(Obrazovanje: Borba protiv pseudohistorije, Dani 606, 23. 1. 2009, 42 – 45)
Iz pera uglednog Vuka Bačanovića, Dani u 606. broju donose prigodan prikaz knjige Historijska čitanka CDRSEE, Sarajevo, 2007., obima oko 500 strana (HČ). Bačanović, i pored dobrih konstatacija, nažalost, pravi grešku zloupotrebe naučnog metoda i slično. On nije vidio da su autori HČ, zbog akcidencije (isticanje nečega kao bitnog, a ne mora biti tako), spomenuti rad objavili čak i pod neprikladnim nazivom, što je spomenuti kritičar morao da primijeti.
Imenica “čitanka” se pravilno koristi samo za hrestomatski odabrane književne radove, pa je nelogično taj leksem “nakalemiti” i na kompilaciju (napabirčenih) arhivskih dokumenata. Jer, nema dokaza da su ti tekstovi odabrani među milion sličnih dokumenata, po nekom znanstvenom kriteriju. Eto zašto se ne može kazati da su pokazani dokumenti pravi reprezentanti povijesne istine. Marx je govorio da nauka postaje istinita tek kad “uspije da se izrazi na matematički način”, a ne i na poluistinit način, što se nudi sa subjektivno odabranim dokumentima HČ. Sve druge i drugačije teorije, Engels je nazivao “kupusarija“!
U prvom dijelu spomenutog rada, recimo, obrazlaže se kako je Osmansko Carstvo, krajem XIV i početkom XV stoljeća, osvojilo Balkansko poluostrvo. U pitanju je pogrešan navod. Jer, spomenuta se sintagma literarno koristi tek u XVIII stoljeću. Osmanlije su, ustvari, željele da obnove Vizantijsko carstvo, pa su radi tih planova, krajem XIV stoljeća pokorile Bugarsku, zatim, među despotima podijeljenu državu Rašku itd., a ne Balkansko poluostrvo, kako se tvrdi u HČ. Bačanović u spomenutom tekstu sasvim nekorektno spominje i “kraljeve Srbije”, što ne odgovara materijalnoj istini. Jer, Svištovskim mirovnim ugovorom iz 1791. godine, Smederevski sandžak (Beogradski pašaluk) je prvi put nazvan Srbija (Vojna enciklopedija – Beograd, 555/1). A Konstantin Jireček je davno obznanio da knezovi nomadske države Raške nisu mogli dobiti, valjda, zbog nomadskog statusa vladarske krune (Istorija Srba, Zmaj, Zemun, 1990., 169, 222). Radi toga je Sv. Sava, 1217. godine, i to kad nije bio arhiepiskop tzv. Srpske pravoslavne crkve (koju nije priznavala Pravoslavna crkva iz Carigrada), krunisao za kralja Raške, koga drugog nego svog brata Stefana. Navedena se država (gdje su živjeli Srbi, Iliri, Tračani, Bugari, Grci itd.) pogrešno u srpskoj literaturi sada poistovjećuje sa Srbijom.
Spomenutu, dakle, lokalnu kraljevsku krunu je nosio i Stefan Uroš IV, realno, veliki župan Raške (1331-1355), kojem srpski povjesničari (iz milja) daju ime Dušan (Jireček, 212), a nisu imali pravo da krste ljude. Koliko je tzv. Dušan bio vlastoljubiv, pokazuje i činjenica da se uz pomoć tzv. SPC, 16. aprila 1346. godine, proglasio čak za “cara Grkljem i Srbljem”! Ali, navedenu carsku krunu, što srpski povjesničari prešućuju, anatemisala je Vizantija (Jireček, 223), gdje se nalazilo vrhovno sjedište Pravoslavne crkve. Prema konfesionalnom dogovoru još iz 459., Pravoslavna crkva u Carigradu je mogla davati carske, a katolička crkva iz Vatikana kraljevske krune (R. Lopez, Rađanje Evrope, Zagreb, 1978., 48). Kako ondašnja Srpska pravoslavna crkva nije bila patarenska (otpadnička), ona je ta pravila morala poštovati.
U drugom dijelu HČ se govori o nacijama i državama jugoistočne Evrope, što je dobro. Ali nije dobro što se propušta kazati da je u Bosni “stvorena politička vlast prije hrvatske i srpske”. O tome je davno pisala Nada Klaić, ugledna povjesničarka, pa taj važan navod za BiH nije trebalo ignorirati ni u HČ. Treći dio HČ je posvećen temi tzv. balkanskih ratova, gdje se ističu sasvim pogrešni navodi, a objektivni dokumenti zanemaruju. Evo i kako. Po scenariju tajnog ugovora (zaključenog 15. januara 1877. godine) između Austro-Ugarske, Rusije i Srbije, tvrdi Grgur Jakšić (Iz novije srpske istorije, Prosveta – Beograd, 1953., 61) planirana je podjela vilajeta Bosne. U navedenom aktu piše, kakva drskost, kako Austro-Ugarska daje suglasnost Rusiji da može anektirati neke teritorije na Kavkazu, a Rusija se suglasila da Austro-Ugarska anektira Bosnu i Hercegovinu, “izuzimajući zemljište koje se nalazi između Srbije i Crne Gore o kome će se obe vlade imati da dogovore kad bude došao trenutak da njime mogu raspolagati”. Epilog prethodnog ugovora je već poznat, pa dalji komentar nije potreban.
U četvrtom dijelu HČ se opravdano polemizira o Drugom svjetskom ratu, gdje se objektivno govori i o fašizmu, a nešto manje loše o boljševizmu. Ali, nigdje se ne kaže i kolika je bila ratna šteta Bosne i Hercegovine, mada je na osnovu popisa utvrđeno da je ona iznosila oko 6 milijardi dolara (Arhiva BiH, Fond Zemaljska komisija za ratnu štetu, 1945. – 1950.). Navedeni iznos ratne štete, najvećim je dijelom kompenziran za ratnu štetu partizana nad Nijemcima Vojvodine, jasno piše Nikola Živković (Ratna šteta koju je Njemačka učinila Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu, Institut za savremenu istoriju Beograd, 1975.). Ni spomenuti dokument, makar se radilo o krunskom aktu, nije u mnogo hvaljenoj HČ objavljen. Što li?!
Ako se rezimiraju prethodni redovi ovog komentara, jasno se može zaključiti da je Bačanovićev spomenuti članak (ne)korektan prikaz Historijske čitanke CDRSEE. Istina, prethodna ocjena, zbog složenosti teme, može biti i stvar subjektivnog shvaćanja. Bilo kako bilo, potpisnik ovih redova je iznio svoj stav, bez obzira na druga i drugačija mišljenja.
