Reportaže

[kosarkas]

http://www.faktor.ba/vijest/bosanski-be ... o-229606#2

Kozarac

[ABen]

Selo Zahum, opcina Prozor.

http://www.rama-prozor.info/clanak/foto ... vima/25924

U današnje vrijeme, kada smo svjedoci svakojakih migracija ljudi, ne možemo ne primijetit da je u toj rijeci ljudi velik broj mladih. Svjedoci smo da ni naši prostori nisu imuni na takve migracije.
Iz naših krajeva sve više mladih ljudi, samostalno ili s cijelom obitelji, napuštaju svoje domove i idu u neki drugi, nepoznati, novi svijet, u potrazi za poslom, a samim tim i boljim uvjetima za život. I svi se pitamo, pa što se to događa? Zar je uistinu tako loše ovdje gdje jesmo? Je li to neki novi trend? Ima li potrebe za takvim drastičnim potezima?

dqxjA2J-Rgg
na 1:32 dva bosanska tornjaka.

[atif]

Srba povratnika malo

Slaviša Đurić, pravoslavni sveštenik u Bugojnu, kaže da je srpskih povratnika u tom gradu malo - oko 300. Prije rata u Bugojnu je bilo skoro 10.000 Srba. Parohijski dom, crkva i drugi objekti u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve paljeni su nekoliko puta. Uprkos tome, crkva u kojoj on služi posjeduje nekoliko knjiga starih i po dva-tri vijeka.

"Od 2013. do 2015. godine nismo imali nijedno krštenje u Bugojnu. Prošle i ove samo po jedno", kaže otac Slaviša.

Na groblju iza crkve sahranjeni su i preci Aleksandra Vučića, novoizabranog predsjednika Srbije. Svega kilometar od crkve u mjestu Čipuljić žive i članovi porodice Vučić, a to su Drago i Anđelka.

http://www.nezavisne.com/novosti/drustv ... kve/424390

[Drina]

Putopis
Dvije su se vode zavadile, Ćehotina i studena Drina

Foča se prvi put spominje 1366. godine, i to kao Hotča, a područje je bilo nastanjeno i mnogo prije toga, na što upućuju nalazi iz pretpovijesnog doba i vremena vladavine Rimljana.

Kad čujem riječ Foča, nekoliko asocijacija se odmah stvori u mislima. Jedan je nevesela, ali se ni od takvih stvari ne može pobjeći: kad sam prvi put radno boravio u tom gradu, nekad krajem prošlog stoljeća, policajci su me priveli jer sam snimao „ono što se ne treba snimati“. A to što se ne treba snimati bile su fočanske džamije. Potom slijedi sjećanje na pradavni, crno-bijeli spot legendarne Zehre Deović, ako se spotom može nazvati nešto što je snimano jednom kamerom sa bukadar zumova i švenkova: Zehra polazi iz fočanske Prijeke Čaršije i začas je na ušću Ćehotine u Drinu. Naravno, pjeva sevdalinku koja ju je najviše proslavila: Dvije su se vode zavadile /Ćehotina i studena Drina...

http://bljesak.info/rubrika/kultura/cla ... 5505/ispis

[Drina]

Putopis
Dvije su se vode zavadile, Ćehotina i studena Drina

Foča se prvi put spominje 1366. godine, i to kao Hotča, a područje je bilo nastanjeno i mnogo prije toga, na što upućuju nalazi iz pretpovijesnog doba i vremena vladavine Rimljana.

Kad čujem riječ Foča, nekoliko asocijacija se odmah stvori u mislima. Jedan je nevesela, ali se ni od takvih stvari ne može pobjeći: kad sam prvi put radno boravio u tom gradu, nekad krajem prošlog stoljeća, policajci su me priveli jer sam snimao „ono što se ne treba snimati“. A to što se ne treba snimati bile su fočanske džamije. Potom slijedi sjećanje na pradavni, crno-bijeli spot legendarne Zehre Deović, ako se spotom može nazvati nešto što je snimano jednom kamerom sa bukadar zumova i švenkova: Zehra polazi iz fočanske Prijeke Čaršije i začas je na ušću Ćehotine u Drinu. Naravno, pjeva sevdalinku koja ju je najviše proslavila: Dvije su se vode zavadile /Ćehotina i studena Drina...

http://bljesak.info/rubrika/kultura/cla ... 5505/ispis

[Zmaj]

Razglednica iz Stoca: Prelijepi i tužni grad na Bregavi čeka bolje dane













Stolac je bez sumnje jedan od najljepših naših gradova, prelijep niz vrijednih kulturno-hostorijskih spomenika koji okružuju jedinstvenu i neponovljivu rijeku Bregavu. Ipak, teško je naći tužnije mjesto od Stoca, od pustih ulica do često problematičnih nacionalnih i političkih odnosa.

