Sarajevski atentat 1914 i 100 godisnjica tog cina

[Jack]

Uskoro se priblizava veliki jubilej.100 Godisnjica teroristickog cina i ubistva Franca Ferninanda

Sumirajmo

1)Srbija vec 1908 za vrijeme aneksije kaze.Bosnu ceka pakao, i necemo odustati od spajanja s Srbijom
2)1 Atentator prije Gavrila.Bogdan Zerajic iz Nevesinja gine u centru Sarajeva, nakon neuspjelog atentata
http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D0% ... 0%B8%D1%9B
Ukucajte Bogdan Zerajic ako ne razumite cirilicu

3)Crna Ruka kaze pod vodstvom Apisa.Sta god zazelite od tehnickih stvari.Vase je
4)Srbija je lazne dokumente dala Principu i grupi
5)Srbija ih je prebacila preko Drine na tajno mjesto.Ilegalan prelazak granice
6)Srbiji se jasno ukazuje na cin teroristickog djelovanja.Zerajic je obucen u Srbistanu, i sta ih ceka.Srbistan ignorise ovo
7)Gavrilo guta cijanid, i svak dobija kapsulu cijanida, da ne pricaju ako ih uhapse.Neki atentatori skacu u Miljacku, pokusavaju kapsulu cijanida da popiju, ali ona se u plitkoj Miljacki stapa i ne ubija ih
8)Srbija se pravda da ne zna nista o tome, nakon sto su pticice vec propjevale
9)Gavrilo ubija trudnu zenu.Jos jedan Srpski ''eroj'''
10)Jos jedna mitomanija na djelu

=Nasa sramota.

Nema spomenika Francu Ferdinandu u Sarajevu
Nema spomena na tabli da je Srpski terorista Gavrilo ubio prijestolonasljednika i trudnu zenu.Nista

[sarajlija]

Evo jedan jako interesantan clanak iz Avaza gdje se napokon neko usudio a neke od nasih novina usudile stanovnistvo BIH nazvati njihovim pravim imenom tj. Bosnjaci bez obzira na njihovu vjeroispovjest.

http://www.avaz.ba/vijesti/teme/dva-zna ... nog-datuma

objavljeno: 30.06.2013. 12:00 | Autor: Akademik Muhamed Filipović

Veliki vidovdanski događaji
Dva značenja jednog datuma

Dva značenja jednog datuma

U historiji srpskog naroda Vidovdan je dan i datum koji se veže za dva događaja koja su ušla u našu historiju, iz kojih su potom crpljene ideje i razvijana tradicijska i religiozna, ali i politička shvatanja.

Jedan od tih događaja dogodio se 28. juna 1389. godine, kada je srpski knez Lazar Hrebljanović izgubio bitku na Kosovu protiv osmanske vojske. Taj datum je ušao u srpsku historijsku i narodnu tradiciju kao dan gubitka slobode, kao dan kada je propala srpska država, tj. ostatak Dušanovog već izdijeljenog carstva. Tada su Srbi pali u ropstvo osmanskim Turcima.

Nebesko carstvo

Srbi su Vidovdan smatrali najznačajnijim datumom svoje historije, jer se nijedan drugi nije, u realnoj, a ni u ideologijskoj interpretaciji njihove historije, koju zahvaljujemo uglavnom Srpskoj svetosavskoj pravoslavnoj crkvi, ne može usporediti s tim datumom. Upravo je unutar te crkve nastala ona bitna interpretacija smisla i značenja kosovskog poraza, koji je interpretiran kao „izbor carstva nebeskog, umjesto zemaljskog". Iz toga je slijedila konsekvencija da Srbi, tj. oni koji su s knezom Lazarom (carem Lazom) na Kosovu polju izabrali nebesko carstvo, moraju čuvati nadu da će se jednog dana vratiti i obnoviti srpsko carstvo, tj. svoju narodnu državu.

Povezanost ideje o „carstvu nebeskom" i silasku s neba na zemlju i Vidovdana kao ključnog datuma tih mitoloških događanja dala je ovom datumu posebno značenje u cijeloj ideologiji srpskog nacionalnog pokreta.

