Odbrana Bosne i Bošnjaka u 18. stoljeću

Share

Odbrana Bosne i Bošnjaka u 18. stoljeću

Porazom Osmanske carevine u Velikom bečkom ratu, cijela Bosna u 18. stoljeću postaje odbrambeni bedem i krajina (serhat) od Habzburške monarhije, Mletačke republike i hajdučko-uskočkih četa.

Bez obzira na socijalno-imovinske razlike i nezadovoljstvo predstavnicima osmanske vlasti suočene sa osvajanjem Bosne i nestankom Bošnjaka i zajednički namijenjene im sudbine od strane neprijatelja, svi Bošnjaci stali su u odbranu opstanka i identiteta.

Tokom 18. stoljeća bosanski su muslimani izdržali tri velika rata sa Austrijom i Mlečanima, 1714.-1718., 1737.-1739., te 1788.-1791. (tzv. Dubički rat). Od presudnog je povijsnog značaja bio rat 1737. godine kada su bosanski muslimani pod Banjom Lukom do nogu potukli veliku austrijsku vojsku u trenutku kada im je car Karlo VI svojim proglasom uoči pohoda na Bosnu zaprijetio fizičkim uništenjem ako ne ostave svoju silamsku vjeru. Slobodno se može reći, s obzirom na vojno-politički značaj ove pobjede i njezinu kasniju ulogu u usmenoj i pisanoj tradiciji bosanskih muslimana, da su oni bitkom pod Banjom Lukom definitivno postali nacijom, prof. dr. Mustafa Imamović – Osnovni historijski nazivi bosanskomuslimanskog nacionalnog identiteta, Sarajevo, 1993.

U tri navedena rata koji su vođeni na tlu Bosanskog ejaleta Bošnjaci su se, ponajviše zahvaljujući samoroganiziranosti, uspjeli odbraniti. Poslije Bečkog rata izvršena je nova podjela Bosanskog ejaleta i on je sveden na pet sandžaka (Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki koji je u ratu 1714.-1718. godine ukinut i priključen Bosanskom sandžaku). Ovakva teritorijalna podjela ostala je do kraja 18. stoljeća.

U Bosanskom ejaletu spahijska organizacija, u 18. stoljeću, pored visoke borbene gotovosti zadržala je i vojnu organizaciju iz prethodnih stoljeća. Tako je u okviru jednog sandžaka spahijska lenska konjica sačinjavala vojnu formaciju alaj ili puk. Manja vojna jedinica bio je džemat, još manja buljuk (koji je brojao i do 100 ljudi), bajrak (koji se sastojao od 50-60 ljudi). Najmanja vojna jedinica u osmanskoj vojsci, pa tako i u spahijskom redu, bila je oda, koja je brojala od pet do deset ljudi. Tokom 18. stoljeća u Bosanskom ejaletu se u rat moglo mobilizirati 60.000 ljudi, skupa sa vojnim formacijama koje su bile raspoređene u svim značajnijim mjestima, što je predstavljalo značajnu vojnu snagu. U tim vojnim formacijama bili su zastupljeni slijedeći vojni redovi:

  1. jeničari – carski – kapu kulu, domaći – yerlu kulu;
  2. spahije – lokalne yerlukulu, pogranične – serhat kulu;
  3. gradsku posadu činili su: farisi – konjica, azapi – stražari, mustahfizi – gradski čuvari, posbani, esesi, asasi – noćni čuvari, tobdžije, džebelije – oklopnici, derbendžije – čuvari klanca,  dobrovoljci, bešlije – poseban vojni red konjice i delije -lahka konjica;
  4. sejmeni i
  5. mobilizirano stanovništvo – befir-i amm

Radi odbrane Bosanskog ejaleta koji je u cjelini postao bedem i granica podizana su nova i opravljean stara utvrđenja, a nastajali su i potpuno novi gradovi kao Trebinje i Onogošt – Nikšić.

U bici na Prutu 1711. godine protiv Rusije u osmanskoj vojsci se bori 1.553 posjednika zijameta i timara. Slijedećih godina, 1712. i 1714., Bošnjaci ratuju protiv Crne Gore zbog stalnih pljačkaških upada njezine vojske u Hercegovački sandžak. Pod zapovjedništvom bosanskog namjesnika Numan paše ]uprilića oko 15.000 Bošnjaka učestvovalo je u tom pohodu u kome su ostvarili sve postavljene ciljeve.

