Požar drugog svjetskog rata i promjena opštih političkih prilika u Bosni i Hercegovini zatekao je muslimansko bošnjačko stanovništvo kako politički, tako i nacionalno potpuno obezglavljenim i dezorjentisanim, dok je ustanički val u srpskim područjima nagovještavao ponavljanje bošnjačke tragedije iz prošlosti. Okrivljeni od ustanika kao suizvršioci ustaških zločina, nenaoružani i neorganizovani za odbranu, postali su objekat odmazde ustaničkih grupa. Na njih se sručio sav talas mržnje i želje za osvetom četnički orijentisanog srpskog stanovništva koje se našlo u ustaničkim redovima.[5] Stoga su Bošnjaci u skoro svim većim gradovima u Bosni i Hercegovini tražili načina da se tome zlu javno suprotstave. Veliku ulogu u tome odigrala je organizacija ilmije “El-hidaje” s profesorom hadži Mehmed ef. Handžićem na čelu, koja je u to vrijeme imala veliki ugled u bošnjačkom narodu. Pod njihovim uticajem i uz angažovanje i podršku svih onih koji su izražavali podozrivost i nepovjerenje prema novom režimu, organizovane su mnoge konferencije na kojima su usvajane protestne rezolucije, a zatim upućivane na razne adrese i u javnost. Tako je stotinu najuglednijijh Bošnjaka iz Prijedora, koji su predstavljali populaciju od 24 000 svojih sunarodnika u tom kotaru, 23. septembra, 1941. godine objavilo rezoluciju u kojoj osuđuje ustaške zločine i traži povlačenje ustaša iz njihovog kraja.[6] Odmah iza toga uslijedila je Rezolucija banjalučkih Bošnjaka, a zatim rezolucije sličnog sadržaja u Mostaru, Bijeljini i Tuzli. Najznačajnija je sarajevska, donesena 12. oktobra 1941. godine, koju je potpisalo preko 200 uglednih Sarajlija, među njima i 18 vjerskih službenika.
U krajevima koji gravitiraju Posavini, Trebavi i Ratišu, skoro sve do decembra 1941. godine situacija je uglavnom bila stabilna, izuzev područja Ozrena, odakle su ustaničke jedinice vršile česte napade duž željezničkih pruga Puračić-Doboj i Doboj-Zavidovići. Međutim, napadom na Koraj, gdje su četnici počinili stravične zločine nad muslimanskim stanovništvom i najezdom četnika iz Srbije u dolinu rijeke Krivaje, vojno-politička situacija u ovim krajevima naglo se mijenja. Prijetila je realna opasnost da četničke snage prodru u područje tuzlanskog bazena. Gomilajući snage na tom prostoru, četnički komandanti ozbiljno su računali na Ozrence, među kojima su, uz malobrojne komuniste, predominantnu ulogu imali četnici.
Pošto su pred četničko-partizanskom najezdom morale napustiti veliki dio teritorije istočne Bosne sa naseljima Vlasenica, Srebrenica, Rogatica, Knežina, Goražde, Višegrad, Foča, Čajniče i druga manja mjesta, ustaško-domobranske snage su se reorganizovale i pojačale svoja dejstva u rejonima Sarajeva, Vareša, Zenice i Doboja. Na prostoru Dunav-Sava-Drina, te između Drine i linije Bosanski Šamac – Gradačac – Miričina – Kladanj- Olovo nalazile su se jedinice 3. domobranske divizije sa svojom 6. i 8. pješačkom pukovnijom, a zapadno od te linije, uz rijeku Bosnu sa težištem ka ozrenskom području nalazile su se jedinice 4. pješačke domobranske divizije. Od ustaških jedinica, u Gračanici se nalazila Štirova 13. bojna i manje lokalne ustaške postrojbe. Oružničke postaje (žandarmerija) od 15 do 30 ljudi nalazile su se u sjedištima općina i kotara kao i na željezničkim postajama. Do polovine decembra 1941. godine, kao što je rečeno, jedinice hrvatskog domobranstva i ustaške jedinice, morale su, pred navalom partizana i četnika napustiti znatan dio teritorije u istočnoj Bosni.
I pored svih popuštanja četnicima, partizansko rukovodstvo nije ih uspjelo odvratiti od izbjegavanja borbi sa Nijemcima i činjenja zločina nad nezaštićenim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom. Četnici su u velikoj mjeri razorili partizansku pozadinu i najveći dio ustaničkih snaga podvrgli svome uticaju ili ih pretvorili u četničke odrede. U isto vrijeme, širile su se vijesti da je njemački komadant Srbije, u čiju je nadležnost spadalo i područje istočne Bosne, predložio da se 17 srezova istočne Bosne priključi Nedićevoj Srbiji. S druge strane, ni brojni protesti i rezolucije, koje su potpisali mnogi ugledni građani Muslimani u kojima su tražili, pored ostalog i efikasniju zaštitu muslimanskog stanovništva od četničkih pokolja i progona, nisu davale rezultate. Naprotiv, teror nad muslimanskim stanovništvom nastavljen je još jačim intenzitetom.
Shvatajući da u novostvorenoj državi ne mogu računati na efikasniju zaštitu od velikosrpske četničke aždahe, koja je žarila i palila po Bosni, Bošnjaci su sve više uviđali da se moraju sami pobrinuti za svoju bezbjednost i tražiti vlastite forme samoorganizovanja za odbranu. Ostalo je, dakle, jedino rješenje da muslimansko-bošnjačko stanovništvo uzme oružje i samo brani svoje porodice, imanja i naselja od podivljalih četnika. To su uviđali i mnogi bošnjački uglednici na području tuzlanske regije koji su se sve otvorenije zalagali da se što prije pristupi formiranju jedinica i organizaciji odbrane tuzlanskog kraja. Već polovinom septembra 1941. tadašnji veliki župan u Tuzli Ragib Čapljić, na narodnom zboru u Puračiću, pozvao je Muslimane u “sveti rat” protiv ustanika i najavio formiranje jedinica koje će biti u stanju da odbrane muslimanska naselja.
Krajem septembra i početkom novembra 1941. godine u širem rejonu Devetaka i Milinog Sela došlo je do žešćih sukoba sa Ozrencima. Nakon pada Devetaka i okoline u četničke ruke, 12. 11. 1941. četnici su ugrozili i sam Puračić. Tada je zapovjednik 3. bojne 8. domobranske pješačke pukovnije, bojnik Muhamed Hadžiefendić sa malim brojem oskudno naoružanih vojnika i građana organizovao odbranu Puračića. Kada je sutradan, 13. novembra, iz Tuzle pristigla pomoć, izvršen je protivnapad i napadači su bili prinuđeni na povlačenje. Time je Puračić bio odbranjen.
