Bošnjaci na Bleiburgu i križnom putu

[Sandalj Hranic]

Drugi svjetski rat službeno je završen u maju 1945. godine, proglašenjem opšte kapitulacije sila Trećeg Reicha.
Odmah se kao jedno od glavnih pitanja nametnulo šta uraditi sa vojnicima poraženih snaga. U gotovo svim zemljama Europe odnos prema njima je bio vođen slijepim revanšizmom i obilježen surovim odmazdama, bez pretjeranog zamaranja pravednim suđenjima koji bi znali razlučiti dokazane zločince od nesretnika koji su se igrom slučaja našli u pogrešnoj uniformi. U tu kategoriju surovih odmazdi spada i „Bleiburška tragedija“, događaji krajem rata i neposredno nakon njegovog završetka, padanje u zarobljeništvo snaga Trećeg Reicha i Oružanih snaga NDH, izručivanje zarobljenika iz savezničkih logora u Austriji te „križni put“, tj. marševi smrti. Pritom treba naglasiti da su marševi smrti odpočeli sa prvim grupama zarobljenika i prije dešavanja na Bleiburgu, koja nisu bila ni početak ni kraj zločina. Na sjednici 5. maja 1945. godine vodstvo NDH donijelo je odluku o općem povlačenju. Pozvani su svi vojnici, te svi civili koji to žele, da napuste područje NDH. Tako je masa od nekoliko stotina hiljada vojnika i civila(uglavnom njihovih porodica) krenula preko Slovenije prema Austriji, nadajući se da će tamo predajom britanskim snagama dobiti pošteniji tretman nego ako padnu u ruke Jugoslovenskoj armiji. Osim vojske NDH, bili su tu i Nijemci, četnici, belogardejci, kozaci itd. Partizani su ih pokušavali zaustaviti svim sredstvima, uslijedile su i žestoke bitke, te iako su mnogi već pali u zarobljeništvo, jedna velika skupina vojnika i civila je ipak došla do Austrije. U Bleiburgu, 14. maja obavještavaju britanskog brigadnog generala Thomasa Patricka Scotta da su se voljni njima predati. Ljudstvo je razoružano te ipak predato partizanima, uz obećanje Britanaca da će se sa njima ljudski postupati. Koliko je bilo Bošnjaka među onima koji su se povlačili teško je ustvrditi, ovaj podatak(ako je uopće tačan) bi nam mogao pomoći da stvorimo okvirnu sliku, prema dokumentima NOR-a u maju je zarobljeno 40. 000 Nijemaca, 60. 000 ustaša i domobrana te 5. 000 četnika. Međutim ovo su podaci koji se odnose samo do polovice maja, bilo je još mnogo zarobljenih kasnije(dok se za Nijemce čini da je većina već pala u zarobljeništvo prije zadnjih ustaša i četnika). Ogroman dio je pobijen, neki u samoj Austriji, mnogi u Sloveniji(prema podacima iz 2009. godine u Sloveniji je pronađeno 570 masovnih grobnica, neke i sa nekoliko hiljada ukopanih), ostali širom Jugoslavije. Prvobitno su poubijani vojnici starijih godišta, dok su uglavnom mlađe u kolonama vodili prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji, pa sve do Kosova, Crne Gore i Makedonije. U tim kolonama zarobljenici su podvrgnuti svim vrstama mučenja. Tjerani su da trče po kamenju bosih nogu, oni koji zastanu bili bi ubijani. Bilo je zabranjeno piti čak i vodu iz barica na koje su nailazili. Provodili su ih kroz srpska sela gdje ih je stanovništvo ponižavalo i zlostavljalo. U logorima se redovito umiralo od bolesti, gladi i posljedica mučenja, dok bi partizani svake noći izvodili manje ili veće grupe na strijeljanje. Teško je procjeniti tačan broj pobijenih tokom „Bleiburške tragedije“ i „križnog puta“, ali se smatra da se radi o brojci od najmanje 50. 000 pobijenih. Abaz Gazibegović, koji je bio mobilisan u ustaše(„samo te pokupi i strpa u školu“) i koji je preživio ove događaje ovako ih je opisao: „...Jer ideš u nekom pravcu, ideš sa idejom da stigneš da se predaš Englezima, da te ne zarobe partizani. Ta ideja je bila prisutna među nama, u većini. Mislilo se da je to spas. Ideš civilizovanom svijetu itd. Međutim to se nije desilo. Desilo se da su oni pustili Nijemce, to je 100% i ni jedan Nijemac nije ušao u logor u Maribor, ni jedan. Ušao je vrlo mali broj četnika... Nosili su ta obilježja, samo su ih kasnije poskidali. Kokarde nisu smjeli nositi, ubit će ga ustaša s kojim je do jučer ratovao, a sada s njim bježi...Mre se od gladi. Ja sam čuo da su ljudi jeli opanke, kaiš, opasače. Ja sam imao jedan kaiš koji sam donio kući i dugo ga čuvao. Zubi su se na njemu znali trideset godina. Grizao sam kaiš, nisam mogao izdržati“(svjedočenje preuzeto iz časopisa „Gračanički Glasnik“).