Od najstarijeg spomenika likovne umjetnosti u našoj zemlji, crteža u pećini Badanj starih petnaest hiljada godina, sjajnog ilirskog grada Daorsona, do nadaleko poznate nekropole stećaka na Radimlji, sve oko Stoca je veliko i značajno. Stolac ima historije, tradicije i spomeničke baštine za tri grda, a opet teško se oteti dojmu da je sve to premalo turistički iskorišteno, loše obilježeno i nedovoljno marketinški predstavljeno svijetu.

Posljednji nesretni rat koji je potpuno obezglavio ovaj grad, industrijski pomnožio s nulom, a stanovnike opteretio teškim bremenom nacionalnih tenzija i previranja, tek je drugi teški vremenski period za Stolac.

Problemi za grad na Bregavi počeli su dolaskom Austro-Ugara koji su na jedan suptilan, skoro nevidljiv način pojedine sredine osudili na stagnaciju. Stolac, kao i do tada veoma bitan Blagaj, zaobiđen je kod izgradnje željezničke pruge. Dok su u svakom pogledu rasli Mostar i Čapljina, sredine bez pruge su gubile na značaju.

U periodu od 20 godina, od popisa stanovništa iz 1961. do popisa stanovništva 1981. godine, broj stanovnika u općini Stolac povećao se za svega 368 osoba. Na popisu 1961. stolačka općina imala je 18.542, a 1981. godine 18.910 stanovnika. U istom periodu Mostar je rastao za skoro četrdeset hiljada stanovnika.

Današnji problemi su tipični stolački, grad izgleda neuporedivo lošije i neuređenije od obližnje Čapljine. Ljudi na ulicama i tamo nedostaje, ali Čapljina je sređena i dotjerana, s nekoliko ulica koje izgledaju vrlo primjerno.

S vremena na vrijeme pročitate vijest da općinska vlast odlaže komunalni otpad odmah pored Bregave i ne poštuje odluke s federalnog nivoa o regionalnoj deponiji. Nakon nekoliko vijesti i pokojeg stava nevladinog sektora, problem padne u drugi plan. Mnogi će vam govoriti i o akutnom problemu bošnjačke zajednice, nedostatku haremskog prostora, problemu koji je isto vezan za funkcionisanje općinskih vlasti.

Većina stolačkih problema mogla bi se riješiti s više dobre volje i razumijevanja, čak i želje da ta lokalna zajednica napreduje. Onda bi se sigurno nemjerljivi stolački potencijal mogao pretočiti u napredak ovog prema svemu posebnog malog grada, gdje se živjelo i stvaralo oduvijek.

Stolac kao da treba više poštovati sebe, svoje ljude i tradiciju, kao što je ime i djelo najpoznatijeg Stočanina Maka Dizdara. Dizdar u Stocu nema nikakav biljeg svog postojanja, ulicu, trg ili neku instituciju. Možda bi to na simboličkoj ravni bio dobar početak, uz nekoliko ovih lokalnih problema komunalnog karaktera.

Stolac čeka bolje dane, dane koji mu nedostaju skoro više nego bilo kojem drugom našem gradu.

[Mehmed beg Catic]

Razglednica iz Stoca: Prelijepi i tužni grad na Bregavi čeka bolje dane

Nisam imao tu priliku i cast da posjetim ovaj prelijepi Bosnjacki gradic pa ako Bog da nadam se da ce i to biti.

Primjeti na ovoj slici i reklamu za Oazu, @noel da nam ti nisi navratio do Stoca

I ta slika i Oaza na njoj je primjer kako se treba boriti protiv sokaca i njihove politike, ma kako malen izgledao taj korak to je korak u pravom smjeru

[BosnjackaHercegovina]

Razglednica iz Stoca: Prelijepi i tužni grad na Bregavi čeka bolje dane

Nisam imao tu priliku i cast da posjetim ovaj prelijepi Bosnjacki gradic pa ako Bog da nadam se da ce i to biti.

