BosanskeHistorije.com

Na podrucju danasnje Bosanske Krajine prije Turaka.Postojale su zupe.Zupa je bila podrucje danasnje opcine.Ponekad i vece.Neki dijelovi danasnje Bosanske Krajine.Imali su vise gradova.Neki i manje

Iako mnogi misle da podrucje Krajine oznacava granicu ili granicara da su to Turci dali po granici.Kao sto su imali razne druge Krajine

Danasnji naziv za Krajinu je po podrucju Donjih Kraja.


Koje se prostiralo od juga Prijedorske danasnje opcine,ukljucujuci i mjesta Mren te najvaznija mjesta Jajce i Kljuc



Pa da krenemo

Na podrucju danasnje Jajacke opcine.Postojala je najveca zupa.Luka.Danas imate podrucje koje se zove Dnoluka, ili donji dio nekadasnje velike zupe Luka.Glavni i najveci grad na tom podrucju bio je Jajce

Tu je bio i stari grad Biograd/Akhisar.I mnogi ga znaju danas kao Jezero


Kao i Vinac.Postojao je i stari grad Komotin na putu za Banja Luku povise Podmilacja


Sipovo se je nekad zvalo Janj.Pravoslavni vlasi su nadjenuli ime po Sipu.Vrstu drveta.Janj je bio jedan od vaznijih krajeva na tom podrucju.Stara mjesta i gradovi su i Besnjevo


Iako mnogi misle da Mrkonjic Grad je novije mjesto.Ono je formirano od sela Gornje Kloke.Na tom podrucju.Bila su dva vazna grada.Bilajce,koje je kasnije ekavizirano u Bjelajce.

Kao i Gracanica, Djerzelezovo i kasnije Gerzovo.Kod Gracanice je poginuo Alija Djerzelez.Otud ime.Osvajajuci ovaj tvrdi grad od Ugara


Danasnji Kljucki kraj je bio slabije naseljen ali tu su 2 vazna grada

Kamicak.Mali kamencic i dan danas.Vazna utvrda na putu Sana -Kljuc
Kljuc.Najvazniji gradic
Banjica.Razrusen i kasnije naseljen Vlasima.Vlaski knez Ratko je dobio na upravu Banicu.I nazvao je Ratkovo.Danas imas Donje i Gornje

Na tom pravcu postojao je i stari grad Ribnik po ribama.

Sigurno niste znali da Sanski Most je pun historije srednjovjekovne Bosne

Sanica koja je danas dio Kljuca a nekad dio Mrena.Bilo je veoma vazno mjesto srednjovjekovne Bosne

Tu je i Vrhpolja.Grad veoma vazne vrijednosti kako sama rijec kaze.Na Vrh Polja.Otud Vrhpolje

Na podrucju Sanskog Mosta danasnjeg i srednjovjekovne Bosne nije bilo jaceg grada.Od Kamengrada.Poznat je po strateskoj vaznosti.Kamengrad je bio jedno vrijeme i sjediste zupe Mren

Mnogi od vas ne znaju da se je Sanski Most.Zvao Mren.Po uzgajalistu Mrena(Riba).Otud i zupa
Kasnije je promjenio ime u Sanski Most
Srednjovjekovni gradovi su i

Gracanica kasnije Majdan, kasnije Novi Majdan, Atik Majdan kasnije Stari Majdan
Ostra Luka
Pobrizje danas Pobrezje
Sasina naselje datira od sredine 14 stoljeca



Na podrucju danasnjeg Bos Novog.Javljaju se dva najvaznija grada

Blagaj Japra.
Novi Grad.Kasnije Bosanski Novi
Vodicevo


Ova ostala mjesta su manje-vise novijeg porijekla

U danasnjem Prijedorskom kraju

Javljaju se slijedeca mjesta

Kozara.Danasnji Kozarac
Puharska.Danas dio grada Prijedora
Otok.Danas stari grad Prijedor na otocicu
Ljubija.Opet stari gradic


U Bos Petrovcu se javljaju

Kolunic.Jedan od najvaznijih gradova Srednjovjekovne Bosne na tom pravcu
Bilaj.Danasnji Bjelaj


U Bihackom kraju

Ostrovica
Golubic
Sokolac
Bihac
Martin Brod
Izacic

Su sva mjesta koja datiraju prije Turske

U Cazinu i Kladusoj

Vranograc.Po babi Vrani koja je osnovala taj grad.Danas Vrnograc
Todorovo.Po Todoru
Ostrozac.Po ostroj krivini na tom pravcu
Cazin
Buzim, nekad se zvao Cave.Stari grad
Bosanska Krupa.
Trzac




Spisak nije potpun ali sigurno nesto od ovog niste znali

Evo nesto od Kresevljakovica i njegovog opisa gradova Bos. Krajine. I ako neki gradovi nisu iz srednjeg vijeka ipak sam ih postavio.

Gradovi oko rijeke Sane

iz STARI BOSANSKI GRADOVI, HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ

KLJUČ
DŽISRI-SANA
KAMENGRAD
STARI MAJDAN
KOZARAC
PRIJEDOR


KLJUČ na jednoj okomitoj stijeni uz lijevu
obalu Sane u Mrenskoj župi ili Banici prvi
put se spominje 1325. Banica s Ključem pripadaše
knezovima Stjepančićima (Hrvatinićima). Vukoslav,
sin kneza Hrvatina, spominje se od 1315 do 1325
kao ključki knez. Poznato je da je u Ključu proveo
posljednje dane svoga života zadnji bosanski
kralj Stjepan Tomašević.
Turci su zauzeli Ključ 1463.
Danas su ovdje ruševine dvaju gradova, srednjevjekovnog
i turskog, ali se zasad ne zna kad je
ovaj drugi sagrađen. Sve do 1838 držali su Turci
posadu u Ključu, kojoj je na čelu bio dizdar.
Krajem XVII stoljeća sjedio je u Ključu i kapetan.
Šest sužanja Karlovčana (Grgo Matić, Ivica
Capan, Mate Krivačić, Ivica Vuković, Mate Pivelić
i Nikola Keser) tamnovalo je u Ključu oko 1670
i odavde pišu hrvatskom vicebanu u Turopolje da
su živi i zdravi i mole ga da im pošalje sablju zagrepkinju
za nekog Sabanagu, koji im je bio pri
ruci u velikoj nevolji.
Bosanski vezir Mustafa-paša Daltaban naložio
je 16 ševala 1109 (27 IV 1698) jajačkom kadiji da
posadu u Ključu opskrbi s hiljadu oka dvopeka.
Posljednju ulogu odigrao je ovaj grad 1878 na
8 septembra. Okupacione čete imale su 313 mrtvih
i ranjenih, a medu njima 12 časnika. U otporu se
istakla junaštvom i jedna muslimanka.
Džamiju u gradu sagradio je neki Hadži Osman,
u kojoj je 1775 bilo osam službenika.
Godine 1833 bilo je u Ključu samo 5 topova.

Izvori i literatura: Jukić, 50 — Klaić, Bosna 190-191,
— Dr. G. Pilar, Putopisne crtice iz Bosne, Zagreb 1879, 53,
— Tuhelka, Naši gradovi, 59 — Šišić, Vojvoda Hrvoje
Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, Zagreb 1902, 6 — Thalloczy,
Slovjenske povelje kormendskog arkiva, Gl. Z. M.
XVIII (1906), 418, 419 — B. Čerović, Nekoliko pisama iz
stare Krajine, Gl. Z. M. XVII (1905), 223 — Truhelka,
Pabirci iz jednog jajačkog sidžila, Gl. Z. M. XXX (1918),
167 — R. Muderizović, Nekoliko munara bosanskih valija,
Gl. Z. M. XXVIII (1916), 8 — Kadića arhiv 1025. — Prilozi
II 163.


DŽISRI-SANA (Most na Sani). Kod današnjeg
sela Tomine bio je most preko Sane, a do mosta
kamena kula na četiri boja. Ta se kula
zvaše oko 1785 Miralhegova kula. Do kule je bio
utvrđen odžak u kome je rezidirao kapetan, koji
je čuvao most s nešto vojnika. Kapetani su bili iz
porodice Kurbegoviča, koji su došli ovamo nakon
pada Knina u mletačke ruke. Popis, po kome su
1833 bila tu 2 topa, broji Džisri-Sanu u gradove, a
ovo je zapravo bila palanka. Napuštena je 1838.
U ovom popisu navedeno je kao Kal'ai-Sana. Godine
1934 porušeni su i zadnji ostaci te kule.
Odmah iznad Tomine, poviše lijeve obale Sane,
vide se ruševine grada Kamička. U XVIII stoljeću
Kamičak je u sastavu ključke kapetanije, na teritoriju
kliškog sandžakata, a Tomina u sastavu
kamengradskog kadiluka, na teritoriji bosanskog
sandžakata. Prema tome je iznad Tomine prolazila
granica između ova dva sandžakata, kao što je
slučaj između Jajca i Jezera.
O posadi na Kamičku ima podataka iz XVIII
stoljeća, i to između 1707 i 1824, ali je grad napušten
prije 1833, jer ga nema u službenom popisu.
Ovo navedoh, da se zna da Kamičak i Džisri-Sana
ili Kal'ai-Sana nisu identični.
Izvori i literatura: Gl. Z. M. XX (1908), 103 — Manuscripta
turcica broj 4851-4854 — Prilozi II 178.


KAMENGRAD u župi Sani, posjed knezova
Blagajskih, prvi se put spominje 1374, a sva je
prilika da je sagrađen iza 1346. Turci su ga zauzeli
1463 i smjestili u nj posadu. Preko 150 godina bijaše
ovo važan grad kao polazna točka četovanja i
ratovanja još po preostaloj Hrvatskoj i dalje. Zbog
toga se i nastojalo da se grad otme od Turaka. O
tome se osobito snovalo 1524. Gradom je zapovijedao
dizdar. U varoši pod gradom je sijelo kadije
i kapetana. Nakon zauzeća Bišća i drugih gradova
na Krajini izgubio je Kamengrad svoju važnost i
otada se nalazi u opadanju, a pogotovo nakon
prenosa stolice kadije i kapetana u Stari Majdan
u drugoj polovini XVIII stoljeća. Grad je tako
opao, da mu se danas podor ništa ne razlikuje od
podora gradova, koji su prepušteni zubu vremena
još u XV stoljeću.
Posadom je zapovijedao dizdar. Jedan kamengradski
dizdar nepoznatog imena pao je kod Krupe
1692 g. u svatovima koje je dočekao i razbio vojvoda
Mijat Vidaković. Godine 1828 bio je dizdar
Mehmedaga, sin Muhamedov. Od dizdara mnogo
se više i češće spominju kamengradske age i kapetani.
Gradska posada dobivala je plaću u XVI stoljeću,
prema jednoj turskoj ispravi od 12 safera
974 (29 VIII 1566), iz prihoda sarajevske voskarnice
i mukata fojničkih i kreševskih rudnika.
Bosanski vezir naredio je 27 jula 1693 jajačkom
kadiji da se pobrine za ljude i konje, koji će prenijeti
u Kamengrad i susjedne palanke pet tovara
baruta. U ovo je doba prijetila opasnost ovome
kraju od Austrijanaca. Kako je pri kraju XVIII
stoljeća postao Kamengrad bez važnosti, najbolje
nam svjedoči onaj anonimni opis Bosne, u kome se
ovaj, nekoć tako važni grad uopće ne spominje,
a to nam kaže i popis od 1833 godine, u kom su
navedena u ovom gradu samo 3 topa.
Uz Kamengrad je vezan prvi spomen naše narodne
pjesme, pa je po tome ovaj grad važan i u
našoj kulturnoj historiji.
Izvori i literatura: Boue II, 377 — Jukić, 49 — Klaić,
Bosna, 192 — Starine, XIV, 185 — Lopašić 62 — Thalloczv-
Barabas, Codex de Blagay, Budapest 1897, 120 i 162. — P.
Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI vijeka,
Rad LVI, 156 — Prilozi II 175. — Sidžil II, 80.


STARI MAJDAN imao je malen gradić s jednom
tabijom, a sagrađen je oko 1750, kada je
ovamo preneseno sijelo kadije i kapetana iz Kamengrada.
Gradićem je zapovijedao kapetan, jer
je i posada bila sastavljena od nefera kapetanije.
Godine 1838 je napušten. Danas ovom gradiću nema
ni traga.
Godine 1833 bila su ovdje 4 topa.
Čini se da se ovo naselje stalo nazivati Starim
od XVIII stoljeća. U XVI i XVII stoljeću zove se
u turskim ispravama Madeni Ahen (Željezni Majdan),
a u latiničnim spisima samo Majdan.
Izvori i literatura: Prilozi II 177.


KOZARAC, prije Kozara, i pod njim varoš,
bijaše znameniti grad u Sanskoj župi. Podor
grada vidi se u Kozarcu. Godine 1518 Kozarac je
u turskoj vlasti.
Sve do pod konac XVII stoljeća nema o Kozarcu
nikakvih vijesti. Tek kada su Turci izgubili
Kostajnicu, postaje Kozarac sijelo kadiluka i kapetanije.
Sredinom augusta 1717 zauzeli su ga carevci
na kraće vrijeme. Iza toga je grad temeljito
popravljen i proviđen s 12 topova. Pri provali
Austrijanaca u Bosnu 1737 osobito se istakao u
obrani Kozarca Ibrahimaga Memković. Među vođama
pobune na Krajini 1778 bio je i Ibrahimaga
Kulaš iz Kozarca. Gradskom je posadom zapovijedao
dizdar. Posada je primala plaću od prihoda
visočkog kadiluka. Godine 1838 ustanovljeno je
da je potrebno grad popraviti, ali kako grad nije
potreban, odlučeno je da se napusti.
Godine 1833 bilo je u gradu 6 dobrih topova.
Izvori i literatura: Thalloczy-Šufflay, 242-243 — Manuscripta
turcica broj 248, 262, 265 i 271 — Prilozi II 180.