Šta mislite o ovom zločinu o kojem se tokom Jugoslavnije nije smjelo pričati?
Vjerovatno je da su i hiljade Bošnjaka stradale u ovim događanjima, čak se mjesec i zvijezda nalaze na spomeniku u Bleiburgu, gdje se svake godine obilježava godišnjica zločina



Morati ću potražiti više podataka šta se desilo sa pripadnicima Crne Legije.
Više puta sam nailazio na podatke da njima nije padalo na pamet da se predaju i da nikada nisu odložili oružje, što je bilo i prirodno, nastradavali su i oni što nisu ispalili metka u ratu, a šta bi tek radili njima, redovito su razbijali partizane u borbama a i okrvavili su ruke krvlju civila.
Inače Crna Legija je bila elitna ustaška jedinica, većinom sastavljena od Bošnjaka muhadžira iz istočne Bosne.

[Jack]

Netacno

Prvi zapovjednik je bio Becir Lokmic.Poslije Jure Francetic iako su poslije Lokmica.Bosnjaci bili vise organizovani kao samostalnim jedinicama Muslimanskim(Kladanj, Tuzla,Zenica, Zivinice).Posebno Kladanjska Muslimanska brigada je bila uspjesna u borbi s cetnicima, da su neki kasnije morali bjezati u Latinsku Ameriku radi optuzbe da su bili ''ustashe'' iako nije bilo tacno

Pocetni uspjeh Ustaskog pokreta u 1941.Poceo je lagano da pada kroz 1942.A nakon Staljingrada taj broj je bio minoran niti su Bosnjaci bili u vecem broju u ustaskom pokretu

Iako na pocetku posebnu u 1941 bilo je i do 11 ministara Muslimana, ali dosta njih se je lagano kroz 1943 i 1944 odricalo ustaskog pokreta

Pricati da je Crna Legija bila sastavljena od Muslimana, ili u ovom slucaju Bosnjaka je iluzorna i velika je laz, kao sto je bulaznjenje Ivana Rittera Vitezovica o tzv ''Turskoj Hrvatskoj'' jedino uspjesno provedeno kroz neke krugove Hazu

Bosnjaci su bili u ustaskom pokretu,ali ne toliko

Kao sto se je pricalo

[Sandalj Hranic]

Netacno

Prvi zapovjednik je bio Becir Lokmic.Poslije Jure Francetic iako su poslije Lokmica.Bosnjaci bili vise organizovani kao samostalnim jedinicama Muslimanskim(Kladanj, Tuzla,Zenica, Zivinice).Posebno Kladanjska Muslimanska brigada je bila uspjesna u borbi s cetnicima, da su neki kasnije morali bjezati u Latinsku Ameriku radi optuzbe da su bili ''ustashe'' iako nije bilo tacno

Pocetni uspjeh Ustaskog pokreta u 1941.Poceo je lagano da pada kroz 1942.A nakon Staljingrada taj broj je bio minoran niti su Bosnjaci bili u vecem broju u ustaskom pokretu

