Islamski utjecaj na iluminacije srpskih rukopisa 16. i 17. stoljeća

Share

Tekst je u izvorniku objavljen na engleskom jeziku i preuzet iz „Joint issue of El Prezente: Studies in Sephardic Culture (vol. 7) & Menorah: Collection of Papers (vol. 3), dedicated to the subject of Common Culture and Particular Identities: Christians, Jews and Muslims in the Ottoman Balkans and edited by Eliezer Papo & Nenad Makuljević“.

S engleskog preveo: Ahmed Ananda

Tijekom 16. stoljeća, kada se turska vladavina konačno učvrstila na cijelom Balkanskom poluotoku, dolazi i do snažnijeg islamskog utjecaja na umjetnost u Srbiji. Taj utjecaj je najočitiji u ornamentici primijenjenih umjetnosti – zlatarstvu, intarziji i ukrašavanju tekstila, dok je mnogo manje bio prisutan u slikarstvu i arhitekturi. Što se tiče slikarstva, islamski utjecaj bio je najjači u iluminaciji knjiga, a dostigao je svoj vrhunac u drugoj polovini 16. i početkom 17. stoljeća.[1] U razvoju srpske minijature toga doba izdvaja se čak i zaseban trend kojem su ti rukopisi pripadali; pod značajnim utjecajem islamske ornamentike, pojavljuje se određena digresija kod naslikanih ornamenta u srpskoj umjetnosti tog vremena.[2]

Jezgro ove skupine čine iluminirani rukopisi popa Jovana iz Kratova, dobro znanog pisara i iluminatora, i njegovih najbližih sljedbenika. Njihovim postignućima može se i dodati određeni broj knjiga ukrašenih na sličan način, koje su nastajale tijekom 17. stoljeća, a autori su uglavnom nepoznati pismoznanci – iluminatori. Neki od tih kaligrafa bili su povezani sa​​ centrom za prepisivanje na Svetoj gori, odakle su iluminirane rukopise dobivali Hilandar i manastiri u domicilnim oblastima Pećke patrijaršije. Toj skupini rukopisa pripadaju i dva posve jedinstvena dostignuća, koja su nastala pod utjecajem islamske umjetnosti, – kopija knjige Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića i Karansko jevanđelje. Ornamentika i određeni elementi u izgledu tih dvaju djela ukazuju na snažan orijentalni utjecaj.

Pop Jovan iz Kratova bio je najistaknutiji kaligraf i iluminator iz kruga autora koji su radili pod utjecajem islamske ornamentike.[3] Sačuvano je oko desetak njegovih rukopisa. Danas se oni čuvaju u knjižnicama u Sofiji, Beogradu, Bukureštu i na Svetoj gori, u manastirima Hilandaru i Zografu. Najvažniji doprinos koji je pop Jovan iz Kratova dao historiji srpske i balkanske iluminacije rukopisa iz 16. stoljeća, sastoji se u kreiranju novog dekorativnog sistema koji je uspio ujediniti dostignuća bizantinske i islamske ornamentike sa ornamentikom toga vremena, što je proizvelo jednu eklektičnu, ali skladnu cjelinu. Istaknuto mjesto u takvoj dekorativnoj shemi zauzimaju zaglavlja i osebujna cvjetna ornamentika islamskog porijekla kojom je oslikan portret evanđeliste.

Svi Jovanovi rukopisi ukrašeni su na sličan način. Na samom početku svakog evanđelja ističu se velika pravokutna zaglavlja s ucrtanim medaljonom u obliku lista sa četiri liske, islamske inspiracije. Lik evanđeliste naslikan je prirodnom bojom papira. Stabljike sa stiliziranim ili realno prikazanim cvjetovima divlje ruže, karanfila i zumbula dižu se iz donjeg ruba zaglavlja uz desnu marginu. Ostale površine zaglavlja ispunjene su cvjetnim ornamentom koji čine isprepletene biljne mladice, slično tzv. rumi-ornamentici. Dekorativnost rukopisa pojačana je naslovima koje su pažljivo ispisani zlatnim slovima i pozlaćenim isprepletenim inicijalima koji ističu početne stranice tekstova.