PRIJEDOR se spominje kao palanka prvi
put u popisu onih mjesta u turskoj Hrvatskoj, što
ih poharaše hrvatske čete između 1693 i 1696 g.
Grad je stajao na jednom, ljudskom rukom načinjenom
otoku na desnoj obali Sane, kao ono u
Kulen-Vakufu, a sazidan je za vlade sultana Mahmuta
I (1730—1754). U gradu su bile tri kule:
Gradska, Grozdanićeva i Šuplja, ispod koje je bio
ulaz.
Posadom je zapovijedao dizdar. Prije septembra
1809 premješten je iz Prijedora dizdar Alija
s većim dijelom posade u Dubicu, i kako je zbog
toga ostao u Prijedoru mali broj čuvara, to je bosanski
vezir Ibrahim Hilmi-paša o tome izvijestio
Istambul i predložio da se postavi 40 čuvara s jednim
agom, što je odobreno, budući da je Prijedor
važan grad i na udaru. Agi je određena plaća od
55, a čuvarima 1955 akči dnevno. Prijedorski je
grad napušten 1851, a porušen iza 1878 g.
Od polovine XVIII stoljeća sjedio je u Prijedoru
i kapetan.
Godine 1833 bilo je u Prijedoru 15 topova, od
toga dva neispravna.
Izvori i literatura: Lopašić, Spomenici III, str. 12 —
Orig'nalne isprave u mojoj zbirci. — Milica Stojanović, Prijedor,
Glasnik geograf. društva XII (1926), 75-80 — Prilozi
II 179 — St. Novaković, Francuske službene beleške o zapadnim
balkanskim zemljama, Spomenik SAN LXIX, str. 142.

Gradovi oko rijeke Une

iz STARI BOSANSKI GRADOVI, HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ


DŽISRI-KEBIR
STARA OSTROVICA
HAVALA
ČOVKA
ORAŠAC
RIPAČ
BIHAĆ
JASENICA
SOKOLAC
IZAČIĆ
BREKOVICA
OSTROŽAC
STINA
CAZIN
MUTNIK
TRŽAC
ŠTURLIĆ
PECIGRAD
MALA KLADUŠA
VELIKA KLADUŠA
PODZVIZD
VRNOGRAČ
TODOROVO
BUŽIM
JEZERSKI
KRUPA
OTOKA
NOVI
PRIKOVRH
DUBICA
JASENOVAC


DŽISRI-KEBIR (Veliki Most), danas Kulen-
Vakuf, bijaše gradić na umjetno stvorenom otoku
uz lijevu obalu Une, sagrađen između 1703 i 1730,
a porušen iza 1878. U gradu su bile 2 tabije i
dvoja vrata. S desnom obalom Une bio je vezan
velikim mostom, koji je nekada bio i natkriven.
Još 1934 vidjeli su se temelji njegovih zidina.
Posadom je zapovijedao aga kao ćehaja ostrovičkog
kapetana. U zadnje doba njegova opstanka
bila su 4 ispravna i 2 neispravna topa.
Izvori i literatura: H. Kreševljaković, Kulen-Vakuf,
Sarajevo 1935 (separat iz kalendara Narodna Uzdanica za
1936) str. 14-16 — Prilozi II 173.


STARA OSTROVICA. Podor toga grada stoji
na istoimenom brežuljku uz lijevu obalu Une
iznad Kulen-Vakufa. Krajem srednjega vijeka pripadao
je Lapačkoj župi, a gospodari mu bijahu
Karlovići. Turci su ga zauzeli u decembru 1523
godine.
To je bio malen gradić. Početkom XVIII stoljeća
Turci su ga znatno proširili i tada je zadobio
svoj današnji oblik. Grad je u osnovici podulji
pravokutnik s jakim, do 10 m visokim zidovima.
U gradu su bile četiri kule i dvije tabije. Glavni
je ulaz s južne, a sporedni sa sjeverne strane.
Grad je više puta popravljan (1766, 1777 i 1791).
Godine 1838 bio je u dobrom stanju.
Od 1523 do 1878 držali su Turci posadu u Ostrovici.
God. 1577 brojila je posada 60 konjanika, 150
pješaka, a 1834 g. samo 20 momaka. Carevci su
više puta udarali na ovaj grad (1560, 1698, 1737,
1789 i 1834).
Gradom je zapovijedao dizdar, a od 1699, ako
ne još i otprije, sjedio je u Ostrovici i kapetan,
koji je oko godine 1791 prenio svoje sijelo na Prkose.
Od ostrovičkih dizdara spominju se: Nesuhaga
(1637), Muhamedaga (1700) i Alijaga (1783).
Izvori i literatura: Starine, XVIII, 140 — H. Kreševljaković,
Kulen-Vakuf, 5 — Ćurčić, Gl. Z. M. XIV (1902),
248 — Prilozi II 173.


HAVALA je gradić na desnoj obali Une iznad
Kulen-Vakufa upremase Staroj Ostrovici. Sagrađen
je za vlade sultana Ahmeda III (1703—1730). U
osnovici je pravilan četverokut. U gradu su dvije
tabije. Godine 1838 bio je u dobrom stanju. Napušten
je oko 1850 g. Relativno je bio dobro očuvan
i 1934.
Godine 1833 bilo je ovdje 7 topova, od toga 1
neispravan.
U drugoj polovini XVIII stoljeća bio je dizdar
Havale Smailbeg Kulenović.
Izvori i literatura: H. Kreševljaković, Kulen-Vakuf, 9
— Prilozi II 174.


ČOVKA se zvaše kraljevski grad u Humskoj
župi, u kojoj je bio glavni grad Ripač. Jedno
vrijeme bio je gospodar Čovke Herman Celjski,
onda Nikola Frankopan i napokon plemići Orloviči.
Jedna grana Orlovića zvaše se Orlovići Čovski.
Godine 1426 dao je kraj Sigismund s još nekim
gradovima i Čovku Nikoli Frankopanu u zalog.
U gradu Čovki napisao je 1469 jednu glagoljsku
listinu Juraj Spirančić. Zadnji gospodari grada
bili su Orlovići.
Gornje Pounje s Čovkom zauzeše Turci 1524.
Otada je i grad i ovaj kraj ostao napušten sve
do kraja XVII stoljeća, kada se ovamo naseliše
muslimani iz Like. Krajem toga stoljeća došli su
ovamo iz nepoznatog kraja i bezi Kulenovići. U
Čovki je podignuta palanka i kula, u koju se naseli
jedna grana Kulenovića i dobi nadimak Čovke,
kao nekad Orlovići. Palanka Čovka imala je
svoju posadu, a bila je u sastavu Ostrovičke kapetanije,
kojom su zapovijedali kapetani iz porodice
Kulenovića. Ta je palanka napuštena iza
1791, kada je i kapetan prenio svoje sijelo iz Ostrovice
na Prkose, selo udaljeno kojih 40 minuta od
Čovke. Bezi Kulenovići Čovke ostadoše u svojoj
kuli sve do 1876.
Čovka je danas selo, do koga vodi puteljak što
se odvaja od ceste Kulen-Vakuf-Petrovac na desnu
stranu idući iz Kulen-Vakufa blizu završnog
sedmog kilometra. U tome selu vide se danas
ostaci grada Čovke i Kulenovića kule, koja je izgorjela
za vrijeme ustanka u Krajini. Vatru na
toj kuli naložio je Jovica Zorić s pridjevkom Šljivar,
kmet bega Kulenovića Čovke.
Izvori i literatura: Lopašić, 94 i 265 — Klaić, Povijest
Hrvata, sv. 2, dio II, 113 — Kulenvakufska kronika iz 18
st. u mene — H. Kreševljaković, Kulen-Vakuf, separat iz
kalendara Nar. Uzdanica, 14 — S. Pavičić, Hrv. enciklopedija
IV, 376.


ORAŠAC je gradić na strmom brežuljku
podalje od desne obale Une, 11 km ispod Kulen
Vakufa, u sastavu ostrovičke kapetanije. Posadom
od 60 nefera i zapovjednika ravnao je dizdar.
Grad je sagrađen između 1703 i 1730 g., uz jednu
sredovječnu kulu, koja je pripadala Humskoj župi.
Danas je u ruševnom stanju, i od svega još se
najbolje očuvala ta kula. Godine 1782 bio je dizdar
Ahmedaga, a iza njega Huseinaga Grozdanić
i njegov sin, i ujedno zadnji dizdar Dervišaga.
Godine 1833 bila su ovdje 3 topa.
Naši Krajišnici tvrde da je Orašac zavičaj Budaline
Tala, najmarkantnije ličnosti naše narodne
epike.
Izvori i literatura: H. Kreševljaković, Kulen-Vakuf,
10—12 — V. Ćurčić, Starine iz okoline Bosanskog Petrovca,
Gl. Z. M. XIV (1902), 247 —- Prilozi 174.


RIPAČ je grad na otoku Une pravokutnog
oblika s kulom istog takvog tlocrtnog rješenja u
sredini. Do nedavno se vidio još jedan dio zida
ovoga grada. Spominje se prvi put 1408. Turci su
ga zauzeli 1591. Posadom je zapovijedao dizdar.
Zadnji mu je dizdar bio neki Hasanaga. On je u
društvu s Hasanbegom Rustembegovičem posjetio
Kara Mahmut-pašu u Sarajevu 1832 i prema tome
bio je na protivnoj strani Husein-kapetana
Gradaščevića.
Godine 1833 bila su u ovom gradu dva ispravna
topa.
Grad je napušten između 1833 i 1838 godine.
Izvori i literatura: Boue II, 377 — Jukić 52 — K. Kovačević,
Bošnjak kalendar 1886, 38 — Gl. Z. M. I. (1889)
sv. I, 21; II. (1890), 152 — VViss. Mkt. I. (1893), 447 i 450
— Lopašić 263—269 — V. Radimisky Gl. Z. M. V (1893),
60 i 61 — Wis. Mitt. III, 58 i 59 — Prilozi II 146


BIHAĆ ili Bišće spominje se prvi put (i grad
i varoš) 1260 godine. Bio je to slobodni kraljevski
grad i jedno vrijeme glavni grad Kraljevine
Hrvatske (metropolis et propugnaculum totius
regni Croatiae). Turci su ga zauzeli 1592 i u
nj smjestili jaku posadu. Gradom je zapovijedao
dizdar, ali je ovdje bio mnogo važniji zapovjednik
kapetan pod čiju je vlast spadalo u zadnje doba
osim Bišća još sedam susjednih gradova. Od 1592
g. do kraja XVII ili prvih godina XVIII stoljeća
bio je Bihać sjedište Bihaćkog sandžaka. Od 1592
g. pa do kraja XVIII st. bio je najvažnija utvrda
u Bosni. U XVII stoljeću bijaše Bihać glavno ishodište
četovanja po susjednoj Hrvatskoj, kao što
je dotada bio Kamengrad. Godine 1641 bili su u
Bihaću na glasu četovođe kapetan Idrizaga Velagić,
Alaga Ibrahimagić, Ibrahimaga Čerkić, suvremenici
Muje Hrnjice i ostalih u pjesmi opjevanih
Krajišnika.
Posada je od zgode do zgode povećavana. Tako
je, napr., na predlog Alipaše Hekimoglu poslije
banjolučke bitke uspostavljen čitav džemat novih
čuvara i o tome izdan berat 11 IX 1150 (2 I 1738).
Po anonimnom izvještaju bilo je oko 1785 na
bihaćkom gradu 28 velikih topova, a posada je
brojila 700 vojnika.
Grad je više puta popravljan i dograđivan. Popravci
su vršeni 1592 ili 1593, 1626, 1707, između
1749 i 1754 i 1763 g.
Fadil-paša je napravio jednu kulu, a paša Muhsinović
prije 1763 jednu tabiju.
Bihaćki je grad bio četverokutnog oblika, opasan
dvostrukim bedemima. Spoljni zid bio je visok
2 hvata, a širok 3 1/2 hvata, dok su unutrašnji bili
4 hvata visoki, a široki 1—4 hvata. Na gradu su
bila troja vrata od hrastovine gvožđem okovana.
Oko grada je bio sa tri strane opkop ili hendek,
a sa četvrte Una. Hendek je bio širok 4 hvata, a
dubok od 1 1/2 do 2 hvata, a za niskog vodostaja
Une dubljina mu je iznosila jedva dvije stope.
U gradu su bile četiri kule (Kanli-kula, Dunđerska,
Zabija i Kapetanova) i devet tabija (Bendbaša,
Ičhisar, Velika Kapija, Velika tabija, Džibagica,
Zelengrad, Bijela tabija, Handanagića i Muhsinovića).
Bihaćki je grad porušen 1890 i 1891 god. na
veliku žalost starih Krajišnika. Ostalo je samo
nešto bedema, hendeka i Kapetanova kula.
Bihaćki je grad bio uvijek dobro snabdjeven
svim vrstama oružja i municije kao i hranom. Godine
1833 bilo je po kulama i po tabijama Bihaća
57 raznih topova, a među njima bijaše ih 13 pokvarenih.
Austrijske su vojske opsjedale Bihać 1594, 1689,
1698 i 1878 g.
Zadnji bihaćki dizdar bio je Muharemaga Delić
i bio je na životu do iza 1872.
Izvori i literatura: Boue II, 342 i dalje — Jukić, 51 —
Blau, Reisen, 177 — Jireček, Die Handelsstrassen, 37 —
Klaić, Bosna, 184 — Asboth, 305,400 — Bošnjak kalendar
za 1888, 80 — Gl. Z. M. II (1890), 149 — Radimsky, Wiss.
Mit. III, 56 — Starine XIV, 185, XXXV, 362 — Gl. Z. M.
XX (1908), 104 i 297 — Prilozi II 144 — H. Kapidžić 27.


