira UN Fond za ljudsku sigurnost a implementiraju ga UN agencije u BiH – UNDP, UNICEF, IOM i UNHCR, Dušan je dobio mašinu za baliranje sijena-balirku, koja će mu, kaže, mnogo pomoći.

"Mi nismo nomadski stočari i ne vodimo ovce na ispašu, već tokom ljeta prikupljamo i baliramo sijeno kojim tokom zime hranimo ovce. Meni je za moje ovce trebalo tri do četiri hiljade bala, a baliranje sam morao plaćati 60 do 70 feninga po bali. Sada ću sam balirati i vjerujem da ću uštedjeti dovoljno novca da ne moram prodavati ovogodišnje janjce, i tako ću skoro uduplati stado do sljedeće godine što će nas dodatno ustabiliti, pa vjerujem da ćemo biti u prilici da Renati priuštimo daljnje školovanje na fakultetu, a poslije i ostaloj djeci", pojašnjava nam Dušan.

Posjetili smo porodicu Mračajac i za vikend kada su tu Renata i Slađana koje kad završe školske obaveze vole pomagati mami oko stoke i u kućanskim poslovima. Kažu da im odvojenost od roditelja i sestara teško pada, posebno Slađani, dok se Renata, kaže, navikla. Ipak, najtužniji dan im je nedjelja kada idu ponovo u Šipovo.

"Idem u srednju šumarsku u Šipovo, i voljela bih ako budemo finansijski u stanju da idem i na fakultet, da se dalje školujem. Imam još završiti treći i četvrti razred pa još toliko ni ne razmišljam konkretno šta ću studirati, za sada najvjerovatnije šumarstvo", kaže Renata. U Šipovu, kaže, poslije škole obično uči, ima kompjuter s internetom koji najviše koristi za učenje engleskog jezika i u slobodno vrijeme Facebook. Prati žensku odbojku, navija za odbojkašice Zvezde i kaže da bi voljela probati da trenira.

Sestra Slađana kaže da bi voljela ići u srednju školu.

"Želja mi je da budem glavna kuharica u restoranu ili hotelu", kaže Slađana kojoj je osim odvajanja od roditelja posebno teško palo i to kad je završila peti razred jer je bila posebno vezana za učiteljicu Fikretu s kojom je svaki dan išla u školu. Kad je ona išla u školu, bilo ih je 10 đaka.

"Teško joj je palo odvajanje od nas, ali i od učiteljice Fikrete. Ona je s Fikretom stalno htjela ići u školu, čak i kad je lijepo vrijeme", kaže tata Dušan, objavljeno je na portalu

http://www.klix.ba/vijesti/bih/zivot-na ... 60411025#1

Gornje i Donje Ravno. Sela su prema Prozoru.

[atif]

Onda u Donjem Ravnu ima Bosnjaka - izgleda da smo izjednjaceni a mozda i vitalniji.

DONJE RAVNO
1991: 252 stanovnika; 176 srba (69%); 0 hrvata; 76 bosnjaka (30%)
2013: 76 stanovnika; 22 domacinstva; 32 stana

[Jack]

To je planinska zabit u opcini gdje broj Bosnjaka ne prelazi 5%.Treba raditi na onome sto je realno.Ako se moze uzeti.A ne tamo gdje nerealno

[Bosni]

j1xSYvT8FKg

[atif]

Koliko je godisnje iseljavanje u ljubinju?


Ljubinje odsječeno od svijeta: Život bez vode, novina i dobrih putova

http://bljesak.info/rubrika/business/cl ... ova/163963

[Drina]

105.GODIŠNJA NANA SEJDA IZ VIJESOLIĆA PODJELILA JE SA NAMA SVOJU ŽIVOTNU PRIČU

Nana Sejda najstarija je žena u svom selu. I kuća u kojoj živi, stara ali topla- najstarija je izgrađena u Vijesolićima.



Nana Sejda već 35 godina živi sama, nakon što joj je muž preminuo, bez ikakvih primanja, bez penzije- samo od pomoći dobrodušnih komšija, bez kojih nebi mogla živjeti, kaže nana. Najljepši period njenog života bio je kada je sa njom živjea Anida, djevojčica koju je odhranila, i koje se sjeća sa suzama u očima. „Udala se, i neka je. Svako neka nađe sebi srodnoga i neka de za svojom nafakom", kroz osmijeh kaže nana.

