BosanskeHistorije.com

70 GODINA OD POBUNE BOŠNJAKA U VILFRANŠU, FRANCUSKOJ


IMG_220017. septembra 2013. godine u Vilfranšu (Villefranche de Rouergue), Francuskoj, obilježena je sedamdeseta godišnjica (70) prve antifašisticke pobune u Francuskoj i zapadnoj Evropi. Grad Vilfranš ovaj događaj smatra početkom svoje antifašističke borbe. Međutim, ovu pobunu nisu podigli Francuzi već Bošnjaci i Hrvati.

17. septembra 1943. godine, tačno u ponoć, pobunio se 13. pionirski bataljon iz sastava 13. SS-oružane planinske divizije. Pripadnici ove divizije su uglavnom bili Bošnjaci, preko 95%. Pobuna se desila u gradiću u južnoj Francuskoj, Vilfranšu, gdje je divizija bila na obuci, odakle je trebala biti prebačena na front, dok je prvobitno obećanje prilikom regrutovanja bilo da će ostati u Bosni i Sandžaku da brane svoj kućni prag. Pobunu su predvodili Bošnjaci Ferid Džanić iz Bihaća i Ljutvija Dizdarević iz Sarajeva i Hrvat Nikola Vukeljić iz Zagreba.

Iako pobuna nije dugo izdržala, svega 8 sahata, ipak je objavljeno da je oslobođena prva slobodna teritorija u Francuskoj i zapadnoj Evropi. Ovo je bila prva pobuna unutar SS trupa, o kojoj je nacistički vrh već u 04 sata izjutra obaviješten.

Pobuna je u krvi ugušena, pobunjenici zvjerski mučeni i masakrirani, njih 118, a prema svjedočenjima nekih učesnika i očevidaca 156, pa i više, jer su mnogi i ako nisu strijeljani u Vilfranšu, za kaznu deportovani u nacisticke logore gdje su mučeni i ubijani, ili pak na istočni front sa kojeg se nisu vratili.

KOMEMORACIJA I DŽENAZA

Islamska zajednica Bošnjaka u Francuskoj je ove godine prisustvovala komemoraciji, na memorijalnom centru pobunjenika, na mjestu gdje su strijeljani i ukopani. Prije komemoracije obavljena je dženaza-namaz i proučena dova šehidima, pobunjenim Bošnjacima u Vilfranšu. Dženaza im nikada nije klanjata a po prvi put je nad njihovim neoznačenim mezarima proučena dova.

IMG_2369

Komemoraciji su prisustvovali gradonačelnik Vilfranša Dr. Serž Rok (Serge Roques), Pomoćnik načelnika Erik Suzan (Eric Suzanne), Ambasador Hrvatske u Francuskoj Ivo Goldstein, predstavnici grada Pula, te francuski i hrvatski borci. Zanimljivo je da već druga godina zaredom ambasada Bosne i Hercegovine ne prisustvuje komemoraciji, kao ni predstavnici grada Bihaća. Grad Bihać i Pula su pobratimljeni sa Vilfranšom, jer je Ferid Džanić iz Bihaća, a u Puli je orginalni spomenik pobunjenicima Vilfranša kojeg bivša SFRJ nije dozvolila prebaciti u Vilfranš pa je postavljen u Puli.

IMG_2212

Komemeracija je započeta polaganjem vijenaca, onda himnama Francuske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Evropske Unije i Francuskog pokreta otpora. Poseban događaj je prisustvo Fahrudina Jašarevića, višeg inspektora hrvatske policije, koji je kada su hrvatski borci postavljali vijence proucio Fatihu Šehidima i na spomeniku postavio tespih.

Onda je na ulazu grada predstavljen sunčani sahat, djelo Didiera Benoa (Didier Benoit) na kojem je ubilježen datum 17. septembar 1943., odabran od grada kao najvažniji datum koji će uvijek obilježavati Vilfranš i francusku antifašističku borbu.

Na kraju je upriličen prijem u gradskoj vijećnici gdje su prisutni izrazili zadovoljstvo zbog prisustva Bošnjaka jer, kako su rekli, žao im je što Bosna i Hercegovina nije zvanično predstavljena na komemoraciji svojih mučenika i heroja.