JASENICA, selo, sada pripada Bosanskoj
Krupi, a prije Bihaću. Tri su sela ovoga imena, i
to Jasenica Hasanbegova, Jasenica Hadžibegova i
Jasenica Turska. U jednoj od te tri bila je mala
utvrda, i to po svoj prilici kula. Premda mi 0 prošlosti
ove kule nije ništa pobliže poznato, ipak držim
da ju je sagradio neki bihaćki kapetan. Pri
pacifikaciji Krajine porušio je ovu utvrdu 1837
Mehmed-paša Vedžihija, a topove i ostalo otpremio
u Bihać. Godine 1833 su bila ovdje 2 ispravna
i 1 pokvaren top.
Izvori i literatura: Prilozi II, 147.


SOKOLAC na lijevoj obali Une iznad Bihaća
danas je jedan od najbolje očuvanih gradova u
nas. Prvi put se spominje 1399. Turci su ga zauzeli
1592. Bio je u sastavu bihaćke kapetanije.
Posadom je zapovijedao ćehaja. U zadnje doba
njegova opstanka bila su u ovom gradu dva topa.
Za vrijeme okupacije 1878 zatvorila se mala
četa Sokoljana u ovaj grad i odbila dva jača napadaja
okupacionih vojnika. U tim borbama palo
je dvanaest Sokoljana, a među njima dva brata.
Po padu Bišća napustili su preostali borci ovaj
grad. Sokolac je restaurirao bihaćki okružnik
Lothar vitez Berks 1897.
Izvori i literatura: Boue 378 — Jukić 52 — Blau 177 —
P. Mirković, Bošnjak 1886, 38 — Gl. Z. M. II (1890), 151
— Lopašić 2, 17, 169 — V. Radimsky Gl. Z. M. V (1893)
45,61 — Wiss. Mit. III. 46 i 60 — Truhelka 30—35.


IZAČIĆ. Podor Izačića vidi se na jednom
uzvišenju uz cestu, što vodi iz Bišća u Petrovo
Ličko Selo. Grad je pripadao plemićima Izačićima,
po kojima je i ime dobio. Ovi se plemići spominju
prvi put 1501. Bio je to malen gradić. Okruglu
kulu pasao je dvostruki zid pravokutnog oblika.
Turci su ga zauzeli 1592, a prije toga dva puta su
ga uzaludno opsijedali. Iza 1626 grad je popravljen
i u nj smještena stalna posada. Na poleđini
berata, izdanog 1 reb II. 1211 (4 X 1796) Hasanu,
čuvaru Izačića, piše da izačićka posada broji 264
nefera sa 22 zapovjednika. Ovim je beratom povišena
plaća Hasanu kao i drugim, jer su razgraničenjem
s Austrijom izgubili svoje posjede što su
bili vezani uz službu u gradu. Prvih decenija prošlog
stoljeća grad je s okolinom grdno stradao.
Godine 1810 grad je, naime, grdno oštetio i okolinu
popalio francuski general Marmont, a 1836
isto je učinio austrijski general Waldstaten.
Godine 1833 bio je jedan, a godine 1834 bila
su u gradu dva topa, a oko grada 250 raštrkanih
kuća, 1000 stanovnika i od toga 450 sposobnih za
borbu. U popisu gradova od 1838 uopće se ne spominje.
Biće da je nakon Waldstatenova pohoda
napušten.
Izačić je pripadao bihaćkoj kapetaniji. Kao zapovjednici
ovoga grada spominju se 1777 g. Hasanaga
Emiragić i Hasanaga Džihanović.
Izvori i literatura: Jukić 5. — K. Kovačević, Gl. Z. M.
II. (1890), 152 — Wiss. Mitt. I. 448 — Lopašić 21, 110 139
i dalje — Radimsky, Gl. Z. M. V. (1893), 58 — Wiss. Mitt.
III, 57 — Kapidžić 26 — Berat u mene — Manuscripta turcica
br. 250 — Prilozi II, 164.


BREKOVICA na brijegu iznad lijeve obale
Une, sjeveroistočno od Bihaća, gdje joj se podor i
sada vidi, spominje se prvi put 1330. Bio je to kraljevski
grad. Od te godine pa do pod kraj XV
stoljeća pripadao je s malim prekidom knezovima
Blagaj skim, a onda dođe u vlast Kobasića. Ime
ovoga grada napisano je i na povelji cetinskog sabora
od 1 januara 1572 g. jer je i Ivan Kobasić
bio među onima, koji izabraše Ferdinanda Habsburga
za hrvatskog kralja. Godine 1580 preuzeo
je bihaćki kapetan Brekovicu, i, da ne padne Turcima
u ruke, dao ju je razoriti. Turci je popraviše
godine 1635 i smjestiše posadu. Zapovjednik Brekovice
zaposjedne 10 maja 1646 napušteni Furjan
na Korani i stade ga obnavljati. Oko 1719 spominje
se kao dizdar Brekovice neki Zulfikar-aga.
Ovaj je grad bio u sastavu bihaćke kapetanije.
God. 1838 bio je u ispravnom stanju.
Austrijski opis iz 1834 ne spominje Brekovicu,
kao ni anonimni opis Bosne. Još 1835 imao je posadu.
U gradu su bila 2 ispravna i 2 pokvarena topa.
Izvori i literatura: Jukić 52 — Kovačević, Bošnjak T886,
37 — Gl. Z. M. II (1890), 149 — Wiss. Mitt. I, 332, —
Radimsky, Gl. Z. M. V. (1893), 40 i 59 — Wiss. Mitt III,
51 i 58 — Truhelka 55 — Starine XII, 40 i XXXV, 363 —
Prilozi II 147.


OSTROŽAC leži na kraju jedne kose iznad
lijeve obale Une i kraj ceste Bihać-Cazin. Prvi put
se spominje 1286 kao grad knezova Blagajskih.
Turci su ga zauzeli 1577, jer je od 1578 do 1592 bilo
tu sijelo ostrožačkog sandžaka. Od svih naših gradova
najbolje je očuvan Ostrožac, jer ga je 1900—
1902 restaurirao i u njem dvorac napravio Lothar
vitez Berks. Sjeverni dio grada potječe iz srednjeg
vijeka, a južni su izgradili Turci oko 1700. Onaj
prvi zvaše se narodni, a drugi gospodski grad.
Grad je imao svoga dizdara, a u njemu je bilo
i sijelo ostrožačke kapetanije. Dizdari i kapetani
bili su Beširevići. Godine 1700 i 1716 bio je dizdar
Muhamedaga, a oko 1730 Omeraga.
Godine 1833 bilo je na Ostrošcu 28 topova.
Izvori i literatura: Boue II, 378 — Jukić, 52 — Klaić,
Bosna, 187 — K. Kovačević u kalendaru Bošnjak 1887, 36
Starine XIV, 185 — Lopašić, 21, 144, 232 i dalje — Truhelka,
Naši gradovi, 22 i dalje — H. Kreševljaković, Cazin
i okolica, str. 93 — H. Kapidžić, 27 — Starine XXXV, 362.


STINA, Stijena, Bila Stina je grad lijevo
od današnje ceste Cazin-Krupa, 10 km. udaljen od
Cazina. Ovdje su bila dva grada, jedan iz srednjeg
vijeka, znatno porušen, a drugi iz turskog
vremena, dobro očuvan. Godine 1575 zauzeli su
Turci Stinu i oko 1626 popravili grad, a novi su
grad sazidali 1771. To je najtvrđi grad što su ga
Turci sagradili u Bosni. Po Lopašiću u Stini je
sjedio dizdar. Godine 1641 bio je u Stini neki Muharem,
na glasu harambaša. Stinom i Krupom zapovijedao
je 1694 Ramadanaga. Toga je vremena
Stina bila u sastavu Krupske a od XVIII stoljeća
do 1835 ostrožačke kapetanije.
Posada se sastojala 1756 od azapa. Njihov je
aga tada bio Saban.
Godine 1833 bilo je ovdje 7 topova.
Izvori i literatura: Lopašić, 120—123 — Truhelka 58—59
— H. Kreševljaković, Cazin i okolica, 14—15 — H. Kapidžić
26. — Prilozi II 177.


CAZIN je bio grad kninskog biskupa. Turci
su ga zuzeli 1576. God. 1578 zauzeo ga je Khewenhuller,
ali ga još iste godine ponovno zauze
Ferhadbeg Sokolović i stavi u nj posadu od 130
pješaka i 50 konjanika. Godine 1584 grad je utvrđen.
Prvi ili jedan od prvih zapovjednika Cazina bio
je neki Edhemaga. On je pao u sužanjstvo i tamnovao
u Bišću, a kada ga je s ostalim sužnjima poveo
kapetan Danilo Obričan u Karlovac, dočekaše
ih Turci Krajišnici kod Drežnika 17 decembra
1583, razbiše pratnju i izbaviše sužnje. Oko god.
1630 u Cazinu su bile četiri age. Među poznatim
četo vođama na Krajini bijahu 1641 iz Cazina Huremaga
Šehović i bajraktar Kličković. Godine 1769
među zapovjednicima posade bili su Sabanaga i
Omeraga. Cazin je bio u sastavu ostrožačke kapetanije
i nije imao svoga dizdara.
Godine 1838 ustanovljeno je da grad treba popraviti.
Prema austrijskom izvještaju iz 1834 u
gradu je 8 topova, nešto hrane i municije. Prema
popisu od 1833 Cazin je prazan. Ovo je netočno,
a tako je navedeno sigurno zbog anarhije, koja je
vladala u onom kraju, pa popisivači nisu ni pošli
u Cazin. Iz popisa oružja iz 1838 vidi se da su u
Cazinu dva šahi-topa kalibra 1, jedan čarka-top kalibra
1 1/2 i stari gvozdeni baljemez-top kalibra 3.
Cazin je napušten 1851.
Cazin je bio više puta centar uzbuna na Krajini.
Jedna jača buna bila je sredinom XVIII stoljeća
protiv kapetana Ibšir-bega Beširevića zbog
neisplate plata gradskim posadama. Od 1831 do
1837 vrelo je tu zbog reforama. Godine 1851 diže
se Krajina protiv Omer-paše. Tada je opaljen
sa cazinskog grada zadnji top u znak pobune. Četrdeset
Cazinjana s Muratom Kapićem opremio je
Omer-paša okovane u progonstvo, i nijedan se nije
vratio u svoj zavičaj.
Izvori i literatura: Lopašić 127—133 — Starine XIV,
185 — XXXV, 362 — H. Kreševljaković, Cazin i okolina —
Gl. Z. M. 1918, 23 — Kapidžić 27 — Prilozi II 179.


MUTNIK je stajao na jednom brežuljku iznad
potoka Mutnice, lijevo od današnje ceste Cazin-
Tržac. Bio je to malen gradić od kojega se sada
vidi još nešto zida. Spominje se od XIV stoljeća.
Zadnji su mu gospodari bili Zrinski. Zauzeo
ga je Ferhadbeg Sokolović 1577 godine. Pripadao
je bihaćkoj kapetaniji. Godine 1834 bio je
ruševan. Oko Mutnika bilo je tada 150 kuća, koje
su davale 150 boraca. U gradu su bila dva topa.
Napušten je prije 1838. g.
Kako je Mutnik bio vrlo malen, nastala je poslovica:
Ko nije grada vidio, i Mutniku se čudi.
Kaže se još: Ko nije Bišća vidio, i Mutniku se čudi.
Narodne pjesme spominju:
Od Mutnika Muju Razbudnika.
Izvori i literatura: Boue II, 378 — Jukić, 52 — Lopašić
20, 21, 144 i 225 — Gl. Z. M. VI (1894), 688 — Kalendar
Narodne Uzdanice 1935, 102 — Kapidžić, 26 — Prilozi II
146.


TRŽAC na brežuljku iznad sastava Mutnice
i Korane, danas potpuno ruševan, od XIII stoljeća
bio je u vlasti knezova Frankopana. Po njemu
se i prozvala jedna grana ovog roda Frankopani
Tržački. Od 1552 do 1584 bila je u gradu
krajiška posada. Godine 1584 zauzeli su ga Turci.
Oko 1626 popravio ga je Murteda-paša. Posadom
je zapovijedao ćehaja bihaćkog kapetana. Godine
1719 bilo je u Tršcu sijelo komisije za povlačenje
nove granice s Austrijancima nakon mira u Požarevcu.
God. 1833 bila su u gradu 3 ispravna i 3 neispravna
topa. Okolica je davala 350 boraca. Godine
1837 unešen je među gradove koje treba zadržati,
premda je već tada grad bio znatno porušen.
Izvori i literatura: Boue 378 — Jukić 52 — Lopašić 17,
112, 282—291 — Gl. Z. M. XIX, 596 — H. Kreševljaković,
Cazin i okolina str. 102 — Kapidžić, 26 — Prilozi II 146.


ŠTURLIĆ, grad na desnoj obali Korane, udaljen
11 km od Tršca, a 27 od Cazina. Ime je dobio
po plemićima Šturlićima. Turci su ga zauzeli i
utvrdili prije septembra 1636. Godine 1832 bio je
dizdar ovoga grada Bali-aga. Posada je primala
u zadnje vrijeme plaću od prihoda džizije. God.
1801 i 1809 iznosila je godišnja plaća 2615 groša
i 31 paru.
U pjesmama se pjeva:
Od Šturlića dva Sejtanovića.
Godine 1833 bila su u Šturliću 4 dobra i dva
neispravna topa.
Izvori i literatura: Lopašić 19—20 — H. Kapidžić, 26
— Više originalnih isprava, koje se odnose na ovaj grad,
vidio sam u Cazinu 1934 — Prilozi II 175.