O životu, braku, omladini i godinama ovog četvrtka sa nanom Sejdom iz Breze.

[yt]https://youtu.be/tH8UQ6XWQzo[/yt]

http://istocnabosna.com/myjoomla/index. ... &Itemid=72

[kliker]

Domanovici - Capljina

Nedavno prodjoh od Trebinja preko Stoca i Capljine prilikom povratka u dijasporu. Obicno taj kraj mi ostavi pomjesana osjecanja znam da je to bosnjacki kraj al da se tu izgradilo bobanovo selo ili kako ga vec zovu. Tu su cas krst cas sahovnica pa onda dzamija po koja nasa zastava a posto prodjem preko dana tu nema ziva roba. Al neku noc i to u kasno doba protutnjah tim krajem i mogu rec da je bilo fantasticno, malo mjesto al je 100 put zivlje od Ljubinja pa reko bi i Stoca tu noc. U mjestu bijase kafic koji se zove Zmajevi, cijeli taj kafic je umotan u BiH zastave i jednostavno je vrvilo od naroda, omladine na sve strane. Docim u bobanovom selu da nije table vjerujte nebi ni znao da tu ima neko naselje. Uglavnom lijepo je vidjet da je negdje povratak uspio.
Jos da dodam da su Stocani prakticno izgradili carsiju iz nova... Bogu hvala Stolac je svake godine ljepsi i ljepsi...

[Bosni]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/is ... acije-i-rs

Istočni Drvar: Život nam je kombinacija Federacije i RG-a

Već na prilazu Istočnom Drvaru jasno je od čega živi najmalobrojnija jedinica lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini, ali i šta su joj potencijali. Kamioni natovareni masivnim drvenim trupcima iz najboljih šuma na prostoru bivše Jugoslavije, kako to vole istaknuti žitelji tamošnjih sela, čine glavninu prometa. S druge strane, netaknuta priroda i čist zrak, potencijal su za razvoj planinarskog i lovnog turizma, proizvodnje zdrave hrane, svega onoga što se u modernom svijetu označava prefiksima eko i etno.

Na bilo koju stranu krenuli stanovnike sela istočnodrvarske općine – nastale povlačenjem entitetskih crta podjele – sve donedavno čekao je makadamski put što im je otežavalo i život, i komunikaciju, ali i povratak. I onda su, nakon godinâ čekanja, vlasti bh. entiteta Republika Genocidna kojem teritorijalno i pripadaju izgradile modernu prometnicu koja Potoke, kao općinsko središte, spaja s obližnjim Ribnikom te cestom Sarajevo – Bihać.

„Sad smo od Ribnika udaljeni 20-ak minuta, a nekad je to bilo sat i po do dva, zavisi od toga je li zima ili ljeto. Taj me je asfaltni put samo ohrabrio i uvjerio u odluci da se vratim“, priča Todor Marčeta, umirovljeni šumarski tehničar koji nije želio čekati entitetske i državne vlasti, niti pomoć stranih donatora, nego je sâm obnovio svoju kuću.

Na zgarištu obiteljske kuće, srušene i spaljene u ljeto 1995. godine, našao je i posmrtne ostatke svojih roditelja. Suočen s teškom tragedijom, smogao je snage i ponovno izgradio kuću. Danas priča kako se ne kaje zbog toga što se vratio.

„Obzirom da nijedan od nas nije svoju vlastitu kuću zapalio, bila je normalna stvar da je i obnovi onaj ko je to i učinio. Nije se to dogodilo. Nisam mogao doći ni na red za sredstva iz entitetskih fondova, pa sam se odlučio na kredit i iz toga napravio nešto da mogu živjeti“, priča Marčeta.

Šume prekrivaju cijeli prostor

Istočni Drvar prostire se na 75 četvornih kilometara, a 80 posto površina pokriveno je šumama. Glavni izvor prihoda općinskom proračunu je šumska renta, jer entitetske vlasti imaju obvezu da 10 posto prikupljenih sredstava od sječe šume vrate na lokalnu razinu.

Procjenjuje se da u punoj sezoni eksploatacije u Šumskom gazdinstvu „Klekovača“, koje je dobilo ime po istoimenoj planini, radi i do 160 radnika. Među tim ljudima, koji se bave teškim i zahtjevnim poslom, nalazi se i Vlatko Dodig, poslovođa građevinskih radova i mehanizacije.