Druga koincidencija ovog datuma sa značajnim historijskim zbivanjima javila se pola milenija nakon prvobitnog vidovdanskog događaja, a povezana je s atentatom Gavrila Principa na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu upravo na Vidovdan 1914. godine.

Okupatorsko nasilje

Danas se često zaboravlja da je Austro-Ugarska bila težak okupator u Bosni i Hercegovini i da je zloupotrijebila prava koja je dobila na Berlinskom kongresu i anektirala zemlju na koju nije imala nikakvo pravo. Mnogi zaboravljaju da je BiH bila trideset godina pod okupacionim režimom i da je austrijska vojna, a potom i civilna uprava vršila brojna nasilja nad Bošnjacima, i to prije svega muslimanske, ali i pravoslavne vjere.

Jedino su Bošnjaci katoličke vjere tada imali sve privilegije i prednosti. Austrija je ne samo pobila veliki broj tzv. ustaša, tj. Bošnjaka koji su pružili otpor okupaciji njihove zemlje, nego su zarobljenici persekutirani, a njihova imovina je oduzeta. Veliki broj Bošnjaka je protjeran ili prisiljen da emigrira na teritorije Osmanskog carstva.

Dakle, austrougarska vladavina je bila tipična kolonijalna vladavina i njene namjere su se izrazile najjasnije kada je ta vlast počela masovno uvoziti katoličko stanovništvo iz svih pokrajina carstva, ne samo da bi popunila praznine nastale emigracijom Bošnjaka, nego u cilju jačanja katoličke komponente bosanskohercegovačkog stanovništva. Kakva je bila ta vladavina, pokazuju izjave koje su davali njeni najvažniji predstavnici.

U izvještajima svojoj vladi okupatorski oficiri i činovnici nazivaju Bošnjake, koji su branili svoju domovinu, „razuzdanim ološem" i „gomilom koja je netaknuta od kulture", „vjerskim fanaticima", „gomilom razbojnika koja nema šta da izgubi", „bosanskom fukarom". Tada imenovani i u Sarajevu ustoličeni nadbiskup Vrhbosanski Josip Štadler govori kako je dugoročni cilj politike Katoličke crkve pokatoličavanje Bošnjaka.

Sam zemaljski poglavar Apel (Appel), u pismo Benjaminu Kalaju, kaže: „Sigurno će jednom doći do preokreta u shvatanju muslimana, a doći će vrijeme kada pokrštavanje neće biti susretano s takvim otporom" (Mustafa Imamović dokumentira to pismo). Dakle, nema sumnje da je austrougarska vladavina u Bosni i Hercegovini bila antibosanska, antibošnjačka i prokatolička. Stoga je ona kod mladih ljudi, osobito onih kojima je duh podigao primjer oslobađanja Srbije, morao proizvesti nastojanje da i njihova zemlja Bosna i Hercegovina krene istim stopama, tj. u borbu za oslobođenje od austrougarske vladavine.


Omladinska pobuna

S druge strane, Austro-Ugarska je aneksijom Bosne i Hercegovine jasno pokazala da je smatra mostobranom za prodor prema istoku. Imajući sve to u vidu, nije jasno kako je moguće da neki naši političari pokazuju toliko zanemarivanja našeg historijskog iskustva i da, kako je to uradila Skupština grada Sarajeva, daju titulu počasnog građanina grada unuku onog cara koji je izvršio okupaciju naše zemlje i onemogućio normalan razvoj njene slobode i državnopravne konstitucije i neovisnosti.

Sve se ovo projicira i na problem atentata Gavrila Principa. Atentat na predstavnika vlasti koja tlači narod nije bio ništa neobično u tadašnjoj Evropi. To je bio jedan od čestih načina političke borbe. Atentate su vršili najčešće nacionalni borci ili anarhisti.

Ako neko misli da je moguće povezivati atentat na Ferdinanda sa nastankom Prvog svjetskog rata, u zabludi je. I to je jedna koincidencija, jer je u brojnoj literaturi nastaloj tokom prve polovine 20. stoljeća jasno dokazano da ta dva događaja, tj. atentat u Sarajevu i izbijanje Prvog svjetskog rata, nisu u uzročno-posljedičnoj nego samo u temporalnoj vezi.

