Ovdje ostavite lijepe stihove o ljubavi prema svojoj domovini i svom bošnjačkom narodu, ili poznate bošnjačke pjesme.
A vi koji samo čitate, vi uživajte.
Evo i pregleda bošnjačke poezije 20. vijeka prof. dr Enesa Durakovića.
Poezija
Poezija
Čitate li lijepu riječ? Poeziju? Možda čak i pišete?
Ovdje ostavite lijepe stihove o ljubavi prema svojoj domovini i svom bošnjačkom narodu, ili poznate bošnjačke pjesme.
A vi koji samo čitate, vi uživajte.
Evo i pregleda bošnjačke poezije 20. vijeka prof. dr Enesa Durakovića.
Ovdje ostavite lijepe stihove o ljubavi prema svojoj domovini i svom bošnjačkom narodu, ili poznate bošnjačke pjesme.
A vi koji samo čitate, vi uživajte.
Evo i pregleda bošnjačke poezije 20. vijeka prof. dr Enesa Durakovića.
Zadnja izmjena: Razum, dana/u 28 maj 2013 15:15, ukupno mijenjano 1 put.
Zapis o zemlji
Zapis o zemlji
Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Mehmedalija Mak Dizdar
T5aSoWtAEkM
Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Mehmedalija Mak Dizdar
T5aSoWtAEkM
Pars fuit Illyrici
U zaglavlju Makovog Zapisa o zemlji kao motto stoje stihovi
Ianusa Pannoniusa (Ivana Česmičkog):
Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo,
Castella et summis imposita alta jugis.
Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)
Nikola Šop je sa latinskog na bosanski to preveo ovako:
Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja,
Ni njive, koje bi obilnom rađale žetvom,
Nego surove gore, nego sure, nebotične stijene
I visoke kule na vrletnom stršeći bilu.
Ianusa Pannoniusa (Ivana Česmičkog):
Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo,
Castella et summis imposita alta jugis.
Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)
Nikola Šop je sa latinskog na bosanski to preveo ovako:
Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja,
Ni njive, koje bi obilnom rađale žetvom,
Nego surove gore, nego sure, nebotične stijene
I visoke kule na vrletnom stršeći bilu.
Zadnja izmjena: Razum, dana/u 28 maj 2013 15:03, ukupno mijenjano 1 put.
Bosna
Bosna
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice – uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…
Branko Ćopić
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice – uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…
Branko Ćopić
Hasanaginica
Hasanaginica
(Bošnjačka narodna pjesma)
Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.
Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"
Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"
Kad to čula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!
--
(Bošnjačka narodna pjesma)
Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.
Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"
Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"
Kad to čula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!
--
Emina
Emina
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S’ ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!
Aleksa Šantić
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S’ ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!
Aleksa Šantić
Čamdži Mujo i lijepa Uma
Čamdži Mujo i lijepa Uma
Vino piju age Sarajlije,
vino piju, Zasavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: ” Jallah , moja majko!”
Čamdži Mujo: “Jallah, moja Umo!”
Čamdži Mujo družini govori:
“Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat'te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek s’ ogleda, a mene ne gleda,
nek s’ udaje, a mene ne čeka,
a ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žaliće me tri godine dana.
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit ni tri bijela dana.”
To izusti, pa dušicu pusti,
i umrije, žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše je dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
za godinu lice ne umila,
a za drugu ne nasmijala se,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom kitila,
pa je meće gradu na kapiju,
ko prohodi da joj kosu žali:
“Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
il’ je majka ukopala sina,
il’ sestrica brata jedinoga,
il’ djevojka svoga suđenika?
Nit’ je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka.”
Govori joj ostarjela majka:
“Što ti žališ tuđina junaka?
Nije ti ga majčica rodila”.
“Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovliko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!”
Umihana Čuvidina
- prva pjesnikinja Bošnjakinja (1794. - 1870.)
Vino piju age Sarajlije,
vino piju, Zasavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: ” Jallah , moja majko!”
Čamdži Mujo: “Jallah, moja Umo!”