„Moj je život kombinacija Federacije BiH i Republike Genocidne, jer sa porodicom živim u Drvaru, a radim u Istočnom Drvaru. Života u Federaciji BiH, odnosno u Drvaru, ne bi bilo da nije ovoga ovdje – u Istočnom Drvaru, koji je u Republici Genocidnoj. No po meni, to je nešto nerazdvojivo i u svakodnevnom životu povezano, iako mi se život odvija u obje opštine“, kaže Dodig.

Po njemu, crte koje su povučene između dva Drvara su „neprirodne i nelogične“. Podsjeća kako je prijeratna drvarska općina „razbijena na četiri strane i dva entiteta“, ali ljudi ne razmišljaju o tim granicama kad ujutro pođu na posao u Istočni Drvar, „a svako jutro dođu najmanje tri autobusa“, ili po osnovne potrepštine, u školu ili ljekaru na drugu stranu – u Drvar.

Svjestan je velike nezaposlenosti, ali i činjenice da se uglavnom starija populacija vratila svojim kućama, pa apelira na osiguranje posla mladima – kako bi ostali na drvarskom području. „Priroda je ostala netaknuta, čista, i zdrava, pa su velike mogućnosti za bavljenje ekološkom proizvodnjom. Ipak, od vazduha se ne živi, iako je on ovdje čist da čistiji ne može biti. Mladima treba omogućiti zaposlenje i u tom slučaju moja djeca neće poželjeti van“, poručuje.

Za razvoj treba puno više

Svjesna je i općinska načelnica Milka Ivanković da ono što je priroda dala nije dovoljno za razvoj Istočnog Drvara. Ono što su prirodni resursi treba očuvati, zaštititi, mudro koristiti za normalan život, ukazuje Ivanković, ali za nešto više ipak je potrebna podrška entitetskih i državnih vlasti.

Dolazi iz stranke Zavičajni socijaldemokrati, koja je nastala iz Udruženja za povratak protjeranih građana Opštine Drvar. Jedna je od osnivačica, zajedno sa sugrađaninom Milom Marčetom i drugima, udruženja i stranke kojima primarni cilj bio povratak svih na svoje. Borili su se, kaže, „za svoj zavičaj i nisu osporavali drugima da se bore za svoje ognjište, čak su ih i podržavali“.

Niti ona, niti drugi sugovornici ne žele pričati o brojevima, ponavljajući pitanje zašto ih uvijek prebrojavaju, no statistika je neumoljiva – popis stanovništva od prije tri godine pokazao je da u selima Istočnog Drvara živi samo 79 stanovnika.

„Nikad ovo područje nije ni bilo pretjerano naseljeno, ali nikome to ne daje za pravo da ne ulaže ovdje, da se sve ovo ne razvija, da se ne stvaraju uslovi i za život i za rad stanovništva, da mogu živjeti i opstati. Zašto nas uvijek nešto prebrojavaju? Šta hoće od ovog područja? Od koga da ga otmu i kome da ga daju? Bez obzira kojem entitetu pripadali, vlasništvo je ovo drvarskog naroda“, konstatira Ivanković.

Uvjerena je kako je područje Istočnog Drvara samoodrživo, pogotovo kad je šumsko bogatstvo u pitanju, ali poziva entitetske vlasti da im daju ono što im pripada. „Neka nam daju naše, a sa ostalih 90 posto neka rade šta hoće. Zar je to malo? Ovako, i naših 10 posto na jedvite jade dobijemo“, žali se.

Razočarana je što entitetske vlasti, osim ceste prema Ribniku, nisu ništa uložile u istočnodrvarski kraj. Sve je, kako kaže, „u fazi obećanja i pregovora“. Na pitanje što im konkretno i za prvu ruku treba, odgovara: „Sve, sve nam treba, pogotovo ono što čini jednu lokalnu zajednicu. Ovo je opština drvarskog naroda, ne zaboravite, samo što u Drvaru ima stanovništva, ali nema uslova da rade tamo gdje žive, dok u Istočnom Drvaru nema stambenih jedinica, ali ima posla. Moramo uspostaviti ravnotežu i stvoriti ljudima uslove“.

Nemar političkih elita

Iako i sâm političar, zastupnik u Parlamentu Federacije BiH Mile Marčeta tvrdi da je „nemar političkih elita koje nisu vodile računa o ruralnih područjima kriv za situaciju u kojoj se nalaze“. Smatra i da je Bosna i Hercegovina „poslije rata doživjela kataklizmu sličnu ratnoj, jer ljudi nisu zbrinuti iako su milijarde došle u državu“.