Stoga sav taj kompleks mora biti oslobođen i našeg ponašanja, kao da smo nešto dužni našim okupatorima i nekadašnjim protivnicima. Koincidentalnih veza treba osloboditi i sam čin atentata jednog gimnazijalca, punog ideala o nacionalnoj slobodi i netrpeljivosti prema tiraniji, od svake veze sa današnjim terorizmom i posljedicama koje su nakon Prvog svjetskog rata došle. One su najteže bile upravo prema sudbini bosanskohercegovačke omladine svih naših narodnosti, koji su se odlučili da protestiraju protiv onog koga su, s pravom, smatrali okupatorom.

A njihova glavna namjera bila je da se svijet upozori na apsurd da okupator postaje legitimni i legalni vladar u njihovoj zemlji!

[Abidaga]

l3qnuq9mF8E

[sarajlija]

Ako si pregledao klip sumiraj nam ukratko ili navedi najvaznije momente pa da pogledamo.

[marli]

Glupost je praviti okupatoru spomenik u Sarajevu, mislim stvarno nema potrebe
A i ne znam šta je mislio, da će ga dočekati sa cvijećem

[Jack]

Austrija je bila okupator.Od oko 600 katolika koji su docekali Austriju 1878.Taj broj je skocio na oko 17 000 za vrijeme Sarajevskog atentata 1914

Postavljanje spomenika Francu Ferdinandu je samo jedan ekonomski veoma koristan detalj.Donijet ce makar do vise svijesti bogatijih u Eu i minimalnim ulaganjem u najgorem smislu.Nego ovako, da to stoji prazno.Dobar turisticki trik moze se reci postavljanje spomenika

[Bosni]

http://diwan-magazine.com/muhamed-mehme ... nog-nauma/

Muhamed Mehmedbašić je bio “kukavičje jaje” srpskog imperijalnog nauma

Prateći zbivanja oko obilježavanja stogodišnjice sarajevskog atentata, odnosno početka Prvog svijetskog rata, posebno u segmentu medijskih tretmana, s pravom se treba upitati ono što se prije dvadesetak dana u emisiji BHT-a pitao prof.dr. Senadin Lavić. Kome sve to treba, kakve koristi BiH ima od toga, i na koncu nije li morbidno obilježavati početak prvog velikog svjetskog krvoprolića. Naravno, niko razuman nema protiv historijskih istraživanja, koja bi mogla baciti više svijetla na tadašnja zbivanja, posebno sam čin atentata na Franca Ferdinanda, austrijskog prijestolonasljednika. Ali, od cijelog slučaja praviti nekakav događaj koji bi nadilazio znanstveno-istraživačke okvire, uistinu se doima više nego morbidnim.

S druge strane, postoji očita politička tendencija u svemu, koju nije teško prepoznati kao još jedan pokušaj srpske politike da se predstavi glavnim pokroviteljem svih važnih zbivanja i zaštitnikom balkanskih prostora, a sve u cilju osiguravanja prava na samu BiH, kao dio srpskih povijesnih prostora.

Takva tendencija se najizrazitije može primijetiti u samom činu tretiranja organizacije „Mlada Bosna“, koju pojedini srpski historičari nastoje prikazati multietniči profiliranom grupacijom, gotovo nekakvom pretečom bratstva i jedinstva, s obzirom na nacionalni sastav. No, baš je u samom doživljaju nacionalnog sastava glavni problem?! Zbog čega i zašto?! Iz prostog razloga, što je „Mlada Bosna“ lišena tih multinacionalnih obilježja, koja se poturaju u prvi plan, što u prijevodu znači da su je činili isključivo „Srbi“, te da su sve aktivnosti provođene kroz nju imale eminentno srpske političke interese, od ideologije do logistike.

Predočavati tezu o multietničkom karakteru jedne eminentno terorističke organizacije, čiji članovi su obučavani pod patronatom „Crne ruke“, tajne srpske organizacije poznate i pod imenom „Ujedinjenje ili smrt“, odnosno njenog vođe Dragutina Dimitrijevića Apisa, s poznatim ciljem stvaranja Velike Srbije, priča je za naivne. Cijeli projekat bio je zapravo u funkciji Garašaninovog „Načertanija“, i to je činjenica koju uopće nije teško dokazati.

