Prijepolje do 1912 – II Dio
Prijepolje Prvi zapisi o Prijepolju
I Nemanjićki period nije bijo ništa manje značajan, kako po građevinama možemo videti, tako sigurno i po drugim vidovima života. Svakako da se nisu mogla oko Prijepolja stvoriti dela vrijedna divljenjima, a da se tu, na njegovom današnjem mjestu, nije ništa nalazilo. Čudne su i Evlijine napomene o čudnoj džamiji i čudnoj sahat kuli (Vakuf). Svi su izgledi da neki od turskih velikana nije marijo za verske peopise koji nalažu da se vrata džamije drugačije postavljaju, a sahat kula ne pravi sa tako jakim zvonom. Međutim, pošto se zna da su turski velikodostojnici poznavali i postovali verske norme i propise , možda je u periodu prilagođavanja crkve i zvonare za potrebe i izgradnju džamije i sahat kule nedostojalo vremena, pa sadasnje građevine ostadoše svedoci nekih promena.
Slobodno se može tvrditi da su današnja džamija i sahat kula u Vakufu nekom dogradnjom i adaptacijom dobili današnji oblik i namenu. To se da zaključiti i na osnovu ugrađenih komada obrađenog kamena sa izvesnim znacima i ornamentima u zidove džamije. I pre turskih osvajanja bilo je rušenja pa je moguće da se naš grad uvek podizao iznova. Znamo da je ovaj kraj 1374., podelom zemlje Nikole Altomanovića između Tvrtka i kneza Lazara, pripao Tvrtku, a početkom petnaestog veka već pripada vojvodi Sandalju i sinovcu mu Herceg Stepanu. Ako su Turci ovaj kraj jednom osvojili oko 1463. godine, znači 74 godine posle Kosova, pa ga morali na kratko napustiti zbog protivnapada Herceg Stepana i njegovih sinova, i opet osvoili konačno oko 1465. godine, sigurno da ga nisu ostavili neporušenog. Znači, bio je dobro porušen čim su sve građevine javnog karaktera posle ovog vremena bile građevine njihovih potreba. Turci su najverovatnije prilikom svog prvog u ove krajeve porušili i Prijepolje, kao sto su učinili i sa gradom Kovinom, gradom u Mileševu, pa i okolnim manastirima. Sigurno je Prijepolje kao grad bio umanjen 1623. i od Turaka, i od poplave, izgoreo je 1688., pa opet uništavan od Turaka 1689. godine. I okolni srednjovekovni gradovi svakako izgubiše po dolasku Turaka svoj politički, vojni, pa s obzirom na bližu poljoprivrednu okolinu, i ekonomski značaj. Nestalo je srpske vlastele, pa i život u ovim kamenim tvrđavama, a u njima je nekada moralo biti živo: dolazili bi i odlazili glasnic skupljali bi se za vojnu u pohode ratnici, odvijo se u njima bogat život srednjeg veka.