Čamdži Mujo družini govori:
“Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat'te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek s’ ogleda, a mene ne gleda,
nek s’ udaje, a mene ne čeka,
a ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žaliće me tri godine dana.
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit ni tri bijela dana.”
To izusti, pa dušicu pusti,
i umrije, žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše je dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
za godinu lice ne umila,
a za drugu ne nasmijala se,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom kitila,
pa je meće gradu na kapiju,
ko prohodi da joj kosu žali:
“Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
il’ je majka ukopala sina,
il’ sestrica brata jedinoga,
il’ djevojka svoga suđenika?
Nit’ je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka.”
Govori joj ostarjela majka:
“Što ti žališ tuđina junaka?
Nije ti ga majčica rodila”.
“Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovliko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!”
Umihana Čuvidina
- prva pjesnikinja Bošnjakinja (1794. - 1870.)
Bosna žubori
Bosna žubori
(Musa Ćazim Ćatić )
Bosna žubori; nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.
Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašno sitni igraju se vali;
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali.
(Musa Ćazim Ćatić )
Bosna žubori; nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.
Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašno sitni igraju se vali;
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali.
Bosna (Nedžad Ibrišimović)
B o s n a
Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobućaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.
U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.
Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.
Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne.
Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu.
Skloni obuću kad prelazis Unu, Savu, Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.
Nedžad Ibrišimović
Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobućaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.
U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.
Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.
Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne.
Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu.
Skloni obuću kad prelazis Unu, Savu, Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.
Nedžad Ibrišimović
Zadnja izmjena: Razum, dana/u 28 maj 2013 18:29, ukupno mijenjano 1 put.
Bosni (Enver Čolaković)
Bosni
O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!
O ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli teret težak, sitnom blagu hranu.
O ti moj gladni sušićavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
tebe ubijaju. Hoće da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!
I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,
bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke
bili prvi nakit što me zimi kiti -
volim te i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno moja - tužno robovanje!
Bosno moja - ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
pjeva sevdalinku.
Bosno moja, moje tugovanje...
Bosno živa, Bosno vječno živa!
Enver Čolaković
hguGxrsyCg4#!
O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!
O ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli teret težak, sitnom blagu hranu.
O ti moj gladni sušićavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
tebe ubijaju. Hoće da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!
I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,
bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke
bili prvi nakit što me zimi kiti -
volim te i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno moja - tužno robovanje!
Bosno moja - ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
pjeva sevdalinku.
Bosno moja, moje tugovanje...
Bosno živa, Bosno vječno živa!
Enver Čolaković
hguGxrsyCg4#!
Iz blizine srce sluti (Uzdah slobode)
Puhnuće behar
Iz blizine srce sluti,
puhnuće behar!
Izhodiće cvijeće džemre,
čim zemlji padne.
Kiše će umivati,
Bosnu šaren đulistan,
i cvjetaće ljiljani u
zore rane.
Iz blizine srce sluti,
puhnuće behar!
Okitiće polja naša
rahmet zeleni.
Našoj djeci pružiće,
stručak ljubice na dar,
a uzdahe slobode
i mira meni.
Iz blizine srce sluti,
puhnuće behar!
Odnijeće dušu u dom,
smireni, topli.
Pod moju strehu tek tad
neka s' legne miran san,
minuće bol oči kad
lagahno sklopim.
--
B1SJSYa3crQ
Iz blizine srce sluti,
puhnuće behar!
Izhodiće cvijeće džemre,
čim zemlji padne.
Kiše će umivati,
Bosnu šaren đulistan,
i cvjetaće ljiljani u
zore rane.
Iz blizine srce sluti,
puhnuće behar!
Okitiće polja naša
rahmet zeleni.
Našoj djeci pružiće,
stručak ljubice na dar,
a uzdahe slobode
i mira meni.
Iz blizine srce sluti,
puhnuće behar!
Odnijeće dušu u dom,
smireni, topli.
Pod moju strehu tek tad
neka s' legne miran san,
minuće bol oči kad
lagahno sklopim.