Iako na pocetku posebnu u 1941 bilo je i do 11 ministara Muslimana, ali dosta njih se je lagano kroz 1943 i 1944 odricalo ustaskog pokreta

Pricati da je Crna Legija bila sastavljena od Muslimana, ili u ovom slucaju Bosnjaka je iluzorna i velika je laz, kao sto je bulaznjenje Ivana Rittera Vitezovica o tzv ''Turskoj Hrvatskoj'' jedino uspjesno provedeno kroz neke krugove Hazu

Bosnjaci su bili u ustaskom pokretu,ali ne toliko

Kao sto se je pricalo

Hrvati su svakako bili većina u cjelokupnoj ustaškoj vojnici, ali Bošnjaci jesu bili većina u jedinici Crna Legija.
Bošnjaci sa križnog puta su tu završavali iz raznih formacija, ustaše su samo jedna od njih.
U časopisu "Gračanički glasnik" imaju svjedočenja i dvojice koji su tamo završili kao pripadnici SS Kama.
Čitao sam knjigu od Neđata Sulejmanpašića, on je bio učenik škole časničkih pripravnika i završio na križnom putu bez da je i metka ispalio u ratu.
Povlačili su se i pripadnici Zelenog Kadra prema Sloveniji. A zna se ko su oni, branioci bošnjačkih sela tuzlanskog kraja, nasljednici DOMDO pukovnije ili "Hadžiefendićeve legije", samostalna domobranska jedinica sačinjena isključivo od Bošnjaka tuzlanskog kraja koja ih je štitila od četnika, ali ratovala i protiv partizana

[Jack]

Ne bih ja rekao.Bile su sacice ljudi koji su bili u ustaskom pokretu.Jel treba da Bjelimicki Muslimanski cetnicki odred prebacim u cetnike, jer su im dali oruzje.Ne

Crna Legija je imala vecina katolika u vojsci, kao sto je dio Bjelimica bio u sastavu Cetnicke Muslimanskog batoljona.I nista vise od tog.Vecina Muslimanskog stanovnistva je ili izbjegavalo vojni ruk, ili je bilo veoma jako ubaceno ka samostalnim jedinicama

I to vazi za Bjelimice kod Konjica, kao i Crnu Legiju


Posebno ako se zna da ustaski pokret je bio veoma slab u Podrinju i Ist Hercegovini

[Sandalj Hranic]

Jedan hrvatski dokumentarac, mislim njima je do ovoga svakako najviše stalo jer je Hrvata najviše bilo među poubijanim, ali među najmanje 50. 000 ubijenih je izgledno bilo i par hiljada Bošnjaka, dovoljno da bude interesantno i nama
jDxa8pvAlkY

[Jack]

Mani se Hrvatskih dokumentaraca i izmisljotina Hrvatske televizije i Hazu.Od Hrvatske drzave nakon Paxe Convente do Crne Legije i dalje

Od Stjepana Radica oni su masovno lagali.Posebno kad su provalili da na izborima 1924 ili 1926 oko 80% Muslimana je glasalo za Hss. Pa na kraju bilo manje od 3%.To su zadnji izbori prije nego sto je ustasha dobio metak od Punise Racica



Tako kazem ti kakva je situacija.Citaj strane autore

[Sandalj Hranic]

Mani se Hrvatskih dokumentaraca i izmisljotina Hrvatske televizije i Hazu.Od Hrvatske drzave nakon Paxe Convente do Crne Legije i dalje
Od Stjepana Radica oni su masovno lagali.Posebno kad su provalili da na izborima 1924 ili 1926 oko 80% Muslimana je glasalo za Hss. Pa na kraju bilo manje od 3%.To su zadnji izbori prije nego sto je ustasha dobio metak od Punise Racica
Tako kazem ti kakva je situacija.Citaj strane autore

