PISMO HUSEIN-ef. UŽIČANINA
(Pismo je iz Turske, 1887. godine, upućeno hafizu Ibrahimu u Bijeljinu)
„Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu.
Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamisliti, a sad ga svojim prihvatam.
Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati. Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.
Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:
„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“
I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše.
Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem.
I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?
Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije.
I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava.
Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“
I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“
I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo.
Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti.
Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize?“
Užice
Užice
http://diwan-magazine.com/muhadziri-egzodus-pradjedova/
Zadnja izmjena: Bosni, dana/u 15 dec 2014 00:47, ukupno mijenjano 1 put.
http://www.youtube.com/watch?v=hguGxrsy ... ure=relmfu - Bosni - Enver Čolaković
Re: Uzice
Super, dodao sam taj clanak na portal.
Hvala
Hvala
“Money can’t buy back your youth when you’re old, a friend when you’re lonely, or peace to your soul.” Johnny Cash
Never had i imagined living without you Angelene
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti možda su baš takvi i najsrećniji.
Never had i imagined living without you Angelene
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti možda su baš takvi i najsrećniji.
Re: Uzice
Husein Gradascevic je trazio od turaka da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zaštite muslimani u Srbiji itd.. Mislim da negdje spominje i grad Sabac ili Uzice nisam 100% siguran koji grad je u pitanju. Ono sto je zalosno je cinjenica da mi danas nazalost vidimo granice Bosne na Drini umjesto da pricamo onako kako je bilo a to je granice Bosne su bile sa druge strane Drine.
Hrvatski historicar priznaje da je Tvrtko bio samo osvajac hrvatske zemlje a ne oslobodilac kako se to od nekih drugih prikazivalo https://www.youtube.com/watch?v=PDrx0a2Gx5M
http://www.youtube.com/watch?v=9GiTzVdWX5Q obavezno pogledati
http://www.youtube.com/watch?v=9GiTzVdWX5Q obavezno pogledati
Re: Uzice
Radi se o Jadru, jedinom kraju danasnje Srbije koje je imala jaku seosku Muslimansku populaciju
oko 400 km2 i 16 Muslimanskih naselja.Karadjorde ih je napao.Nije uzeo sela.Napao ih je Obrenovic.I on je bjezao
Na kraju sultan je izdao te ljude i dao te krajeve Srbiji. Husein Kapetan je bio bijesan tad jer je znao da su ti heroji stalno trcali kad im je trebala pomoc i zato je bio bijesan
Sabac se zvao Bogurdalen za otomana.Jedan od potomaka tih ljudi je i Atif Dudakovic
Srbi su poravnali tih 16 sela i zabranili drugim Srbima da se naseljavaju na to podrucje da prikriju sramotu
Inace to je regija Krupnja selo i dalje postoji, ali ostala sela ne postoje
oko 400 km2 i 16 Muslimanskih naselja.Karadjorde ih je napao.Nije uzeo sela.Napao ih je Obrenovic.I on je bjezao
Na kraju sultan je izdao te ljude i dao te krajeve Srbiji. Husein Kapetan je bio bijesan tad jer je znao da su ti heroji stalno trcali kad im je trebala pomoc i zato je bio bijesan
Sabac se zvao Bogurdalen za otomana.Jedan od potomaka tih ljudi je i Atif Dudakovic
Srbi su poravnali tih 16 sela i zabranili drugim Srbima da se naseljavaju na to podrucje da prikriju sramotu
Inace to je regija Krupnja selo i dalje postoji, ali ostala sela ne postoje
“Money can’t buy back your youth when you’re old, a friend when you’re lonely, or peace to your soul.” Johnny Cash
Never had i imagined living without you Angelene
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti možda su baš takvi i najsrećniji.
Never had i imagined living without you Angelene
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti možda su baš takvi i najsrećniji.
Šaba(na)c i tvrđava Böğürdelen
Istina. Većina porodica iz Orahove kod Bosanske Gradiške preživjeli su Šapčani.Jack je napisao/la:Sabac se zvao Bogurdalen za otomana.Jedan od potomaka tih ljudi je i Atif Dudakovic.
Šabac je osnovao Ishak-beg Šaban, pa je grad vjerovatno po njemu dobio i ime.
Grad se oformio na uzvišenju koje Sava nije plavila oko turske tvrđave Bejurdelen
(Böğürdelen - "Na bočnom krilu") koju je 1471. izgradio sultan Mehmed el-Fatih.
Bošnjaci i Turci su živjeli u i oko tvrđave, a Servi na par okolnih brežuljaka koji
nisu bili močvarni. Mačva je inače dobila ime po močvarama koje je Sava pravila.
Utvrda i grad su 1476. pali u ugarske ruke, ali ih je tokom osvajanja Beograda
1521. muslimanima vratio Sulejman Veličanstveni. Početkom 19. vijeka servska
hajdučija je, potpomognuta Ugarskom (a planirana u Vatikanu), postala
učestalija. Nekoliko su puta upadali i u grad i činili masakre među muslimanima,
ali bi svaki put bili izbacivani iz grada. Servima na okolnim selima niko se nije
svetio i nastavljali su živjeti jedni pored drugih. Slijede duži periodi mira,
trgovine i blagostanja.