--
B1SJSYa3crQ
Sjećanja - Madžid Abaza
7zUbCRCoNkg
Sjećanja
Kada te u kasne sate uzdasima takne stih,
šehidi su vječno živi prisjeti se tada njih.
U bašluku svakome se istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije.
Sjećanja njihova su djela vrijedna
Istina, istina je samo jedna
Mi smo tu, više nemamo dilema
Allah je jedan, njemu ravnog nema.
Sakrij suze u svitanje, dok kazaljke tamu slute,
gazije su pored tebe, svoju ljubav oni slute.
U njihovim dušama se istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije.
Sjećanja njihova su djela vrijedna
Istina, istina je samo jedna
Mi smo tu, više nemamo dilema
Allah je jedan, njemu ravnog nema.
Na beharu kapi rose Uzvišenom sedždu čine,
Bosna dovom sunce zove da na putu mraka sine.
U svjetlosti Njegovoj se istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije.
Sjećanja njihova su djela vrijedna
Istina, istina je samo jedna
Mi smo tu, više nemamo dilema
Allah je jedan, njemu ravnog nema.
Madžid Abaza
Sjećanja
Kada te u kasne sate uzdasima takne stih,
šehidi su vječno živi prisjeti se tada njih.
U bašluku svakome se istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije.
Sjećanja njihova su djela vrijedna
Istina, istina je samo jedna
Mi smo tu, više nemamo dilema
Allah je jedan, njemu ravnog nema.
Sakrij suze u svitanje, dok kazaljke tamu slute,
gazije su pored tebe, svoju ljubav oni slute.
U njihovim dušama se istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije.
Sjećanja njihova su djela vrijedna
Istina, istina je samo jedna
Mi smo tu, više nemamo dilema
Allah je jedan, njemu ravnog nema.
Na beharu kapi rose Uzvišenom sedždu čine,
Bosna dovom sunce zove da na putu mraka sine.
U svjetlosti Njegovoj se istina o nama krije,
Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije.
Sjećanja njihova su djela vrijedna
Istina, istina je samo jedna
Mi smo tu, više nemamo dilema
Allah je jedan, njemu ravnog nema.
Madžid Abaza
Zadnja izmjena: Razum, dana/u 28 maj 2013 18:15, ukupno mijenjano 1 put.
Šehidski rastanak
Zima nikad proć
nikad sabah doć
samo tekbir
čuje se kroz noć
Duga zimska noć
majko moram poć
rodna gruda pradjedova
to me zove upomoć
Ako se majko ne vratim
nemoj me zalud čekati
pusti jednu suzu tihu
i prouči mi Fatihu
nek me ona isprati
Samo još jednom da mi je
ispred dženetske kapije
da na krilima ezana
stigne miris Ramazana
iz naše čaršije
Nijet veliki
zulum dušmanski
sabur naam i inat u nama
silan bosanski
Duga hladna noć
valja meni poć
rodna gruda pradjedova
evo zove upomoć
Čuvaj mi sestru pazi je
jer majko jednom da mi je
vidjeti iz zemlje rosne
kako šćeri moje Bosne
sad rađaju gazije
Samo još Bosne da mi je
pa da me sevdah opije
da me bude pjesme stare
i mujezin sa munare
sa bijele džamije
Samo jos Bosne da mi je
pa da me sunce ogrije
da me bude pjesme stare
i mujezin sa munare
sa bijele džamije
bk_j2XqNch8
N4vR_CSzdDQ
nikad sabah doć
samo tekbir
čuje se kroz noć
Duga zimska noć
majko moram poć
rodna gruda pradjedova
to me zove upomoć
Ako se majko ne vratim
nemoj me zalud čekati
pusti jednu suzu tihu
i prouči mi Fatihu
nek me ona isprati
Samo još jednom da mi je
ispred dženetske kapije
da na krilima ezana
stigne miris Ramazana
iz naše čaršije
Nijet veliki
zulum dušmanski
sabur naam i inat u nama
silan bosanski
Duga hladna noć
valja meni poć
rodna gruda pradjedova
evo zove upomoć
Čuvaj mi sestru pazi je
jer majko jednom da mi je
vidjeti iz zemlje rosne
kako šćeri moje Bosne
sad rađaju gazije
Samo još Bosne da mi je
pa da me sevdah opije
da me bude pjesme stare
i mujezin sa munare
sa bijele džamije
Samo jos Bosne da mi je
pa da me sunce ogrije
da me bude pjesme stare
i mujezin sa munare
sa bijele džamije
bk_j2XqNch8
N4vR_CSzdDQ
Đerzelezu Ale (Enver Čolaković)
beoCGNR3tG8&NR
Đerzelezu Ale
Osedlaj najbržega ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!
Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!
U Džennetu ne miruj više,
ako si mu'min i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.
S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleci amo
do tvoga zapuštenoga groba,
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdohan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!
Nek te ne začude gladni,
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne začudi, Ale,
što nećes čaršije naći,
ni kule begovske, hane,
ni tople hamame, ni žene
u zaru, il feredži crnoj.
Nek te ne začudi, kada
u džamiji mjesto džemata
pronađeš konje i ovce:
to narodu oteti mal je
kog šejtanu daju u danak.
Ti samo razmahuj sabljom
i jaši kroz prašnjavu Bosnu,
neka te očaj bar vidi
i u tebe nasluti spas.
Kad dušmanin zaišće sablju
buzdovan i s prsa ti toke
i zlatni sahat i saruk
pa čak i kosu sa glave,
nedaj mu, nedaj mu, Ale,
već nastavi kružiti Bosnom.
Kad kao veliki junak
u Džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko
za svoga sina junaka,
veći su veći i jači Đerzelezi
danas Bošnjaci i hrabrije
danas se bore
jer žive i prkose vragu
dok smrt mu opaku slute.
Enver Čolaković
16. oktobar 1950.
Đerzelezu Ale
Osedlaj najbržega ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!
Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!
U Džennetu ne miruj više,
ako si mu'min i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.
S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleci amo
do tvoga zapuštenoga groba,
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdohan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!
Nek te ne začude gladni,
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne začudi, Ale,
što nećes čaršije naći,
ni kule begovske, hane,
ni tople hamame, ni žene
u zaru, il feredži crnoj.
Nek te ne začudi, kada
u džamiji mjesto džemata
pronađeš konje i ovce:
to narodu oteti mal je
kog šejtanu daju u danak.
Ti samo razmahuj sabljom
i jaši kroz prašnjavu Bosnu,
neka te očaj bar vidi
i u tebe nasluti spas.
Kad dušmanin zaišće sablju
buzdovan i s prsa ti toke
i zlatni sahat i saruk
pa čak i kosu sa glave,
nedaj mu, nedaj mu, Ale,
već nastavi kružiti Bosnom.
Kad kao veliki junak
u Džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko
za svoga sina junaka,
veći su veći i jači Đerzelezi
danas Bošnjaci i hrabrije
danas se bore
jer žive i prkose vragu
dok smrt mu opaku slute.
Enver Čolaković
16. oktobar 1950.
Zadnja izmjena: Razum, dana/u 28 maj 2013 19:47, ukupno mijenjano 5 puta.
Iz grobova ustaju... (Abdulah Sidran)
Iz grobova ustaju...
Silaze u grob ko djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.
U progon odlaze,
ko djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.
U progon, u grob, ko djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani
Pogledaj sad! Iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina, vraćaju se -
dobri Bošnjani!
Ozbiljna lica, iz grobova ustaju,
u vjeri čvršći,
dobri Bošnjani.
Jakog srca, iz grobova ustaju,
u duši ljepši,
dobri Bošnjani.
Iz grobova ustaju,
u duhu jači, jači i žešći,
dobri Bošnjani.
Kako ih je, Bože, malo ostalo,
a kolika, Bože, svjetlost pobjede,
sa lica im zrači!