U organizaciji otpora i odbrane Puračića posebno se istakao Muhamedaga Hadžiefendić, koji je krajem novembra 1941. godine počeo povezivati lokalne seoske milicije i pripremati ustrojavanje jedinica sposobnih za odbranu bošnjačkih naselja od četničkih napada. Da bi ubrzao pripreme na ustrojavanju jedne takve formacije, Hadžiefendić je zatražio prijem kod Kvaternika, ministra hrvatskog domobranstva, radi dobijanja odobrenja za formiranje i djelovanje takvih jedinica. Oružje i pomoć nije tražio od ustaša koji su u dobroj mjeri i bili krivi za izazivanje mnogih zločina, nego od ministarstva hrvatskog domobranstva. U tom cilju, svakako u dogovoru sa svojim prijateljima u Tuzli, Sarajevu i Zagrebu, bojnik Hadžiefendić, dotada na dužnosti komandanta 3. bojne 8. pješačke pukovnije, odlazi u Zagreb, gdje je 7.12.1941. godine posjetio ministra hrvatskog domobranstva, ujedno vojskovođu i doglavnika Slavka Kvaternika i izložio mu potrebu i plan postrojavanja dobrovoljačke domobranske jedinice koju bi popunjavali Bošnjaci-Muslimani, u najkraćem za odbranu kućnog praga i suprostavljanje četničkim nasrtajima na nezaštićeni narod. Kvaternik je prihvatio prijedlog za formiranje takve jedinice koja će u početku nositi naziv “Dobrovoljački odjel narodnog ustanka Tuzle”.[12]
Osnovu prve popune tih jedinica činili su mještani sela koja su bila direktno ugrožena od ustaničkih i četničkih formacija. Ti naoružani mještani bili su organizovani u seoske straže ili kao pomoćni oružnici u sastavu oružničkih postaja. Oni su stražarili, patrolirali i osiguravali stanovnike tih sela prilikom radova na poljima. Nisu bili organizovani u posebne jedinice niti su djelovali povezano, nego od prilike do prilike, kada se pojavi opasnost. Od tih ljudi je 22.12.1941. godine, firmirano 8 satnija po 100 ljudi, a ostala 122 prijavljena dobrovoljca su raspoređena na druge dužnosti. Za rukovođenje jedinicama formiran je prvo stožer, a zatim i zapovjedništva satnija u koja su ušla 22 rezervna oficira-Muslimana, preuzeta iz Domobranstva.
Stožer Odjela se nalazio u Tuzli u zgradi na Solnom trgu, gdje je prije II svjetskog rata bio “Gajretov” đački dom, a poslije rata Elektordistribucija. U Stožeru, pored bojnika Muhameda Hadžiefendića, kao zapovjednika, na dužnosti su bili: satnik Ešref Prcić, satnik Alija Hadžialijagić, na dužnosti pobočnika nadporučnik Omer Gluhić i drugi.
Jedna od najuspješnijih odbrambenih borbi koju su u prvim danima svog formiranja vodile jedinice Dobrovoljačkog odjela bila je odbijanje napada Ozrenaca na Turiju 13.1.1942. godine. Naime, 6. januara, u Stogu, na sastanku komandanta Ozrenskog partizanskog odreda Todora Vujasinovića i komandanta četničke Cerske brigade kapetana Dragoslava Račića dogovoreno je, da se u noći 12/13 januara, napadnu položaji Dobrovoljačkog odjela od Puračića preko Turije do Banovića. Plan je bio da Vujasinovićeve snage krenu u napad iz pravca Ozrena, a Račićeve iz pravca Ribnice. Pred sam početak napada Račić je otkazao učešće, pa je štab Ozrenskog odreda uputio zapovijest svojim snagama da se vrate na polazne položaje. Ali, ta zapovijest nije stigla na vrijeme do jedinice koja je napadala Turiju, pa je ona u izvlačenju pretrpjela teške gubitke: 14 poginulih, nekoliko ranjenih i zarobljenih.[13]
U februaru 1942. godine dvije grupe ozrenskih boraca, koji su bili rodom sa Trebave i iz Posavine, prebacile su se na Trebavu. Jedna od njih, na čelu sa Milanom Ostojićem, od samog početka imala je četničko obilježje. U isto vrijeme, u trebavska sela se vraćaju neki bivši trgovci koji su ranije prebjegli u Srbiju. Oni šire četničku propagandu, drže govore na kojima izjavljuju da uskoro u istočnu Bosnu stižu Nedićeve jedinice sa artiljerijom. Uz njih se politički, kao četničke vođe, aktiviraju pravoslavni sveštenici Savo Božić, Vasilije Lalić, Dimitrije Stefanović, učitelji Stevan Borota, Relja Pećo, profesor Đoko Milošević i drugi. Sojićeva grupa četnika se kretala po srpskim selima Trebave i počela napadati muslimanska i hrvatska sela.
Da bi se odbranili od tih napada, u februaru i početkom marta, u muslimanskim selima na istočnim padinama Trebave: Sokolu, Muslimanskoj Zelinji, Škahovici, Babićima, Malešićima i drugim formiraju se postrojbe Odjela. Zapovjednik tih postrojbi u podtrebavskim selima prema Gradačcu bio je poručnik Enver Begović, a u onim koja su gravitirala Gračanici – Ibrahim Pjanić.
Podaci o zaista nedostatnim snagama Pavelićeve države na ovom osjetljivom prostoru, naspram stalne opasnosti od četnika sami po sebi govore u kakvom se položaju našlo bošnjačko-muslimansko stanovništvo u toj državi. Vojničko organizovanje muslimanskih naselja na tom prostoru koje je započeo Muhamedaga Hadžiefendić bio je jedini mogući odgovor. U prvoj fazi svog formiranja i postojanja vojno-teritorijalne jedinice Hadžiefendića imale su, kao što je rečeno, naziv – Dobrovoljački odjel narodnog ustanka, što je odgovaralo njihovom tadašnjem organizacionom ustrojstvu. U početnoj fazi organizovane su satnije, često nepovezane, ali sa jedinstvenom komandom u formi stožera Odjela. Formiranjem novih jedinica, to jest stvaranjem novih satnija, nametnula se potreba za ustrojavanjem bojni, to jest zapovjedništava koja će objedinjavati više satnija i biti spona između stožera Odjela i satnija. Kada je počelo to ustrojavanje, Odjel je dobio novi naziv – Zdrug dobrovoljačke legije Hažiefendića. Kada su formirane i bojne, u julu 1942. godine, on dobija konačan naziv – Dobrovoljačka domobranska pukovnija ili skraćeno DOMDO pukovnija. U narodu je i dalje zadržala svoj raniji naziv – legija.
Pošto je to bila čisto teritorijalna jedinica koja je štitila samo svoja naselja, a u akcije odlazila skoro isključivo na svom terenu ili u neposrednoj blizini svoje teritorije i to pod komandom operativnih jedinica hrvatskog domobranstva, njen stožer nije imao u svojoj nadležnosti operativne i obavještajne poslove, pa zbog toga i nije razvijao te službe kao ni službe veze, obuke i inžinjerije. Organizaciono-mobilizacijske poslove vodio je pobočnik u Stožeru, a intendantske poslove posebno zaduženi oficir (opskrbnik). Stožer Pukovnije nije imao sredstva veze, pa se veza sa jedinicama održavala telefonski i telegrafski preko lokalnih poštanskih ureda. Radio služba nije postojala ni u većim domobranskim jedinicama.[24]
U prvim mjesecima nakon formiranja jedinica legije, hrvatsko domobranstvo dodijelilo im je izvjesnu količinu oružja i municije, uglavnom pušaka starije proizvodnje. Kasnije su oni koji su željeli da stupe u jedinice legije sami sebi nabavljali oružje, municiju i opremu. Najviše oružja nabavljano je švercom iz domobranskih magazina u Tuzli, Brčkom; Doboju i Slavonskom Brodu.[25] Kada su učestvovali u borbenim dejstvima, uglavnom u odbrani svoga i susjednih naselja, legionari su dobijali hranu, ali je već u jesen 1942. i to obustavljeno i zamijenjeno novčanom naknadom u iznosu od 28 kuna, što je bilo daleko ispod minimalnih potreba dnevnih obroka ishrane.[26]
U jedinice legije primani su vojni obveznici koji su odslužili svoj vojni rok i bili stariji od 32 godine, pa su kao rezervni sastav podlijegali vojnoj obavezi. Najčešći motiv za stupanje u te jedinice bio im je da izbjegnu služenje u domobranskim operativnim jedinicama koje su bile u čestim borbama s partizanima i trpjele znatne gubitke. Uz to su, kao pripadnici legije, ostajali u svojim naseljima, kod svojih kuća, na svojim redovnim poslovima. Od službe u postrojbama legije obavljali su stražarenje i patroliranje, a u slučaju opasnosti izlazili su na položaje oko svojih naselja. Imućniji su plaćali siromašnije da umjesto njih obavljaju te vojne dužnosti. Kada su poduzimane šire akcije protiv četnika ili partizana, jedinice legije su stavljane pod komandu domobranskih operativnih jedinica kao pomoćne jedinice na pomoćnim pravcima ili su posjedale manje važne položaje. Kako je vrijeme prolazilo, vlasti NDH sve manje su bile u poziciji da kontrolišu regrutovanje i raspored vojnih obveznika. Mnogi mlađi od 32 godine potplaćivanjem su izbjegavali odlazak u operativne jedinice hrvatskog domobranstva i stupali u jedinice legije.