Pop Jovan iz Kratova može se s pravom smatrati utemeljiteljem ovakvog stila ukrašavanja. Ugledajući se na različite modele, on je uspostavio prepoznatljiv tip zaglavlja s medaljonom koji se sastoji od minijature autorskog portreta evanđeliste. Ujedinio je tri različita elementa:

umjetničku kreativnost svoga vremena,
dostignuća bizantijske minijature, posebice tzv. neo-bizantijskog osebujnog stila sredine i kraja 14. stoljeća, s portretima evanđelista unutar kvadratne ili četverolisne površine, u okviru zaglavlja ispunjenog bogatim cvjetnim ornamentima,[4]
značajni utjecaj islamske umjetnosti, koji se ogleda u biljnim ornamentima, naročito vjerno su oslikani cvjetovi karanfila, zumbula, tulipana i divlje ruže, te upotreba rumi-ornamentike.[5]

Tijekom sljedeća dva desetljeća, svi rukopisi koje će ovaj pismoznanac i njegovi sljedbenici ukrasiti biće samo dalja razrada tog temeljnog rješenja.

Tijekom druge polovice 16. stoljeća radovi popa Jovana bili su veoma popularni, što se vidi iz snažnog utjecaja koji je takva ornamentika imala u osnivanju lokalne Kratovske škole, kao i na iluminacije u Srbiji, Bugarskoj, Vlaškoj, Moldaviji i Svetoj gori. Malo promijenjen, ovaj način ukrašavanja će se nastaviti primjenjivati ​​u iluminacijama do kraja 17. stoljeća.[6]

Sljedeća faza islamskog utjecaja na izgled i ornamentiku srpskih knjiga u kasnom 16. stoljeću ogleda se u kopiji knjige Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića, koja je nastala oko 1580. godine. Sudeći po obliku slova i karakteru ornamenata, ovaj se rukopis može slobodno pripisati Jovanu iz Kratova.[7] Ipak, rukopis sadrži elemente preuzete iz tradicije ukrašavanja orijentalnih knjiga. Ove imitacije u knjizi Zakon o rudnicima nisu bile limitirane samo na ornamentaciju, kao što je to bio slučaj s ostalim rukopisima koji se pripisuju Jovanu iz Kratova, već su uključivale i uvezivanje knjiga, te djelimično i ukrasne sheme na ispisanim stranicama.

Što se tiče vanjskog izgleda knjige, islamski utjecaj se ogleda iz jasno izduženog formata, koji je svojstven islamskim knjigama. Isto je i sa uvezom knjige, koji je u centralnom dijelu bio ukrašen s arabeskom u zlatnom tisku, a imao je i tipične preklapajuće korice. Glede dekoracije stranica, orijentalni elementi se vide u okviru zlatnih linija unutar koga nalazimo uski blok slova, a to je još primjetnije u samom zaglavlju teksta knjige Zakon o rudnicima. Bio je dizajniran u obliku arabeske, precizno oslikan zlatom, sa stabljikama slanutka utkanim u obliku broja osam, kombiniranih s četiri velika stilizirana lista.[8]

Ispisani s rastopljenim zlatom i s tamnoplavom bojom, inicijali i naslovi ostaju u okvirima tadašnje tradicije ukrašavanja srpskih rukopisa, dok je minijatura na početku knjige – vrsta autorskog grupnog portreta od 20. članova Sudbenog rudarskog vijeća (sačinitelja knjige Zakon o rudnicima), poredanih u četiri reda po pet članova – bila kopija modela iz vremena Srpske despotovine.[9]