Žan Tuven (Jean Thouvenin) član «Ujedinjenih omladinskih patriotskih snaga» (F.U.J.P.) je 16. septembra 1944. godine, zapisao: « Ima godinu dana, kada je u zoru 17. septembra 1943. godine naš mirni grad probuđen jakom eksplozijom i pucnjavom, koja se u prekidima produzavala tog dana do duboko u noć. Vilfranš je doživjeo svoj prvi uzasni ratni dan, gledajuci na svojim ulicama sumanuta pretrčavanja SS-ovaca sa zasukanim rukavima, koji su sa neskrivenim zadovoljstvom progonili i ubijali sirote i nenaouružane ljude. Sutradan građani su saznali da je u njihovom mjestu proglašeno opsadno stanje. Šta se zaparavo dogodilo?

Mi smo bili svjedoci prve krvave drame koja se događala kod nas u toku ovoga rata, ali, također, i najuočljivijeg simptoma raspadanja njemačke armije, što je nagovijestilo našu skoru pobjedu. Pobuna Bošnjaka i Hrvata u Vilfranškom garnizonu, brutalnost i uvrijedjenost fašista, složenost i zapletenost pobune još su nam uvjek ostali misteriozni i nepoznati.

IMG_2458

Ti ljudi-vojnici, izgubljeni u ovom malom dijelu Francuske, među ljudima koji ne govore njihov jezik i koji su ih često poistovjecivali sa njihovim saveznicima Švabama, ti ljudi daleko od svoje zemlje, budno praćeni od svojih šefova, tj. od svojih čuvara, imali su hrabrosti da se pobune protiv svojih ugnjetača i progonitelja.

I oni su također imali svoju izdajničku vladu, izdajnici su svugdje isti. Međutim, oni se nisu kolebali, da krenu u tu prvu svoju bitku, za mnoge i u samu smrt.

Bilo ih je oko 500 pobunjenika. Zahvaljujući pojačanju neprijatelj je djelimično uspio da ih pohvata, ali ne bez vlastitih gubitaka: poslije mučenja sa rafiniranom surovošću, palo ih je, pretpostavlja se, pokoseno pred streljačkim strojem njih 118, još uvijek prkoseći svojim mučiteljima. Neki od njih učinili su legendarne podvige prije nego će pasti na bojnom polju. Neki su imajući više sreće, poslije ove iznenadne oružane pobune, uspjeli da umaknu, ali mi znamo da su nastavili svoje započeto djelo boreći se hrabro u šumama na stranu sa njihovom braćom u francuskom pokretu otpora.

IMG_2440Slava svim tim borcima iz teških vremena! Slava svim koji su pali za slobodu, i koji su pokopani bez nišana, bez imena i prezimena na njihovim grobovima. Jer njihov primjer povezuje još više patriote svih zemalja ujedinjenih protiv fašizma! I ovaj primjer jos više služi kao lekcija kolebljivcima, plašljivcima i kukavicama koji se nisu pridružili ovoj borbi, a to su međutim mogli, jer su se nalazili među svojima i u blizini svojih obitelji.

Učinimo nešto da krv heroja i stradalnika za naše ciljeve nije pala uzaludno !»

Obilježavanje i sjećanju na pobunu Bošnjaka u Vilfranšu, dženaza i dove, vjerska, moralna i ljucka je obaveza prema našim Šehidima.



BVKC Džemat Pariz


http://www.bosanskehistorije.com/bosna- ... francuskoj

Slike mozete vidjeti ovdje

Do 2000 ovo je bilo ekskluzivna Hrvatska stvar.Bila je Hrvatska, Francuska i zastava Eu

Vec par godina smo uz lobi uspjeli da nasa zastava bude na tom mjestu.Hrvati su to prije ekskluzivno kao svoju ''pobunu'' radili, ali historija im se okrenula.

Treba se jos agresivnije raditi na tome.

Francuske medije i dalje pricaju o nekoj "hrvatskoj" pobuni.

Pobuna je bila na dan BITKE NA BEDRU RAMAZANA 1362 te je ispravno treba zvati RAMAZANSKI USTANAK.
(To je moje misljenje i samo moje jer za ovaj podatak ne mozete naci izvor osim da provjerite kad je bio ramazan 1943)

August 1943. godine, dio pripadnika Handžar divizije pristiže na obuku u francuski gradić Villefranche-de-Rouergue, koji je prema podacima iz 1939. godine imao 8. 600 stanovnika.