Oficirski i podoficirski kadar regrutovan je iz redova Muslimana, rezervnih oficira i podoficira, mahom intelektualaca u civilu – pravnika, profesora, geometara, učitelja i drugih koji su oficirske ili podoficirske činove u rezervi stekli u vojsci Kraljevine Jugoslavije.[27]
O brojnom stanju jedinica legije pa i DOMDO pukovnije u cjelini u dokumentima i literaturi nalazimo različite podatke. Noel Malcolm na 253. strani svoje knjige “Povijest Bosne” govori o cifri od 4 hiljade vojnika u oktobru 1942. Enver Redžić na 82. strani svoje knjige “Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija” navodi izjavu njemačkog komandujućeg generala Glaise von Horstenau-a iz februara 1943. godine da Hadžiefendićeva legija broji od 4-7 hiljada ljudi. Cijeneći sve okolnosti pod kojima su nastajale i razvijale se te jedinice, navedene cifre mogu se smatrati tačnim.[28] Ipak, ostaje sporno pitanje organizacionog ustrojstva i broja bojni koje su bile pod komandom Stožera DOMDO pukovnije u Tuzli.[29] Po nekim dokumentima i po izjavama njenih pripadnika, Pukovnija je imla 6 bojni (bataljona). S tim se podatkom baratalo u skoro svim napisima u kojima se djelimično govorilo o legiji. U pješadijskim jedinicama svih vojski, međutim, postoji trojna ili četvorna formacija, to jest u bojni mogu biti 3 ili 4 satnije, u pukovniji 3 ili 4 bojne itd. U pukovniji mogu postojati i samostalne satnije, obično jedna uz stožer, te satnije po specijalnostima. Pošto je DOMDO pukovnija bila teritorijalna jedinica, u njenom sastavu moglo je postojati više samostalnih satnija. U Izvještaju Zapovjedništva 2. zbornog područja od 4. oktobra 1943. godine govori se o četiri bojne DOMDO pukovnije, jer 5. bojna u Bijeljini i 6. u Zvorniku u to vrijeme nisu više postojale.[30] Zapovjedništva bojni bila su u Međašu, Bijeljini, Brčkom, Gračanici, Zvorniku i Tuzli.
Koje su satnije bile pod komandom zapovjedništava pojedinih bojni i kakav im je raspored bio, ostalo je neistraženo, izuzev Gračanice, gdje sam te podatke, zajedno sa Omerom Hamzićem, svojevremeno istraživao radeći na jednom zajedničkom projektu. Prema tim istraživanjima, Gračanička bojna DOMDO pukovnije u svom sastavu imala je četiri satnije. U samom gradu bilo je Zapovjedništvo bojne na čelu sa satnikom Sejdom Đulićem, u civilu geometrom, pozadinskim dijelovima i Gračaničkom satnijom. U Zapovjedništvu Gračaničke bojne, pored Sejde Đulića kao zapovjednika, bili su: dr. Avdo Prohić kao liječnik (inače sanitetski rezervni kapetan), Nino Laznik kao opskrbnik (intendant)[31], kasnije će u Stožer bojne doći Haris Nurkić, rodom iz Dervente, geometar, takođe rezervni oficir, a od kraja 1942. do maja 1943.godine u tom Zapovjedništvu bio je i Adem Osmanbegović, pravnik, kao rezervni natporučnik, koji se prije toga nalazio u jedinici legije u selu Gračanici kod Đurđevika.
Prva satnija Gračaničke bojne imala je sjedište u selu Malešićima. Njen zapovjednik do početka maja 1943. godine bio je natporučnik Vehid Begić, u civilu pravnik. U svom sastavu imala je ljudstvo iz Malešića, Babića i Škahovice, a držala je položaje prema četnicima u Donjem i Gornjem Skipovcu i Lukavici. Poslije odlaska Begića u partizane, satnijom je zapovijedao Adem Alić. Zapovjedništvo 2. satnije bilo je stacionirano u Brijesnici. Satnija se popunjavala ljudstvom iz Brijesnice, Stjepan Polja, Klokotnice i Stanić Rijeke. Do kraja 1943. godine njen zapovjednik je bio Avdo Dajdžić, a kasnije natporučnik Salih Arnautalić. U Donjoj Lohinji, Pribavi i Donjoj Orahovici bili su vodovi Gračaničke satnije, koji su držali položaje prema Spreči. Ovom satnijom je komandovao Ibrahim Lika. Zapovjednik 4. satnije sa zapovjedništvom u Sokolu, bio je Ibrahim Pjanić. Popunjavali su je legionari iz Sokola, Doborovaca i Sladne. Držali su položaje prema Skipovcu i Srnicama.[32] Gračanička bojna brojala je oko 500 naoružanih vojnika, što je odgovaralo mirnodopskom brojnom stanju jedinice tog ranga.
Druga jedinica ovog ranga na prostoru Posavine bila je Brčanska bojna sa sjedištem u Brčkom. U Zapovjedništvu te bojne i njenih podčinjenih jedinca u Brčkom su bili: Arif Dervišević, natporučnik, po struci geometar, kao zapovjednik; natporučnik Hivzija Jerković, po struci takođe geometar; natporučnik Ahmet Hasanefendić i poručnik dr. Zvonko Cebalo, pravnik. Nepoznato je koji su od njih, izuzev Derviševića, bili u Zapovjedništvu bojne a koji na dužnosti zapovjednika satnije. Po svemu sudeći, u gradu Brčkom bila su dva zapovjedništva. Jedan vod iz satnije u Brčkom bio je krajem avgusta 1942. godine stacioniran u selu Gornji Žabar, po zahtjevu kotarskog predstojnika Antuna Paulića, da bi smijenio oružničku postaju koja se tamo nalazila. Vodom je zapovijedao rezervni (pričuvni) vodnik Alosman Topčić. Koncem septembra 1942. godine, naoružani ljudi iz tog sela, koji su nosili četničke oznake napravili su zasjedu legionarskoj patroli i ubili četiri njihova pripadnika. Poslije toga vod se povukao u Brčko. Jedinice legije na ovom području više nisu upućivane u srpska sela da budu kao posada.[33] Jedan vod iz Brčanske satnije bio je raspoređen u Orašju, a ostali u Brezovom Polju, Brki, Pukišu i drugim položajima oko Brčkog. Jedna satnija Brčanske bojne, pod zapovjedništvom Mustafe Jukića nalazila se na položajima oko Čelića, Koraja i Ratkovića.