Kontinuirano isticanje jednog od članova „Mlade Bosne“ Muhammeda Mehmedbašića, zvanog Jole, koji bi prema takvim koncepcijama i pogledima u cijelom slučaju imao simbolizirati garanciju multietničkog kakaktera organizacije, ravno je stajalištu da su falange Ratka Mladića u pohodu prema Srebrenici bili multietnička vojska, s obzirom da su u njenom sastavu bili Dražen Erdemović, kao Hrvat i Franc Kos, Slovenac?! Kako su se osjećali Erdemović i Kos, kakvi su ih nacionalni osjećaji prožimali, nije mi poznato, ali da se Muhammed Mehmedbašić ne samo izjašnjavao nego i osjećao kao Srbin, to je činjenica u koju ne može biti bilo kakve sumnje?! Njegov izbor, naravno, u koji se niko nema pravo miješati. Ali, s kojim pravom onda posmrtno vrijeđati njegova nacionalna osjećanja i pretvarati ga u Bošnjaka i muslimana?!

Ovako izrečen stav, naravno, iziskuje i određena pojašnjenja, s obzirom na njegovo ime i prezime, koje ima bitno drugačije asocijacije, kako u pogledu nacionalnog tako i vjerskog konteksta. Opredjeljenje je, međutim, stvar vlastitog izbora, a ne očevi odluka da mu činom rođenja podari muslimansko ime. Svojim životom Mehmedbašić je svjedočio vlastita osjećanja, napadno ističući vlastiti srpski nacion. I u pogledu svijetonazora izražavao je bezrezervnu odanost javnom nipodaštavanju tradicije u kojoj je rođen. Njegovi sugrađani, iznutra se ibreteći sa prigušenim „vela havle“, zapamtili su njegove grube psovke na račun oglašavanja ezana sa Careve džamije, koje bi javno i glasno demonstrirao nadmeno šetajući rodnim Stocem, u koji je sve rjeđe navraćao pošto su mu veliki ljetnikovac i imanje na Ilidži, kao poklon kralja Petra II Karađorđevića, bili više prirasli srcu.

O Mehmedbašiću, zasad, toliko. Pitanje koje se danas postavlja je koliko okupljanje historičara uopće može biti u funkciji nauke?! Bog zna šta novo se tu i nema reći. Na kraju krajeva već stotinu godina svi historičari raspolažu sa istim informacijama, kad je Sarajevski atentat u pitanju, ali sa svakog skupa odlaze, jedni uvjereni da je Princip heroj, drugi da je zločinac i terorista. Čim sa činjenica pređu na eksplikativni nivo, svako od njih baci plašt nauke i zaogrne se u ideološko politički. Treba li posebno podsjećati da će tako biti i ovoga puta.

Na taj način će se zasigurno na svakom skupu do kraja svijeta rastati austrijski i srpski historičar. Šta objektivan historičar da radi, osim da posegne istraživati pozadinu, ono od čega svi bježe, jer ono „iza“ uvijek predstavlja suštinu. Takav iskorak, ma koliko ga imagitavnim nastojali predstaviti je neophodan, bez obzira što od njega bježe uz obavezujuće isticanje odanosti objektivnim činjenicama, kao da ih nemamo i napretek. Pogotovo to čine srpski historičari, predvođeni Miloradom Ekmečićem kao i cjelokupan podmladak, od pionirskih do seniorskih selekcija, jer pravu istinu o motivima „sarajevskog pucnja“ treba sakrivati, grebati po površini već prežvakane empirije, kako bi se zarad imperijalnih ambicija u miru mogli kovati novi planovi.

No, da ne bismo duljili, istinsko razumijevanje cijelog slučaja, koji je preusmjerio tok povijesti u pravcu prvog velikog svjetskog krvoprolića, nezamislivo je bez povratka Mehmedbašiću. U njegovoj pojavi krije se cijela zagonetka, koja to zapravo i nije?!