U decembru 1714. godine Porta objavljuje rat Veneciji. Brzom i organiziranom akcijom osmanska vojska vraća ranije izgubljeni Peloponez, a na bosanskom ratištu borbe se vode sa promjenjivom srećom.

Najveća bitka na bosansko-dalmatinskoj granici vodila se kod Sinja 1715. godine gdje su veće osmanske snage doživjele poraz. Borbe sa manjim intenzitetom i uz manja četovanja hajduka i uskoka nastavljene su i 1716. godine. Poslije većih gubitaka Mlečani su minirali Gabelu i povukli se iz nje. U aprilu 1716. godine na stranu Venecije uključuje se i Austrija u rat. Brzom i efikasnom akcijom austrijska vojska zauzima Bosansku Gradišku. Borbe se vode i u Bosanskoj krajini, posebno u dolini Une. Ne uspjevši osvojiti Bihać i Bosanski Novi, habzburška vojska pod komandom hrvatskoga bana Ivana Draškovića zauzima Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. U isto vrijeme Mlečani pokreću veliku ofanzivu oko Dubrovnika i zauzimaju Hutovo i Popovo polje. Postavljanje za bosanskog beglerbega Numan paše ]uprilića i hercegovačkog sandžakbega Bećir paše Čengića, ljudi koji su uživali veliki ugled u Bosanskom ejaletu, imalo je velikih efekata jer su osmanske čete iz defanzivnih prešle u ofanzivne akcije. Najveći uspjeh mletačke vojske u ovom ratu je zauzimanje Imotskog 1. augusta 1717. godine.

U isto vrijeme, hrvatski ban Drašković je uz veliki otpor branilaca sa mnogo žrtava u svojoj vojsci zauzeo Kozarac. Na drugom kraju fronta, austrijska vojska predvođena princom Eugenom Savojskim nanosi poraz glavnini osmanskih trupa kod Beograda, kao što je to učinila godinu dana ranije kod Petrovaradina. Ta dva poraza osmanske vojske kod Petrovaradina i Beograda dovele su u Bosanskom ejaletu do opće mobilizacije i slanje ispomoći Zvorniku i Bosanskom Novom. Skoro mjesec dana trajale su borbe oko Zvornika.

Austrijskom vojskom komandovao je general Maksimilijan Petraš. Poslije više juriša napadača, hrabra i disciplinirana zvornička posada odbranila je grad. U isto vrijeme je ban Ivan Drašković opkolio i napao Bosanski Novi. Uz pomoć prispjelih četa i odbrane grada poražen je od osmanske vojske. Tako su propali planovi o napadu na Bihać u proljeće 1718. godine. Pošto je rat za obje carevine, kao i Mletačku republiku, predstavljao veliko opterećenje, one prvo tajno, a zatim i javno vode pregovore o mirovnom ugovoru. Svečano potpisivanje mirovnog ugovora bilo je u šatorima u Požarevcu 21. juna 1718. goidne.

Tu su diplomate Osmanskog carstva, Mletačke republike i Habzburške monarhije prihvatile načelo, kao i u Sremskim Karlovcima, da svaka strana zadrži osvojena mjesta i teritorije. Požarevačkim mirom i dijelovi Bosanskog i Zvorničkog sandžaka od ušća Drine u Savu i Unu do Novog širokim pojasom od 6 do 10 km, koji je obuhvatao još Brčko i Bijeljinu, došli su pod austrijsku vlast. Novom teritorijalnom podjelom pod Habzburšku vlast došli su bosanski gradovi Dubica, Gradiška, Kobaš, Bosanski Brod i Furjan. Mletačka Republika, koja je u ovom ratu izgubila Peloponez, dobila je od Bosanskog ejaleta Imotski i Čačvinu, a izgubila Gabelu. Pošto je novom granicom Dubrovačka Republika dobila za nepoželjnog susjeda Mletačku Republiku, to su Dubrovčani dobrovoljno ustupili Osmanlijama Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu. Tako je Hercegovački sandžak potvrdio dva izlaza na more.

Poslije mirovnog ugovora u Požarevcu na teritoriju Bosanskog ejaleta vladao je mir, ako se izuzmu upadi hajdučko-uskočkih četa i pljačkaša iz Crne Gore, sve do novog austrijsko-osmanskog rata 1737. godine. Pošto je 1727. godine iz Bosanskog ejaleta otišlo 5.200 oficira i vojnika na tursko-perzijski front, od kojih se samo desetina vratila, a 1736. godine 10.000 vojnika na rusko ratište na kome su skoro svi kod Ozije 14. jula 1737. godine izginuli, Bečki dvor je upravo u tom mjesecu iste godine smatrao da je nastupio najpovoljniji trenutak da Porti objavi rat, kako bi na račun osmanske dražve proširio svoju carevinu.