PECIGRAD (Peći Mihalja Turka). Grad je
sagrađen krajem XV stoljeća. Godine 1520 dođe
grad s okolinom u vlast Mihalja Turka i prozva
se njegovim imenom. Godine 1653 naseliše ga
Turci i zadržaše mu ime (Turk Mihal Pekler ili
samo Mihail Pekler). Uz stari grad sagradi ostrožački
kapetan Beširbeg po nalogu bosanskog vezira
Muhsinovića 1768 novi grad, koji se do danas
prilično očuvao. Novi je grad u osnovici četverokut
s kulama na ćoškovima i trojim vratima. Pred
istočnim vratima bijaše 20 ambara u koje bi okolni
stanovnici u doba opasnosti od neprijatelja donosili
hranu. U gradu je bila i naprava za izvlačenje
vode iz rijeke ispod grada, što mi nije
drugdje poznato.
Pećigrad je zavičaj Hasanage Pećkog (1742—
—1832), čovjeka koga je u svoje vrijeme poznavala
cijela Bosna, i o kome je vodio računa Beč i Francuzi,
dok su bili u našem susjedstvu.
Godine 1833 bio je grad u dobrom stanju i imao
je tada tri topa, od kojih je bio jedan neispravan.
U okolini je bilo 300 kuća sa 800 boraca. Uvijek
je bio snabdjeven s dovoljnom količinom municije.
Pripadao je ostrožačkoj kapetaniji. Napušten je
oko 1850 godine.
Posada ovoga grada dobivala je u zadnje doba
svoje plaće iz Carigrada.
Izvori i literatura: Lopašić, 245—248 — Truhelka, Naši
gradovi, 85—88 — H. Kreševljaković, Cazin i okolina,
20—24 — A. Makanec, Hasanaga Pećki, Obzor LXIX, broj
345 — H. Kapidžić, 27 — Prilozi II 175.


MALA KLADUŠA leži lijevo od ceste Cazin—
Velika Kladuša, od koje je udaljena 8 km.
Kao Gornja Kladuša spominje se prvi put 1280 g.
Turci je naseliše 1633 i u grad smjestiše posadu,
kojoj je bio na čelu aga kao ćehaja ostrožačkog
kapetana. Grad je napušten nešto prije 1833, a danas
je potpuno razoren, te mu se samo poznaje
trag.
Izvori i literatura: Boue II, 378 — Jukić 52 — K. Kovačević,
Bošnjak 87, R. Lopašić, 177—196 — H. Kapidžić,
27 — Prilozi 175.


VELIKA KLADUŠA, prije Donja Kladuša,
grad na brežuljku iznad desne obale Graborske,
pritoke Kladušnice, sada u razvalinama, prvi put
se spominje 1280. Turci su zauzeli ovaj kraj 1633.
Gradu su dali današnji oblik opasavši ga bedemom.
Godine 1800 vršeni su neki popravci na ovome
gradu. Do 1790 posada je brojila 120 momaka,
a nakon pada Cetina premještena su ovamo i 72
momka cetinske posade. Zadnji dizdar Velike Kladuše
bio je Huseinaga Alagić, čiji su pređi vršili
tu službu preko 150 godina. Godine 1789 bio je
dizdar Redžepaga.
Iz izvještaja Krste Frankopana Tržačkog od 20
novembra 1641 znamo sada podsigurno, da je ovdje
živio harambaša Mujo Hrnjica sa braćom i Mustafa
Kozličić, na glasu četovođe, o kojima pjevaju
brojne naše pjesme. •
Pod Kladušom su 17 oktobra 1835 porazile čete
karlovačkog generala vojsku ostrožačkog kapetana
Muratbega Beširevića.
Iz kladuškog grada borilo se nekoliko Krajišnika
punih deset dana s jednim lovačkim bataljonom
okupacione vojske. U noći između 19 i 20
oktobra 1878 ostaviše posljednja osmerica boraca
grad, u kome nije više bilo praha i olova. Time je
završen oružani otpor Bosne protiv okupacije.
Godine 1833 bilo je u ovom gradu 4 dobra i
1 neispravan top.
Velika Kladuša je pripadala ostrožačkoj kapetaniji.
Izvori i literatura: Boue II, 347 i 378 — Jukić 52 —
Klaić, Bosna 187 — 177—196 — Truhelka 52—55 — H.
Kreševljaković, Cazin i okolina, 27—30 — Starine XXXV,
362 — H. Kapidžić 27, — Prilozi II 176.


PODZVIZD je grad na jednom humku što
se dosta blago spušta podjednako na sve strane.
Uz Jezerski i Sokolac kod Bihaća najstariji je naš
grad. Kula s ulazom do 4 m iznad zemlje pripada
utvrdama XIII stoljeća. Njemačka nauka o gradovima
zove ove kule Bergfrit. Bedemi oko ove kule
nastali su znatno kasnije. Više puta zauzeše ga
Turci. Od 1670 g. do 1878 ostao je trajno u njihovoj
vlasti. Kako se na ploči iznad vrata čita, popravio
ga je Mustafa-paša za vlade sultana Mahmuda
I (1730—1754).
Gradom je zapovijedao dizdar.
To je zavičaj pjesmom proslavljene braće Nesimovića.
Austrijsko izvješće iz 1834 kaže da je grad prilično
očuvan, da ima 4 topa, dok službeno zna samo
za 2 topa, i da je oko njega 100 kuća s 200 boraca.
Pri pregledu 1838 ustanovljeno je da je potreban
mali popravak.
Brojna četovanja na Krajini između jednokrvne,
vjerom razdvojene braće, završena su pod
ovim drevnim gradom 10 jula 1845 g.
Zadnja samovoljna organizirana četa iz Podzvizda
krenula je 6 augusta 1878 pod vodstvom
Omerka Mustedanagića i bajraktara Mume Dizdarevića,
da s ostalim Krajišnicima brani Bosnu od
Austrije.
Izvori i literatura: Lopašić 249—262 — Truhelka 49—51
— H. Kreševljaković, Cazin i okolina, 25—27 — Kapidžić
27 — Prilozi II 176.
VRNOGRAČ leži na neznatnoj uzvisini kraj
rječice Glinice. To je bio utvrđen dvor. Pripadao je
kao i Podzvizd plemenu Kreščića. Godine 1557 zauzeli
su ga Turci i smjestili u nj posadu od 60 konjanika
i 100 pješaka, ali već sljedeće godine bi
zauzet od kršćana. Godine 1580 napušten je i 1636
naseliše ga Turci, popraviše grad i staviše u nj
posadu od 100 momaka. Godine 1641 u ovome je
gradu bio dizdar Elezović. Hrvatski ban Adam
Bačan zauzeo ga je 1696, a slijedeće godine opet
ga osvojiše Turci. Godine 1791 i ovdje je povećana
posada. Godine 1834 bilo je u Vrnograču 100 domova
i 400 boraca, a na gradu tri topa. Po službenom
popisu bilo je ovdje 5 topova.
Pri pregledu gradova 1838 pronađen je ovaj
grad u dobrom stanju. Vrnograč je rodno mjesto
bajraktara Redžića, dobro poznatog borca u ustanku
protiv Omer-paše Latasa.
Vrnograč je pripadao Krupskoj kapetaniji.
Godine 1830 sastavljen je ovdje sened, kojim
se preciziraju mirovni ugovori između Austrije i
Turske u pograničnim mjestima na Krajini.
Pored drugih aga iz gradova krupske kapetanije
potpisali su ovaj sened neki Rasan i Muharemaga
iz Vrnograča.
Izvori i literatura: Lopašić, 249—262 — Truhelka, Naši
gradovi, 44—49 — Starine XXXV, 262 — Kapidžić, 27 —
Gl. Z.'M. (1942), 364. —Prilozi II 176


TODOROVO (Todor-Novi) udaljen je od Cazina
22 km. Tu se još vidi podor starog grada
na niskom brdu, koji se spominje najprije kao
Novigrad, a od sredine XVI stoljeća prozva se
Todor-Novi po Kaštelu Zrinskog Mihajlu Deli
Todoru (1549—1560). Turci su ovaj grad stalno nastanili
iza 1635. Od godine 1641, a možda još koju
godinu i prije, sjedio je ovdje kao zapovjednik Kahrimanaga.
Njega je uhvatio knez Juraj Frankapan
Tržački 1654, nakon razboja kod Popovića.
Više puta je ovaj grad opsijedala i robila kršćanska
vojska (1682, 1684, 1685, 1696). Godine 1696
bio je zapovjednik grada drugi Kahrimanaga, koji
se ove godine preselio u Ripač.
Todorovo je pripadalo najprije krupskoj, a onda
ostrožačkoj, pa opet krupskoj kapetaniji. U turskim
se ispravama uvijek piše Todor-Novi.
Po austrijskom izvještaju od 1834, bijaše grad
ruševan sa dva topa, a oko njega 150 domova, koji
su davali 300 ratnika. U popisu od 1838 Todorovo
se ne spominje.
Na senedu od 1830 (vidi Vrnograč) potpisani
su od zapovjednika ovog grada mustahfiz Husein
i Muharemaga, bez oznake roda vojske.
Izvori i literatura: Lopašić, 279—284 — H. Kapidžić,
27 — Gl. Z. M. LIV, 1942, 364. — Prilozi II 176 — Cazin
i okolina 107.


BUŽIM (Čava) je poslije Bišća najveći grad
na Krajini. Nutarnji dio grada nastao je u XIV
stoljeću, a vanjski 1484 g. Turci su ga zauzeli
1576. Sljedeće godine brojila je posada 150 pješaka
i 50 konjanika. Gradom je zapovijedao dizdar.
Bužimskoj posadi pripadao je i Hasan, sin Behramov.
On je 1620 g. prepisao u ovome gradu jedno
tursko poveće djelo i na kraju se potpisao kao
voda islamske Krajine. Među četovođama na Krajini
iz Bužima je bio Mehmedaga, savremenik
Muje Hrnjice.
Za vrijeme drugog rata Karla VI s Portom opsijedale
su čete hrvatskog bana 14 dana Bužim i, da
nije bilo sposobnosti i požrtvovnosti barjaktara
Ahmeda Bajraktarevića, Bužim bi pao. U obrani
sudjelovale su i žene.
Bužim je bio uvijek u dobrom stanju. Popravljan
je 1626 g. a i kasnije. U oba izvještaja iz
1834 i 1838 vidi se da je grad u dobrom stanju.
Godine 1833 bilo je ovdje 18 topova, a 1834 navodi
austrijsko izvješće, svakako pogrešno, da u gradu
ima 10 topova, da oko grada ima 374 doma, 1500
stanovnika, a od toga 800 boraca.
Bužim je bio u sastavu krupske kapetanije.
Godine 1700 bio je u Bužimu ćehaja neki Alija.
Na senedu od 1830 (vidi Vrnograč), potpisan je
Ibrahimaga i mustahfiz Mahmut.
Izvori i literatura: Kalendar Bošnjak za 1886, — Lopašić,
138—154 — Truhelka 35—40 — Starine XVII, 145 —
Gl. Z. M. XX (1908), 104; 1942, 304 — H. Kapidžić, 27 —
Prilozi II 176.


JEZERSKI spada medu najstarije naše gradove.
Sagrađen je na jednoj kosi. Nekako je
podjednako udaljen od Otoke na zapad i Krupe na
sjever. Prvi se put spominje 1278. Turci su ga zauzeli
1576, kad i Cazin i Bužim. Kulu s oborom
opasaše Turci bedemom. Posadom je zapovijedao
dizdar. Tu je službu vršio oko 1730 Mehmedaga.
Po austrijskom izvještaju od 1834 ovaj je grad
bio oštećen, a u njemu su se nalazila četiri topa,
a po službenom popisu od 1833 bila su samo 2.
Jezerski je bio u sastavu krupske kapetanije.
Napušten je oko 1838.
Izvori i literatura: Lopašić 143—145 — Truhelka 40—43
— H. Kapidžić 27 — Kalendar Bošnjak za 1886. — Prilozi
II 178.


KRUPA. U sredini današnje varošice Krupe,
uz desnu obalu Une, stoji brežuljak, na kome
je od kraja XIII stoljeća stajao grad istoga imena,
čiji se danas vide samo ostaci, a još početkom
XIX stoljeća imao je svoju posadu i svoga dizdara,
i bio dobro snabdjeven oružjem i municijom.
Prije turske okupacije više je puta mijenjao svoje
gospodare. Turci su grad zauzeli 23 juna 1565, nakon
očajne obrane Matije Bakica, koji se probio
kroz tursku vojsku i našao smrt u valovima Une.
Turci su u grad smjestili jaku posadu, koja je
1577 brojila 300 konjanika i 400 pješaka. Pored
dizdara sjedio je u Krupi i kapetan od 1565. I dizdari
i kapetani Krupe bili su do druge polovine
XVIII stoljeća Badanjkovići ili Badnjevići. Od
krupskih dizdara po imenu su poznati: Turhanaga
1627, Omeraga 1637, Redžepaga 1638 i 1641, Mehmedaga
oko 1730 i zadnji Muharemaga, umro u
Krupi 1875 u 82-oj godini života.
Kako se vidi iz triju turskih isprava od god.
1566, prvih godna poslije zauzeća Krupe, a vjerojatno
i kasnije, posada toga grada, kao i ona u
Kamengradu, primala je plaću od prihoda mukate
fojničkih i kreševskih rudnika i sarajevske voskarnice.
Krupski je grad, koliko se zna, popravljan 1783
i 1816. Godine 1785 određena je za popravak svota
od 10.383 groša, a od toga je država dala 7.783
groša.
Austrijske su čete opsijedale Krupu 1581, 1690,
1692 i 1716. Godine 1693 oskudijevala je Krupa
hranom, pa je snabdjevena iz Jajca.
Godine 1933 slušao sam od jednog starog Badnjevića
u Krupi, kako je.poodavno bio u krupskoj
posadi na glasu junak neki Ibrahim-bajraktar. Jedan
bajraktar toga imena bio je havaledžija (režiser)
krupskih vojnika 1770.
Godine 1833 bilo je ovdje 12 topova.
Od zapovjednika krupskih potpisali su u Vrnograču
onaj sened od 1830 pored drugih topčibaša
Mehmed, mustahfiz Mustafa i kapetan Mahmut, te
age Mehmed, Ahmed, Hasan i Mustafa. Ploča o
popravku ovoga grada 1785 bila je iznad gradskih
vrata još 1884 i njen sadržaj očuvao nam se u djelomičnom
prijevodu u Kalendaru Bošnjaku 1888
na strani 81.
Izvori i literatura: Lopašić, 197—222 — Truhelka 17-22
— Manuscripta turcica broj 140 — Prilozi II 178. — Sidžil
II 80, 83.