"Bilo s koje strane prilazili, imate utisak da ulazite u Bosnu. Na putu vas dočekuju šljivici, orasi i rasuta stada ovaca", kazati će Fadil Ekmečić, bivši pripadnik divizije. Komunisti su pokušavali ubaciti svoje ljude u redove SS-a, i to im je i uspjelo. Oberjunker Ferid Džanić, rođen 1918. godine u Bihaću. Oberjunker Nikola Vukelić, rođen 1924. godine, porjeklom iz Gospića. Oscha. Luftija Dizdarević, rođen u Sarajevu 1921. godine. Eduard Matutinović rođen 1923. godine, porjeklom iz Zaostroga.Svi su oni imali komunističku i/ili partizansku pozadinu. Smatralo se da je Eduard Matutinović niko drugi nego Božo Jelenek, još jedan od učesnika u pobuni koji je u Handžaru djelovao pod lažnim imenom, no danas se čini da se radilo o dvije različite osobe, Jelenek nije igrao toliko bitnu ulogu u pobuni koliko je volio pričati poslije završetka rata. Trenutak za akciju bio je u noći sa 16. na 17. septembar. Ubačeni komunisti su prethodno danima sijali paniku među vojnicima iznoseći negativne priče o Nijemcima. Pokušavajući privoliti vojnike na svoju stranu govorili su im da Nijemci lažu da će isključivo boriti u domovini, da ih planiraju poslati na udaljene frontove. Te noći Vukelić vojnicima iznosi dezinformaciju da su Saveznici došli do samo na nekoliko kilometara od njih i da će ih sada Nijemci poslati na njih. Stražari, od kojih su neki bili uključeni u zavjeru a neki i pod prijetnjom oružjem, ne dižu uzbunu te su njemački oficiri lahko iznenađeni i uhapšeni. Odvode ih u dvorište na strijeljanje. U dvorištu se nalazi već oko 50 pobunjenika. Vukelić pita ko bi želio ubiti zapovjednika Oskara Kirchbauma, javio se izvjesni Zvonko. Tog jutra osim Kirchbauma, streljani su i oficiri Heinrich Kuntz, Anton Wolf, Gerhard Kretschmer i Julius Galantha, dok je Alexander Michawetz udario jednog od stražara, i ranjen uspio pobjeći obasut kišom od metaka. Vukelić je neke od oficira lično ubio, isti scenario je planirao i za dr. Schweigera, no on je pošteđen na inacijativu Dizdarevića. Između 4 i 5 sati ujutro, Džanić budi tabor-imama i nadporučnika Halima Malkoča tražeći da im se pridruži, naoružan strojnicom, pištoljem i nožem ga upozorava da će i njega smatrati neprijateljem ako odbije ponudu. Malkoč se pravi da pristaje, ali u stvari odlučuje da ostane odan Nijemcima. Ta će mu odluka donijeti Željezni križ od njih, ali i smrtnu kaznu od komunističke vlasti nakon završetka rata. „Odlučio sam spriječiti dalju nesreću i spasiti ljudstvo...Obukao sam se i otišao u 1. četu s namjerom da utvrdim kakvo je raspoloženje ljudi...Sve mi je bilo jasno, odmah sam vidio da je ljudstvo zavedeno i da ne zna u kakvom se položaju našlo.“ Tabor-imam oko 7 ujutro dolazi do vojnika iz 1. čete od kojih nisu baš svi bili impresionirani planom vođa pobune da se podijele u manje skupine i bježe u brda. Malkoč ih pridobija na svoju stranu te oslobađa zatvorene njemačke dočasnike i vojnike. Sa nanovo naoružanim Nijemcima kreće u potjeru za vođama pobune. Iznenađuju Nikolu Vukelića koji pada u njihovo zarobljeništvo. U razmjeni vatre između ostalih ubijaju Dizdarevića i Džanića. Demoralisani preostali pobunjenici se predaju, neki čak i zamjenjuju stranu. Čini se da je Matutinović uspio pobjeći. Dr. Schweiger stupa u kontakt sa zapovjednikom Handžar divizije, Sauberzweigom, koji naređuje da bataljon Handžar divizije sačinjen isključivo od Nijemaca iz njihovog sjedista u Rodezu ode u Villefranche-de-Rouergue i razoruža sve nenijemce. Sa njima dolazi još njemačkih snaga. Poslijepodne 17. septembra, čitav je bataljon okupljen na livadi izvan grada. Obavještava ih se da prema odluci Fuhrera svaki treći vojnik treba biti strijeljan. Na to reagira Malkoč moleći da se kazne samo krivci, što se prihvaća. Vojnici Handžar divizije bivaju primorani da streljaju svoje vlastite sunarodnjake. Tog dana streljani su: Mujo Alispahić, ? Karamanović, Jusup Vučjak, Zemko Banjić, Ephraim Basić, Ismet Cefković, Zeir Mehičić, Meho Memišević i Filip Njimac. Čini se da je Vukelić strijeljan dan poslije, i to poslije mučenja, zajedno sa njim mučeni i strijeljani su: Ivan Jurković, Alija Beganović, Mustafa Morić te Sulejman Silajdžić. U narednim danima bilo je još egzekucija. Ratni sud je osudio 15 osoba na zatvorske kazne. Osim Malkoča, još neki su odlikovani za svoju ulogu pri suzbijanju pobune. Odlučeno je iz predostrožnosti da 825 pripadnika Handžar divizije, označenih kao „politički nepodobni“ i kao potencijalni izazivači problema u budućnosti budu poslati u radnu službu u Njemačku, par stotina ih je zbog negodovanja završilo u koncentracijskom kampu. Himmler je odlučio da se trening divizije nastavi odvijati na sigurnijoj lokaciji, 1. oktobra divizija je počela premještanje u Njemačku, na vojno vježbalište Neuhammer.