(Iz zbirke pjesama "Planeta Sarajevo" od Abdulaha Sidrana)
Silaze u grob ko djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.
U progon odlaze,
ko djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.
U progon, u grob, ko djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani
Pogledaj sad! Iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina, vraćaju se -
dobri Bošnjani!
Ozbiljna lica, iz grobova ustaju,
u vjeri čvršći,
dobri Bošnjani.
Jakog srca, iz grobova ustaju,
u duši ljepši,
dobri Bošnjani.
Iz grobova ustaju,
u duhu jači, jači i žešći,
dobri Bošnjani.
Kako ih je, Bože, malo ostalo,
a kolika, Bože, svjetlost pobjede,
sa lica im zrači!
(Iz zbirke pjesama "Planeta Sarajevo" od Abdulaha Sidrana)
Ja sam Bošnjak - Musa Ćazim Ćatić
Izdajici Avdi S Karabegoviću
Avdo Karabegović je samouki bošnjački pjesnik iz Modriče kojeg
je u njegovom siromaštvu i bolesti potpomagala pravoslavna crkva.
U jeku austro-ugarske aneksije Bosne umjesto bošnjačkog
nacionalnog preporoda Karabegović, uz Osmana Đikića, zagovara
ideju posrbljivanja Bošnjaka.
Musa Ćazim Ćatić ovako odgovara:
Ja sam Bošnjak
Ja sam Bošnjak - dičan junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu bosanskome!
Njegov ponos na mom srcu
Ko amanet sveti stoji;
Ponos koji nigdje ne da,
Da se Bošnjak lava boji!...
Majka me je Bošnjakinja
Zaklinjala svojim mlijekom,
Za čast ove časne grude,
Da proljevam krvcu r`jekom;
Da joj služim, ko što služi
Rob svojega gospodara,
Da je branim od dušmanskih
Bojnih koplja i handžara!
Na tvoj poziv, evo s mačem
Na mejdan ti stupam smjelo:
U poganoj tvojoj krvi,
Da trijumfa vežem djelo.
S tvojom krvi da sapirem
Crnu ljagu s roda svoga,
Crnu ljagu - što j`rodio
Izdajicu prokletoga!
Izdajicu uspomeni
Svojih djela slave stare,
Što se drzn`o blatnom rukom,
Da svetinje njene tare!
Al' što rekoh o mejdanu?...
Ne, nikad s hrđom tak'om:
Bošnjak junak bojni mejdan
D`jeli samo sa junakom!
A ti sakrij mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mračno bježi,
Izdajico roda svoga!
Jer nad tobom rodnog neba
Zlatnog sunca plaču zrake,
Plače jasna mjesečina
I treptanje zvjezde svake,
Plače svaki zemni atom,
Na kog tvoja noga stane;
Svaka travka tebi kliče:
Izdajica, nak propane!
Sakrij lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na te,
A znaj i to: Izdajicu
I pod zemljom kletve prate!...
Musa ćazim Ćatić
...
Avdo Karabegović je samouki bošnjački pjesnik iz Modriče kojeg
je u njegovom siromaštvu i bolesti potpomagala pravoslavna crkva.
U jeku austro-ugarske aneksije Bosne umjesto bošnjačkog
nacionalnog preporoda Karabegović, uz Osmana Đikića, zagovara
ideju posrbljivanja Bošnjaka.
Musa Ćazim Ćatić ovako odgovara:
Ja sam Bošnjak
Ja sam Bošnjak - dičan junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu bosanskome!
Njegov ponos na mom srcu
Ko amanet sveti stoji;
Ponos koji nigdje ne da,
Da se Bošnjak lava boji!...
Majka me je Bošnjakinja
Zaklinjala svojim mlijekom,
Za čast ove časne grude,
Da proljevam krvcu r`jekom;
Da joj služim, ko što služi
Rob svojega gospodara,
Da je branim od dušmanskih
Bojnih koplja i handžara!