Sagledavajući cjelokupan kontekst tadašnjih zbivanja bilo je više nego jasno da je Mehmedbašićevo isturanje u prvi plan bilo sračunato, onda kao glavnog atentatora, danas kao dokaz o multietničkom karakteru „Mlade Bosne“. Mehmedbašću svakako nije bezrazložno ukazana čast da baš on, pored toliko Srba, upuca Ferdinanda! Da se sve odvijalo kako je zamišljeno, da prijestolonasljednik nije promijenio maršutu, Austrijanci se zasigurno ne bi pretjerano zavirivali u njegova nacionalna osjećanja. Krivac za ubistvo nasljednika kraljevske krune bio bi Bošnjak – musliman. Takav rasplet, naravno, ne bi podrazumijevao ni marš na Drinu ni Solun. Sav bijes Austrijanaca bi bio iskaljen na Bošnjacima i Bosni. U tome se očitovao sav smisao časti ukazane Mehmedbašiću.

Naravno, u ovakav tok misli, odnosno razumijevanja konteksta zbivanja, ne uklapaju se Gavrilovi pucnji, ali samo prividno?! Jasno je da nalogodavci izvršioce nisu opterećivali ideološkim premisama, pogotovo ambicioznim velikosrpskim planovima s Bosnom, jer mladost je za tako nešto bila nepodesna. Ona je trebala poslužiti samo kao topovsko meso, klasičan potrošni materijal sa kratkim rokom upotrebe. Uvažavajući njihove godine bili su „nepodobni“ za tako važne informacije o vlastitoj ulozi u cijelom projektu. Ali, kako to u ljudskoj povijesti često biva, jer čovjek je na zemlji da snuje, a Bog dragi da određuje, planovi su se izjalovili. Samo zahvaljujući Božijoj providnosti prijestolonasljednik je zaobišao Mehmedbašića, ali i lošu procjenu nalogodavaca, te naletio na Principa, koji je pucnjevima ozvaničio početak austrijskog napada na Srbiju, a ne iskaljivanje bijesa na Bosni, kako je u srpskom štabu bilo zamišljeno.

[Jack]

Priblizava se 100 godisnjica teroristickog cina, pravoslavnog teroriste Principa

Interesantno je da vec prije 28 Juna i ubistva Franc Ferdinanda.Jedan drugi vlaski terorista Bogdan Zerjavic iz Bilece, ubijen je, a imao je cilj da uradi ono isto sto je Gavrilo uradio par godina kasnije

Sve naravno, finansirano i realizovano iz Srbistana.

[Abidaga]

Srbija 1908-1909 zvanicno zahtjevala 10.550km2 BH-teritorije od Brckog do Dubrovnika:
U0uHFekI4o0
1N0tzqhXkTk

[Jack]

Eto za 4 dana priblizava se i 100 godisnjica atentata

[Jack]

Eto,vec 100 godina od teroriste Gavre i ubistva trudne zene

[atif]

Ovo je izgleda iskrivljavanje historije ali su dobili sredstva od nasih blesana.

U Prijedoru je promovisan projekat „Izučavanjem istorije do pomirenja“, povodom obilježavanja 100 godina od Prvog svjetskog rata. Nosilac projekta je Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske u partnerstvu sa Agencijom za saradnju, edukaciju i razvoj.

Prepoznajući važnost izučavanja istorije, kroz aktivnosti projekta podstiče se razvoj kritičkog mišljenja i kultura dijaloga u kontekstu izučavanja i obilježavanja istorijskih događaja u BiH.

U okviru projekta „Izučavanjem istorije do pomirenja“ objavljeno je više vrijednih publikacija. Promociju projekta, pratila je i izložba pod nazivom „Odjeci – Evropska štampa o sarajevskom atentatu i julskoj krizi“.

U okviru projekta snimljen je i dokumentarni film, o Sarajevskom atentatu i julskoj krizi, uzrocima atentata i svemu što je prethodilo tom činu. Tu je data i jedna vrsta naučne analize tih događaja od uvaženih istoričara, među kojima su Muhamed Filipović i Miljenko Jerković.

Promocija projekta biće upriličena u 13 gradova i opština u BiH. Cilj projekta je da se širom svijeta pošalje poruka mira, pomirenja i solidarnosti.

http://www.gradprijedor.com/drustvo/pro ... -pomirenja