Najvažnije pitanje koje se postavljalo nakon ovih događanja bila je veza između pobunjenika iz Handžar divizije sa francuskim pokretom otpora.

Ključnu ulogu o tome je odigrao Ferid Džanić. Prije rata studirao je na Višoj željenzičkoj prometnoj školi u Beogradu. Bivši partizan(8. krajiška brigada) sa reputacijom dobrog vojnika, koji je na partizanskoj strani ratovao i u operaciji “ Weiss", je bio zarobljen od strane Nijemaca u okolici Bosanske Krupe, završio u vojnom zatvoru u Sarajevu te se zapravo kao zatvorenik prijavio kao dobrovoljac za Handžar diviziju. Među poznanicima važi za izuzetno inteligentnu osobu i ubijeđenog komunistu. Nijemci ga opisuju kao „tipičnog balkanca“(u negativnom smislu). Čini se da je prvi dio Džanićevog plana bio jednostavan: nakon likvidiranja njemačkih oficira uz pomoć određenih prijateljski raspoloženih Francuza napustiti područje, te dovesti do istog scenarija u svim garizonima Handžar divizije u Francuskoj. Ne zna se tačno kakvi su mu bili dalji planovi, ali moguće je da je imao na umu i neke ne baš jednostavne opcije: uputiti se prema Mediteranskoj Obali , a onda zaploviti prema Sjevernoj Africi, gdje bi se stavili na raspolaganje Saveznicima, ili pak preći Alpe i zaputiti se prema NDH, gdje bi se pridružili borbi protiv Nijemaca i njihovih pristalica. No vratimo se na početak. Džanić je sa konkretnim pripremama za pobunu počeo dvije sedmice prije nego što će se ona i dogoditi. Svakodnevno je posjećivao „Hotel Moderne“ gdje bi dobijao potrebne informacije. Dan prije pobune primjećena je žena koja je obavjestila Džanića da će iduće noći dobiti signal za akciju. Prethodnu mu je obećano da će se pobunjenicima pridružiti jedna četa „Petainovih vojnika“ uz druge lokalne francuske snage. Oni se nisu pojavili. Vjeruje se da je Džanićev kontakt sa francuskim pokretom otpora bio preko Božidara Vitkovića, nastanjenom u Francuskoj te članom pokreta otpora. Vitković je ujedno bio i britanski obavještajac, a s obzirom da je bio pristalica Draže Mihajlovića, teško je očekivati da je imao simpatija prema Bošnjacima i Hrvatima. Samo nekoliko sati prije početka pobune u Villefranchu, iz obližnjeg zatvora Castresa pobjegla je skupina zatvorenika među kojima su se između ostalih(francuski, poljski i belgijski oficiri te veterani iz španskog građanskog rata) nalazili i saveznički obavještajci. Da li bi ova dva događaja mogla biti povezana? Jesu li pobunjenici služili samo da primoraju njemačke snage da se posvete njima te da potraga za odbjeglim zatvorenicima padne u drugi plan? Ili su pak jednostavno iskorišteni da unesu malo nemira u dotadašnji mirnu tvladavinu Nijemaca na jugu Francuske? A možda je riješenje zagonetke mnogo jednostavije, možda su se pripadnici francuskog pokreta otpora predomislili u zadnji tren u strahu od njemačke osvete. No još ne možemo sa sigurnošću ustvrditi zašto se te noći niko nije pridružio pobunjenicima iz Villefranche-de-Rouerguea.