Na tvoj poziv, evo s mačem
Na mejdan ti stupam smjelo:
U poganoj tvojoj krvi,
Da trijumfa vežem djelo.
S tvojom krvi da sapirem
Crnu ljagu s roda svoga,
Crnu ljagu - što j`rodio
Izdajicu prokletoga!
Izdajicu uspomeni
Svojih djela slave stare,
Što se drzn`o blatnom rukom,
Da svetinje njene tare!
Al' što rekoh o mejdanu?...
Ne, nikad s hrđom tak'om:
Bošnjak junak bojni mejdan
D`jeli samo sa junakom!
A ti sakrij mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mračno bježi,
Izdajico roda svoga!
Jer nad tobom rodnog neba
Zlatnog sunca plaču zrake,
Plače jasna mjesečina
I treptanje zvjezde svake,
Plače svaki zemni atom,
Na kog tvoja noga stane;
Svaka travka tebi kliče:
Izdajica, nak propane!
Sakrij lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na te,
A znaj i to: Izdajicu
I pod zemljom kletve prate!...
Musa ćazim Ćatić
...
Smrt Omera i Mejrime
Smrt Omera i Mejrime
- bošnjačka narodna balada
Dvoje su se zamilili mladih:
Omer momče, Mejrima djevojka,
U proljeće kad im cvjeta cv'jeće,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straža,
Mala straža, Omerova majka;
pa besjedi Omerova majka:
"Mili sine, Omer', momče mlado,
ti ne ljubi Mejrime djevojke!
Ljepšom će te oženiti majka –
l'jepom Fatom novoga serdara.
Još je Fata od roda bogata,
i tebe će potpomoći blagom."
Al' besjedi Omer momče mlado:
"Prođi me se, moja mila majko
Nije blago ni srebro ni zlato,
Već je blago, što je srcu drago."
To ne sluša Omerova majka,
već na silu oženila sina,
i na silu dovela djevojku.
Kad je bilo večer po večeri
i mladence u ložnicu sveli,
al' besjedi Omer momče mlado:
"Ao, Fato, ala ti si l'jepa!
Moja Mejra nije tako l'jepa,
al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, Boga ti, Fatima djevojko,
donesi mi divit i hartije,
da napišem do dv'je do tri r'ječi;
jer je moja pobjedljiva majka,
pa će reći da si m' umorila."
Kad je majci knjigu napisao
on govori Fatimi djevojci:
"Oj, boga ti, Fatima djevojko,
kupajte me đulom rumenijem,
prones'te me pokraj moje Mejre,
nek me Mejra mrtvoga cjeliva
kad me nije živog poljubila.
Oj, Boga ti, žalosna djevojko,
ne pust' glasa do bijela dana,
nek se moja naveseli majka
i sestrice kola naigraju
i u kolu pjesme napjevaju."
To izusti pa i dušu pusti.
Kad ujutru b'jeli dan osvanu,
uranila Omerova majka,
nosi kitu sitnoga bosiljka,
da probudi dvoje mladenaca.
Ciknu, viknu Fatima djevojka:
"Oj, boga mi, mila moja majko,
sinoć ti je Omer počinuo!"
Al' besjedi Omerova majka:
"Bog t' ubio, Fatima djevojko!
Ti si mi ga umorila mlada!"
Al' besjedi Fatima djevojka:
"Nisam, majko, života mi moga!
Neg' evo ti do dv'je do tri r'ječi
što je tebi Omer ostavio."
Čita r'ječi Omerova majka,
čita r'ječi pa suze proliva.
Kupaše ga đulom rumenijem,
pon'ješe ga Mejrinome dvoru.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
"Đul miriše, mila moja majko,
đul miriše oko našeg dvora;
čini mi se – Omerova duša."
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
"Muč, ne luduj, Mejrima djevojko!
Muč, ne luduj, kad budala nisi!
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari!"
Al' besjedi Mejrima djevojka:
"Đul miriše, mila moja majko,
đul miriše – Omerova duša."