Ne može se tačno utvrditi da li je 10. satnija, stacionirana u Bosanskom Šamcu i Odžaku, potpadala pod zapovjedništvo bojne u Brčkom ili je bila samostalna. Tu jedinicu obilazili su oficiri iz Zapovjedništva DOMDO pukovnije iz Tuzle, a rjeđe oficiri iz Brčanske bojne. Zapovjednik 10. satnije bio je natporučnik Šukrija Izetbegović, po struci pravnik, koji je ujedno komandovao i šamačkim vodom. Zapovjednik voda u Odžaku bio je u početku pričuvni satnik Muhamed Gagić, profesor tuzlanske gimnazije, a poslije njega pričuvni vodnik Ferhat Kapetanović. Jedan dio legionara iz Bosanskog Šamca bio je u decembru 1942. upućen u Bosansku Raču radi obezbijeđenja tamošnje željezničke postaje, ali se ubrzo otuda vratio. Početkom marta 1943. vodovi 10. satnije su učestvovali u pretresu terena na lijevoj strani rijeke Bosne, kao pomoćna kolona, u okviru akcije, koju je glavnina 4. domobranske divizije izvodila na Vučjaku, protiv četnika Branka Kovačevića, koji su napali Pećnik, Jakeš i još neka hrvatska sela oko Odžaka.[34]
U Gradačcu i okolnim muslimanskim selima nije došlo do formiranja jedinica DOMDO pukovnije do ljeta 1942. godine, izuzev u selima Zeljini i Sjenini, koja su bila direktno ugrožena od četnika. Tada, u ljeto 1942. godine, jedna delegacija uglednih građana iz Gradačca otišla je u Tuzlu do zapovjednika DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadžiefendića i predložila mu da u Gradačcu i okolnim selima formira jednu satniju legije radi zaštite od četnika. Uskoro, u julu 1942. godine, u Gradačac je stigao bojnik Hadžiefendić, u pratnji Ibrahima Pjanića, zapovjednika satnije DOMDO pukovnije u Sokolu. Tom prilikom je za prvog zapovjednika gradačačke satnije postavljen pričuvni satnik Mile Glavaš, po struci geometar. Pošto je uskoro morao poći u operativnu domobransku jedinicu, u kojoj je imao ratni raspored, za novog zapovjednika postavljen je pričuvni natporučnik Salih Arnautalić, rodom iz Orašja. Početkom 1943. godine na njegovo mjesto dolazi pričuvni satnik Ibrahim Dogledović, po struci učitelj, rodom iz Žepča. Na dužnosti zamjenika zapovjednika satnije, od početka se nalazio pričuvni vodnik Derviš Dedo Šakić, svršeni đak Šerijatske gimnazije, rodom iz Gradačca. Gradačačka satnija je imala vodove u Srnicama, Mionici (dva), Vučkovcima, Lukavcu i ostalim muslimanskim selima, čiji su pripadnici uglavnom držali stražu i patrolirali u okolini svojih sela, ne dozvoljavajući da četnici prolaze njihovom teritorijom, kako su ranije činili. Da li je ova satnija potpadala u nadležnost Brčanske bojne ili je bila samostalna, nismo mogli utvrditi.
Satnija (25.) DOMDO pukovnije u Modriči formirana je u ljeto 1942. godine. Njen zapovjednik je bio pričuvni natporučnik Mihovil Ban iz Tuzle. U njenom sastavu su bili vodovi u Modriči, Tarevcima i Jakešu. Zapovjednik voda u Jakešu bio je Rasim Mujaković. Pripadnici ove satnije držali su položaje u okolini svojih naselja, koja su se graničila sa naseljima pod četničkom vlašću.
U ljeto 1942. godine u Crvenom Brdu, istočno od Srebrenika formirana je 12. satnija DOMDO pukovnije sa zadatkom da štiti muslimanska naselja od četnika Jaseničkog bataljona i od četničkih grupa u dolini rijeke Tinje. Za zapovjednika satnije je postavljen pričuvni natporučnik Salih Žilić, učitelj, rodom iz Tuzle. U jesen iste godine formiran je vod te satnije u Gornjem Srebreniku, za čijeg je zapovjednika postavljen Osman Jašarević, stariji čovjek, bivši austrougarski podoficir, a stvarnu komandu nad pripadnicima te legije imao je Mehmed Ibrahiomović, učitelj. Jedinica legije bila je smještena u zgradi osnovne škole. Uskoro je i u Muslimanskoj Špionici bio formiran vod te satnije, čji je zapovjednik bio Hašim Husarić.
Krajem 1942. ili početkom 1943. godine formirana je u Podorašju satnija DOMDO pukovnije, čiji je zapovjednik bio pričuvni satnik Muhamed Gagić. Ta jedinica je obezbjeđivala muslimanska naselja od četničkih grupa u predjelu oko rijeke Tinje i služila je ujedno kao spoj jedinica legije u Srebreniku, rejonu Tuzle i Lukavca. Obje ove satnije vjerovatno su bile pod komandom zapovjedništva bojne u Tuzli.
U prvoj polovini 1943. godine u širim slojevima muslimanskog naroda sve je više sazrijevala svijest da svoju sudbinu ne može više vezivati za NDH, čiji je režim doživio potpunu kompromitaciju. Mnogi vojnici Muslimani koji su bili mobilisani ili regrutovani u hrvatsko domobranstvo, po dolasku na odsustvo nisu se vraćali u svoje jedinice, nego su se krili oko svojih kuća. Uz to, sve je više Muslimana omladinaca, a i onih koji su mobilisani u domobranske formacije, stupalo u jedinice Narodnooslobodilačke vojske. Zbog toga, u proljeće 1943. godine, na širem prostoru istočne Bosne, uz slabljenje pozicija vlasti NDH i uz vojno jačanje snaga narodnooslobodilačkog pokreta, Nijemci i partizani pojačavaju svoju političko-propagandnu djelatnost prema Muslimanima s ciljem da ih privuku na svoju stranu. Nijemci, kojima je uvijek nedostajalo snaga za održavanje reda na okupiranim teritorijama počinju pripreme za formiranje 2-3 SS divizije sa muslimanskim ljudstvom i njemačkim komandnim kadrom u njima. Konačna odluka o formiranju SS divizije od Muslimana iz Bosne donesena je polovinom 1943. godine u samom vrhu Rajha.[38] U planove njemačkih glavešina za stvaranje takvih jedinica (koje je odobrio i sam Hitler), uklopio se svojim djelovanjem i veliki jerusalimski muftija i predsjednik Panislamskog kongresa Seid Muhamed El Huseini, koji je 1941. godine prvo stigao u Rim, a zatim u Berlin. Opsjednut svojom panislamskom vizijom, u Berlinu je oformio Centar za okupljanje Muslimana radi stvaranja muslimanskih vojnih formacija koje bi, pod njemačkom komandom, vodile borbena dejstva protiv snaga antihitlerovske koalicije na svim prostorima koje nastanjuju muslimani. S tim je ciljem u pratnji njemačkih SS oficira najprije stigao u Zagreb, gdje se sastao sa Antom Pavelićem, a zatim je posjetio Banjaluku i Sarajevo. U Sarajevu je boravio od 5. do 10. aprila 1943. godine i u tih nekoliko dana održao mnoge konferencije i sastanke, te mnoge vazove po džamijama i najviše govorio o potrebi stvaranja muslimanskih vojnih jedinica pod izravnom njemačkom komandom. Obećavao je da te formacije neće odlaziti izvan područja Bosne i Hercegovine, što su, kao jedan od glavnih uslova postavljali muslimanski uglednici i političari koji su prisustvovali tim razgovorima.