Ja ne smatram da je većina Bošnjaka bila za NDH ili u ustašama.
Ali pazi, recimo DOMDO pukovnija Muhemada Hadžiefendića(prethodnica "Zelenog Kadra") je recimo na njegov izračit zahtjev bila sastavljena isključivo od Bošnjaka, i sa ulogom da štiti bošnjačka naselja tuzlanskog kraja. Ali oni su ipak barem na papiru bili dio hrvatskog domobranstva. I to nema razloga kriti. Inače oni su bili u manje-više korektnim odnosima sa partizanima dok je tu bio Vladimir Perić Valter(da, taj Valter), ali nakon što je on otišao iz tuzlanskog kraja došli su komadanti Crnogorci koji su potencirali sukob sa njima, pa je i došlo do žestokih borbi. Ali njihov doprinos odbrani Bošnjaka od četnika je nemjerljiv. A što ne reći, bilo je i partizanskih zločina nad civilima Bošnjacima. Nisu ni sve "ustaše" bili ustaše. Recimo Ibrahim Pjanić je prihvatio da dobije čin ustaškog satnika a kasnije i pukovnika kako bi njegovi borci (inače zelenokadrovci) dobili bolju opremu i naoružanje. I tako preko noći postaše ustaše. A Pjanić je štitio Srbe i Jevreje, on je također napustio NDH na kraju rata, komunisti su mu slali poruke da se on slobodno može vratiti, ali im on ipak nije povjerovao. Krajem rata je zavladala opća panika, kružile su informacije da partizani kolju sve redom, bježali su i oni koji nisu počinili nikakav zločin u ratu, te time vjerovatno i potpisali svoju smrtnu presudu. Tako da je na kraju zaista na hiljade Bošnjaka završilo na križnom putu, vjerovatno većinom domobrana(među koje su spadali i zelenokadrovci), ali i ustaša, pripadnika SS jedinica, i ne vidim razloga zašto bi to krili.
Priča o Bošnjacima u drugom svjetskom ratu nije priča o zločincima(iako je takvih i nesumljivo bilo i iz bošnjačkih redova), već o žrtvama, nepismen narod koji je samo pokušavao izvući živu glavu iz tog ludila, često prisiljen prihvatiti oružje i od onih od kojih ne bi da su mogli birati.

[Zitko]