Pozivajući se na raniji ugovor sa Rusijom, koja je već bila u ratu sa Osmanskim Carstvom, po kome su Beč i Petrograd bili u obavezi da se međusobno pomažu u slučaju rata, austrijski car Karlo VI je 14. jula 1737. godine objavio Porti rat. Još prije objave rata carski generali su okupili u Pakracu 41 eskadron konjice, brojnu artiljeriju i pješadiju. Ukupno je bilo 16.247 vojnika, od kojih 4.345 konjanika. Glavnokomandujući austrijske vojske je još 10. jula, prije službene objave rata naredio da carska vojska krene preko Bosanske Gradiške u pravcu Banje Luke gdje je poslije usputnih kraćih zadržavanja i borbenih čarki pod zidine tvrđave i stigla 24. jula i započela opsadu grada.

Mada je u početku izbijanja rata među bosanskim braniocima vladala nesigurnsot i zbunjenost oni su se u velikoj žurbi brzo snašli i ultimatumom su preko kapetana i ajana natjerali bosanskog vezira Ali pašu Hekimoglua, da bez konsultacija sa Portom i sultanom naredi opću mobilizaciju. Uskoro se u Travničkom polju, po naredbi moblizacije, počeše iskupljati čete iz svih kadiluka. Cejlokupne bosanske snage koje su pošle na banjalučko ratište brojale su oko 10.000 ljudi. Kao što je na austrijskoj, tako je i na bosanskoj strani izvršen raspored vojnih snaga za nastupajući boj.

Na desnom krilu nalazi se Mehmed beg Fidahić sa krajiškim kapetanima, a na lijevom bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama. Centrom je neposredno komandovao vezir Ali paša sa jeničarima i jednim brojem odreda koji su mobilizirani u 32 kadiluka Bosanskog ejaleta.

Do velikog boja protivničkih strana, na život i smrt, došlo je 4. augusta 1737. godine. Od podneva do večeri Bošnjaci su u pet navrata izvršili fronatalni napad na austrijsku vojsku. To je kod neprijatelja izazvalo osjećaj nesigurnosti i natjeralo ga u paničan bijeg. U toku noći, princ Josif Hildburhausen je sa štabom napustio bojno polje, a preostaloj vojsci izdao naređenje da se povuče u pravcu iz kojeg je i došla. I sutradan je bosanska vojska pod komandom Ali paše nastavila napade na neprijatelje u povlačenju. Borbe sa manjim intenzitetom trajale su do 13. augusta, dok se Austrijanci nisu povukli na početne položaje.

Prema historijskim izvorima, oko hiljadu habzburških oficira i vojnika je u banjalučkoj bici izgubilo živote. Zaplijenjena municija i oružje bili su ogromni. Austrijanci su imali i mnogo ranjenih. I bosanska strana imala je oko 600 mrtvih. Zahvaljujući pobjedama pod Banjom Lukom i velikom umijeću u odbrani Bosanskog Novog i Kozarca, u kojima nije bilo skoro nijednog kapetana ili ajana u Bosanskom ejaletu a da nije, u okviru svojih mogućnosti, dao svoj dorpinos u odbrani Bosne, Bosna i Hercegovina je pružila Austriji snažan i dostojanstven otpor. Na hrabrost, rodoljublje, disciplinu i organizirano ponašanje Bošnjaka u ovim ratovima bitno je doprinijela svijest i saznanje o sudbini Bošnjaka u Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Ugarskoj prije toga. Zato je boj pod Banjom Lukom bio i ostao odbrambeni rat koji je Bošnjake sačuvao od fizičkog uništenja i pojačao je u njima samosvijest o pripadnosti bosanskom tlu na kome su i do tada stoljećima živjeli. Kao takva, Banjalučka bitka predstavlja jednu od prvih stranica bosanskomuslimanske samosvijesti (prof. dr. Enes Pelidija).

Od 1739. godine u narednih pet decenija u Bosanskom ejaletu vladao je prividan mir. Istina, po ukazanim potrebama, Bošnjaci su dalje za račun carstva išli na rusko, perzijsko i druga ratišta. Pošto se dobro pripremila Austrija je Osmanskoj carevini, nakon pola stoljeća mira, 1788. godine objavila rat.