Prisustvo islamskih elemenata u izgledu toga vrijednog zakonika nameće pitanje o razlozima koji su doveli do upravo takvog rješenja. Najprikladniji odgovor može se naći u određenim povijesnim okolnostima u kojima je kopija nastala. Težnje za obnovom rudarstva u Turskom Carstvu, koje su bile osobito jake u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, odrazile su se i u područjima nastanjenim Srbima, u kojima je inače tradicija rudarstva bila dugotrajna i snažna.[10] U to vrijeme, ili čak nešto ranije, srpski rudarski zakoni prevedeni su na turski jezik, i ovakve kopije su prepisivane za one koji nisu znali za taj jezik, a bavili su se rudarstvom. Sudeći prema orijentalnom izgledu rukopisa, te onog što se upisivalo u njemu,[11] može se čak pretpostaviti da je kopiranje knjige Zakon o rudnicima naručeno od strane Turaka, možda čak u samom Kratovu, koje je bilo važan rudarski centar, na što ukazuje i činjenica da je on neko vrijeme bio u njihovom posjedu.[12]

Međutim, vrhunac islamskog utjecaja na izgled srpskih knjiga jasno se ogleda u ornamentici i općem izgledu rukopisa Karansko jevanđelje.[13] Prema bilješkama u knjizi, Karansko jevanđelje napisao je pop Vuk 1608. godine, u selu Karan kod Užica.[14] Oslikani ornament rukopisa sastoji se od portreta evanđeliste, koji se nalazi u središtu velikog četvornog zaglavlja i nekoliko manjih zaglavlja; na jednom od njih je medaljon s likom Bogorodice s Kristom i inicijali. Tekst evanđelja uokviren je s dva jednostavna kvadrata na stranicama s minijaturama, okvir je ojačan uvezom u obliku meandra.

Osim izuzetne osebujnosti i precizne izvedbe dekoracija, na prvi se pogled može primjetiti da su većina zaglavlja – tri od ukupno četiri veća i sva manja – urađena posve u duhu islamske tradicije ukrašavanja knjiga. Bogato ukrašena zaglavlja na početku evanđelja po Mateju, Marku i Luki sadrže dvije skladno integrirane cjeline: u donjem dijelu je kvadratno zaglavlje s portretom evanđeliste, a u gornjem, užem dekorativnom polju, nalaze se karakteristični cvjetni motivi koji se često pojavljuju u ilumiranim primjercima Kur'ana. Površine tih zaglavlja, kao i ostalih, ispunjena su vješto islikanom rumi-ornamentikom, ponekad u kombinaciji s grančicama ruže. Takvi motivi su česti kod orijentalnih, a posebice perzijskih, rukopisa iz 16. stoljeća.[15] Boje koje je iluminator koristio – svijetlo plava, tirkizna, crna, narančasta, bijela i srebrna – nisu bile karakteristične za dekoraciju srpskih rukopisa, ali su često korištene u islamskim iluminacijama. Izduženi format tekstualnog bloka, kao i sami uvez odišu istokom, sve se potpuno slaže s načinom izrade orijentalnih knjiga.

Samo oslikano zaglavlje teksta Evanđelja po Ivanu koncipirano je u duhu srpske ornamentacije rukopisa. Površina mu je ispunjena ornamentima koji sadrže grčki križ s portretom evanđeliste u središtu. Mada su tu listovi slanutka – nedvojbeno islamski motiv – utkani u obrazac naslova, njegova kompozicija pripada ornamentaciji srpskih rukopisa i ranih tiskanih knjiga.[16]

Osebujna ornamentika je izuzetno važna u ovom rukopisu. Posve je izostavljen, ili pak margiliziran, svaki detalj koji nema čisto dekorativni efekat. Ova snažna dominacija ornamenta nad figuralnim najbolje se ogleda u minijaturama. Izgubljeni u višebojnim i prezasićenim, vješto oslikanim, ukrasnim motivima, portreti evanđelista i Djevice Marije s djetetom naslikani su nespretno, shematizirani i naknadno bojeni, te se sami za sebe ne mogu smatrati umjetničkim djelom.

Nedvojbeno, neobična dekoracija rukopisa Karansko četvorojevanđelje djelo je turskog iluminatora – muzehhiba, majstora ornamentalnih motiva. Uostalom, teško je zamisliti da bi neki srpski slikar bio u stanju do te mjere usavršiti dekorativnu tehniku orijentalnih minijatura, a da je u isto vrijeme izrazito nevješt u slikanju evanđelista. Nema dokaza da je pop Vuk naručio tu knjigu, on je najvjerojatnije bio samo pisar. Anonimnom pokrovitelju se vjerojatno svidjeo osebujni dekorativni izgled turskih knjiga, te budući da je bilo dobrih kaligrafa u Užicu,[17] mogao je lako unajmiti nekog od njih da naslika ornamente. Doprinos popa Vuka je prvobitno bio ograničen na kopiranje teksta i ispisivanje inicijala.