Svega pola godine nakon Bitke na Mišaru, uz pomoć Rusije i Vatikana, a nakon
povlačenja muslimanskih trupa iz Bosanske Krajine, Kara-Đorđe Petrović
zauzima grad Šabac i tvrđavu Bejurdelen 8. februara 1807. Tada je načinjen
prvi pravi genocid nad lokalnim muslimanskim stanovništvom. Grad biva
opustošen a preživjelo stanovništvo odlazi u izbjeglištvo u Bosnu.
Grad nije dugo ostao pod servskom vlašću i ponovo je vraćen muslimanima,
ali je dugo potrajalo dok se ponovo vratilo muslimansko stanovništvo i
izgradila čaršija. Od tada je Šabac kao grad dobio multietnički karakter, jer
su i Servi ostali živjeti u gradu, pored bošnjačkih povratnika.
Takozvani "Drugi servski ustanak" pogodio je i Šabac gdje su "ustanici" iz
Beograda i domaće komšije Servi počini drugi genocid nad muslimanskim
stanovništvom Šapca i Mačve u cjelini...
Ne bih dužio sad, zaista imam važnog drugog posla. Nismo profesionalci.
1867. grad pada pod stalnu vlast autonomne turske kneževine Servije, a
bošnjačko stanovništvo se ponovo, ovaj put sultanskim dekretom,
raseljava uglavnom po sjevernoj Bosni, uz rijeku Savu. Neki odlaze i u
druge krajeve pod kontrolom carevine, ali u manjim grupama.
Mnogo porodica iz Janje, Bijeljine, Brčkog, Bosanskog Broda, Šamca,
Dubočca, Kobaša, Gradiške, Orahove, Dubice i Kostajnice vodi porijeklo iz
šabačke nahije i ostatka nesretno izgubljenog beogradskog pašaluka.
Berlinskim ugovorom 1878. Šabac je definitivno izgubljen za Bosnu i Bošnjake.
Uglavnom tužna priča, i trebali bismo naučiti da nema povratka bez
sigurnosti. I ranije smo se vraćali na svoje toprake, ali smo bili nejaki pa
su nam dušmani zatirali trag. Povratak u velika naselja, da, i vojna
organizacija. Povratak pod čizmu s porodicama, ne!
Re: Užice
http://sandzakpress.net/pismo-husein-ef ... 887-godine
POVIJESNI KONTEKST DOGADJANJA
Iseljavanje muslimana iz Užica
Užice je u prvoj polovini 19 st., pored Beograda bila najveca varoš u Srbiji, a stanovnici su je zvali “mali Carigrad”. Varoš je dosta stradala za vrijeme prvog srpskog ustanka, kada se dosta stanovništva iselilo u Bosnu, a Užice je 1826 godine prema Joakimu Vujicu imalo 2000 muslimanskih kuca, 20 džamija i 80 srpskih domova. Takoder je i engleski putopisac Andrej Aršibald Paton 1843. boravio u Užicu, ali on za razliku od Vujica, navodi kako ga je musellim obavijestio da Užice ima 3500 muslimanskih i 600 srpskih kuca. Cetiri dana nakon završetka konferencije u Kanlidži, 25 avgusta izbio je veliki požar u Užicu, a njega su izazvali Srbi koji su za to optužili muslimane, a sve u namjeri da se izvrši još jaci pritisak na “Turke” da se što prije isele. Kasnije je srušena i Šehova džamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srušio ostati proklet. Takoder je bio utvrden i detaljan pravac odlaska muslimana iz Užica u Bosnu, i to preko Krivog vira i kod Petrica, niže Bajine Bašte, a iz Zvornika su bile dovucene velike skele za prijevoz ljudi i stoke. Srpska vojska je nadgledala iseljavanje, a prema savremeniku Milanu Radovicu, bilo je angažovano sedamsto do osamsto srpskih robadžija i kiridžija iz beogradskog, valjevskog i kragujevacog okruga, koji su pomagali utovar. Evakuacija muslimanskog stanovništva iz Užica sprovedena je u tri grupe. Prva grupa imala je 400 ljudi, druga 600, a ostatak je cinio trecu grupu koju su sacinjavali uglavnom stari i iznemogli, te je ovaj posljednji transport bio 28. septembra. 1862.
Smederevski sandžak
Beogradski pašaluk je domaći kolokvijalni naziv za upravnu jedinicu Osmanskog Carstva u kojoj je izbio Prvi srpski ustanak, a čiji je javni naziv zapravo bio Smederevski sandžak. Među Turcima Osmanlijama Smederevski sandžak je također bio poznat i kao oblast Morava. Zabuna u vezi službenog naziva Smederevskog sandžaka je jedan od velikih propusta srpske historiografije, a povijesno netačan naziv Beogradski pašaluk je kasnije našao put i do stranih povjesničara.
Smederevski sandžak osnovan je neposredno nakon pada Srpske despotovine (1459. godine). Nakon osmanskog osvajanja Beograda (1521. godine) uprava Smederevskog sandžaka je premještena u Beogradsku tvrđavu. Do 1541. godine Smederevski sandžak je bio u sastavu Rumelijskog, a od tada do kraja 17. stoljeća Budimskog beglerbegluka (poznatog i kao ejalet). Krajem 18. stoljeća Smederevski sandžak se dijelio u 12 nahija, koje će ostati do izbijanja Prvog srpskog ustanka: beogradsku, smederevsku, požarevačku, ćuprijsku, jagodinsku,
kragujevačku, užičku, valjevsku, šabačku, rudničku, sokosku i boravičku.
http://www.youtube.com/watch?v=hguGxrsy ... ure=relmfu - Bosni - Enver Čolaković