Ovaj rat, poznat pod imenom Dubički rat, trajao je od 1788. do 1791. godine. Znatno prije rata, bečke uhode, franjevački buskup fra Augustin Boteš-Okić posebno, obišle su i snimile sve značajnije tvrđave i mjesta Bosanskog ejaleta. Ne želiviši ponoviti grješke sovjih prethodnika iz prošlih ratova car Josif II je u Bosanski ejalet uputio dvije proklamacije. U prvoj je pozvao pravoslavnu raju da mu se pridruži, obećavši im ista prava koja su uživali njihovi istovjernici u Monarhiji. U drugoj proklamaciji za Bošnjake je pisalo: Ko god se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naročito se sustegao od neprijateljstava protiv carske vojske, on će biti u pogledu zaštite ravan i izjednačen sa ostalim carskim pučanstvom koje živi pod njegovom upravom.

Slična obećanja upućena su jeničarima, spahijama i ostalim vojnim pripadnicima. Dalje se u proklamaciji obećava puna ravnopravnost islamske vjere, kao i plaćanje vjerskih službenika iz državne blagajne. Već prvih ratnih dana dva korpusa austrijske vojske sa 39.000 ljudi raspoređeno je duž ličko-dalmatinsko-slavonske granice do Dubice. U isto vrijeme 12.000 vojnika je bilo raspoređeno od Bosanske Gradiške do Šapca. U austrijskoj vojsci bilo je i neznatan broj pravoslavaca iz Bosanskog ejaleta. Pošto u to vrijeme u Bosanskom ejaletu nije bilo puno osmanskih vojnika, glavnina odbrane je pala na Bošnjake. Glavnokomandujući austrijske vojske princ Lihtenštajn sa svojim jedinicama već prvih dana rata opsjeda Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradišku. U pomoć braniocima beglerbeg Bećir paša šalje 2.000 Sarajlija i Visočaka koji se, pod izgovorom da su potrebni šeheru i Visokom, vratiše natrag. Saznavši da u pograničnim mjestima Bosanskog ejaleta nema većih snaga sultanove vojske, austrijske trupe pod komandom generala Laudona opkoliše i 26. augusta 1788. godine osvojiše Dubicu, a 3. oktobra iste godine i Bosanski Novi. Tom prilikom je zarobljena cijela novska posada. U to vrijeme bosanski beglerbeg je na banjalučkom polju dočekivao mobilizirane čete iz svih krajeva Bosanskog ejaleta. U dogovoru sa ajanima i kapetanima beglerbeg je odgodio vojne operacije u proljeće 1789. godine. Zbog nezainteresiranosti bosanskoga beglerbega za povratak okupiranih gradova sve značajne ličnosti u Bosni zatražiše njegovu smjenu. Dok je dolazio novi bosanski namjesnik Arslan Mehmed paša austrijska vojska je prešla Savu i opkolila Bosansku Gradišku. Braniocima je pošlo za rukom da odbrane grad. Na žalost, u novom pohodu austrijska vojska je 29. jula 1789. godine uspjela zauzeti Bosansku Gradišku.

Zbog gubitka ovog grada Porta je imenovala novog bosanskog namjensika, no, pošto ni on nije ispunio postavljene zadatke Porta 1790. godine za novog bosanskog vezira imenova Salih pašu. On poduze odlučne mjere, sazva sve ajane i kapetane na zajednički dogvor i proglasi opću mobilizaciju po kojoj je iz svake kuće u vojsku morao poći po jedan, za rat, sposoban muškarac. Pošto su Bošnjaci kasnili sa mobilizacijom, Austrijanci u junu 1790. godine zauzeše Cetinu. U to vrijeme je u Beču umro car Josip II izazivač Dubičkoga rata. Uz posredovanje Pruske došlo je do pregovora o miru. Tako je došlo do Svištovskog mirovnog ugovora po kome je Osmanska carevina, u korist Austrije, ustupila Cetin, Lapac, Srb i pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera, a zauzvrat, austrijske trupe su se morale povući iz zauzetih bosanskih gradova Bosanske Dubice, Bosanskog Novog i Bosanske Gradiške.

Tako je poslije dva stoljeća čestih ratova na području Bosanskog ejaleta za duže vrijeme nastupio mir.

Čitaj više

Možda vas zanima...