Prije drugog ulaska cetnika u Focu u ljeto 1942 sve prilaze gradu je cuvala Crna legija. Muslimanski mladici iz grada su prisilno regrutovani u ustase i vozom transpontovani u Sarajevo (mnogi su na kod Kozije cuprije iskakali iz voza). Tako je grad ostao bez ljudi koji su ga mogli braniti. Crna legija se onda samo POVUKLA sa cuka na koje su dosli prvo Talijani a za nekoliko dan cetnici. Klanja koja su nastupila u augustu 1942 za same gradjane Foce bila su gora od onih klanja iz decembra 1941 kada je medju pobijenim bilo dosta izbjeglica iz Rogatice. Stravicni masakr na mostu kod Ustikoline desio se upravo pri ovom drugom cetnickom pohodu kada su hiljade izbjeglica satjerane kod mosta na kojeg je pucano sa dva mitraljeska gnjezda.
Cjelokupno bosnjacko predratno politicko i vjersko vodstvo (osim clanova Muslimanske Organizacije Hakije Hadzica koja je bila dio HSSa) vec od jeseni 1941 bilo je suprostavljeno Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj. Izuzetak je bio Dzafer Kulenovic kojeg je Uzejraga |Hadzihasanovic poslao u Zagreb da spreci uticaj Hakije Hadzica. Rejs Spaho se suprostavljao NDH i nikad nije prihvatio njen grb na pecatu IZ. Al Hidaja, Merhamet, Odbor Narodnog Spasa i druge institucije bosnjackog naroda su bili u konstantnoj opoziciji zlocinackom rezimu. I Hadziefendiceva legija, muslimanske milicije, zeleni kadar, Huskina vojska, Handzar divizija bili su izraz jedne te iste ideje da se zastiti muslimansko stanovnistvo i ostvari bosanska odvajanje od NDH. Svaka saradnja sa ustaskim rezimom kao u ostalom i sa partizanima bila je samo takticke prirode.
Oruzje se nije moglo dobiti ni od Talijana niti od Njemaca koji su u potpunosti podrzavli Pavelicev rezim te su muslimanske milicija nekada prihvatale domobranske nazive ali u sustini nikave slicnosti sa njima nisu imali. Huska i Hadziefendic kao i mnogi komadanti seoskih milicija su uzeli domobranske cinove i nesto oruzija i nastavili ratovati po starom braneci svoja sela od svakoga. Sama cinjenica da je vecina vojnika Hadziefendiceve legije , Huskine milicije, Zelenog kadra vec 1943 zavrsila u partizanima dokaz je te takticke podrske. Npr. 38 Divizija NOPa imala je oko hiljadu bivsih vojnika Handzar divizije. Uostalom i sami partizani su ohrabrivali svoje simpatizere u gradovima da se uclanjuju u domobrane kako bi dobili oruzje.
Postojali su doduse i oni koji su Bosnjake vidjeli kao dio hrvatskog naroda ali su se oni prikljucivali u ustase i hrvatsku vojsku (domobrane). Ovi su uvijek bili u manjini a njihovi politicki prestavnici Ademaga Mesic i Hakija Hadzic su bili potpuno minorizrani od strane NDH i potpuno nebitni u bosnjackom puku. Isto se moze reci i za Bosnjake koji su se prikljucili partizanima. Oni nisu imali nikakav uticaj u stvaranju komunisticke politike a bili su potpuno nepoznati medju muslimanskim stanovnistvom (osim Sulejmana Filipovica i Nurije Puzderca koji je poginuo na Sutjesci ).
Na zalost tokom rata bosnjacko vodstvo je obezglavljeno . Fehim Spaho je umro u februaru 1942 Uzejraga Hadzihasanovic je u septembru 1943. Mehmed Handzic u julu 1944, partizani su ubili Muhameda Hadziefendica u oktobru 1943, Husku u aprilu 1944 Mustafu Busuladzica u junu 1945. Hafiz Muhamed Pandza je proveo jednu godinu u hrvatskom zatvoru a onda je kao i Kasim Dobraca osudjen na 15 godina komunistickog zatvora.
Tako je doslo do toga da Muslimane iducih 70 godina prestavljaju ili njihovi komunisticki dzelati tipa Bjedica i Dizdarevica ili minorni Mladi muslimani koji su u doba masakara u Istocnoj Bosni sasvim ozbiljno organizovali diskusije o tome smije li muslimanka da nosi najlon carape.

[The Destroyer]

Stradanje Bošnjaka na Bleiburgu 1945. godine – svjedočenja o zaboravljenom zločinu nad Bošnjacima

Bleiburški marševi smrti, odnosno u hrvatskoj literaturi poznati kao “Križni putevi”, predstavljaju jedan od najvećih ratnih zločina koji se dogodio tokom Drugog svjetskog rata. Naime, u mjesecu maju 1945. godine poražene snage fašističke Nezavisne države Hrvatske, zajedno sa civilima, se povlače prema južnoj Austriji gdje su se trebale predati Britanskoj vojsci kod mjesta Bleiburg. Pored vojske poražene NDH, prema južnoj Austriji su se uputile i kolone njemačke vojske ali i vojne formacije ostalih njemačkih saveznika. Svi su oni bježali od partizana ali i Sovjeta. Međutim, Britanci su odbili prihvatiti predaju snaga NDH, nakon čega su naredili da se civili i vojnici NDH predaju snagama Jugoslavenske armije. Nakon toga snage Jugoslavenske armije su u dugim marševima smrti likvidirale desetine hiljada civila i vojnika poražene NDH, dok je ostak interniran u logore.