Njegov kolega, turski minijaturista, naslikao je ukrase u duhu umjetnosti kojoj je pripadao, a unutar velikih zaglavlja ostavljao je prazne kvadrate za portrete autora. Pošto nije bio vičan ukrašavanju kršćanskih rukopisa, ostavljao je isuviše male površine predviđene za portrete. Kada je trebao započeti rad na naslovu Evanđelja po Ivanu, pokrovitelj je došao da pregleda dekoracije, od kojih je većina već bila završena. On je vjerojatno bio nezadovoljan isuviše islamskim izgledom knjige, te je naložio turskom iluminatoru da islika i neke motive iz lokalne tradicije. To je on i učinio, naslikao je okvir završnog, četvrtog poglavlja, po uzoru na taj model.

Na samom kraju rada, portreti su trebali biti naslikani u praznim površinama svakog zaglavlja. Ovo je najvjerojatnije učinio pisar, pop Vuk. Mada je on bio vješt u kaligrafiji i djelomično u dekoraciji, pokazao se prilično nekvalificiranim u predstavljanju ljudskog lika. Unatoč tome, i u skladu sa svojim sposobnostima, naslikao je četiri evanđelista i Djevicu Mariju u površinama namijenjenim za to. Prikazao ih je na izuzetno neobičan način – od struka nagore i sa zatvorenim knjigama, kao što je to uobičajeno kod slikanja ikona ili zidnog slikarstva, ali rijetko kod portreta evenđelista – jer, nedvojbeno, nije je imao dovoljno prostora.

Zbog toga možemo samo uvjetno razgovarati o islamskom utjecaju na srpske minijature u slučaju rukopisa Karansko četvorojevanđelje. Njegovo iluminiranje bilo bi opravdanije objasniti izravnim prodorom islamske umjetnosti na izgled srpske knjige početkom XVII stoljeća. Ovaj je fenomen, bar u ovom obimu, ostao usamljeni primjer koji nije imao živu vezu s daljnjim razvojem srpske minijature.

Grosso modo[18], važno je imati na umu da dekorativna shema srpskog rukopisa nije suštinski narušena u ova dva, najvažnija primjera. Upliv orijentalnih elemenata zaustavio se na ornamentici, ukrasnom uvezu i u, nekoliko slučajeva, koloritu. Svi osnovni elementi srpskog rukopisa tog vremena – opći izgled teksta, vrsta početnih slova, oblik i namjena zaglavlja, a osobito ikonografska i stilska obilježja figuralnog predstavljanja – vjerno će slijediti stara rješenja tijekom 16. i 17. stoljeća.


1. Utjecajem islamske umjetnosti na ukrašavanje balkanskih rukopisa XVI i XVII stoljeća bavio se i: S. Radojčić, Stare srpske minijature, Beograd 1950, 52; Z. Janc, Islamski elementi u srpskoj knjizi, Zbornik Muzeja primenjene umetnosti 5 (Beograd 1961) 27–43; S. Petković, Islamski uticaj na srpsko slikarstvo u doba turske vladavine, u: Zbornik radova I kongresa društava istoričara umetnosti SFRJ, Ohrid 1976, 81–85, 89 i Z. Rakić, Srpska minijatura XVI i XVII veka, Beograd 2012, 122–135 (in print). Uporedi članke A. Dzurova, Islyamski vliyaniya v’rhu ukrasata na b’lgarskite r’kopisi XV–XVII vek, Problemi na izkustvoto 3 (Sofia 1980) i Islyamski vliyaniya v’rhu ukrasata na b’lgarskite r’kopisi ot XV–XVII v, Literaturoznanie i folkloristika v chest akademiku Petru Dinekovu, Sofia 1983, 182–186.

