U Bukovici Pljevaljskoj danas zivi samo 45 Bosnjaka

Share

Posljednji update: 18. Jun 2007, 18:39
Ni pravde, ni povratka
Bukovica – petnaest godina poslije

Piše: Sead Sadiković/Monitor

Pljevaljska Bukovica postala je meta etničkog čišćenja prije tačno petnaest godina. U Crnoj Gori, “koja nije učestvovala u ratu”, do danas, međutim, nijesu otkriveni počinioci tadašnjih brojnih zločina nad tamošnjim Bošnjacima. U njima je osam ljudi ubijeno, više od stotinu kuća u dvadesetak sela i zaseoka je opljačkano i popaljeno a među njima i sve tri bukovičke džamije, na destine ljudi je pretučeno a nekoliko stotina njih je 1992. i 1993. napustilo svoje domove da se u njih više nikada ne vrate.

Bukovicu je prva napustila porodica Tahirbegović. Bilo je to 21. jula 1992. Dan ranije Osman Tahirbegovića pretukla je policija i rezervisti tadašnje Vojske Jugoslavije. “Tražili su da vratim oružje koje nisam imao. Komšija Srbin je pokušao da me odbrani. Pretukli su me i kazali da će opet doći sjutra”, priča Tahirbegović. Iz njegove kuće odneseno je zlato koje su posjedovali. “Došli su u dvoje policijskih kola. Redovna vojska nije činila zločine. Sve su ih počinili policajci i rezervisti”, tvrdi Tahirbegović.

On i njegova supruga Zlatija sa starom Osmanovom majkom i troje djece pošli su u Pljevlja. Odveli su sa sobom kravu koju su prodali za stotinu maraka. “Mislili smo da idemo samo na nekoliko dana, dok zlo prođe, a ostali smo pune četiri godine”, priča Zlatija. Ona i njen muž dobro poznaju neke od pljačkaša i batinaša i spremni su da svoju priču i imena tih ljudi ispričaju na sudu.

Tahirbegovići su bili prvi koji su se iz Pljevalja u ljeto 1996. i vratili u Bukovicu. Do danas su to učinile jos porodice Hadžić i Stovraz. Ostali su raseljeni “od Goražda do Australije”, priča Zlatija. “Muka nas je natjerala da odemo, sirotinja da se vratimo ovdje”, kaže Zlatija. Ona priča da njena porodica danas živi u miru i veoma dobro sa komšijama.

Mnogo je sličnih ali i težih sudbina bukovičkih Bošnjaka, priča Bukovičanin Jakup Durgut, danas nastanjen u Pljevljima. On je objavio i knjigu dokumenata o stradanjima Bukovičana. Ona je bila osnov da Fond za humanitarno pravo iz Beograda prikupi jedan broj svjedočenja i preda ih 2004. crnogorskom Ombudsmanu. Ista je organizacija u martu prošle godine predala i tri tužbe “protiv NN lica” za nadoknadu štete porodicama kojima su u Bukovici popaljene kuće. “Država, međutim, jednostavno ništa ne preduzima i očigledno je da nema volje da bilo šta uradi da zločince kazni”, kaže Durgut. On objašnjava da su bukovička stradanja specifična i po tome što su u njima i žrtve i najveći broj počinilaca zločina državljani Crne Gore.

“Viđala sam neke od njih kada sam bila u Pljevljima”, priča Sevda Bungur, danas nastanjena kod sinova u Sarajevu. Njenom suprugu Mušanu i njoj u bukovičkom selu Ravni zapaljene su dvije kuće i svi pomoćni objekti. Nju su paravojne jedinice zajedno sa još deset rođaka otele i mjesec dana držale u zatočeništvu u Čajniču. Nakon intervencije državnog vrha Crne Gore vraćena je u Pljevlja.

U toj akciji je ubijen njen djever, devedesetogodišnji Latif Bungur. Osam i po mjeseci njegovi posmrtni ostaci ostali su nesahranjeni jer policija i vojska ni međunarodnim predstavnicima te 1993. nije garantovala bezbijednost u Bukovici. Bunguri su 1995. predali tužbu protiv države Crne Gore. Nakon dva zakazana i odložena ročišta ta tužba je još uvijek “zagubljena” u sudskim fiokama.

Sudski procesi nisu ni započinjali u slučajevima ubistava Latifa Bungura, Hajra Muslića (80), Ejuba Muslića (30), Hilma Drkende (77) i Džaka Bijele (70). Nikada nijesu procesuirani ni slučajevi kako bi se pronašli batinaši Himza Stovraga (67) i Hameda Bavčića (75), koji su prema nalazima sudskih vjestaka izvršili samoubistva. “Prebili su ih rezervisti i kazali su da će doći opet ako ne predaju oružje. Gdje god su našli muškarca u Bukovici tukli bi ga, to je bilo neizdrživo”, sjeća se Sevda Bungur tih dana.