OTOKA je gradić na otoku Une, 11 km ispod
Krupe. Otoka se prvi put spominje 1264. Pripadala
je knezovima Blagajskim. Turci su zauzeli
ovaj gradić 1565. Otoka je bila u sastavu
krupske kapetanije. Njenom je posadom zapovijedao
ćehaja krupskog kapetana. Godine 1171
(1757/58) bilo je u Otoci 70 nefera i zapovjednika
s plaćom od 818 groša. Austrijsko izvješće 1834
kaže da je otočki grad slab, da su u njemu četiri
topa (dok službeni popis od 1833 zna samo za dva
topa), i da je u Otoci 6 domova sa 300 stanovnika,
a od toga 100 boraca. Ovdje se preko Une prelazilo
skelom, u koju je moglo stati 15—20 osoba.
Otoka je napuštena 1838.
U turskim izvorima zove se Otoka Adai-Kebir
(Veliki Otok).
Izvori i literatura: Lopašić 243—245 — Truhelka 16—17
— H. Kapidžić 26 — Manuscripta turcica broj 54, 182, 287
— Gl. Z. M. 1942 str. 304.


NOVI (Novigrad, turski Novin) na Uni kraj
ušća Sane spominje se 1280 kao Novum castrum
(Novigrad), a pripadao je knezovima Blagajskim,
i početkom XVI stoljeća došao je u vlast
Nikole Zrinskog. Zajedno s Kostajnicom pao je u
turske ruke 1557 g. Prvih godina turske uprave
u Novom brojila je posada 200 pješaka i 200 konjanika.
Novski zapovjednik Veličan-aga i Henslan,
vojvoda Kostajnice, udarili su na Steničnjak. Godine
1577 sagradio je u Novom preko Une drveni
most Ferhadbeg Sokolović da prevede vojsku u
Hrvatsku. Godine 1578 izgubiše Turci Novi, ali ga
ubrzo ponovo osvojiše. U vrijeme četovanja na
Krajini, 0 kome pjevaju mnoge naše junačke pjesme,
bio je na glasu uhoda Višić iz Novoga i zalazio
je čak u Modrušu, gdje ga 1642 uhvatiše ljudi
Vuka Frankopana i po nalogu svoga gospodara
živoga nabiše na kolac.
Prvu opširniju vijest o gradu u Novom nalazimo
u putopisu Evlije Čelebije. Tu stoji: »Tvrđava
je kraj Une na jednom zelenom mjestu na četiri
ugla, vrlo tvrda i stara zgrada. S jedne strane
teče Una, s tri strane je jarak. Pred vratima je
viseći most. Nad posadom od 200 vojnika-junaka
je kapetan. U gradu je nekoliko malih topova, dosta
municije, ambar za hranu, do stotinu slamom
pokrivenih kuća, jedna džamija.«
Ovako opisani grad zove Evlija Kok-Novi i
kaže da ga je sagradio hrvatski zapovjednik. Ovaj
Evlijin Kok-Novi je Novi Novi, dok je Stari Novi
bio na brežuljku na desnoj obali Sane uz željezničku
prugu u Bosanskom Novom. Tu se još i
sada vide temelji stare kule, po kojoj se i brežuljak
zove Kulsko brdo.
Hrvatski ban Adam Bačan osvojio je 1693 Novi,
i da se grad što bolje sačuva, odrediše hrvatski
staleži da tu odsad stoluje Miho Vidaković, podzapovijednik
hrvatske krajiške vojske.
Godine 1697 obilazili su povjerenici bečkog cara
novoosvojene gradove u Pounju. U izvještaju toga
povjerenstva ima kratak opis Novog, koji će nam
dopuniti Evliju. Bijaše to maleno naselje, opasano
drvenom ogradom i nasipom od zemlje. Usred
toga nasipa bijaše manji, od drveta i zemlje sazidani
gradić, a u njemu čardak. Kameni gradić
s kulom na Kulskom brdu razoren je toga vremena
namjerice, da ne bi bio uporište, ako u slučaju
borbe padne Turcima u ruke.
Karlovačkim mirom pripade Novi Porti, ali joj
bude izručen nakon dugog natezanja tek 1703. Iza
toga do četrnaest godina (1717) navali na Novi
ban Drašković, ali ga tu porazi kapetan Alajbeg
Cerić. Četiri godine iza ove navale bude grad u
Novom Novom nešto popravljen. Bosanski kapetani,
age i zapovjednici, uvidjevši opasnost, zatražiše
u Stambolu dozvolu da o svom trošku sazidaju
grad od kamena na mjesto onog od drveta i zemlje,
što im bude naročitim fermanom dozvoljeno
1726. Novi je grad bio ozidan od tesana kamena
sa pet kula, a zatvarao je površinu od 18051 četvornih
aršina. Na tom su gradu bila dvoja vrata.
Na ovu tvrđavu odnosiće se ono, što piše u anonimnom
opisu o tvrđavi u Novigradu, kako je vrlo
tvrda, vodom opkoljena (što je u stvari i bilo) i da
ima 16 topova.
Na ovom su gradu vršeni popravci u godinama
1765—1766, i 1783.
Godine 1765 pribavljena je građa i nešto se
radilo. Lađama je donošen kamen, pijesak i ostali
materijal. U svemu je izdano 559 groša iz državne
blagajne. O tome je napisana isprava pred kadijom
kostajničke bekije 17 džum. II. 1179 (1 XII
1765), a kao svjedoci fungirali su: Alijaga iz Kozarca,
Ibrahimaga i Šejh Osman efendija iz Prusca,
Husein, Ibrahimbeg i Abdul-muminbeg, sin Ibširkapetanov
iz Ostrošca, Sulejman iz Stine i mimar
Mehmedaga. Pravi je rad obavljen iduće godine.
Radili su ovdje lagumdžije iz Fojnice i 15 majstora
iz Mostara. O popravku je vodio nadzor novski
kapetan Bahtijar Mehmedbeg Cerić.
Zauzevši maršal Laudon Dubicu 26 augusta
1788, opsjede Novi i nakon duže opsade i dosta
prolivene krvi predade se Novi 3 oktobra iste godine.
Cijela posada (591 borac) s kapetanom Mehmedbegom
bi zarobljena, a kako Novi nije bio evakuiran
prije početka opsade, zarobljeno je 663 žene
i 827 djece. Prema dogovoru o predaji grada otpremiše
austrijski vojnici žene i djecu prema Prijedoru
i predadoše ih Turcima.
Nakon Svištovskog mira 1791 predadoše Austrijanci
i opet s natezanjem Novi Porti 1795 godine.
Grad je pronađen 1838 u dobru stanju i zadržan
u uporabi.
Od novskih dizdara poznati su mi: Arslanaga
(1693), Omeraga (1735) i Halilaga (1737).
Godine 1833 bilo je u Novom 11 topova, od
kojih je bio samo jedan neispravan.
Izvori i literatura: Boue II, 347 — Jukić 40 i 140 —
Klaić, Bosna 193 — Truhelka, Naši gradovi, 14 do 16 —
Gl. Z. M. I, (1889), sv. 4, str. 127; XX (1908), 103 i 297;
XXVIII (1916), 13 — Kadića arhiv br. 156. — Prilozi II
179.


PRIKOVRH zvao se grad u današnjem selu
Gornja Gradina, što leži na tromeđi dubičkog, novskog
i prijedorskog sreza, gdje mu se tragovi još
raspoznaju. To je selo od Dubice udaljeno oko
20 km, a isto toliko od Novog i Prijedora.
U neposrednoj blizini ovog grada je selo Dvorište
s ostacima dvora Jelovca, što pripadaše nekad
knezovima Babonezićima Blagajskim. Te je
ostatke otkrio Hašim Šerić, veterinarski savjetnik,
danas najbolji poznavalac prošlosti Dubice i njene
okoline. U poznatim listinama ove kneževske porodice
nema spomena Prikovrhu.
U turskim izvorima spominje se Prikovrh samo
jedamput, i to u jednoj nedatiranoj molbi čuvara
ovog grada, koja je napisana u drugoj polovini
XVII stoljeća.
Čuvari Prikovrha dobivali su plaću iz prihoda
vlaške baduhave Starog Vlaha. Za jednog popisa
doznačena je tim čuvarima i filurija istog kraja.
Ali kako ti čuvari nisu kroz dvije godine primili
plaće, to su se oni pritužili krajiškim kapetanima
i agama. Zamjenik bosanskog beglerbega Ali-paše
zatražio je da im se plati zaostala plaća iz irsalije,
koja ide iz Starog Vlaha u Carigrad, pa kako im
i opet nije plaćeno, čuvari su svoju molbu obnovili
i u njoj sve gore navedeno izložili. I ta je
molba zasad jedini dokumenat o Prikovrhu.
Izvori i literatura: Ć. Truhelka, Pabirci iz jednog jajačkog
sidžila, Gl. Z. M. XXX (1918), 171 — Lopašić 204.


DUBICA na desnoj obali Une kao Kastrum
spominje se prvi put 1258. Bio je to glavni grad
Dubičke županije. Tu županiju dobiše najprije
templari, a onda dođe u vlast ivanovaca vranskog
priorata. Godine 1538 zauzeli su Turci Dubicu
i u nju smjestili posadu. U jednom opisu utvrda
po Bosanskom pašaluku iz trećeg decenija XVII
stoljeća kaže se da je Dubica grad male važnosti,
da unutra može imati više od deset, a izvan
burga oko 40 kuća, a izvana i iznutra 200 ratnika
s nekoliko aga i jednim kapetanom. Evlija kaže
za dubičku tvrđavu da je malena, ali tvrda i da
je u njoj dizdar sa 150 vojnika. Na Weigertovoj
karti taj je grad u osnovici trokut s tri kule. Takav
je bio i 1878 g. Porušen je iza okupacije. Uz
Unu vidi se nešto zida toga grada.
Tri puta se bio boj oko Dubice, i svaki put su
Austrijanci zauzeli grad. Prvi put je pala Dubica
1687 i ostala je u rukama kaptola zagrebačkog do
1701, vjerovatno zbog toga, što su je zauzeli Siščani.
Drugi put je zauzeo grad grof Ivan Drašković
u augustu 1716, pa je i opet došla u ruke kaptola
zagrebačkog i ovaj put je ostala do 1741. Muslimansko
stanovništvo Dubice toga puta živjelo je
u Trnu kod Banje Luke. Treći put je zauzeo Dubicu
Laudom 26 augusta 1788, a povraćena je tek
1796 ili 1797, premda je mir sklopljen 1791. Ovaj
zadnji rat poznat je u Bosni pod imenom Dubičkog
rata.
Koliko je puta dubički grad popravljan, ne
znam. O jednom popravku radilo se 1749. Taj je
posao bio preuzeo od države poznati sarajevski
trgovac Ahmedaga Dženetić i kako je umro prije
no je posao započeo, povratio je njegov sin Smailbeg
državnoj blagajni u Travniku 27 X 1749 svotu
od 2391 1/2 groš, što je bio primio njegov
otac od države u ime popravka grada.
Od prije 1821 do iza 19 VIII 1830 bio je dizdar
Dubice neki Mustafaga. U zbirci krajiških pisama
iz XVII i prvih godina XVIII stoljeća, što ih je
objavio Fr. Rački u XI i XII knjizi Starina Jugosl.
akademije, ima lijep broj pisama raznim dubičkih
zapovjednika. Ta pisma najviše rade o izmjeni i
otkupu sužanja.
Godine 1833 bilo je ovdje šest slabih topova.
Zbog učestalih obostranih prekršaja mirovnih
ugovora između Turske i Austrije u pograničnom
mjestima na Krajini došlo je do sastanka turskih
i austrijskih delegata u Dubici 19 VIII 1830. Toga
je dana napisan i potpisan sened, kojim se precizira
postojeći mirovni ugovor i njihova primjena
u pograničnim mjestima Krajine.
Taj je sened potpisalo petnaest članova dubičke
posade, a među njima dizdar i kapetan.
Ispred Austrije potpisali su sened general Rukavina,
Husar i Atanasković, a ispred bosanskog
vezira Ismail ej. kao komesar za pitanja Krajine
i još četiri delegata.
Isti ovakav sened potpisan je i u Vrnograču.
Izvori i literatura: Boue II, 377 — Jukić 48 — Klaić,
Bosna, 193 — Starine XIV, 188; XXXII, 356 i 359 — Lopašić,
Spomenici Hrv. Krajine, II, 106 — Vaniček, Specialgeschichte
der Militargrenze I, 358 — Gl. Z. M. XX (1908),
297; LIV, 362 — Kadićev arhiv broj 136 — Manuscripta
turcica, br. 3517, 3518, 3532, 3549, 3552, 3699, 4200 — Hašim
Šerić, Iz prošlosti Dubice, Novi Behar VI, 161, 176, 239;
XII, 29, 68 i 108; XIV, 215 i 240 — Hašim Šerić, Dubički
rat, Kalendar Gajret za 1939, str. 109 do 125 — H. Šerić,
Borbe između Hrvata i Turaka oko Dubice, Kalendar Gajret
za 1940, str. 149 do 156 — Thalloczy-Horvath, Also Slavoniai
okmanytar, 6 i 126.