„Vlasti nisu ništa učinile čak ni za opštine koje imaju realnu šansu i dobre ekonomske pokazatelje. Lokalne zajednice su u cijeloj BiH svedene na mjesne zajednice i nemaju autoritet da vladaju prostorom i resursima. Nisu vlasnici onoga što imaju nego je vlast uzurpirala bogatstva i oni se mogu tek finansirati, ali razvijati vrlo teško“, napominje.

Po njemu, da su državne i entitetske vlasti ulagale u obnovu ili razvojne projekte mnoge su sredine, uključujući i Istočni Drvar, mogle postati „mjesta koje obećava dobru budućnost“. Ako to ne shvate i ako ne budu razvijali ove prostore, nastavlja, „svi će gradovi biti preopterećeni, a asfalt se ne jede“. Smatra, stoga, da Istočni Drvar ima puno potencijala – od zdrave sredine i zdrave hrane, čistog zraka, ali i prilike za ulaganje – da postane dobro mjesto za život.

„Može Dayton ili bilo ko drugi da sve ovo podijeli, ali ni u glavama, ni u srcima nemoguće je podijeliti Drvar. Nećemo to nikada ni raditi bez obzira na administrativne prepreke koje postoje. Isti je to narod, isto je sve samo što je neko nacrtao granicu. Drvar je nedjeljiv“, zaključno poručuje Marčeta.

[Gorcin]

Sjaj hercegovačkog sunca i miris juga u dvije reportaže City TV...

Blagaj:

https://m.youtube.com/watch?v=iEaaiJLLM0w

Bijelo Polje:

https://m.youtube.com/watch?v=VUZVLJosU ... e=youtu.be

[amkos]

Hjoj lijepog vremena u Mostaru. Dole "samo" fali solidna ekonomsko-politicka situacija. To bi bio raj na zemlji. Sarajevo, Zenica se guše u smogu, magli, prljavstini od lozenja.

[Jack]

Hjoj lijepog vremena u Mostaru. Dole "samo" fali solidna ekonomsko-politicka situacija. To bi bio raj na zemlji. Sarajevo, Zenica se guše u smogu, magli, prljavstini od lozenja.

Gradovi u kotlini su uvijek gori jer sagorjevanje CO2 u kotlini je izmedju 200-1000 puta vise i zrak je gori od gradova koji su u polju.Sto imas vise zagadjivaca od starih kola,do prevelike gustoce naseljenosti,do ostalih zagadjivaca.Taj zrak ce se jos vise pogorsavati,i time cu doprinijeti do povecanju bolesti poput raka.To je realnost.Amkos je dao uzorak dobar tome.

Gradovi koji su u polju,taj zrak moze da brzo nestane.Ali gradovi u kotlini,dobiju + smog,da ne pricam zrak.Naprimjer u Prijedoru tog nema.Ili Bihac je jos jedan od gradova koji je u polju.Mostar je za zivot daleko pozeljniji jer je na samo 57 metara nadmorske visine,ali i on je opet okruzen kotlicinom Podvelezja,tako nista se ne bi bitnije promjenili.Bihac,Prijedor i Banja Luka su druge price.Zamisli probudis se u Prijedoru,i upitas se.Gdje su brda nestala

[Jack]

Sjaj hercegovačkog sunca i miris juga u dvije reportaže City TV...

Blagaj:

https://m.youtube.com/watch?v=iEaaiJLLM0w

Bijelo Polje:

https://m.youtube.com/watch?v=VUZVLJosU ... e=youtu.be

Realna reportaza makar za Bijelo Polje

1100 Bosnjackih,270 Katolickih i 340 Pravoslavnih domacinstava.Ovo je bez Vrapcica koji ne spadaju u Bijelo Polje,makar po onoj reportazi

Zapravo pravoslavnih ima fin broj u njihovom dijelu Potoka i Zeljusi,nesto ih manje ima u Prigradjanima i Humi-Lisanima
Katolika imas 2 porodice u Prigradjanima,mozda 5-6 u Humi-Lisanima.Ostatak je sve znaci u Kuti-Livcu i Potocima

Steta sto ce Zeljusa imati njihovu vecinu.Steta