Muslimaski građanski političari koji se nijesu vezali za NDH, a i neki koji su, učestvujući u vlasti, podržavali novu državu da bi kasnije od toga odustajali, tražili su načina da se otarase vlasti NDH, pa su jedno od rješenja vidjeli u dobijanju neke samostalnosti u okviru autonomije Bosne i Hercegovine pod njemačkim protektoratom. Po njihovom uvjerenju, za ostvarenje tog cilja bilo je potrebno oformiti dobro obučene i naoružane vojne jedinice od muslimanskog ljudstva. Oni su imali na umu i iskustvo iz 1918. godine, kada je došlo do stvaranja države Slovenaca, Hrvata i Srba. Za razliku od Bosne i Hercegovine, Hrvatska i Slovenija imale su tada svoje domobranstvo, to jest kakvu-takvu vojsku. U jesen 1918. godine narodna vijeća i jedne i druge zemlje te su snage uzela pod svoju komandu, stvarajući time uslove za lakše pogađanje sa pobjedničkom Srbijom. Bosna i Hercegovina nije imala svoju vojsku, nego je njeno ljudstvo služilo u BH regimentama koje su bile u sastavu austrijskih i mađarskih divizija, pa nije ni mogla ostvariti onu poziciju koju su imale Hrvatska i Slovenija neposredno poslije završetka prvog svjetskog rata.
Propagandne i organizacione pripreme za upis dobrovoljaca u SS diviziju na prostoru sjeveroistočne Bosne počele su odmah nakon posjete El Huseinija Sarajevu[39] i još nekim gradovima Bosne i Hercegovine. Nekako u to vrijeme pada i posjeta profesora Alije Šuljka, pobočnika Ante Pavelića, sa nekoliko SS oficira Tuzli i njenoj okolini. Nakon više razgovora u Tuzli, oni su, zajedno sa bojnikom Hadžiefendićem, Ragibom Čapljićem i Avdanom Hasićem, prvo održali konferenciju u Živinicama, zatim u Gračanici (30.3.1943) i, napokon, u Gradačcu. Konferenciji u Gračanici prisustvovalo je oko 200 ljudi, a u Gradačcu, u zgradi osnovne škole u kojoj je bila smještena satnija DOMDO pukovnije – nešto manje.
Nekoliko dana prije dolaska u Gračanicu Muhamedaga Hadžiefendić se sastao u Sarajevu sa SS oberlajtnantom Kremplerom, koji mu je dao konkretna uputstva u vezi sa radom na formiranju 13. SS divizije.[40] Ta upustva, zajedno sa svojim saradnicima, Hadžiefendić je odmah počeo sprovoditi na terenu.
Na pomenutim i mnogim drugim konferencijama i sastancima oni su prisutnim objašnjavali ciljeve formiranja muslimanskih SS jedinica pod njemačkom komandom, pozivajući ih da se u što većem broju odazivaju u te jedinice. Obećavali su da će porodice dobrovoljno prijavljenih redovno dobijati materijalno obezbjeđenje i druge beneficije koje su imali i njemački vojnici. Svaki od prijavljenih trebalo je da svojeručno potpiše prijavu i popuni odgovarajući formular.
Pored zborova i konferencija, Nijemci su razvili i druge vidove propagandne kampanje za upis dobrovoljaca u SS diviziju. U bosanskim varošicama i kasabama, na raskrsnicama puteva i drugim mjestima na kojim su se okupljali ljudi postavljali su velike plakate sa kojih su, uz velika obećanja, pozivali Bošnjake Muslimane pod zastavu SS.
Za kompletiranje 13. SS divizije ljudstvom bilo je potrebno sakupiti oko 20 000 ljudi. Iako su mnogi bili u teškom materijalnom položaju, a obećanja koja su im nuđena bila veoma primamljiva, pozivi u SS jedinice nailazili su na slab odjek. I oni koji su se među prvima javljali, odustajali su ili su na putu za Sabirni centar, koji se nalazio u Zagrebu, izlazili iz vlakova i vraćali se svojim kućama. Da bi prikupili određen broj ljudi, Nijemci su pribjegavali i prisilnim mjerama. Za vrijeme pazarnih dana, u gradovima i varošicama organizovali su racije, zatvarajući sve ulice koje vode pijacama da bi sve sposobne muškarce koji su se zatekli u tom obruču, silom trpali u vagone i odvodili u Zagreb. Pošto ni takve akcije nisu davale očekivane rezultate, Nijemci su čak pokušavali da Muslimane iz 1. ustaškog zdruga prebace u tu SS jedinicu, ali su se tome ustaške vlasti otvoreno suprotstavile. Nijemci su se na kraju odlučili da pokupe Muslimane iz domobranskih posadnih jedinica, pa čak i iz vojnih zatvora.
Ljudstvo za SS diviziju je iz Zagreba, počevši od avgusta 1943. godine, upućivano u razna manja mjesta na jugu Francuske u kojima su bili podvrgnuti vrlo surovoj obuci koja se graničila sa torturom. U takvim uslovima, u Pionirskom bataljonu divizije u malom francuskom gradiću Vilfrans de Rurže (Vill Franche de Rurgue) u septembru 1943. došlo je i do otvorene pobune vojnika Muslimana kada su saznali za masakr kojeg su jedinice 7. SS “Princ Ojgen” (Prinz Eugen) divizije[41] počinile u Sijercima kod Sokoca nad cjelokupnim stanovništvom tog muslimanskog sela. Vođa pobune je bio Džinić, po nekima poručnik, po nekima zastavnik. Pobunjenici su ubili komandanta bataljona i još četiri oficira, no bili su brzo opkoljeni i savladani. Nakon toga, za odmazdu, Nijemci su strijeljali svakog desetog vojnika iz tog bataljona. Znajući da su pobunjenici bili povezani sa francuskim pokretom otpora, a preko njih i sa engleskom obavještajnom službom, bojeći se novih pobuna, Nijemci su prebacili čitavu diviziju u Neuhamer u Šleziji, gdje je nastavila obuku.[42] Adil Zulfikarpašić u svom izlaganju na Bledu, u proljeće 1994. godine iznio je tvrdnju da je to bila jedina pobuna u jedinicama njemačke vojske koja se dogodila tokom drugog svjetskog rata.[43]
Dotadašnji komandant DOMDO pukovnije bojnik Muhamed Hadžiefendić, obukao je njemačku uniformu i sa činom njemačkog majora, pristupio SS diviziji, radeći na njenoj popuni. U tom cilju je često odlazio u Zagreb, gdje se nalazio regrutni centar te divizije kojoj su Nijemci dali naziv Trinaesta SS Handžar divizija[44]. Pošto je Handžiefendić prešao pod njemačku komandu i time postao njemački oficir, za novog komandanta Domobranske dobrovoljačke pukovnije u Tuzli polovinom juna 1943. godine, postavljen je domobranski pukovnik Bećir Kulenović.
Pored običnih vojnika, Nijemci su imali namjeru da u SS diviziju uključe oficire nižih činova i podoficire iz DOMDO pukovnije i postaviti ih na dužnosti komandira vodova i satnija tj. dužnosti koje su najbliže vojničkom sastavu. Početkom maja 1943. godine stigli su pozivi oficirima i podoficirima DOMDO pukovnije da se 10. maja jave u regrutni centar SS divizije u Zagrebu. Kada su primili taj poziv oni su bili iznenađeni, jer ranije nisu dali pismenu obavezu za taj čin. Ti oficiri i podoficiri su do tada bili u jedinici koja je bila pod komandom hrvatskog domobranstva, ali su u neku ruku bili samostalni na terenu na kojem su djelovali i uz to mnogim nitima povezani sa narodom. Odlaskom iz svoje sredine, gdje su sa narodom proveli najteže dane rata, bez vlastite želje i sa slutnjama o opasnim namjerama onih koji ih pozivaju, našli su se u dilemi da li da se odazovu pozivu ili ne. Ako se ne odazovu, jedini put ih je vodio u jedinice NOV i POJ. Većina njih je na neki način bila povezana sa organizacijom narodnooslobodilačkog pokreta na terenu ili su partizanima do tada činili razne usluge. S druge strane NOP je razvio snažnu propagandnu djelatnost da Muslimani ne pristupaju SS diviziji, nego da im je mjesto u jedinicama NOV i POJ. Na tom planu naročito su bili aktivni Hasan Brkić, tada sekretar Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu koji se uglavnom kretao na teritoriji bijeljinskog i brčanskog sreza i Vladimir Perić Valter, delegat tog komiteta u Tuzli.