Prema Hrvatskom institutu za povijest u dokumentu pod nazivom “Partizanska i komuništička represija i zločini u Hrvatskoj 1944 – 1946” navodi se izvještaj pripadnika OZNA-e, Dimitrija Georgijevića poslan načelniku OZNA-e Aleksandru Rankoviću od 12. jula 1945. godine u kojem stoji da je u jugoslavenskim logorima “bilo veoma malo zarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima je bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisuću Austrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata – ustaša i domobrana”. U nastavku dokumenta se navodi: “Obzirom da nema naznaka da su ‘zarobljeni neprijatelji’ u to vrijeme puštani kućama, može se ocijeniti da je broj pobijenih doista drastičan – te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenih samo iz redova domobrana i ustaša”. Danas preovladava mišljenje da je glavni krivac za partizanski pokolj, oponumoćeni ministar pri Glavnom štabu savezničkih snaga, a kasnije i premijer Velike Britanije MacMillan, koji je britanskom generalu Patricku Scottu naredio da ne dopusti predaju poraženih vojski, već da ih izruči Jugoslavenskoj armiji. Koliko se zločin na Bleiburgu skrivao pokazuje i primjer grofa Nikolaja Tolstoja, koji je 1986. godine objavio knjigu “Ministar i pokolj”, a koja je u Velikoj Britaniji odlukom suda zabranjena i povučena iz prodaje. Tolstoj je optužen za narušavanje ugleda MacMillana pa je na sudskom procesu osuđen na kaznu u visini od 1,5 miliona funti, uz još 1 milion funti plaćanja sudskih troškova. Bila je to najviša izrečena novčana sankcija u historiji Engleske.

Prema različitim izvorima cifre stradalih sežu čak i do 600 000, koju je priložio hrvatski emigrant Ivan Parcela, ali se ova maksimalna uzima kao izrazito pretjerana. Što se tiče samih Bošnjaka i tu cifre variraju i kreću se u rasponu od 5 000 do 50 000 ubijenih vojnika i civila. Prema navodima Vladimira Žerjavića ubijeno je 5 000 Bošnjaka. Hrvatski historičar Vedran Petrović ističe da je stradalo oko 50 000, dok najveća cifra koja se pojavila iznosi 73 000. Na osnovu velike razlike u ciframa, možemo utvrditi da je veoma teško napraviti relevantnu procjenu. Ipak, danas posjedujemo nekompletne spiskove ubijenih Bošnjaka iz nekoliko sela i općina BiH, koji otkrivaju da je iz BiH u bleiburškim marševima smrti stradalo oko 5% ukupnog bošnjačkog stanovništva, većinom vojnika a djelom i civila. Tako je, naprimjer, prema popisu Gračaničkog sreza od 1939. godine navedeno da na tom prostoru živi 18 357 Muslimana (Bošnjaka). Prema nekompletnom spisku prof. Omera Hamzića i prof. Edina Šakovića, kojeg je dopunio Nihad Halilbegović, sa prostora Gračaničkog sreza, osim grada Gračanice, na bleiburškim marševima smrti je stradalo 430 Bošnjaka. Budući da je u gradu Gračanici, čiji ubijeni nisu uvršteni u spisak, živjelo 6 387 Bošnjaka, to znači da je iz Gračaničkog sreza ubijeno 430 od 11 970 Bošnjaka, koji su živjeli izvan samog grada. Slično je i sa drugim općinama. Selo Džakule, koje je pripadalo općini Doborovci, prema popisu iz 1939. godine je imalo 887 stanovnika. Iz ovog sela na Bleiburgu je stradala 41 osoba. Jeziv je i primjer Male Brijesnice (današnja općina Doboj Istok), iz koje je stradalo 66 osoba. Prema svjedočenju Osmana Mrkovića, Mala Brijesnica je 1945. godine imala između 400 i 500 stanovnika, tako da broj od 66 ubijenih za selo zvuči pogubno.