Godine 1664., a sigurno i nešto ranije, kao i kasnije, naš grad je sa gradovima Kovin i Mileševo i još 36 gradova pripadao hercegovačkom sandžaku, a ovaj i još šest drugih sandžaka bosanskom vilaetu (po Čelebiji), za razliku od stanja u osamnaestom i devetnaestom veku kada je Prijepolje pripadalo novopazarskom sandžaku sa sedištem u Novom Pazaru, povremeno i Sjenici, zavisno od volje paša. Radi potpunijeg pregleda o Prijepolju, a o čemu negovori ni Evlija, pa ni neki drugi putopisci, daćemo i još nekoliko podataka i predpostavki o rušenjima u Prijepolju i okolini. Neki podaci ukazuju na povezanost rušenja od strane Turaka sa njihovim neuspesima na bojnom polju. Tako imamo njihov poraz kod Beča 1683. godine, I prodiranje austriske vojske sve do Skoplja, Peći i Prizrena pa opet povlačenje Austrijanaca sve do iza Save i Dunava. Tada pada i seoba pod Arsenijem Čarnovićem koja obuhvata ljude iz ovog kraja, odnosno tada su skoro okolni manastiri opusteli. Sve su prilike da je to priod ponovnog paljenja Mileševa, pa i crkve u Prijepolju, jer jedan zapis iz tog perioda kaže: ,, na Prijepolju crkvu, i požegoše, i poharaše i posekoše i porobiše sve…”. Sa azstriskom vojskom se tada povlačilo i oko 30.000 Srba i to je ta takozvana ,,velika selidba”. Prema dodacima štampanih spomenika Budimske arhive u Budimu je bilo početku osamnaestok veka I oko 20 porodica iz Prijepolja i Mileševa. To su one porodice koje su se povukle sa Čarnijevićima. Nisu bile mirne prilike ni za vreme austro-turskog rata 1735-1737. godine, a možda I 1737-1739. godine, jer tada dođe i do drugog narodnog ustanka i bežanja patrijarha pećkog Arsenija IV kada po H. Dučiću Mileševo strada po peti put. Ovi nemiri nisu mogli mimoići ni Prijepolje. Inače otkud grobovi troice paša Vejsil-paše, Pirin-paše i drugih u Ratajskoj, od kuda u zapisima uzgred stavljenim na knjige velike žalbe na stanje iz navedenog perioda.
Ovako česte pohare, seobe i ratne najezde mora da su učinile svoje I u pogledu obrade zemlje. Pokrenuti su, i silom prilika nestalo je starosedelaca vičnih radu na zemlji i gajenju raznih kultura. Došli su ,,došljaci” iz brda i drugih krajeva u kojim zemlja nije davala sve ono što je bilo u ovim krajevim – vinova loza, voće i drugo. A novodošavši nisu ostajali ovde tako dugo da bi se naučili radu i gajenju. Pokrajine i obradive površine tako poznate iz srednjovekovnog perioda, kao župe – Crna Stijena, Zvjezda i druge, pa i ostale plodne i održavane baštine, nemaju više raniji karakter i značaj. To se verovatno osetilo i u životu tadašnjih stanovnika Prijepolja. Još je Nemanja u Nišu 1189. godine počastio cara Fidriha i Barbarosu čuvenom medovinom, što znači da je u tadašnjoj Raškoj bilo razvijeni i pčelarstvo, a da negovorimo o, za taj period razvijenom vinogradarstvu, voćarstvu, stočarstvu i dr. I po ostacima naziva – Vinogradi, Zavinograđe i sl. Može se zaključiti da je I u samom Prijepolju, kao I u njegovoj okolini vinova loza bila na ceni. A šta da se tek nasluti koliko je i kakve vrste poljoprivrednih proizvoda davala dolina Mileševke od Vakufa do Mileševa. Ako se imaju u vidu samo Evlijini opisi da su to bile divne bšte, pa bi bilo dovoljno, jer je dolina Mileševke dosta dobro zaklonjena, izložena najviše suncu, a imala je idealne uslove i za navodnjavanje. Pa i sada bi neki idealista, otklanjanjem vekovnog nanosa i kultivisanjem tog divnog kompleksa postigao dosta. Međutim stalne prisilne migracije stanovništva iz ovog kraja učinile su da se i taj tako sunčan predeo zapusti i podivlja.
Možda je stvarno i bez preterivanja, tadašnje stanovništvo Prijepolja imalo u čemu i da uživa u toku predaha izmedu dima zagarišta I tako potrebnog teferidžgog odmora, jer je dolina Mileševke tada bila dolina zelenila. No Mileševka je umela da bude i goropadna i razorna. Ona je skoro celo Donje Prijepolje odnela u Lim. Odnela je i deo manastirskog konka u Mileševi, a pored toga I mnogo čega drugog. Čak se i stariji stanovnici Prijepolja sjećaju za njihovog vremena postojećih zgrada koje je ona odnela, a koliko ih je tek razorila još ranije.
Prepis iz knjige: Milorada A. Krpovica “Prijepolje do 1912.