Odmah po primitku poziva za prijavljivanje oficira i podoficira DOMDO pukovnije u regrutni centar SS divizije u Zagrebu, Omer Gluhić, natporučnik, na dužnosti pobočnika, konsultovao je Vladimira Perića Valtera, koji je dao saglasnost da oficiri DOMDO pukovnije izađu na partizansku slobodnu teritoriju i priključe se jedinicama NOV i POJ. Tada su iz Gračanice izašli Vehid Begić, Adem Osmanbegović, Ahmet Šiljić Kadija i Hasan Maglajlija. Došli su u Crveno Brdo kod Saliha Žilića, gdje su našli Edhema Ćamu, Hamida Mazalovića i Mešu Selimovića. Sa njima su krenuli u Trnovu, gdje su ih primili Rodoljub Čolaković i Hasan Brkić. Drugim putevima na partizansku slobodnu teritoriju izašli su Omer Gluhić, Hilmija Šahinpašić, Osman Gruhonjić, Džemal Drača, Daut Filipović, Mustafa Mirica, Alija Ponjavić, Enver Mešković i Hasan Grabčanović. Tom prilikom su u Trnovi izdali proglas u kojem su osudili muslimanske političare koji su se priključili Anti Paveliću i istovremeno pozvali Muslimane da u što većem broju pristupaju u jedinice NOV i POJ.[45] Tom prilikom, a i kasnije, u jedinice NOV i POJ stupili su i drugi oficiri DOMDO pukovnije: Enver Zaimović, Nedim Šahinpašić, Muhamed Gagić, Ibrahim Dogledović, Arif Dervišević, Alija Hadžialijagić, Abdulah Mujezinović Kadija, Mustafa Porobić i drugi.
Poslije ulaska partizana u Tuzlu, 2. oktobra 1943. godine DOMDO pukovnija više ne postoji jer ne postoji više njeno zapovjedništvo koje je objedinjavalo djelatnost njenih bojni i satnija na terenu. Zapovjednik DOMDO pukovnije pukovnik Bećir Kulenović, zarobljen je od strane sremskih partizana, polovinom septembra, prilikom njihovog napada na vlak na željezničkoj stanici Vrbanja, na pruzi Vinkovci – Brčko. Legionarski oficiri koji su prešli na stranu NOP-a zalagali su se za njegovo oslobađanje. U vezi sa njegovim oslobađanjem vođeni su i neki pregovori između partizana i domobranske komande, ali nisu poznati rezultati tih pregovora. Oficiri i podoficiri koji su radili u Zapovjedništvu DOMDO pukovnije, prešli su, zajedno sa ostalim domobranskim oficirima, na stranu partizana ili su potpisali proglaas o prilasku partizanima 4. oktobra u Tuzli. Od 77 potpisanih oficira i podoficira sa činovima od narednika do pukovnika, 27-morica su bili Muslimani od kojih su šestorica bili aktivni, a 21 u rezervi. Medju njima na službi u DOMDO pukovniji bili su satnici Hadžialijagić Alija, Prcić Ešref, Bešlagić Šefik i Baralić Avdo, natporučnici Mujezinović Abdulah i Ibrahim, poručnik Telalbašić Esad i narednici Prcić Irfan i Nijazija.
Dok su pod svojom četerdesetodnevnom kontrolom držali grad Tuzlu i njenu okolinu, partizani su strijeljali oko 50 ljudi, uglavnom pripadnika ustaškog pokreta i policije, čak i dvojicu starih komunista koji ih nisu slijedili. Takva sudbina zadesila je i Muhamedagu Hadžiefendića, koji je ostao kod svoje kuće, smatrajući da nema razloga da bježi iz svog grada niti da se skriva pred partizanima. Ubrzo je, međutim, uhapšen i 7. oktobra 1943. godine izveden pred vojni sud 17. istočnobosanske divizije NOVJ, koji je, između ostalog, utvrdio da je Hadžiefendić kriv “što je bio jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemačku vojsku”, čime je “služio okupatoru i radio protiv interesa naroda, u prvom redu muslimana, čije je sinove na ovaj način bacao na ratnu klanicu za račun okupatora.” U obrazloženju se još tereti da je “rovario i radio protiv interesa narodno-oslobodilačke vojske, stvarajući paniku i unoseći nemir među stanovništvo.” Istog dana, po presudi ovog suda, Muhamedaga Hadžiefendić je strijeljan zajedno sa još trojicom sugrađana Hrvata, koji su optuženi za saradnju sa ustašama.[56]
Od nekadašnjih 6 bojni DOMDO pukovnije Hadžiefendića, ostale su one čije je sjedište bilo u gradovima koje su držali Nijemci i snage NDH i to u Brčkom i Gračanici, ali ni one nisu više bile u ranijem sastavu i brojnom stanju. Ove i druge nove vojne jedinice koje će popunjavati Muslimani ući će kasnije u sastav tzv. zelenog kadra. Te jedinice će Ministarstvo hrvatskog domobranstva 18. 1. 1944. godine uvrstiti u sastav Domobranstva pod imenom “Bosanski planinci”. Bila je to sasvim nova formacija, formirana u drugo vrijeme i u drugačijim okolnostima od onih u kojima je nastala i djelovala legija, što može biti predmet posebnog razmatranja.
Za razliku od jedinica DOMDO pukovnije kao vojničke snage koja se odupirala nastupanjima četnika na ovom prostoru i uglavnom izvodila odbrambena dejstva protiv četničkih jedinica, jedinice zelenog kadra su u većini slučajeva svoja odbrambena i napadna dejstva izvodile protiv partizana.
Prve jedinice zelenog kadra na prostoru Trebave i oko Gračanice aktivirale su se početkom novembra 1943. godine, u vrijeme priprema njemačkih i snaga NDH za reokupaciju Tuzle. Prva borbena dejstva te jedinice izvodile su u sastavu njemačkog garnizona iz Gračanice i to: kod Srnica krajem novembra i kod Omerbašića (Sladna) 10. decembra 1943. gdje su kao vodiči ili kao pomoćna jedinica učestvovali u borbama protiv partizana. Teže odbrambene borbe zelenokadrovci su imali polovinom decembra iste godine, protiv vojvođanskih partizanskih brigada koje su napale njihove položaje u Sokolu i okolnim selima. Tom je prilikom ranjen i zapovjednik zelenog kadra iz Sokola Ibrahim Pjanić.
Poslije završetka njemačkih zimskih operacija u istočnoj Bosni, partizani su ponovo (od treće dekade januara do polovine marta 1944.) imali prevlast u istočnoj Bosni. Krajem februara 1944. došlo je do pregovora između Tuzlanskog partizanskog odreda i zelenog kadra iz Sokola s ciljem da zelenokadrovci pređu u sastav te partizanske jedinice. Čak je određeno vrijeme i mjesto prelaska, ali su zapovjednici zelenog kadra odustali od toga, saznavši da jače njemačke snage stižu na ovo područje.