Primjeti na ovoj slici i reklamu za Oazu, @noel da nam ti nisi navratio do Stoca

I ta slika i Oaza na njoj je primjer kako se treba boriti protiv sokaca i njihove politike, ma kako malen izgledao taj korak to je korak u pravom smjeru

Malen nije. Nego jako velik i jako važan.
Kupovati svoje je najbrži način da se poveća proizvodnja domaće robe i umanji uvoz, i time poveća pokrivenost izvoza uvozom.

[Drina]

Česma Neretva, a Zelengora avlija


Dolazi se iz Sarajeva i Mostara da se klanja džuma, da se vidi kako napreduju radovi na obnovi džamije, da se popriča, dogovori kupovina zimnice. Obiđu imanja i rijetke popravljene kuće. Sve se dogovara u Pridvorici, ispred nacionalnog spomenika izgrađenog sredinom 19. stoljeća, srušenog u “posljednjem ratu”, kako se to sada kaže.



Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“Rastreh'o vas makadam, mora da ste gladni…”, kaže Ramiza Vuk dočekujući nas ispred svoje kuće u Lončarima. Taj je zaselak jedan od oko 35 koji su u dolini zvanoj Borač. Odmah nakon tunela, kada se s glavnog puta koji od Sarajeva vodi put Gacka skrene ka Čemernu, asfalt i nije toliko loš. No, nestaje ga brzo. I onda kroz šumu, izlokanim makadamom kojim idu tek samo natovareni kamioni s trupcima, sve je to Borač. Dvadesetak kilometara puta traje sat vremena. Kraj izvora Neretve samo petkom praše “mala” auta. To na džumu u Pridvoricu idu oni koje je put iz Borča rasuo po svijetu. Dolazi se iz Sarajeva i Mostara da se klanja džuma, da se vidi kako napreduju radovi na obnovi džamije, da se popriča, dogovori kupovina zimnice. Obiđu imanja i rijetke popravljene kuće. Sve se dogovara u Pridvorici, ispred nacionalnog spomenika izgrađenog sredinom 19. stoljeća, srušenog u “posljednjem ratu”, kako se to sada kaže.

KAD DOSADI SARAJEVO

Ramiza i Ćamil Vuk jedini su povratnici ispod Volujka i Zelengore. Jedino njih dvoje žive u ovom kraju, u dolini koja je do rata imala hiljadu kuća i školu na dva sprata. Dogovoriti im posjetu moguće je samo ako se Ćamil zatekne u blizini svoje kuće. Jer, poput scene iz filma Nebo iznad krajolika, samo tu Ćamil ima telefonskog signala. Ali, kada mu se najave gosti, onda ostavlja sve poslove. Od gostiju mu nema ništa važnije. Ramiza hita praviti ručak, a on se spusti do “glavnog” puta i tu dočeka putnike. Onda se za njim penjemo još tri kilometra u brda, preko kamenog mosta koji je sam pravio uz pomoć Borčaka koji su radili na njemu tokom vikenda ili godišnjih odmora. Gusta grabova šuma u kojoj nema sunca. Iz nje izvire proplanak i nova kuća. Lijenog psa Medu uopće ne zanimamo. “Ništa ga se ne boj, on ti ustaje samo noću kad čuje vuka ili medu”, govori Ćamil. Stojimo na platou s kojeg puca pogled na dolinu, na Zelengoru i Neretvu. “Ovamo ti je Ulog, ovamo Gacko, tamo Nevesinje”, priča Ćamil pred svojom novom kućom. “Sve što vidiš kad se okreneš oko sebe ti je moja avlija.”