Ona strča dolje niz čardake,
pa istrča na sokak na vrata,
vidi granu sitnoga bisera,
Bogom brati do dva pobratima:
"Čija li je grana od bisera?"
Al' besjede do dva pobratima:
"To je grana mladoga Omera."
Al' besjedi Mejrima djevojka:
"Bogom braćo, do dva pobratima,
spustite ga pred moje dvorove –
da ga jadna mrtva cjelivam,
kad ga nisam živa poljubila!"
Spustiše ga pred Mejrine dvore,
k njemu Mejra živa primaknula,
mrtva Mejra crnoj zemlji pala.
Sabljama joj sanduk satesaše.
Kad Omera od dvora pon'ješe,
tada Mejru u sanduk spustiše;
kad Omera na groblje don'ješe,
tada Mejru od dvora pon'ješe;
kad Omera u raku spustiše,
tada Mejru na groblje don'ješe;
kad Omera zemljicom posuše,
tada Mejru u raku spustiše.
Tu se tuku do dv'je stare majke
i proklinju i staro i mlado
ko rastavi i milo i drago.
- bošnjačka narodna balada
Dvoje su se zamilili mladih:
Omer momče, Mejrima djevojka,
U proljeće kad im cvjeta cv'jeće,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straža,
Mala straža, Omerova majka;
pa besjedi Omerova majka:
"Mili sine, Omer', momče mlado,
ti ne ljubi Mejrime djevojke!
Ljepšom će te oženiti majka –
l'jepom Fatom novoga serdara.
Još je Fata od roda bogata,
i tebe će potpomoći blagom."
Al' besjedi Omer momče mlado:
"Prođi me se, moja mila majko
Nije blago ni srebro ni zlato,
Već je blago, što je srcu drago."
To ne sluša Omerova majka,
već na silu oženila sina,
i na silu dovela djevojku.
Kad je bilo večer po večeri
i mladence u ložnicu sveli,
al' besjedi Omer momče mlado:
"Ao, Fato, ala ti si l'jepa!
Moja Mejra nije tako l'jepa,
al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, Boga ti, Fatima djevojko,
donesi mi divit i hartije,
da napišem do dv'je do tri r'ječi;
jer je moja pobjedljiva majka,
pa će reći da si m' umorila."
Kad je majci knjigu napisao
on govori Fatimi djevojci:
"Oj, boga ti, Fatima djevojko,
kupajte me đulom rumenijem,
prones'te me pokraj moje Mejre,
nek me Mejra mrtvoga cjeliva
kad me nije živog poljubila.
Oj, Boga ti, žalosna djevojko,
ne pust' glasa do bijela dana,
nek se moja naveseli majka
i sestrice kola naigraju
i u kolu pjesme napjevaju."
To izusti pa i dušu pusti.
Kad ujutru b'jeli dan osvanu,
uranila Omerova majka,
nosi kitu sitnoga bosiljka,
da probudi dvoje mladenaca.
Ciknu, viknu Fatima djevojka:
"Oj, boga mi, mila moja majko,
sinoć ti je Omer počinuo!"
Al' besjedi Omerova majka:
"Bog t' ubio, Fatima djevojko!
Ti si mi ga umorila mlada!"
Al' besjedi Fatima djevojka:
"Nisam, majko, života mi moga!
Neg' evo ti do dv'je do tri r'ječi
što je tebi Omer ostavio."
Čita r'ječi Omerova majka,
čita r'ječi pa suze proliva.
Kupaše ga đulom rumenijem,
pon'ješe ga Mejrinome dvoru.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
"Đul miriše, mila moja majko,
đul miriše oko našeg dvora;
čini mi se – Omerova duša."
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
"Muč, ne luduj, Mejrima djevojko!
Muč, ne luduj, kad budala nisi!
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari!"
Al' besjedi Mejrima djevojka:
"Đul miriše, mila moja majko,
đul miriše – Omerova duša."