Nešto ranije počeo je proces formiranja zelenog kadra u selima između Tuzle i Zvornika kao i u naseljima uz donji tok Drine, te Teočaku, Čeliću i okolnim njihovim selima. Nastojeći sve te snage staviti pod svoju komandu, Ministarstvo NDH je, na prijedlog lokalnih organa vlasti, 18. januara 1944. odobrilo zvanično formiranje zelenog kadra. Dajući im naziv “Bosanski planinci” i imenujući zapovjedništvo tih snaga, Ministarstvo im je odobrilo formaciju od 10 bojni u sastavu 10. posadnog zdruga na čijem je čelu stajao Nešet Topčić. Bilo je predviđeno da taj Zdrug u svom sastavu ima sljedeće jedinice: Prvu bojnu u Međašu. Drugu u Živinicama, Treću u Puračiću, Četvrtu u Miričini, Petu u Srebreniku, Šestu u Teočaku, Sedmu u Zvorniku, Osmu u Čeliću, Devetu u Gračanici i Desetu u Bosanskom Šamcu. Međutim, naredba je jedno, a stvarnost je bila drugo. Sve dok jedinice 13. SS divizije nisu protjerale jake partizanske snage sa ovog područja (polovinom aprila 1944.), ti se planovi nisu mogli ni polovično ostvariti. Ni nakon protjerivanja partizanskih snaga, plan formiranja zelenokadrovskih bojni nije svuda ostvaren. Nije došlo do formiranja takve bojne u Srebreniku, a zeleni kadar u Sokolu bio je uvršten u 25. ustašku bojnu, pošto je njegov zapovjednik Ibrahim Pjanić za tu uslugu dobio čin satnika, zvanje viteza i avijatičarsku uniformu za svoje vojnike koji su od tada morali nositi ustaške oznake na svojim kapama.
U periodu od polovine aprila do oktobra 1944. godine, kada se na ovom terenu nije osjećalo prisustvo partizanskih jedinica i kada je 13. SS divizija u vojnom, političkom, policijskom i upravnom pogledu bila vrhovni gospodar, došlo je do trostrukog ili višestrukog brojnog povećanja formacija koje su joj bile podređene. Formiranjem 12. ustaškog stajaćeg zdruga u Tuzli i 15. ustaškog djelatnog zdruga u Doboju, došlo je do povećanja broja i brojnog stanja ustaških jedinica u njihovom sastavu. U sastav 12. ustaškog zdruga ušle su 23., 26. i Prva bojna, formirana u hrvatskim selima, zatim 25. bojna iz Sokola i 14. ustaška bojna iz Kladnja, ranija “Ustaška bojna branilaca Kladnja”, koja će, u oktobru 1944. doći u Gračanicu.
Hrvati i Muslimani više nisu, poslije regrutacije, upućivani u domobranske jedinice, nego je svaka jedinica vojske NDH vršila mobilizaciju na svom terenu. Tako se i desilo da je broj ustaša u Posavini od 200, koliko ih je bilo u aprilu 1944. povećan na preko 2000 u septembru. Četnici su takođe povećali broj svojih jedinica i ljudstva u njima. Od ranijih oko 1600, taj se broj povećao na preko 3500 četnika, svrstanih u 7 brigada.
Pošto su jedinice 13. SS divizije vršile regrutaciju muslimanskih mladića od 17 i 18 godina, ne oslobađajući čak ni fizički defektne osobe, mnogi mladi ljudi, da bi to izbjegli, stupali su u jedinice zelenog kadra. Tako se u 9. bojni zelenog kadra u Gračanici, čiji je zapovjednik bio poručnik Abdurahman Kapetančić, našlo oko 1200 ljudi, uglavnom neraspoloženih za borbu protiv partizana. Najbrojnija jedinica zelenog kadra bila je Prva ili Međaška bojna, koja se, poslije ponovnog pada Tuzle u partizanske ruke (u novembru 1944.), povukla u rejon Brčkog. U svom naoružanju ona je imala, uglavnom, automatsko oružje, pored ostalog i 8 mitraljeza M-34 koje nisu imale ni najbolje naoružane partizanske brigade.
U kasnu jesen i zimu 1944. i 1945. teren Posavine i Trebave bio je u pravom smislu riječi preplavljen ustaškim, četničkim i zelenokadrovskim jedinicama. Tu se skupilo od 3500-4000 ustaša, oko 10000 četnika iz Srbije, kasnije još koja hiljada iz Crne Gore, Sandžaka i Hercegovine, te nešto izbjeglog zelenog kadra iz doline Drine i Spreče. Među njima je dolazilo do vrlo teških izravnih sukoba. Ustaše i četnici su istrebljivali srpsko, odnosno hrvatsko stanovništvo, zeleni kadar se našao pod udarom ustaša u Bosanskom Šamcu, Orašju i Brčkom, morao je da dijeli vlast u Gradačcu i Modriči i da sarađuje sa četnicima u okolini Gračanice. Tokom završnih operacija NOVJ na ovim teritorijama, u aprilu 1945. godine, pripadnici zelenog kadra su se skoro listom predavali i stupali u partizanske jedinice. Jedan dio oficira i podoficira zelenog kadra partizani su poubijali, ali su obične vojnike slali u mobilizacijske centre, od kojih je jedan bio i u Gračanici. Odatle su, prema dobi starosti, upućivani u operativne, odnosno pozadinske jedinice.
O prvom komandantu DOMDO pukovnije bojniku Muhamedu Hadžiefendiću i ovdje je dosta napisano. Kao Musliman sa najvišim činom u tuzlanskom okrugu, on je često morao činiti i ono što po svom ubjeđenju nije želio. Tako je, po nalogu Nijemaca radi otvaranja puteva za izvoz šljive, morao uzimati učešća na sastancima kojima su, pored Nijemaca i domobranskih oficira, prisustvovali i četnički komandanti. U Brčkom je 5. septembra 1942. godine prisustvovao sastanku na kojem su, pored njemačkog kapetana Brunera i domobranskog satnika Voske, prisustvovali Mirko Đukanović, načelnik štaba Majevičkog četničkog odreda i Aco Medunić, komandant brčanskog četničkog bataljona.