Ćamil se vratio u Lončare prije pet godina. “Četvrtog juna 2012. godine”, dopunjava Ramiza. Ona zna tačan datum. Dolazili su i ranije, no, od tog su dana stalno u Lončarima. Ćamilu je dosadilo Sarajevo, živciralo ga sve ono što je preživljavao nakon rata. Zašto se vratio, pitamo ga. “Prvo, zato što mi je odavde korijen. Drugo, rat je odnio mnoge firme u Sarajevu, nije bilo posla. Radio sam keramiku. Odem na biro, nema ponude nikakve. Nabavim kamion, pa drugi, treći i posao je nekako krenuo. Probam otvoriti firmu, da radim privatno. Imam tri kćerke, porodica, majka… Prevučeš ljudima materijal, nemaju da ti plate. Gledaš fini narod kako se muči, a mučiš se i ti s njima. Moraš mijenjati lokalitet. Tanak dohodak, a lopovluk svuda. Obije ti auto, pokrade ti sve s auta, obije ti podrum, odnese… Sve je to skupa bio povod da se vratim.”

Ćamil i Ramiza živjeli su u Sarajevu od 1981. godine. Napravili kuću, izrodili tri kćerke. Kažu da je Borač i prije rata polahko kopnio, narod je odlazio odavde za poslom, pa nije čudno što danas u njemu samo oni žive. “Eto, u ovim je Lončarima prije rata bilo devet kuća. Narod je i ranije batalio ove krajeve. Ili je imao đake, ili su radili po firmama, išao je narod i prije. Rat je do kraja odnio narod. Bilo je primaklo hiljadu kuća u Borču, napamet govorim, ali toliko otprilike. Danas smo mi sami ovdje. Rat je odnio, pokrenuo ljude. Pogorjelo, popaljeno, neugodno je to i obnoviti. Gadan je povratak. Ali onaj ko je uporan, ko hoće i ima volju, pobijedi.”

Ćamil je dugo razmišljao, obilazio imanje, predomišljao se. “Nije bilo pravo familiji, narod krenuo gradu, a ja hoću nazad. Kažu da nemam pameti. Jedne noći, probudim se oko dva ujutro. I kažem da odoh. Ujutro torbu na rame, torbu u auto. Na mene galama, kritika. Dođem i ostanem. Nikad nisam imao problema. Nikad me niko nije ružno pogledao.” Prvo je napravio kolibu kraj starog hrasta. Ona je služila i kao spavaonica i kao kuhinja, ostava… Danas je Ćamil i Ramiza zovu muzej. Onda su napravili kuću. Pa štalu. Sušaru, jednu pa drugu. Košnice. Danas imaju i mali ribnjak u kojem uzgajaju pastrmke. “Od čega živim? Od rada. Koji god naleti. Od povrća, voća, mlijeka, mesa… Imam pet krava, imam bika, imam telad, košnice. Kupim pa othranim tele, ne gledam da me iko pomogne. Imam sve što mi treba. Imam svoj dinar, svoj rahatluk. Niko me ne dira”, priča nam Ćamil dok pokazuje mijeh i sir u njemu. U trapu na desetine vreća punih krompira i oraha. Na svakoj vreći napisano drugo ime. “Prodao sam ove godine 500 kila krompira. Imao sam 200 kuća graha. Imam svoje mušterije. Tačno znam čije je šta kad uzgojim. Tako je i s mesom. Ja nakanim klat’ tele, a ljudi zovu i naruče za sebe, k'o da znaju šta sam naumio.”

DEVET METARA BRAŠNA

“E sad je dosta priče, da se jede”, tjera Ramiza u hlad kraj česme. Sok od drenjaka i kahva su nam dovoljni, no s Ramizom se uzalud raspravljati. Sama pravi puter, kajmak i sir. Sama je napunila mijeh. Sirnica koju iznosi pred nas nestvarno je žute boje. “Ostavi te cigare i jedi. Sreća je naša pa ne duhanimo. Da pušimo pa da nam nestane, izludili bismo ovdje. Treb'o bi ti ostati jedno sedam dana ovdje, odvik'o bi se.” Ne vrijedi Ramizu odbijati. A nije nam ni mrsko. Sve što je na stolu uzgojili su sami Ćamil i Ramiza. I meso, i sir, i povrće, i slatko. “Mene je majka naučila da se putnika prvo treba nahraniti, pa tek ga onda pitati hoće li kahvu. Bili su nam ovdje jednom novinari. Kako se ono zove televizija? Al Jazeera. Ja spremila ručak. Oni izišli iz auta, a jedan od njih odmah uzeo žvakat’ kiflu. Kuku meni sramote, kakva kifla! Onda su mu se njegovi smijali, kažu Sandžaklija.”