JASENOVAC zvao se grad blizu ušća Une
u Savu, u današnjem selu Donja Gradina, gdje mu
se još i danas vide tragovi. Do grada je bila varošica.
Jedan lokalitet u spomenutom selu zove se
i sada Čaršija. U jednom opisu Bosne iz trećeg
decenija XVII stoljeća čitamo da je Jasenovac
obzidan grad s malom tvrđavom i da u njem ima
30 kuća i 40 vojnika. Godine 1660 prošao je kroz
Jasenovac Evlija Čelebija. On piše kako je to grad
četvrtast, da leži kraj Save, da ima dizdara i 150
vojnika, 40—50 slabih gradskih kuća, kulu za municiju
i kulu za bubnjara, ambar za pšenicu. Osim
toga spominje da se tu saljeva Una u Savu.
Grad ili kaštel Jasenovac spominje se prvi put
u dosad poznatim spomenicima tek 1536. Tada je
bio u vlasti plemića Svetačkih. Ne zna se da li su
ga oni podigli ili dobili. Zbog sutoka dviju rijeka
smatrao se sa strategijskog stanovišta najznatnijim
gradom i uspoređivali su ga, kaže Klaić, sa samim
Beogradom. Kada je Husrevbeg 1536 zauzeo Požešku
županiju, pao je i Jasenovac u turske ruke.
Uzaludno se snivalo i radilo sljedećih godina da
se grad povrati. Delegati hrvatskih i slavonskih
staleža predlagali su među inim kralju Ferdinandu
u novembru 1537, neka svim silama nastoji zapriječiti
Turcima utvrđenje Jasenovca, jer ako oni to
učine, propast će čitava Hrvatska i Slavonija uz
Unu i Savu.
Kako se točno ne zna kada je ovaj grad nastao,
isto se tako točno ne zna kako je propao.
Spomena mu nema iza 1718 godine, pa je najvje-
rovatnije, da je propao za prvog rata Karla VI
(1716—1718).
Jasenovac je bio jedno vrijeme sjedište kapetana
istoimene kapetanije. Iz pisama raznih zapovjednika
bosanske i hrvatske Krajine znamo da su
u jasenovačkoj posadi bili u službi između 1678
i 1692 godine odobaša Mustafa Selmanović, odobasa
Husein Horvačanin i bajraktar Habib Svrakić.
Izvori i literatura: Starine, XII (Rački, Dopisi između
krajiških turskih i hrvatskih časnika), str. 124, 125, 139,
151; XIV, 188 — Gl. Z. M. XX (1908), 296 — Klaić, Plemići
Svetački ili Nobiles de Zempche (997—1719), Zagreb
1913 (Preštampano iz 199 knjige »Rada«), 52 i dalje —
Nedim Filipović, Nekoliko dokumenata o trgovini za vrijeme
turske vladavine u našim zemljama, Prilozi II 77.

Gradovi oko rijeke Vrbasa

iz STARI BOSANSKI GRADOVI, HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ


SUSID
AKHISAR - BIOGRAD - PRUSAC.
VINAC
JAJCE
SOKOL
JEZERO - GOL-HISAR.
BOČAC
ZVEČAJ
BANJA LUKA
KOTOR


SUSID (Zuzid) zvao se gradić u župi Uskoplje,
a stajao je na jednom brežuljku, koji se skoro
okomito obara u dolinu rječice Gračanice, koja se
ulijeva u Vrbas kod istoimenog sela, udaljenog
7 km od Bugojna idući prema Gornjem Vakufu.
Od sela Gračanice udaljen je ovaj gradić koja četiri
kilometra.
Grad je četvorokutne osnovice s jednom skoro
porušenom kulom kvadratne osnovice. God. 1940
našao sam u selu Kordićima tri starca, koji su
pamtili ovu kulu kad je još bila pod krovom. U
gradskom oboru vide se tragovi neke zgrade.
U poznatim ispravama iz vremena bosanske
samostalnosti nema spomena ovome gradu. Prvi
se put spominje 1403 god. u tursko-ugarskom ugovoru
i tada je već bio u turskoj vlasti. Spomenut
je i u zakladnici Mustafabega Skenderpašića od
1517 god.
U tursko doba Susid je imao dizdara i malu
posadu. Oko 1800 god. bilo je ovdje pet mustahfiza
timarlija. Na dizdara nas sjeća Dizdarev potok,
desni pritok Gračanice, i pred gradom Dizdarevo
Polje. Grad je napušten prije 1833 godine.
Po predaji izgleda da je Susid bio kraljevski
grad. Nešto podalje od ulaza u grad ima u kamenu
uklesana stolica, koju zovu kraljevom, očuvao se
spomen u Kordićima na kraljicu Jelenu. Za nju
pričaju kako bi tjesnac pod gradom zajazila volovskim
kožama i kako bi se onda po jezeru vozala
u čamcu.
Jukić, a po njemu i Klaić, kaže da Susid leži
na Vrbasu.
Izvori i literatura: Theiner, Mon. Hung. II. 626 —
Jukić, 27 — Klaić, Bosna, 163 — Zakladnica Mustajbega
Skenderpašića u Gl. Z. M. XXII (1810), 596 i 598 — Kodeks
u Orijentalnoj zbirci Hist. instituta Jugosl. akad. broj 1420,
fol. 56a.


AKHISAR - BIOGRAD - PRUSAC. Razvaline
ovoga grada vide se na jednom strmom brijegu
kojih 5 km južno od Donjeg Vakufa. Pod gradom
je bila varošica, na koju nas sjeća današnje
Varošište, na čijem je prostoru prije 25 godina
sagrađena osnovna škola. Gradić i varošicu Prusan
(mjesto Prusac) spominje Kuripešić, koji je onuda
prošao 1530 godine.
Na Pruscu gradu napisao je bosanski sandžak
Skenderbeg jedno pismo Dubrovčanima 29 julija.
Godina nije napisana, a dr. Truhelka stavio je ovo
pismo u 1478 godinu. I to je prvi spomen Prusca.
Pod imenom Biograd dolazi prvi put u turskougarskom
ugovoru od 1503 i 1519. Katarino Zeno
prevodi Biograd u Castel bianco, a i turski naziv
Akhisar čisti je prevod (ak, bijel i hisar, grad).
U svim ispravama i drugim opisima na turskom i
arapskom jeziku uvijek se piše Akhisar.
Srednjevjekovni gradić proširili su Turci opasavši
mu zaleđe bedemom. Opis grada očuvao se
u putopisu Evlije Čelebije. U anonimnom opisu
Bosne nema Prusca.
Napušten je 1838 god.
Jedan dio prusačke posade uživao je timare, a
ostali primao ulefu.
Prvi po imenu poznati dizdar, Hasanaga, vršio
je tu službu do 1768, a onda je otišao na hadž i
vraćajući se iz Egipta umro na moru. Tako je zabilježio
njegov sin i nasljednik Mustafa-aga, rođen
23 III 1130 (25 II 1718), a dizdarem morao
je postati prije očeve smrti. Tu je službu vršio do
iza 1773. Ove godine piše ovaj dizdar kako mu se
u subotu 17 muharema 1178 (10 IV 1773) rodio
sin Muharem i primjećuje da mu je to dvadeset
i drugo dijete. Osim ovoga zabilježio je još godinu
rođenja dvaju sinova: Abdulaha, rođenog 1155,
(1742) i Sulejmana 1177 (1763). Zadnji dizdar bio
je Abdulahaga Rustempašić.
Godine 1833 bilo je u Pruscu 7 topova.
Izvori i literatura: Boue II, 377 — Jukić 27 — Jireček,
82 — Viestnik Hrv. ark. društva 1879, 30 — Hoernes, Din.
Wanderungen, 279 — Starine X, 205, XVII, 141 — Rad,
LVI, 158 — GI. Z. M. XX, 154 — Truhelka, Turskoslovj.
spomenici dubrovačke arhive, Gl; Z. M. XXIII, 49-50 i
202-203 — Kuripešić, Itinerarium, II. izdanje, 30, 31, 73 —
Thalloczy-Šufflay, Povijest Jajca, 232 — Mazalić, Biograd
ili Prusac, Gl. Z. M. 1951, 147-189 — Jedan medicinski
rukopis u Osmana A. Sokolovića u Sarajevu — Prilozi II
166.


VINAC, Vinčac, Koszeruvar, gradić 13 km
od Jajca na jug na strmom kršu iznad desne obale
Vrbasa, pripada vrsti gradova koje njemačka znanost
zove Burgstall. Vinac spada u red gradova
koji su branili pristup Jajcu. Pod gradom je bilo
podgrađe (Sotto Vinazac). Prviput se spominje
1453 g. Grad je imao svoga kapetana. Turci su ga
zauzeli 1498. U oba tursko-ugarska ugovora (1503
i 1519) spominje se Vinac među gradovima koji
pripadaju Turcima, pa nije točno što Evlija kaže
da je Vinac zauzeo Gazi Husrevbeg 1527. Turska
je posada brojila 50 članova s agom na čelu. Godine
1693 gradom je zapovijedao ćehaja jajačkog
kapetana. Napušten je nešto prije 1833, a Jukić
kaže da je skoro napušten.
Izvori i literatura: Jukić, 24. — Roskiewicz, 107. —
Klaić, Bosna 166. — Truhelka, Jajce 69. — Thalloczy-Šufflay,
233. — Gl. Z. M. XX. (1908), 292; XXIV (1912), 114;
XXX (1918), 160. — Prilozi II 154.


JAJCE. Grad leži na jednom brežuljku iznad
ušća Plive u Vrbas.
Utvrđenje grada Jajca sastoji se iz glavne citadele,
koja zahvata četvrtasti prostor vrha uzvišenja
i zida, čiji je oblik uslovljen konfiguracijom
zemljišta. U samoj citadeli su danas porušene sve
gradnje, vidi se još samo mjesto tabija u jugoistočnom
uglu citadele, koje su zamijenile na tom
mjestu nekadašnje kule. Drži se, da je dvor citadele
bio na istočnoj strani. Ulaz u citadelu s reljefom
grba nalazi se na južnoj strani, dok na zapadnom
zidu citadele postoji tajni ulaz. Bedem
oko varoši polazi od jugozopadnog i sjeveroistočnog
ugla citadele i ide sve do obale Vrbasa, uz
koji je nekad također postojao zid, ali mu se danas
vide još samo tragovi. Zid, koji polazi od jugozapadnog
ugla citadele i ide uz rijeku Plivu, ima
dvije kule: okruglu Medvjed-kulu i niže jednu
kapi-kulu. Drugi zid bedema ima danas još samo
dvije vidljive kule s ulazom, jednu blizu Vrbasa
s kapijom, a druga kula, koja je ispod same citadele,
pretvorena je u tabiju. Čini se, da su na
ovom zidu u srednjem vijeku postojale još dvije
kule.
Temelje današnjem Jajačkom gradu udario je
Hrvoje Vukčić Hrvatinić između 1391 i 1404 god.
Sva je prilika da je on sagradio samo citadelu, a
da je prije toga postojala Medvjed-kula. Ostali dio
grada izgradili su bosanski kraljevi, Madžari u vrijeme
Jajačke banovine (1464—1527) i kasnije
Turci.
U Jajcu je rezidirao zadnji bosanski kralj Stjepan
Tomašević. Turci su zauzeli Jajce u junu 1463
god. i držali ga do 24 XII iste godine. Od 1464 do
1527 g. Jajce je sijelo tzv. Jajačke banovine. Više
puta kušali su Turci zauzeti ovaj grad. Sva nastojanja
ostala su uzaludna do decembra 1527 godine.
Za pad Jajca saznalo se u Mlecima i u Beču između
20—28 januara 1528 god. Poslije bitke na Moaču
palo je i Jajce. Turci su u ovom gradu držali
posadu s dizdarom na čelu. U drugoj polovini
XVII stoljeća spominje se i kapetan jajačke kapetanije.
Zadnji dizdar Jajca bio je Sulejmanbeg Kulenović,
pristaša pokreta Husein kapetana Gradaščevića.
Godine 1833 bilo je u gradu 12 topova i 4.
prangije.
Oko ovoga grada vodile su se borbe 1851 i 1878
godine.
Nakon sloma pokreta Husein kap. Gradaščevića
1832 god. opremio je novi bosanski vezir Mahmut
Hamdi-paša nešto nizama Arnauta u Jajce, koji su
ostali ovdje do 1833 godine. Ovi su nizami zauzeli
i džamiju sultana Sulejmana II (bivšu crkvu sv.
Luke) za svoje potrebe, i nepažnjom Arnauta došlo
je do požara, u kome je ova džamija stradala.
Đ. Mazalić mišljenja je da je i prije Hrvoja
ovdje postojao neki grad.
Izvori i literatura: Boue, II, 377 — Jukić, 24, 134 —
Roskievvicz, 107 —Blau, Reisen, 117 — Jireček, Die Handels-
strassen, 37, 41 — Klaić, Bosna, 163-166 — Hernes, Din.
Wanderungen, 304 — Asboth, 24 i 426 — Truhelka, Kr.
grad Jajce, Sarajevo 1904. Isto i njemački — Šišić, Vojvoda
Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416), Zagreb
1902 — Gl. Z. M. IV (1892), 57, 189 i 315 — Wiss. Mitt.
II, 87 i 94 — Gl. Z. M. XX (1908), 100, 292 — V. Klaić,
Pad Jajca i jajačke banovine. Vjesnik zemalj. arhiva u Zagrebu,
VII (1905) str. 57-66. Thalloczv, Monum. Hungariae
historica. Diplomataria, XL, Budapest 1915 — ThalloczyŠufflay,
Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450 do
1527, Zagreb 1916 — Truhelka, Pabirci iz jednog jajačkog
sidžila, Gl. Z. M. XXX (1918) — Prilozi II 152 — Đ. Mazalić,
Stari grad Jajce, Gl. Z. M. Nova serija sv. VII (1952),
str. 59-100. — Manuscripta turcica 781, 1020 i 1134.