Svaka strana, izuzev partizanske, računala je kako će preko Hadžiefendića ostvariti neke svoje planove. Osim različitih struja među muslimansko-bošnjačkim političarima, te njemačkih i hrvatsko-ustaških političkih i obavještajnih agentura, čak je i četnički pokret Draže Mihailovića imao namjeru da Muhameda Hadžiefendića upotrijebi za svoje ciljeve u danima koji su prethodili završetku rata. Ne znajući da je Hadžiefendić mrtav, 3. decembra 1943. godine, Mustafa Mulalić, bivši narodni poslanik na listi JNS za srez Gračanicu, koji se tada nalazio u četničkoj Vrhovnoj komandi u zapadnoj Srbiji, piše svom ranijem partijskom prijatelju, bivšem narodnom poslaniku na istoj listi za srez kladanjski, Muhamedbegu Preljuboviću u Bijeljini, pismo u kojem ga podsjeća da je rukovodstvo četničkog pokreta odlučilo da ga kao provjerenog nacionalnog borca angažuje za rad u njegovom kraju i kao prvi zadatak mu postavlja da lično potraži Muhameda Hadžiefendića i da sa njim razgovara. Pošto mu je predočio kako gleda na razvoj vojno-političke situacije u Jugoslaviji i mjesto Muslimana u razrješavanju ratnog sukoba, on mu piše slijedeće:
“Draža Mihailović smatra da bi Muslimani u svom interesu trebali, bar pri kraju rata, da budu u saradnji sa onima koji obnavljaju i preporođuju Jugoslaviju. Svojom saradnjom osigurali bi i novoj državi bezbedan životni prostor i svoj opstanak. Nesreća je što Muslimani nemaju svoje predstavnike u vladi u Londonu i Kairu. Džafer Kulenović je odbio da sjedne u avion. Hrvati su poslali više svojih predstavnika i njihov rad već daje svoje rezultate. Dragi Muhamede i gospodin majore, ja sam najbolji očevidac kako hrvatski predstavnici brane interes svih Hrvata i kako svu krivicu nastoje oboriti na Muslimane. Ja sam nemoćan da se sam branim, ako me vi ne poduprete. Kad već na strani nemamo svog zagovornika, onda sam bar dužan da u zemlji organizujemo akciju svog spašavanja, dok nije kasno, dok nam ćulaf, po svojoj mjeri ne nataknu na glavu. Na strani pobjeđenih ne smemo ostati, jer bi Muslimani platili ceh za sve zločine i svoju budućnost sasvim upropastili. Ukoliko ne bi bili sami uništeni, jedini izlaz bi bio selenje u Tursku. Ni iz islamske solidarnosti mi ne bi smjeli ostati na strani pobjeđenih. Kad nam se od strane najviših srpskih autoriteta pruža ruka pomirenja, naš bi interes bio da je prihvatimo. Naše pomirenje ne bi značilo poniženje nego realnu razumnu manifestaciju naše političke svijesti za obezbjeđenje našeg opstanaka.
Osim pomirenja, mišljenja sam, da bi koliko toliko morali da argumentujemo naše prisustvo u pokretu za oslobođenje u redovima Jugoslovenske vojske. Zbog toga kocka pada na Hadžiefendića (Podvukao E.T.). Njegovo prisustvo u Jugoslovenksoj vojsci, ne samo da bi imalo blagotvoren uticaj na krojenje naše sudbine, nego bi jedan visok čin u jugoslovenskoj vojsci za Muslimane bio od ogromnog značaja. Zato bi bila islamska dužnost majora Hadžiefendića da pristupi đeneralu Mihailoviću. To bi bio jedini uložak kapitala Muslimana u ovaj rat. To pristupanje može biti izvedeno, bez ikakvog većeg rizika, kako za njega tako i njegovo ljudstvo. Bio bi interes da njegovo pristupanje Draži ostane u tajnosti, sve dok postoje problemi bezbednosti. Čak bi bilo u interesu da ostane na istoj liniji i pri istoj taktici, kako bi se izbjegle sve represalije. Ne traži se od njega nikakva borbena aktivnost, osim pripravnosti za dani momenat, kada treba očuvati poredak u dane prevrata. Od majora Hadžiefendića se traži samo izjava vernosti kralju Petru II i Jugoslaviji.
Kako vidiš Muhamede ni za tebe ni za majora Hadžiefendića nema preteške dužnosti. Ako ne bi potražio majora Hadžiefendića, ovamo bi ti se strašno upisalo u greh. Stvar je hitna, kako na tebe Muslimani ne bi, posle godinu dana, plakali, jer nisi htio da uzmeš u obzir njihov interes.
Gospodin Ministar izdao je, prilikom 1. decembra, proglas Muslimanima, koji je sada u štampi, pa kad bude gotov, poslaću jedan primerak. Izjava g. Ministra oborila je teoriju o kolektivnoj odgovornosti Muslimana za ratni zločinm za koji se zalago Ljotić i neki krugovi bliski Nedićevom režimu. Odgovornost je samo individualna, nastoj da pomogneš Hadžiefenidću da ojača svoj odred i da po jedno njegovo odelenje osnuješ u Bijeljini i Brčkom.
Molim te da mi najhitnije pošalješ spisak Muslimana iz tuzlanskog okruga koji drže sa Srbima i spisak onih koji su se kao ustaše ogrešili protiv Srba.[57]
Nije se četnički pokret obraćao samo Muhamedu Hadžiefendiću, već se obraćao i drugim muslimanskim uglednicima. To će posebno doći do izražaja poslije četničkog kongresa u selu Ba, kada je formiran četnički Nacionalni komitet, u koji su ušli predstavnici Hrvata, Slovenaca, pa i jedan Musliman – Mustafa Mulalić, koji je dobio funkciju potpredsjednika tog Nacionalnog komiteta.
Koncem septembra 1944. pod pritiskom partizana, Draža Mihajlović se, sa članovima Nacionalnog komiteta, prebacuje preko Drine u Semberiju. Sa njime je bila i američka vojna delegacija na čelu sa pukovnikom Robertom Mac Daunom. Mihajlović i Mustafa Mulalić su tom prilikom u selu Dvorovima kod Bijeljine održali sastanak sa nekim muslimanskim političarima iz bijeljinskog sreza. Među njima su bili Muhamed Preljubović, Muradbeg Pašić, Alija i Hasan Muradbegović.(Postoji i njihova zajednička fotografija). Na sastanku je dogovoreno da se jedinice zelenog kadra iz bijeljinskog sreza stave pod komandu četničkog Majevičkog korpusa.
Iz Semberije je Draža Mihajlović sa pratnjom stigao na teren Trebave i Posavine. Pored obilaska četničkih jedinica, Draža i drugi članovi Nacionalnog komiteta govorili su na mnogim zborovima po srpskim selima na koje su pozivani i Muslimani iz susjednih sela. Govornici su pozivali prisutne na zajedničku saradnju u borbi protiv partizana. Ponovo se Draža našao na Trebavi 7. januara 1945. poslije neuspješnog četničkog napada na Tuzlu. On je lično govorio na zborovima u Gradačcu i Modriči. Tom prilikom, kao što je činio i ranije, Mustafa Mulalić je upućivao pisma i usmene poruke uglednim Muslimanima da pređu u četnike i stave se na raspolaganje Draži Mihajloviću. Autoru ovih redova je pozanto da je takve poruke uputio Ibrahimu Šabiću, trgovcu iz Brčkog, Mehmedu Salihspahiću, bivšem upravniku “Gajretovog” konvikta u Tuzli i Redžepu Taljiću, sudskom službeniku iz Vlasenice, do kojeg ta poruka nije mogla ni doći jer su ga četnici ubili još početkom 1942. godine.
Što mu se sve više približavao kraj, u opštem kolapsu svoje politike, Draža je upućivao poruke i svojim dojučerašnjim ljutim protivnicima na hrvatskoj strani: Anti Paveliću, Vlatku Mačeku i Alojziju Stepincu.[58]
U zamršenoj vojno-političkoj situaciji kako na širem svjetskom planu, tako i na prostoru Bosne i Hercegovine, i Hadžiefendić je kao i mnogi drugi domobranski oficiri Muslimani imao samo dvije mogućnosti: ili u partizane ili u SS. Odabrao je ovu drugu i završio tragično – pred partizanskim streljačkim strojem.
Mnoge političke igre i špekulacije oko Hadžiefendića i njegove legije, aktueliziraće se kasnije u fazi nastanka i djelovanja Zelenog kadra, te biti u funkciji različitih interesa i pogleda na riješenje bošnjačko-muslimanskog pitanja u završnici II svjetskog rata.
U svakom slučaju za DOMDO pukovniju može se reći da je u najvećoj mjeri ostvarila sve ono zbog čega je i osnovana. Ulogu Hadžiefendića u tome, bez obzira na njegovo opredjeljenje u vrijeme agitacije i mobilizacije Bošnjaka-Muslimana za SS, niko više ne dovodi u pitanje.