Sve Ramiza i Ćamil sami prave i uzgajaju osim brašna. “U kući ga mora biti devet metara”, kažu uglas. To je 900 kilograma. “Daleko je granap. Nema prije Gacka, moraš imati zalihe”, kaže Ćamil. Put je loš, pa u Gacko ide rijetko. “Ih, sad je dobar kakav je prije bio. Prije sam išao 18 kilometara samo da dođem ovdje do kuće, pa onda još 25… Ovo smo nedavno sami probili, prije jedno dvije godine. Imali smo nešto i pomoći”, priča nam. Kako nabavlja fasungu? “Olovka i papir… Napišeš šta treba, pa dopunjavaš po dva-tri dana spisak. Dođeš onda u granap i sve što je na spisku puta tri. Da bi bio miran”, priča smijući se. “Dolazili su nam jednom neki da provjere kako smo, a bila zima. Pitaju treba li nam šta, treba li kahve, šećera da ponesu. Valjda navikli da narod kuka vazda, da viče nema. Odvedem ga ja u pušaru, pokažem mu devet metara mliva. Pa odnio te đavo, šta ćeš mi donijet’, kilo vegete ili bibera?! A došli oni na nekim ligurama, pola puta morali pješke ići…”

Sretni su Ramiza i Ćamil. Ustaju oko pola pet ujutro, liježu kasno navečer. Čitav dan provedu u polju. Kose travu, obrađuju tri bašte. U sedam navečer, “po njima možeš sat navijati”, vraćaju se krave. I za njima valja pospremiti. Novine koje smo im ponijeli ostavljaju po strani. “To ćemo čitati kad bude zima, kad ne bude posla”, smiju se. Ničemu se, ipak, ne obraduju kao gostima. “Kod nas je sve polahko, samo zdravlja. Lijepo je, samo nedostaje komšija. Barem da ima jedno, da imaš s kim progovoriti. Navikli smo.” Zaboravljeni nisu, često ih obilaze rođaci i prijatelji. Naiđu i lovci. “Promet je ovdje, morebit, veći nego u nekom hotelu u Sarajevu. U ovih pet godina najmanje je hiljadu i po ljudi noćilo kod mene. Najmanje. Je l’ to dobro? Jašta nego je dobro, ima uvijek nafake za ljude.”

Televizor je ono što privlači najviše u njihovu kuću. Nemaju struju, nije došla do sela. No postavili su solarne panele na krov i tako imaju svoju “elektriku”. Radnici koji obnavljaju džamiju dođu kod njih kada igra reprezentacija BiH. Tada je sijelo u kući do kasno u noć. “Došli mi ljudi, ovi što prave džamiju. Došli da gledaju utakmicu. I kad im kažeš da si tu povratnik, njima to strašno. Kažu, gledate medvjeda. Pa sta će ti medvjed, neće ti na auto uzjahat. Kažu nema tih para ko bi im platio da ostanu ovdje noćiti. Bogami, k'o da su s asfalta, a ne iz Podveležja”, ruži Ramiza. “Kažu: Zar se ne bojite snijega? Pa šta se bojiš snijega, ako zapadne, ne boj se, do proljeća nećeš od gladi umrijeti. Mi se namirimo, nafake ima, drva ima. Kad je pao onaj veliki snijeg prije par godina, ovdje je bio dva i po metra. Sami smo sve očistili za tri dana”, kaže Ramiza. “A odakle si ti”, pita. “Iz Sarajeva? Oni su kukali zbog snijega kad je ono zapadalo, nemaju brašna, a granap mu 100 metara od kuće. Nemoj ih bogati branit’.”

Ćamil i Ramiza nadaju se samo boljem putu do njihovih Lončara. Misle da će brzo i on biti popravljen, javljeno je da će se voda iz ovog mjesta voditi ka Gacku. “Struje nema jer nema povratnika, da ima naroda, bilo bi i struje. Ima neki projekt kojim bi trebali voditi vodu do Gacka, a more biti i do Trebinja da će ići. Valjda bi onda uradili i elektriku ljudima”, priča nam. “Pravi se džamija, ima i crkva tu… Pa ako dolaze ljudi obje vjere da se klanjaju, treba im onda i put da se napravi”, kaže nam Ćamil, čovjek kojem niko nije vjerovao da će se vratiti. “I dalje niko ne vjeruje da sam tu zastalno”, smije se ispraćajući nas.