SOKOL (Sokolac) u Plivi, dobro poznati
grad, gdje je u julu 1363 porazio ban Tvrtko moćnog
ugarskog kralja Ljudevita. Sokol se prvi put
spominje 1357. Turci su ga najprije zauzeli u junu
1496 i konačno 1518, dok se to po Hammeru desilo
1521 g. Turci su u Sokolu držali posadu sve do nešto
prije 1833. Jukić piše 1850 g. da je Sokol skoro
napušten i kaže da mu je dizdar još na životu.
U Kuripešićevom putopisu ima kratak opis i slika
(crtež) Sokola iz godine 1530, koji ovdje donosim.
Danas gotovo nema ni traga ovome gradu.
Izvori i literatura: Truhelka, Jajce, 67 — ThalloczyŠufflay,
233 — Hammer, Geschichte des osmanischen Reiches,
III, str. 11 — Jukić, 26 — Rad Jug. akademije 56, str.
154 i 157 — Starine XXI, str. 82. — Kuripešić, str. 30.


JEZERO - GOL-HISAR. U današnjem mjestu
Jezeru na Plivi, nedaleko Jajca, bila su dva grada:
jedan sredovječni, zvan Jezero, a drugi turski,
prozvan Gol-Hisar.
Grad Jezero stajao je na brdu Vaganj a pod
njim je bila varoš s jednim samostanom. Ovaj se
grad prvi put spominje 1492 godine, dok se jezerski
samostan spominje nešto prije (1469). Turci su
ga zauzeli 1518. Ovom godinom nestaje spomena
gradu Jezeru.
Na otoku Plive sagradili su Turci novi grad
koji se u turskim ispravama zove Gol-Hisar (goljezero,
hisar-grad. Grad je bio u osnovici pravilan
četverokut s visokim bedemima. Na sjevernoj strani
bila su malena dvostruka vrata. Prelazilo se s
kopna na otok visećim mostom na lance koji su
stražari noću dizali koloturom i uz vrata prislanjali.
Ovaj se grad prvi put spominje 1660. Tada je
u njemu bio dizdar sa 70 čuvara. U XVIII stoljeću
pripadao je Ključkoj kapetaniji. Oko 1800 bilo je
ovdje 7 mustahfiza timarlija. Napušten je prije
1833.
Izvori i literatura: Gl. Z. M. XX (1908), str. 293 —
Thalloczy-Šufflay, 230 — Jukić 25 — Truhelka, Jajce, str. 64


BOČAC je gradić na lijevoj obali Vrbasa,
na pola puta iz Banje Luke u Jajce. Podor mu je
opisao dr. Truhelka u svome djelu Kraljevski grad
Jajce (str. 71—72). Grad se prvi put spominje 1494
godine, a 1516 nalazio se u turskoj vlasti. Turci su
ga utvrdili i u nj stavili posadu.
Iz anonimnog opisa Bosne saznajemo da je Bočac
bio onda tvrdi grad s malo topova.
Ovaj je grad napušten nešto prije 1833. Ne
spominje ga popis od 1838. Jukić kaže da su u
njemu bila dva topa oko god. 1850, ali ovaj je grad
bio napušten prije 1833, jer je u popisu naveden
kao prazan.
Prvi poznati dizdar bio je Smailaga, sin Muhamedov,
a vršio je ovu službu od prije sredine
maja 1617 do iza marta 1626. Prije maja 1617 sagradio
je u selu Triskovini, izgleda svom rodnom
mjestu, džamiju, mekteb i tekiju i za uzdržavanje
tih zadužbina uvakufio je trideset hiljada akči u
gotovu, svoj posjed kao milk i dva čifluka: Ponir
i Ponikve u istom selu, koje se kasnije prozvale
Agići. Tu žive njegovi potomci i zovu se Smailagići.
Oba ova čifluka mulkizirana su beratom od
mjeseca redžeba 1035 (1626). Iz zakladnice od
džum. I. 1026 (maj 1617) znamo, da je uz Bočac
bila varoš. Smailaga je imao sina Aliju.
Godine 1704 dizdar je Mehmedaga, sin Alijagin,
1793 Mustajaga, a godine 1815 opet drugi Mehmedaga.
Izvori i literatura: Thalloczy-Šufflay, Povijest Jajca
229. — Truhelka, Gazi Husrevbeg, Gl. Z. M. 1912, 114,
117. — Jukić, 25 — Zakladnica u Vakufskoj direkciji u Sarajevu.
— Berat u Smailagića u Bočcu. — Kadića arhiv br.
287. — Monumenta turcica, više isprava o plaćama vojnika.
— Prilozi II 154.


ZVEČAJ. Razvaline ovoga grada stoje na
lijevoj obali Vrbasa, iznad današnje ceste Jajce —
Banja Luka. Od Jajca je udaljen 40 km. Podor
Zvečaja opisao je dr. Ć. Truhelka u djelu »Kraljevski
grad Jajce« (str. 73 i 74).
Zvečaj se spominje prvi put 15 I 1404. To je
tada bio dvor hercega Hrvoja. Toga je dana ovdje
sklopio Hrvoje s Dubrovčanima savez protiv kralja
Ostoje. Petnaest godina kasnije (5 III 1419) primio
je ovdje Ostojin sin Stjepan dubrovačke poslanike
i potvrdio im privilegije.
Nakon pada Ključa 1463 g. zauzeli su Turci i
Zvečaj i stavili u nj posadu od 50 jeničara i 30
drugih vojnika, a zapovjednikom te posade učiniše
Konstantina iz Ostrovice, pisca poznate kronike.
Krajem iste godine zauzeo je kralj Matija
Korvin uz neke druge bosanske gradove i Zvečaj
i stavio u nj posadu. Za Matijine vojne na Bosnu
1480 g. boravio je on u Zvečaj u. U tursko-ugarskom
ugovoru od 1519 g. spominje se Zvečaj s
gradovima Banjom Lukom i Vrbasom (Orbasz),
koji su pripadali kralju Ljudevitu II.
Zvečaj su zauzeli Turci 1528 g. za vlade bosanskog
namjesnika Gazi Husrevbega. Bez borbe
Zvečaj je predao njegov kapetan Andrija Dresneky.
Zbog toga je kralj Ferdinand proglasio Drenekya
izdajicom i lišio ga njegovih posjeda u Požeškoj
županiji. Izprava o tome napisama je u
Ostrogonu 10 II 1528 godine.
Ne zna se da li su Turci poslije 1528 u Zvečaju
ikada držali posadu.
Izvori i literatura: Jukić, 47 — Klaić, Bosna, 180 —
Miklošić, Mon. serb. 252 i 282 — Thalloczy-Horvath, Also
Slavoniae 281 — Klaić, Povjest Hrvata V., 83 — F. Šišić,
Vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, 180 — Dr. Truhelka,
Gazi Husrevbeg, Gl. Z. M. XXIV (1912), 130 — ThalloczyŠufflay,
Povijest Jajca, 232 i 233 — G. Elezović, Turski
izvori za istoriju Jugoslovena, Brastvo XXVI (1932), 117
(ćir.).


BANJA LUKA se prvi put spominje 1494
g. kao grad u onovremenoj Jajačkoj banovini i
iza Jajca najvažniji i najtvrđi grad u dolini Vrbasa,
koji je s Jajcem zajedno najduže prkosio
turskom rasezanju i tek krajem 1527 ili prvih dana
1528 pao u turske ruke. U jednoj ispravi kralja
Vladislava II Jagelovića od 6 februara 1494 spominje
se Juraj Mikulasić kao kaštelan Banje
Luke. Pod gradom bila je varoš s jednim katoličkim
samostanom. Za vrijeme turskog pustošenja
1494/95 dobivali su građani pomoć od kralja. Godine
1519 spominje se Banja Luka zajedno s gradovima
Vrbasom i Zvečajem (Banya Lwka, Zweczay
cum castro Verbaz). Podor grada Banje Luke
vidi se još danas na brežuljku iznad lijeve obale
Vrbasa u Gornjem Šeheru.
Za turske vlade bila su jedno vrijeme (XVII
stoljeća) u Banjoj Luci dva grada (dvije tvrđave),
jedan u Gornjem, a drugi u Donjem Šeheru. Ta
dva grada spominju A. Georgiceo 1626, Hadži
Kalfa oko 1650, biskup Maravić 1655 i Evlija Čelebija
1660 godine.
Gornji Šeher je onajdio današnje Banje Luke,
koji je postojao prije turske okupacije i, kako je
već rečeno, sastojao se od grada i varoši. Turska
ga vrela zovu Eski Banja Luka (Stara Banja Luka).
Rečeno je da se vidi nešto podora ovoga grada
na lijevoj obali Vrbasa iznad mosta preko potoka
Sutulije. Po Evliji Čelebiji taj grad dopirao
je do Vrbasa, a u novije doba nađeni su tragovi
zida baš do obale te rijeke. Taj grad i Podgrađe
spominje i Sofi Mehmed-pašina zakladnica, napisana
1554 g. Hadži Kalfa zove ga Gornji Grad za
razliku od onoga u Donjem Šeheru i, što je važno,
on napominje da je uzet od nevjernika. Tada je
imao svoju posadu i svoga dizdara, i bio je samostalan.
Ne zna se kada je napušten. To je moglo
biti poslije 1688. Sigurno je da nije postojao pri
navali princa Hildburghausena 1737 g.
Bilo je historičara, koji su ovaj grad u današnjem
Gornjem Šeheru identificirali s Vrbaškim
Gradom (Verbaz, Orbasz, Urbaz, Vrbaz, Wrbaz).
Budući da se 1518 godine spominje napose grad
Banja Luka, a napose grad Vrbas, jasno je da su
to dva grada. To je smetalo i poznatog historičara
Thalloczy-a, pa je ovo pitanje ostavio neriješeno.
Držim da će daljnje izlaganje unijeti nešto više
svjetla u ovo pitanje.
Jasno je da je još prije turske okupacije na
teritoriju današnjeg Gornjeg Šehera bio grad i
pod njim varoš i da se oboje zvalo Banja Luka.
Gdje je onda bio grad Vrbas?
Donji Seher osnovao je Ferhat-paša Sokolović
izgradnjom svojih zadužbina i drugih zgrada.
Grad u Donjem Šeheru sagrađen je tik uz lijevu
obalu Vrbasa i zvaše se Novi Grad. Ovaj je grad
i danas u dobrom stanju. Na mjestu ovoga grada
stajala je 1587 tophana (arsenal), koju je osnovao
Ferhat-paša. Ta je tophana pretvorena u grad za
vlade sultana Mehmeda III (1595—1603) i po običaju
džamija u tvrđavi nosila je ime istog sultana.
To se vidi iz jedne isprave kojom se postavlja
imam u ovoj džamiji 1739.
Grad se zove Kal'ai-džedid (Novi Grad). Za
ovaj se grad zna da je popravljen 1639, 1714, 1737
ili 1738, 1809 i 1868 g. Pri ovom zadnjem popravku
podignuta je i ona topnička vojarna. Godine 1838
uvršten je ovaj grad među one koji nisu potrebni
popravka.
A. Georgiceo kaže da su u Banjoj Luci dva
grada, između kojih je udaljenost 4 milje, što je
skoro i pogodio, dok Evlija kaže da su udaljeni
više od dva koraka, a to će reći da su vrlo blizu.
I ovaj je grad bio samostalan, jer je imao svoga
dizdara. Od druge polovine XVII stoljeća Banja
Luka je sijelo kapetanije. Zapovjednik topčija
(topčaga) bio je 1719 Mustafa Alajbeg Svetačković.
Godine 1688 zauzeli su carevci na kraće vrijeme
Banju Luku. Od jula do 4 augusta opsjedao je ovaj
grad general Hildburghausen, znatno ga oštetio,
ali ga nije mogao zauzeti. Tu su 4 augusta carevci
doživjeli žestoki poraz i okanili se Bosne. Pored
ostalog ostavili su na bojištu 12 topova i 3
havana.
Anonimni opis Bosne, pisan oko 1785, navodi
da u gradu ima 50 velikih topova. U doba Evlije
Čelebije stajao je pred ovim gradom top od 30 pedalja.
Po Jukiću bilo je oko godine 1850 25 velikih
topova u ovome gradu.
Po službenom popisu iz 1833 g. u gradu su bila
23 topa, a među njima i onaj tradicionalni top
haberdar.
U ovom je gradu bilo 9 tabija, koje i danas postoje.
Ovo sve što je dosada rečeno odnosi se na današnji
grad u Donjem Šeheru, ali sad bi trebalo
odgovoriti na pitanje, gdje je bio grad Vrbas, središte
Vrbaske županije, koja se sterala s obje strane
rijeke Vrbasa. Pored drugih vijesti o gradu
Vrbasu za nas je važno da je nakon pada Jajca
1527 zapovjednik Vrbaskog grada Andrija Radatović,
videći da se ne može obraniti od Turaka,
zapalio tvrdi grad i varoš i sramotno pobjegao.
O mjestu gdje je ovaj grad ležao ima više kombinacija
i, kako je već spomenuto, Thalloczy je ostavio
ovo pitanje otvoreno, jer se mjesto nije moglo
ustanoviti. Nije isključena mogućnost, da je ovaj
grad Vrbas ležao na teritoriju današnjeg Donjeg
Šehera i izgradnjom ovoga da je nestalo traga
starom gradu Vrbasu, koji se spominje u poznatom
tursko-ugarskom ugovoru od 1519 godine napose,
a Banja Luka (današnji Gornji Šeher) napose.
Naravno, ovo je nova pretpostavka.
Izvori i literatura: Jajački diplomatar, 107, 119, 123,
124 — Starine XVII, 48-149 — Spomenik S.K.A. XVIII,
82 — E. Fcrmendzin, Acta Bosnae, 476 — Gl. Z. M. XVI
(1904), 474; (1908), 102 i 294. — H. Kreševljaković, Bitka
pod Banjom Lukom 4. VIII. 1737 (Kalendar Narodna Uzdanica
za 1937) — Isti, Banja Luka u XVI i XVII stoljeću
(Glasnik-Jugosl. profesorskog društva za 1934 g.), Beograd
1934, 26 i dalje — V. Klaić, Povijest Hrvata, III. dio L,
82 — Zakladnica Sofi Mehmed-paše u Vakufskoj direkciji u
Sarajevu, te više drugih isprava u mene i u Osmana Sokolovića
u Sarajevu. — M. Pavlinović, Puti, Zadar, 1888, str.
93. — Prilozi II 149.


