Borbe Bošnjaka protiv reformi – tanzimata u Carstvu
Protiv reformi (tanzimat) u Osmanskome carstvu ili tanzimat borili su se Albanci i Bošnjaci. Reformama se, počevši od sultana Selima III, iz temelja mijenjao dotadašnji koncept osamnske države koja je u osnovi imala nadnacionalni karakter. Reformski pokušaji išli su u prvom redu za strogim centralizmom i uvođenjem prosvijećenog apsolutizma, te osiguranjem nadmoći turskoj naciji nad neturskim narodima. Dosljedno tome i u vojnoj ogranizaciji, potpale bi pokrajinske i lokalne vojne snage, koje su činili jeničari i spahije. Tako koncipirani novi poredak nizami-džedid vodio je do ukidanja starih privilegija koje su, osim Osmana, jednako uživali i muslimani neturskog porijekla.
Osmansko carstvo koje je bilo zamišljeno kao univerzalistički islamsko počinje od reforme gubiti taj svoj značaj. Na ovaj način u potpunosti su preobražavani osnovi osmanske države, koncipirane na islamskoj doktrini. Islamski narodi netruskog porijekla na reforme, koje su bile neminovnost, reagiraju formiranjem vlastitih nacionalnih pokreta. To se manifestiralo u protuosmanskim pokrtima Vehabijja u Arabiji, osamostaljivanju Egipta i drugih sjevernoafričkih zemalja i pokret u Siriji pod vođstvom Bošnjaka Džezar Ahmed paše. I na Balkanu su reforme i transformacije Carstva izazvale reakcije muslimanskog stanovništva, prije svih Bošnjaka i Albanaca. U ovom kontekstu treba shvatiti separatističke pokrete Ismail age Trsteničanina, muslimana Bugara u Ruščuku, Ismail bega Sereskog u Serezu, Ali paše Janjinskog u Janjini, Mahmut paše Bušatlije u Skadru i Osman Pazvan oglua (porijeklom iz Tuzle) u Vidinu. Koliko su pobune bile ozbiljne i opasne za Carstvo, vidi se iz službenih izvještaja. Veliki vezir sultanu u izvještaju od 6. septembra do 6. novembra 1792. godine za Mahmud pašu piše da je postao neprijatelj ovog snažnog Carstva. On želi da ruši Carstvo.
Toliko se distancirao da je Carstvo spominjao riječima vaša država. U jednom podnesku rumelijskog beglerbega pobuna Pazvan oglua se kvalificira kao težnja da osnuje državu. I ustanak Bošnjaka pod vođstvom Husein kapetana, kao i paralelni ustanak Albanaca pod vođstvom Mahmud pašina nasljednika, Mustafa paše Bušatlije, polazio je od pogrješne premise da je reformama ugrožen koncept osmanske dražve, kao islamske i nadnacionalne. Bio je to i izraz o ugroženosti tradicionalnih neodbranjivih tekovina i privilegija koje je uživao vladajući sloj među Bošnjacima i na selu i u gradu. Otpor i ustanak je bio i suprotstavljanje naglašenoj turcizaciji koja je došla sa reformama. Otporu i pobunama muslimana na Balkanu podršku su dali svi slojevi muslimanskog stanovništva. Što se tiče hrišćanskog stanovništva, pokreti i pobune muslimana Balkana protiv Osmanske carevine, po pravilu nisu uživale njihovu podršku. Za sve pobune i otpore muslimanskih naroda u Aziji, Africi i na Balkanu može se navesti generalna slabost – nisu vodili računa o vanjskim okolnostima i opasnostima, te o tome šta će se dogoditi ako se oslobode osmanske vlasti. U biti, pored pozitivnih poteza i iskrenih namjera, ti pokreti i otpori, posebno u Bosni, su se borili za održanje postojećih neodrživih privilegija. Njihova vrijednost se najbolje salgedava po rezultatima koje su ostvarili.