Opet smo podalje od Mede, iako se teški lanac oko njegovog vrata i dalje ne mrda. Za svaki slučaj. Zrak puni pluća, srce je već napunjeno nakon razgovora s ovim jednostavnim, a tako velikim ljudima. Punimo bocu s vodom, trebat će nakon Ramizine sirnice. Spuštamo se za teškim šleperom. Na vratima kamiona fočanska adresa, vozit će večeras ka Konjicu trupce, kaže nam vozač dok nas pušta da prođemo. Šutimo uživajući u divljoj ljepoti zemlje. Na jedinoj radiostanici koja se može uhvatiti u autu priča o akcizama, Dodiku, referendumima… Gasimo radio razmišljajući ko su ljudi koji u dva sata popodne imaju vremena zvati radijsku stanicu, svađati se i pričati, pričati… Tako besposleni, tako isprazni dok se prazne u eteru. Dok oni ratuju u valovima, Ćamil će, odmah nakon što nas je ispratio, za plug. Da zemlju pripremi za zimu. Mislimo o njemu vozeći se ka Čemernu. O prelijepoj zemlji nagrđenoj takvim toponimima. Čemerno, crno, zlokuće, gnojilo, pogano… I onome što nam je Ćamil kazao na odlasku. “Ovdje su vazda ljudi bili i tvrdi i za radit’ i slobodni… Takav kraj.”

http://stav.ba/cesma-neretva-a-zelengora-avlija/

[noel malcolm]

Razglednica iz Stoca: Prelijepi i tužni grad na Bregavi čeka bolje dane

Nisam imao tu priliku i cast da posjetim ovaj prelijepi Bosnjacki gradic pa ako Bog da nadam se da ce i to biti.

Primjeti na ovoj slici i reklamu za Oazu, @noel da nam ti nisi navratio do Stoca

I ta slika i Oaza na njoj je primjer kako se treba boriti protiv sokaca i njihove politike, ma kako malen izgledao taj korak to je korak u pravom smjeru

Komercijalisti AS-a su odavno obisli Stolac, voda Oaza je samo jedan od artikala koji se tu distribuira.
Rekoh li ja prije mjesec dva, da ce za dvije godine Oaza zamijeniti Sarajevski kiseljak, i to je krajnji rok.
Cilj Oaze je vrlo drzak, 50% federalnog trzista, sto je pet puta vise nego sada!?!

[Zmaj]

Cilj Oaze je vrlo drzak, 50% federalnog trzista, sto je pet puta vise nego sada!?!

Samo jako!

[Zmaj]

Škola u Bosanskom Grahovu 15 godina čeka prve učenike, koristi se samo kao biračko mjesto













U mjestu Crni Lug na putu od Livna prema Bosanskom Grahovu postoji školu koja za svojih petnaest godina nikad nije primila niti jednog učenika. Škola koja nikad nije dobila ime sve ovo vrijeme korištena je isključivo kao biračko mjesto za one vikende u oktobrima parnih godina kad su u našoj zemlji izbori.
Aktualni načelnik Bosanskog Grahova, Duško Radun, objasnio nam je kako je došlo do ove paradoksalne situacije.

"Dobro se sjećam vremena kad sam se 1999. godine vratio u Bosansko Grahovo da je bila u toku obnova te škole. Tad je to bilo čudno, vrši se obnova škole u Crnom Lugu, a ne ove centralne u gradu. Znalo se da u tu školu teško da može biti upisan i jedan jedini učenik, jer se niko od mlađih nije vratio u sela koja je okružuju. To su većinom bila srpska sela", priča nam načelnik Radun.

Nakon kratkog vremenskog perioda obnovljena i lijepo uređena škola u Crnom Lugu bila je minirana, prisjeća se Duško Radun.

"Vjerovatno je to u tom momentu imalo neku političku pozadinu, sve da se uspori povratak lokalnog stanovništva. Nakon toga, vrlo brzo jedna međunarodna organizacija je izvršila novu obnovu škole i ona je po drugi put u kratkom roku sanirana i dovedena u optimalno stanje", kaže nam naš satgovornik.