2. Više o ovome u: Z. Rakić, Srpska minijatura XVI i XVII veka, 107, 122–135.

3. Mada već postoji obimna literature o Jovanu iz Kratova, još uvijek nije napisana kritička monografija njegovog opusa. Najvažniji radovi na ovu temu uključuju: V. Brătulescu, Miniaturi şi manuscrise din Museul de artă religioasă, Bucureşti 1939, 17–18, 89–98, 153–154; S. Radojčić, Stare srpske minijature, 16, 51–52; L. Mirković, Protopop Jovan Srbin iz Kratova, prepisivač i minijator knjiga (1526–1583), Bogoslovlje I /XVI/ (Beograd 1957) 23–26; A. Bozhkov, Deloto na zografa Ivan ot Kratovo, Izkustvo 10 (Sofia 1968) 23–25; Z. Janc, Prepisivačka škola popa Jovana iz Kratova i njeni odjeci u kasnijem minijaturnom slikarstvu, Zbornik Muzeja primenjene umetnosti 15 (Beograd 1971) 111–128; V. Pandurski, Pametnici na izkustvoto v tsrkovniya istoriko-arheologicheski muzey – Sofia, Sofia 1977, 21, 402–403, ill. 64–70; B. Raykov, Dva r’kopisa na Ioan Kratovski v Zografskiya manastir, Hilandarski zbornik 6 (Belgrade 1986) 297–306; M. Harisijadis, Najstariji rukopis ispisan u Kratovu u prvoj polovini XVI veka, Zbornik MS za likovne umetnosti 27–28 (Novi Sad 1992) 213–216; E. Musakova, Evangelski r’kopisi s miniatyuri ot Tsrkovni muzey v Sofia, in: B’lgarskiyat shestnadeseti vek, Sofia 1996, 661–664, 668, 690–698; Z. Rakić, Minijature srpskih rukopisa XVI i XVII veka u biblioteci manastira Hilandara, Hilandarski zbornik 10 (Beograd 1998) 320–322; Z. Rakić, Srpska minijatura XVI i XVII veka, 55–57, 122–130, 215–225.

4. V. Mošin, Ornamentika neovizantiskog i balkanskog stila, Godišnjak Balkanološkog instituta knj. 1 (Sarajevo 1957) 325–326; M. Harisijadis, Raskošni vizantijski stil u ornamentici južnoslovenskih rukopisa iz XIV i XV veka, in: Moravska škola i njeno doba, Beograd 1972, 215, 218–219 et passim; D. Bogdanović, V. J. Đurić, D. Medaković, Chilandar, Beograd 1978, 110, ill. 79; P. Christou, Ch. Tsioumis, S. Kadas, The Treasures of Mount Athos. Illuminated Manuscripts II, Athens 1975, pp. 389–391, ill. 420–423, 426–427; J. Maksimović, Srpske srednjovekovne minijature, Beograd 1983, 42–43, 50–53, 103–106, reprodukcije u boji 19–25.

5. Islamski elementi u srpskim rukopisima su najpodrobnije obrađeni kod Z. Janc, Islamski elementi u srpskoj knjizi, 27–43.

6. Z. Rakić, Minijature srpskih rukopisa XVI i XVII veka u biblioteci manastira Hilandara, 322 et passim; Z. Rakić, Srpska minijatura XVI i XVII veka, 57–59; 159–166, 182–183.

7. B. Jovanović-Stipčević, Ko je pisar prepisa „Zakona o rudnicima despota Stefana Lazarevića“?, Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XXXIII (Novi Sad 1990) 197–202; Z. Rakić, Srpska minijatura XVI i XVII veka, 123, 128, 130–131, 224–225 (koja uključuje i stariju bibliografiju).

8. Jovan je oslikao sličnim ukrasnim elementima još nekoliko drugih rukopisa. Rješenja slična zaglavlju knjige Zakon o rudnicima primjenjena su i kod Četvorojevanđelja br. 34 and 250 (Sofia, Crkveno-povjesni i arhivski institut) i u Knjizi bogosluženja br. 31 (biblioteka manastira Rila).