KOTOR. Kotor-grad u župi Vrbanji prvi put
se spominje oko 1382. Iznad lijeve obale Vrbanje
kod Kotor-Varoši vide se ruševine Kotora,
koji je jedno vrijeme pripadao hercegu Hrvoju.
Na 2 aprila 1412 g. dao je Hrvoje Kotor svojoj
ženi Jeleni kao jamčevinu za uzajmijeni novac.
Sigurno po predaji navodi Jukić da je Hrvoje
umro u Kotoru. Kotor je kasnije ušao u sastav Jajačke
banovine. Turci su ga zauzeli prije 1519 i
smjestili u nj posadu.
Timari kotorskih mustahfiza nalazili su se u selima
oko Visokog i visočkog Dubrovnika. Biće da
su u Kotor premješteni mustahfizi iz nekog grada,
koji je bio bliži Visokom. Do 1838 imao je Kotor
posadu. Dok su Austrijanci držali desnu obalu
Save (1718—1739), i kobaška je posada sjedila u
Kotoru, koji je bio u sastavu kobaške kapetanije,
dok je u sudbenom pogledu pripadao Jajcu. Godine
1833 bio je u ovom gradu samo jedan top.
Po imenu poznati su mi ovi dizdari: Huseinaga
1557, Salihaga do 1748, njegov nasljednik Avdaga
od 1758 do iza 1793, Mehmedaga 1810 i njegov sin
Abdurahmanaga 1816. Godine 1858 dobrovoljno je
ustupio Salihaga službu dizdara svome bratu
Avdagi. Dizdarev timar u Tačbilu iznosio je 3400
akči.
Anonimni opis kaže da je Kotor mala tvrđavica,
opasana bedemom, s malim topovima, a uz
nju predgađe sa, po prilici, sedamdeset kuća.
Grad (tvrđavu) Kotor zove Jukić Bobas, a u
narodu se i danas čuje Bobac.
Izvori i literatura: Jukić, 25. — Jireček 37. — Klaić,
Bosna, 167. — Gl. Z. M. XX (1908), 102. — Oko pedesetak
isprava, mahom iz XVIII stoljeća, u vezi s ovim gradom
i Kobašom ima Bekir Salihagić, sin ing. Suljage, u Banjoj
Luci. — M. Pavlinović, Puti, Zadar, 1888, str. 115.

Gradovi na Poljima

iz STARI BOSANSKI GRADOVI, HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ


BILAJ. Na rubu Bilajskog polja, pokraj ceste
Petrovac-Kulen-Vakuf, vidi se podor grada Bilaja,
koji se spominje prvi put 1495. Turci su ga
zauzeli prije 1577, jer je te godine bilo u Bilaju
370 turskih plaćenika. Zapovjednik Bilaja Alijaga
određen je 1699 u komisiju za razgraničenje s Mletačkom.
Godine 1747 bio je dizdar Hasanaga sa 30
čuvara. Uz njega su bili još kao age drugi Hasanaga
i Muharembeg.
Godine 1833 bila su ovdje 4 topa.
Bilaj je napušten 1838.
Pod Bilajem je razoružan jedan dio vojske,
koji se nakon pada Jajca (1528) bijaše razišao po
Krajini. Tu je 19 jula 1737 doživio poraz jedan dio
austrijske vojske, koja je s više strana nadirala u
Bosnu. U boju je pao zapovjednik bosanskih četa
Alibeg Osmanpašić.
Izvo\ri i literatura: V. Ćurčić, Gl. Z. M. XIV (1902),
233 — Truhelka, Gazi Husrevbeg u Gl. Z. M. 1912, 130 —
Kadića arhiv broj 347. — Prilozi II 173.


PETROVAC je nastao po svoj prilici u prvoj
polovini XVIII stoljeća. U njem je bila jedna tabija
i jedna kula na više bojeva. Porušen je oko
1905 g., pa mu se danas ni za trag ne zna. U njemu
je sjedio kapetan petrovačke kapetanije.
Bujruldijom od 8 III 1178 (7 VIII 1754) naređeno
je da se ovaj grad popravi. Popravljen je još
1771 i 1816.
Prema anonimnom izvještaju bio je ovaj grad
oko 1785 prilično utvrđen, ali s malo topova. Godine
1833 bilo je ovdje 8 dobrih i 2 neispravna
topa.
Izvori i literatura: Gl. Z. M. XX (1908), 104 — Prilozi
II 173.


KUPRES je varošica koja je nastala sredinom
XVII stoljeća, a u drugoj polovini XVIII
opasana je borovom ogradom i unaokolo iskopan
duboki hendek ili šarampo. Uz ogradu ozidane su
od kamena tri tabije, a unutra kula za municiju.
Iznad glavnih vrata bio je čardak od borovine,
koji je nadomještavao kapikulu. God. 1838 ustanovljeno
je da grad valja malo popraviti. Grad je
oko 1840 g. napušten i nije popravljen. Na ovaj
napušteni grad odnosi se Jukićev opis: »Na Kupresu
imade nešto tvrđe »grad« zvane, zidine
opale te drvenim direcima utvrđene, ali budući
da im kapetan bio o malo drva i one gotov je izlo-
žio na vatru.« Ovaj je opis utoliko netočan, što
grad nije bio zidan.
Gradom je zapovijedao kapetan. Posada je bila
mala. Najstarija je poznata vijest o plaći posade
iz 1773 godine.
Godine 1833 bio je u ovom gradu samo 1 veliki
top.
Koju godinu prije okupacije Bosne nastale su
prve kuće iznad utvrde, a iza 1878 porušen je grad
i šarampo zatrpan.
Grad u Kupresu postojao je oko stotinu godina.
Izvori i literatura: Jukić, 28 — Gl. Z. M. XX 1908),
100 — U arhivu Orijentalnog instituta u Sarajevu ima više
isprava, koje se odnose na plaće posade u ovom gradu.


GLAMOČ ili Biograd, Biogradac, Belgradčik.
Iznad današnje varošice Glamoča vidi se stari
grad, prilično ruševan. Položajem ponešto sliči
gradu Travniku. Ovaj su grad izgradili Turci,
zasada nepoznate godine, ali je ovdje i prije toga
postojao grad, koji je nestao još u srednjem vijeku.
Još se i danas mogu ustanoviti tragovi starog
grada.
Kao što je u Livnu prešlo ime župe na podgrađe,
tako je i ovdje, ali se ovdje očuvalo ime grada
i živjelo dok grad nije napušten. U tursko-ugarskom
ugovoru od 1519 spominju se dva Biograda.
Jedan od njih je Prusac ili Biograd (turski Akhisar),
a drugi sigurno Glamoč. I Georgiceo zna da
je Glamoč i Biogradac jedno te isto (Glamoc . . . si
chiama ance Biogradez). Turska vrela često uz
Glamoč navode i drugo ime Belgrad, a ponekad
i Belgradčik. Oba imena ima i popis oružja
i municije iz 1833 g. Onaj drugi Biograd u spomenutom
ugovoru stavlja Thalloczy 7 km jugozapadno
od Trebinja, ali to nije pravo, jer ugovor
od 1519 navodi napose gradove Hercegovine,
a napose Bosne i kako je već rečeno, oba su
Biograda u Bosni. U poznatim poveljama iz 1448
i 1454 koje govore o posjedu hercega Stjepana
spominje se jedan Biograd, ali toga nema u ugovoru
od 1503. Danas su u Hercegovini dva sela
toga imena, od kojih je jedno na već označenom
mjestu kod Trebinja, a drugo kod Nevesinja.
Biograd kod Glamoča pao je u zaborav napuštanjem
ovoga grada poslije 1838. Ove je godine
bio još u dobrom stanju i ubrojen je među gradove
koji se ne napuštaju. Za Glamoč kaže anonimni
opis da je prilično utvrđen, ali artiljerijom
slabo proviđen. God. 1833 bilo je ovdje 11 topova.
Oko god. 1800 bilo je u Glamoču 15 mustahfiza
timarlija. Godine 1787 bio je dizdar ovoga
grada Salihaga.
Izvori i literatura: Boue II, 378 — Jukić, 30 — Heernes,
Din. Wanderunggen, 297 — Klaić, 170 — Bošnjak kalendar
za 1887, 37 — Starine XVII, 141 — Gl. Z. M. XVIII
(1906), 316; XX (1908), 104 i 207; LIV (1942), 156 —
Kodeks u Orijentalnoj zbirci Historijskog instituta Jugosl.
akad. broj 1420 folo 56 — Prilozi II 159.

Jack imam jedno pitanje za tebe.

U svom dijelu "Stari bosanski gradovi" Hamdija Kresevljakovic opisuje sta podrazumijeva pod gradove, kule i ostalo.
Ovdje opisuje i palanke. Moze li se reci da mijesta koja danas u svom nazivu nose rijec palanka kao na primjer Lusci Palanki iz opcine Sanski Most, prije bila jedna vrsta te drvene utvrde? Mislim da ima logike.

Gradom se zove utvrda ozidana od kamena.
Neki su gradovi imali kule i tabije, neki samo
kule, a neki opet samo tabije ili bastione.
Gradovi s kulama su iz starijeg vremena. Naši
najstariji gradovi sižu u XIII stoljeće, napr., Sokolac,
Podzvizd, Jezerski. Utvrđeni dvori feudalne
gospode nazivaju se također gradovima, napr., Vrnograč,
Hodidjed, Dubrovnik itd.
Palanka se zvala utvrda sagrađena, uglavnom,
od drvenog materijala, ponajčešće od hrastovine.
Takve su, napr., bile utvrde u Kobašu, Kupresu,
Brčkom itd. Danas ima više lokaliteta u Bosni,
koji se zovu Palanka. Do nas nije doprla nijedna
palanka. Neke su palanke vremenom pretvorene u
gradove, kao, napr., Tuzla, Duvno, a ima i jedan
slučaj da je grad vremenom propao i potom podignuta
utvrda od drveta — palanka. To se desilo
s Čovkom.
Kule su građene od tesanog kamena na više
katova, a osnovica im je skoro uvijek kvadrat.
Oko kula je dvorište opasano zidom (Bijela između
Brčkog i Gradačca, Prkosi kod Kulen-Vakufa).
U tim se kulama u gornjim bojevima stanovalo,
a donji s puškarnicama mjesto prozora služili su
za obranu. Te su kule nastale u tursko doba, a
gradili su ih veliki feudalci na svojim imanjima
i kapetani po kapetanijama. Slična utvrđenja s
oborom začetak su gradova. U takvom je gradu
ta kula citadela. Tim je kulama osnovica najprije
krug, a kasnije kvadrat.
Čardak. Čardaci su građeni po granici. Prizemlje
čardaka je ozidano od kamena, a prostorije
na katu su od drveta. Ali bilo je čardaka sagrađenih
i na stupovima. I kule i čardaci su prekriveni
šatorastim krovom. O tim čardacima govore mnogi
naši izvori, a za njih znaju i naše narodne pjesme,
kao i za kule »na osam bojeva«.
Šarampov, hendek je opkop oko neke zgrade
ili ispred zgrade. Takav je opkop kao utvrdu imala
Bijeljina, Janja, Gračanica u Spreči i Varcar-
Vakuf. Negdje su šarampovi bili utvrđeni palisadama
(parmakluk).*
I neki su gradovi imali ispred svojih zidova
(bedema) takve šarampove ili hendeke. U neke su
ovakve šarampove napuštali vodu, ako je grad bio
uz rijeku, napr., Bihać, Banja Luka itd. Pred gradom
Stara Ostrovica kod Kulen-Vakufa hendek
je isklesan iz ljutca kamena. I neki gradski hendeci
bili su utvrđeni palisadama. Možda su palisade
»čarkufeleć« naših narodnih pjesama.

Ponekad je i Hamdija pisao gluposti.Uz duzno postovanje prema njegovom radu koji je extra

Uglavnom sva ta utvrdjenja nisu imala status palanke nego sela.I rijetko koja drvena utvrda je napravljena da je postala grad.Spominje se Donja Tuzla, danasnja Tuzla, ali to je druga prica

Lusci Palanka ne bih znao da budem iskren.Nazalost

Ma dobro. to je njegova stvar kako definira grad, palanku ili ostalo.

Vidjet cu ako nadem neku dobru mapu Bosanske Krajine da postavim sa slikom gdje se sta nalazilo grad(utvrda), kula, palanka po vijekovima. Ali moram naci neku topografsku ili reljefsku mapu Bos. Krajine.

Svida mi se kod njega sto je to obradio stare gradove po rijekama i njihovim pritokama.

Jack je napisao/la:Tu je bio i stari grad Biograd/Akhisar.I mnogi ga znaju danas kao Jezero.

Biograd/Akhisar je danasnji Prusac a ne Jezero.

Znam.Jezero se je isto tako zvalo kao i Prusac.Znam cudno,ali tako je
Hvala na objasnjenju