Ipak, kako povratak u ova sela južnog dijela općine Bosansko Grahovo nikad nije zaživio od te 2002. godine škola je ostala samo prazno i tužno podsjećanje na nadanja i planove od prije petnaest godina. Zaključana i zaboravljena brojala je dana i propadala.

"Kad su bili ovi zadnji izbori tu je bilo smješteno izborno mjesto za tu mjesnu zajednicu, po prvi put sam ušao u školu i doživio šok. Plafoni su odavno popadali, stolarija propala, krov na jednom dijelu kisne. Mislim da se za ovih petnaest godina škola otvarala samo od izbora do izbora. Jedina svrha tog školskog objekta bilo je održavanje izbora", priča nam tužnu istinu načelnik Bosanskog Grahova.

Na tom području danas ima desetak osnovaca i srednjoškolaca, ali je to nedovoljan broj za zgradu koja je trebala opsluživati mjesto od tri hiljade stanovnika. Crni Lug i okolna mjesta danas su skoro potpuno pusta, samo pokoja obnovljena kuća i crkva narušavaju tužni niz ruševina.

Obnovljena škola u Crnom Lugu u kojoj nikad nije zazvonilo zvono za početak časa samo je tužno podsjećanje kako mnogo toga planiranog u ovoj zemlji u zadnjih petnaest godine je ostalo na obećanju.

[kosarkas]

Selo Korićani sa 40 mještana i dva učenika moglo bi postati "polje zečeva"

http://www.klix.ba/clanak/171112055

[atif]

Kulen Vakuf i Martin Brod – povratnička naselja u kojima je život stao Ove godine navršilo se 20 godina otkad su se mještani naselja Kulen Vakuf i Martin Brod vratili na svoja ognjišta. Nakon obnove imanja i kuća život se nastavio, a narod je bio pun optimizma i vjere u bolje sutra. Danas, nakon dvije decenije iščekivanja, život u ove dvije susjedne mjesne zajednice kao da je stao i čeka neka bolja vremena.

Kulen Vakuf i Martin Brod – povratnička naselja u kojima je život stao Ove godine navršilo se 20 godina otkad su se mještani naselja Kulen Vakuf i Martin Brod vratili na svoja ognjišta. Nakon obnove imanja i kuća život se nastavio, a narod je bio pun optimizma i vjere u bolje sutra. Danas, nakon dvije decenije iščekivanja, život u ove dvije susjedne mjesne zajednice kao da je stao i čeka neka bolja vremena." data-via="" data-lang="en">tweet

Martin Brod kao mjesna zajednica obuhvata 13 sela, u kojima živi približno 300 stanovnika, dok samo mjesto Martin Brod ima 80-ak stanovnika, koji tu žive tokom cijele godine. U ovom naselju žive mještani srpske nacionalnosti koji su povratak počeli 1998. godine.

Aleksandar Drobac (26) jedan je od onih koji su se u rodni kraj vratili još kao dječaci i tu odrastali, školovali se i proveli dobar dio djetinjstva. Danas je predsjednik MZ Martin Brod i radi u lokalnom ribnjaku, koji je u vlasništvu bihaćke firme RIZ Krajina.

Drobac ističe da život u Martin Brodu ima dvije strane medalje. Jedna je življenje u prirodi, u okruženju ljepota rijeke Une, na čistom zraku i daleko od svakodnevne buke velikih gradova. Druga je loša strana koju, kaže, mnogi ne vide, a oni koji bi je trebali vidjeti to ne žele.

“S obzirom da je Martin Brod po Dejtonu pripao općini, a sadašnjem gradu Bihaću, ljudi odavde većinu stvari moraju rješavati u Bihaću, a to je posebno teško starijim osobama koje žive same i nemaju nikoga da se o njima brine. Imamo ambulantu u koju ljekar dolazi jednom sedmično i kada on propiše neki recept tim ljudima ili ih uputi na određene preglede, oni moraju za Bihać, a to je za njih vrlo teško, jer nema autobusne linije i to je jedan od većih problema. Putna infrastruktura je loša i put koji povezuje Martin Brod sa Kulen Vakufom nije asfaltiran u dužini od četiri kilometra, a ostali seoski putevi se nikako i ne održavaju”, ističe Drobac.