9. N. Radojčić, Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića, Beograd 1962, 19, ovaj rukopis jasno ukazuje da likovi na minijaturi predstavljaju članove Sudbenog rudarskog vijeća, sačinitelje knjige Zakon o rudnicima. Argumente za svoju tvrdnju našao je na sličnoj slici u knjizi Zakon o rudnicima u Bohemiji: Das ordentlich gerichte ist, wann der richter czu gerichte siczet auff dem gerichtstul in den vier benken also, das da gesampnet sein ettliche gesworne und andere, die czu dem gericht gehorn.Und also sol er fur sich farn in den sachen, as gewonlich ist. So bestetigt er das gerichte in sotaner weis. Cfr. A. Zycha, Das böhmische Bergrecht des Mittelalters auf Grundlage des Bergrechts von Iglau II, Die Quellen des Iglauer Bergrechts, Berlin 1900, 220–221.

10. Više o tome u: S. Ćirković, D. Kovačević–Kojić, R. Ćuk, Staro srpsko rudarstvo, Beograd 2002.

11. U njemu je zapisano (fol. 27v) da je 1707. godine rukopis Zakon o rudarstvu bio čuvan u bibliotekama mitropolija Beograda i Požarevca; navodno hećim paša Halipašić (glavni liječnik beogradskog garnizona) darovao ga je Kir Mihailu.

12. Ipak, ne može se tek tako odbaciti ni teorija B. Jovanovića-Stipčevića (Ko je pisar prepisa „Zakona o rudnicima despota Stefana Lazarevića“?, 198) po kojoj je tu kopiju naručio jedan od lokalnih uglednika koji se bavio rudarstvom u toj oblasti.

13. Rukopis je izdao D. Medaković, Karansko četvorojevanđelje, Bibliotekar 3–4 (Beograd 1959) 205–214 and Z. Janc, Islamski elementi u minijaturama Karanskog jevanđelja, Godišnjak Naučnog društva BiH II (Sarajevo 1961) 159–170. Cfr. et Z. Rakić, Srpska minijatura XVI i XVII veka, 132–135, 227–228 (koji uključuje i stariju bibliografiju).

14. Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi I, Beograd 1902, No. 964–968.

15. Z. Janc, koji je temeljito prostuidirao ornamentiku rukopisa Karansko četvorojevanđelje, zaključio je da je iluminator mogao vidjeti takvu vrstu dekoracije kod orijentalnih rukopisa koji potiču iz našeg regiona. Našla je najveću sličnost kod rukopisa Firdusijeve Šahname (1573, Zagreb, Državni arhiv), rukopis br. О. III. 288–III Državnoj arhivi Skoplja, br. 272 u Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i br. 151 u Orijentalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (Z. Janc, Islamski elementi u minijaturama Karanskog jevanđelja, 164).

16. Skoro identično kvadratno zaglavlje s vijencem oko isprepletenih traka koje čine križ, urađeno je u rukopisima Beogradska Aleksandrida, Kompendi Vladislava Grammaticusa u Zagrebu, Četiri Jevanđelja br. 333 iz stare Nacionalne biblioteke u Beogradu, Hopovo Jevanđelje iz 1662, te tiskanom izdanju Psalitire Cetinja iz 1494 itd. (S. Radojčić, Stare srpske minijature, tab. XXXVIII, XLa, XLb and XLV; D. Medaković, Grafika srpskih štampanih knjiga XV–XVII veka, Belgrade 1958, 91, tab. VII/2.

17. Evlija Čelebija, poznati turski putopisac, ostavio je vrijedne dokaze o Užicu kao važnom centru za uvezivanje i dekoraciju rukopisa u 1664. godini. (E. Ҫelebi, Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo 1973, 388). Sačuvani podaci ukazuju da je Užice imalo i biblioteku orjentalnih rukopisa. (H. Šabanović, Islamska kultura u jugoslovenskim zemljama do XVIII veka, in: Istorija naroda Jugoslavije II, Beograd 1960, 570).
18. Grubo govoreći (o.p.).

Čitaj više

Možda vas zanima...