Kod nekih naroda postoji predanje da se toga dana sastaju poslanici Hidar i 0lijaz i da se ljudi posebno toga dana trebaju moliti Allahu dz.s da im podari nafake i bericeta. Dolaskom ljeta Podgoricani su imali osjecaj da se zivot ponovo radja. Zato su pridavali znacaj ovome danu.
Toga dana domacice rano ustaju. Ukucane bude prskajuci ruzom koju prethodno stavljaju u bardak sa serbetom. U kovi sa vodom stavi se zelenilo,presten i novac. Kapije okite cvjecem. Na pragu se stavi mravlja zemljica, sipkovina i zelenilo. Za rucak se sprema posebno jelo ‘skrobanica’ od zelja. Za Hajdareljez se primaju i cestitke.
Dovoljno je reci nekom ‘‘Nek vam je hajirli i sa berictom Hajdareljez,pa u zdravlje i veselje’’. Odgovor na ovome ‘‘0 vama takodje,zdravo bili’’…
Ako je u toku Hajdareljeza bilo vjerenih djevojaka, njima se nosila ovca. Prethodno se nakiti vocem, suhim smokvama i lukom bjelim. Zene iz mahale se pokupe i isprate ovcu vjerenoj djevojci.
Za Hajdareljez se nekad i tefericalo. Ovaj obicaj koji simbolizira dolazak ljeta, pamti se po rodbinskom zijaretu, lijepim jelima i sohbetima. Danas se sve manje obiljezava.
Profesor Alija Nametak tokom tridesetih godina boravio je u Podgorici. 0zmedju ostalog zabiljezio je i ovaj obicaj. Već prvih dana sam se počeo zanimati za narodne običaje podgoričkih muslimana i bilježiti ih. Glavni informatori su mi bili Sulejman Đečević, Ahmet Pokrklić, Murat Tuzović i njegova žena Bula. Podgorica (današnji Titograd) u Crnoj Gori, tokom istorije pod Turcima, spadala je uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno vrijeme oko polovice XVIII vijeka bila je u teritorijalnom sklopu Bosne i Hercegovine. Muslimansko stanovništvo, koje je za vrijeme Turaka u ovom mjestu bilo u ogromnoj većini, slovenskog je porijekla, govore srpskohrvatskim jezikom, koji stariji zovu “bosanskim”, ikavskim govorom (refleks И daje i u dugim slogovima, je u kratkim). ,,Mi smo Hercegovci, a jezik nam je bosanski”, govorio mi je Ahmet-aga Pokrklić koji je imao 84 godine kada sam se s njim upoznao. U Podgorici je vladao patrijarhalan život.
Đurđev. – Dan uoči Đurđeva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve živo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod mlinskim ljevačem (žlijebom). Kuće se kite zelenilom i svakovrsnim cvijećem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda držala u kacama). U tu kacu se baci i cvijeća i svakojaka zelenila. Sve se to opet naveče izvadi. Ko drži ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ručak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ručak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja).