Jedino je ubica Džafera Đoga, Vrećo Mojaš, otkriven i osuđen na desetogodišnju robiju, ali ne i za ratni zločin. Ta jedna desetogodišnja sudska presuda sramotan je bilans pravde za bukovička stradanja, tvrdi Jakup Durgut. “Bez pravne sigurnosti i odgovornosti za zločince teško može biti povratka u Bukovicu”, kaže on.

Crnogorski ombudsman Šefko Crnovršanin dobio je prije dvije godine dokumenta i svjedočenja žrtava o Bukovici i proslijedio ih je MUP- u i Državnom tužilaštvu. “Od Tužilaštva sam tražio da me obavijeste o tome šta su preduzeli, nemam povratnu informaciju”, kaže. Crnovršanin ipak vjeruje da “postoji dobra politička klima” da se slučajevi ratnih zločina počinjenih u Bukovici procesuiraju. “To je započeto u slučajevima za Kaluđerski Laz i deportaciju državljana Bosne od strane MUP-a Crne Gore, pa ja vjerujem da u suverenoj Crnoj Gori postoji dodatni motiv da se ne bi stvarao negativan imidž u svijetu ali i da se očuvaju dobri međunacionalni odnosi u Crnoj Gori”.

Crnovršanin kaže da zna da je i crnogorska vlada formirala Komisiju koja je trebalo da se bavi ispitivanjima zločina u Bukovici. “Nemam informaciju o njihovim nalazima”, kaže.

U crnogorskom Tužilaštvu nije moguće dobiti informaciju o slučaju Bukovica. Jedina nadležna za komunikaciju sa medijima je Državna tužiteljka Vesna Medenica koju nije bilo moguće kontaktirati.

Stav crnogorske vlade, međutim, ilustruje sredinom maja ove godine izdato saopštenje Ministarstva pravde koje je potpisao ministar, Miraš Radović. On pokušava opravdati državne I partijske čelnike iz tog perioda reagujući na izjavu predsjednice Internacionalne lige humanista, dr Sonje Štigelbauer, o učešću Crne Gore u ratnim dešavanjima na području bišve Jugoslavije, uključujući Bukovicu.

“S tim u vezi gubi se iz vida da nasilje nad građanima ovog sela, koje je uzrokovalo i njihovo iseljenje, nijesu preduzeli građani Crne Gore, niti pripadnici njenih državnih organa, već upadi ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske, što dokazuje i presuda Osnovnog suda u Pljevljima, kojom je jedno lice, inače državljanin Bosne i Hercegovine, pravosnažno osuđeno za podmetanje požara na stambenim i poljoprivrednim objektima građana sela Bukovice”, kaže ministar Radović.

Dio crnogorske javnosti ovu izjavu smatra skandaloznom. “To je pokušaj katastrofalnog falsifikovanja prošlosti. Sve I da je bilo, a nije, kako ministar kaže, država je bila dužna da zaštiti te ljude. Toliko ubistava, pljačke I tortura a ministar pominje jednu običnu paljevinu”, kaže Jakup Durgut. On pojašnjava da je u Bukovici 1991. živjelo blizu hiljadu stanovnika od čega je bilo više od dvije trećine Bošnjaka. “Danas je od oko 250 ljudi naseljenih u Bukovici I svega 45 Bošnjaka. Niko iz struktura vlasti za sve ove godine nije našao za shodno da dođe u Bukovicu”, kaže Durgut.

Branko Stevanović, šef mjesne kancelarije, bio je praktično jedini predstavnik civilnih vlasti koji je kritičnih ‘92. i ‘93. živio u Bukovici. I danas je u selu Kržava, nadomak mjesnog centra Kovačevići.

On ističe da sa komšijama Bošnjacima ima veoma dobre odnose. “Ovdje je ostao samo onaj koji nije imao gdje da ode a to što se malo Bošnjaka vraća u Bukovicu razlog je ekonomske prirode”, kaže on. “Ovo je plodan i bogat kraj, ali uzalud. Šteta što društvo nije ništa uradilo da se ovo razvije”.

Bukovica je danas najnenaseljeniji kraj u Crnoj Gori. Prostire se na više od stotinu kilometara kvadratnik i mjesni centar Kovačevići udaljen je dva do tri sata vožnje po lošem putu od Pljevalja. Mnoga mjesta su još udaljenija a zimi je u njih praktično nemoguće doći. Kada je Stevanović prije trideset godina kao činovnik došao u Bukovicu tamo je živjelo čak tri hiljade ljudi.

Predsjednik opštine Pljevlja Filip Vuković smatra da će se veoma brzo stvoriti bolji uslovi za život u tom šumom, vodom i plodnom zemljom veoma bogatom kraju. “Bukovička zemlja je još uvijek u procentu od devedesetdevet odsto u posjedu starih vlasnika, tako da vjerujem da će oni uvidjeti da tu može lijepo da se živi i da će se vratiti”. Vuković kaze: “Sve krivce, u svakom slučaju, treba pronaći i kazniti”.

Petnaest godina Bukovica čeka – bez pravde i povratka svojih ljudi.

Čitaj više

Možda vas zanima...