U svjedočenjima Bošnjaka koji su preživjeli bleiburšku tragediju navode se i opisi o Bošnjacima koji su se borili u redovima Jugoslavenske armije, a koji su bili primorani da ubijaju svoje sunarodnjake. Ipak, bilo je i onih koji su odbijali takva naređenja. Jedan od takvih izvještaja evidentiran je u dokumentu KNOJ-a, od 5. jula 1945. godine: “Na Baniji kod Petrinje prilikom izvršavanja vođenja na strijeljanje jedne veće grupe bandita odgovorni oficir iz štaba bataljona Narodne odbrane poveo je za pripomoć i dobrovoljce civile iz okolnih sela. U istom bataljonu dešava se da novi borci koji su došli iz VIII. divizije /Muslimani/ neće da strijeljaju bandu, jer im to, kako navode, na dozvoljava ‘Alah’ i ‘Din’. II. bataljon III. brigade osiguravao je na željezničkoj stanici u Djurmancu dva vagona bandita koji su vođeni na strijeljanje. Banditi su provalili vrata i 30 ih je pobjeglo”. Abaz Gazibegović, koji je bio pripadnih ustaša o dešavanjima sa Bleiburga svjedoči: “(…)Jer ideš u nekom pravcu, ideš sa idejom da stigneš da se predaš Englezima, da te ne zarobe partizani. Ta ideja je bila prisutna među nama, u većini. Mislilo se da je to spas. Ideš civilizovanom svijetu itd. Međutim to se nije desilo. Desilo se da su oni pustili Nijemce, to je 100% i ni jedan Nijemac nije ušao u logor u Maribor, ni jedan. Ušao je vrlo mali broj četnika… Nosili su ta obilježja, samo su ih kasnije poskidali. Kokarde nisu smjeli nositi, ubit će ga ustaša s kojim je do jučer ratovao, a sada s njim bježi… Mre se od gladi. Ja sam čuo da su ljudi jeli opanke, kaiš, opasače. Ja sam imao jedan kaiš koji sam donio kući i dugo ga čuvao. Zubi su se na njemu znali trideset godina. Grizao sam kaiš, nisam mogao izdržati”. Jezivo svjedočenje o marševima smrti je dao i Osman Ćorić: “Skupila se grupa od oko 3 000 zarobljenih Hrvata, Bošnjaka i Nijemaca, rođenih 1925. godine i mlađih. Krenuli smo iz Maribora i znam da smo stigli u Osijek, odatle za Pančevo. Kojim smo putem dotle došli, ne znam. Stigli za pet do šest dana. Pješke. Pratili su nas partizanski stražari na konjima. Do Pančeva nam nisu dali da se napijemo vode. Ako bi neko pokušao da se napije iz barice na putu bio bi ubijen. Pili smo sopstvenu mokraću iz manjerki, ali je i nje ponestajalo, a bila je gorka i slana pa nam se još gore tražila voda. Pojedini zarobljeni su skakali u bunare, napili se vode i tako zadovoljno umirali. Kroz Hrvatsku su nas hranile Hrvatice, bacale su komade hljeba i klipove žita – hibrida i ko dohvati… Mnoge žene su zbog toga ubijene. Jela se trava i lišće. Mene je spasio klas žita koji sam uhvatio negdje ispred Osijeka i stavio u njedra. Jeo sam ga samo noću, po nekoliko zrna. Kroz Srbiju su nas tukli. U Osijeku smo čitav dan i noć proveli na otvorenom po kiši, dok su stražari sklonjeni. Put je dalje vodio preko Šida, Rume, Zemuna do Beograda. Iz Beograda smo skelom prebačeni u Pančevo. Na putu smo najteže prošli pri prolasku kroz Šid. Tamo su najavili da dolaze ustaše koljači i da nas tuku do mile volje. Ljudi su odustali od rada na poljima, pripremili su za udaranje – šta je ko imao, motke, motike, sjekire, vile, lopate i kad smo se pojavili, svi su navalili na nas, staro i mlado, muško i žensko. Udarali su po nama i sjekli, ljudi su padali u krvi, bili gaženi i umirali. Mi smo se pribili jedan uz drugoga. Ja sam samo pokrio oči rukama i trpio udarce. Oni koji su bili u sredini, bolje su prolazili. Mene je jedan udario šest puta po vratu, po istome mjestu. Od tih katilskih udaraca trajno mi se stvorila čvoruga veličine dvožumog jajeta, visine do cent i po. I danas je nosim i znam kad će kiša. Teško je bilo ostati na nogama jer su se mrtva tijela mučenika povećavala, pa ih je bilo teško prekoračiti sa iznemoglim mišićima. Ipak sam ostao na nogama, što je značilo šansa za život(…)”.

Izvor: http://bosnae.info/index.php/stradanje- ... bosnjacima