Mjesec prije pobune u augustu 1943 Njemci su romaniskom selu u dzamiji Komasnica pobili oko 100 muslimanskih civila od kojih preko 40 djece. (u Dedijerovoj knjizi Genocid nad Muslimanima nalazi se njihov pojedinacni spisak).

Mnogi Handzarevci su upravo bili iz tih krajeva gdje je muslimanska milicija 1941 odbila zajdnicki cetnicko partizanski napad na to selo. To je bila posljednja kap u casi nakon njemacke prevare i slanja vojnika koji su trebali da brane Bosnu i muslimane u Francusku. Njemci su jedinicu poslali u Francusku nakon intenzivnog lobiranja zvanicnika NDHa koji nisu htjeli stvaranje bosanske vojske i koji su u njenim idejnim tvorcima Hadzihasanovicu i Pandzi vidjeli opasne separatiste

U Handzar diviziju nije regrutovano vise od 7-8000 Bosnjaka i brojka od 20.000 koju Lepre spominje je netacna i nemoguca

Pobuna je pocela nakon sehura na dan Lejletul Bedra. Sto iskljucuje svaki komunisticki uticaj. Komunisti su se kasnije priselemetili da pokupe slavu najznacajnije antifasisticke pobune u zapadnoj Evropi prije saveznickog iskrcavanja u Normandiji.

Pobunjenici su u potpuno stranoj zemlji u koju su tek dosli bez poznavanja francuskog jezika i geografije streljali 5 oficira i u borbi ubili izmedju 20 i 80 njemackih SS vojnika oslobodivsi prvi grad u zapadnoj Evropi od Njemaca. I ova niza brojka znaci da su pobili vise njemackih vojnika nego cijeli Francuski Pokret Otpora do tada.

Njemci su odmah 170 Handzarevaca streljali a 800 poslali u radne logore od kojih 300 nije prezivilo sto znaci da je tacna prica prezivjelih Handzarevaca da je divizija DESETKOVANA.

Dva dana nakon pobune, 19 septembra 1943, Milan Nedic posjecuje Hitlera u Berlinu i diskutuju o pripajanju 14 opcina Istocne Bosne predhodno etnicki ociscenih od strane cetnika, Srbiji.

Dvojica idejnih tvoraca Handzara bili su najznacajniji bosanski politicar Uzejraga Hadzihasanovic i najugledniji bosnjacki alim Muhamed ef Pandza. Jedan je bio najblizi savjetnik Mehmeda Spahe a drugi najblizi saradnik Dzemaludina Causevica
Obojica su licno poznavali Al Husejna kao i tadasnjeg turskog premijera Inonua jos od prije rata.

Predratni narodni poslanik, istinski nasljednik Mehmeda Spahe Uzejraga Hadzihasanovic umire uoci Lejletul Kadra kada saznaje za pokolj u Villefranche de Rouergue.

Inace domobranski pukovnik Sulejman Filipovic koji je uz Muhameda Hadziefendica trebao da bude komadant Bosanske vojske za koju se Hadzihasanovic zalagao jos od 1941 bas je po Hadzihasanicevoj direktivi otisao u partizane i tamo postao general i odigrao znacajnu ulogu u odbrani republike BiH na zasjedanju ZAVNOBiHa 1943.

Drugi najznacajniji bosanski autonomas, presjednik Merhameta i de fakto Rejs ul ulema (nakon smrti Fehima Spahe) vajiz begove dzamije i prevodilac Kurana- hafiz Muhamed ef Pandza mjesec nakon pokolja u Villefrenchu osniva Muslimanski Oslobodilacki Pokret i krece u Istocnu Bosnu u borbu protiv cetnika Njemaca i ustasa.

(intersantno je da se Pandza kasnije prikljucio partizanima. Medjutim nakon izvjestaja Valtera Perica u kojem se lazno tvrdi da je Pandza njemacki spijun, Tito naredjuje njegovu likvidaciju. Tome se protivi Teufik Selimovic Budzoni brat Mese Selimovica i tako Pandzi spasava zivot. Budzonija su partizani u doba infonbiroa poslali u zatvor u Zenicu gdje je Pandza vec lezao i pored pristupanja partizanima i kasnije torture u njemackim i ustaskim zatvorima.

Inace i Mesa i Sefik Selimovic (onaj kog su partizani ubili zbog jednog ormara) bili su pripadnici Hadziefendiceve legije. Mesa je otisao u partizane upravo kada su Hadziefendiceve legiju regrutovali u Handzar a Sefket nakon prvog oslobodjenja Tuzle koje se desilo samo nekoliko dana nakon herojske pobune u Villefrenchu.