Ona strča dolje niz čardake,
pa istrča na sokak na vrata,
vidi granu sitnoga bisera,
Bogom brati do dva pobratima:
"Čija li je grana od bisera?"
Al' besjede do dva pobratima:
"To je grana mladoga Omera."
Al' besjedi Mejrima djevojka:
"Bogom braćo, do dva pobratima,
spustite ga pred moje dvorove –
da ga jadna mrtva cjelivam,
kad ga nisam živa poljubila!"
Spustiše ga pred Mejrine dvore,
k njemu Mejra živa primaknula,
mrtva Mejra crnoj zemlji pala.
Sabljama joj sanduk satesaše.
Kad Omera od dvora pon'ješe,
tada Mejru u sanduk spustiše;
kad Omera na groblje don'ješe,
tada Mejru od dvora pon'ješe;
kad Omera u raku spustiše,
tada Mejru na groblje don'ješe;
kad Omera zemljicom posuše,
tada Mejru u raku spustiše.
Tu se tuku do dv'je stare majke
i proklinju i staro i mlado
ko rastavi i milo i drago.
Re: Poezija
A ti sakrij mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mračno bježi,
Izdajico roda svoga!
Sakrij lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na te,
A znaj i to: Izdajicu
I pod zemljom kletve prate!..
Ovo je za vođu crvenih kmera..
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mračno bježi,
Izdajico roda svoga!
Sakrij lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na te,
A znaj i to: Izdajicu
I pod zemljom kletve prate!..
Ovo je za vođu crvenih kmera..
Onaj ko ima natalitet, ne mora uzimati pušku u ruke!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!
Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svom posjedu ima zemlju!!
Mostar je mjesto našeg konačnog pada ili ponovnog uzdizanja!!
Milorad Dodik je Milan Martić bosanskih Srba!!
Pjesma Bošnjaku (Safvet-beg Bašagić)
Povodom narodnog izdajstva od strane pravoslavnih
Bošnjaka i Bošnjaka katolika krajem 19. stoljeća...
Pjesma Bošnjaku
Safvet-beg Bašagić
2. juli 1891. (objavljeno u listu "Bošnjak")
Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg' mi svijeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. [...]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.
Većina pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini
je u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih država Srbije
i Hrvatske, prihvatila dotad strana srpska i hrvatska
nacionalna imena, potisnuvši izvorno narodno bošnjaštvo,
te druge konfesionalne i regionalne označitelje.
VWT9E78gWEU
Bošnjaka i Bošnjaka katolika krajem 19. stoljeća...
Pjesma Bošnjaku
Safvet-beg Bašagić
2. juli 1891. (objavljeno u listu "Bošnjak")
Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg' mi svijeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. [...]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.
Većina pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini
je u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih država Srbije
i Hrvatske, prihvatila dotad strana srpska i hrvatska
nacionalna imena, potisnuvši izvorno narodno bošnjaštvo,
te druge konfesionalne i regionalne označitelje.
VWT9E78gWEU
Re: Đerzelezu Ale (Enver Čolaković)
SUBHANALLAH, SAV SAM SE NAJEŽIO, A SUZE SU MI NAVIRALE NA OČI -
ZBOG ROPSTVA S KOJIM SE MOJ PONOSNI NAROD MIRIO STOTINU GODINA!
-eixgB-olas#!
Zamislite taj jad i čemer bošnjački, tog 16-og oktobra 1950-e,
kada Enver gleda svoj nekada ponosni narod kako bespomoćno kopni
u okovima komunizma, srbizma i hrvatizma - desetkovan, rastjeran,
raznarođen, pokraden i ponižen...
ZBOG ROPSTVA S KOJIM SE MOJ PONOSNI NAROD MIRIO STOTINU GODINA!
-eixgB-olas#!
Zamislite taj jad i čemer bošnjački, tog 16-og oktobra 1950-e,
kada Enver gleda svoj nekada ponosni narod kako bespomoćno kopni
u okovima komunizma, srbizma i hrvatizma - desetkovan, rastjeran,
raznarođen, pokraden i ponižen...