Umjesto života preživljavanje

Susjedna mjesna zajednica jest Kulen Vakuf. U njoj žive Bošnjaci, a odnosi između ova dva povratnička naselja, kaže Drobac, vrlo su dobri. Međutim, kad je u pitanju odnos vlasti i zvaničnih institucija, on nije zadovoljavajući. Vlasti nedovoljno sarađuju s mještanima, a oni nemaju beneficija od punjenja općinskog i kantonalnog budžeta iako turizam napreduje iz godine u godinu.

“Mještani imaju dobre i korektne odnose. Radimo, družimo se i jednostavno život ide. Problem je što odnos sa vlastima ne funkcionira. Ali znate kako je: kao i svugdje, politika čini svoje i putem nje se zapošljava, ulaže i raspodjeljuju sredstva. U vrijeme dok je Hamdija Lipovača bio premijer dobivali smo više sredstava. Najviše trpe mladi ljudi koji nemaju perspektive i zbog toga odlaze dalje u potrazi za poslom. Nama najbliža općina je Drvar, ali oni nam ne mogu puno pomoći, jer su oni siromašna općina i sami se suočavaju s istim problemima kada su u pitanju sredstva i radna mjesta”, kaže Drobac.

Neven Cvrkalj (40) zaposlenik je ribnjaka u Martin Brodu, u kojem radi već 15-ak godina. Od onog što zaradi, kaže, može se preživljavati, ali nikako graditi neki porodični život i planirati potomstvo, te je zbog toga neoženjen, a dodatni je problem nedostatak djevojaka, kojih u Martin Brodu, kaže, vrlo malo ima.

“To je samo preživljavanje, ništa više. Onaj ko radi taj i nekako prolazi dok oni koji ne rade malo teže žive i tako… Put je loš, prijevoza nema… Ni u Drvaru nije bolja situacija. Ima nešto pilana i firmi, ali i to je sve loše. Možda bi ljudi u Bihaću našli neki posao, ali problem je udaljenost i nedostatak javnog prijevoza. Ovdje nema djevojaka. One dođu samo ljeti kad je sezona godišnjih odmora”, kaže Cvrkalj kroz smijeh.

Turizam velika šansa

Marija Reljić (40) zaposlenica je Nacionalnog parka Una. Udana je i majka dvoje djece. U Nacionalnom parku, kaže, radi sezonski, a njen je suprug granični policajac, koji svakodnevno pređe 70 kilometara do posla u Grahovu. O životu u Martin Brodu kaže isto što i ostali građani: “Ljudi žive kako se ko snađe.” Iako njihov život nije loš, problem je, kaže, za stare ljude i one koji nemaju nikakvog posla.

“Mi imamo auto, djeca nam ovdje idu u školu i imamo kakva-takva primanja. Ali, kada pogledate starije ljude koji nemaju vlastitog prevoznog sredstva i mlade koji nemaju posao, tih ljudi nema nigdje. Sad je turizam ovdje krenuo malo življe i putem toga se solidno može popuniti budžet ko hoće da radi, jer može se prodati domaći sok, pekmez, rakija i ostali proizvodi. Zato ja smatram da se mi ovdje trebamo fokusirati na turizam, u kojem leži velika šansa za mještane u smislu trgovine i izdavanja prenoćišta”, ističe Reljić i dodaje da ni od koga ne treba očekivati ništa, već se pouzdati u sebe i iskoristiti prilike koje ovom kraju nudi turizam.

Arhimandrit iguman Serafim, nastojatelj manastira Rmanj, kaže da se, izuzev obnovljenih kuća, nije mnogo toga promijenilo nabolje. Ni to se, kaže, ne bi desilo da nije bilo donacija. U nekim mjestima još nema struje, a o radnim mjestima, kaže, da i ne govorimo.

“Na području Martin Broda se prostire i Nacionalni park Una, koji nije, kako su obećavali, učinio mnogo da se ljudi zaposle. Pitam se zašto se tako radi. Opština Bihać ne pokazuje dovoljno volje ni interesa da pomogne ovom narodu, prvenstveno da se riješe problemi prijevoza i asfaltiranja puta od Kulen Vakufa do Martin Broda. Tu, naravno, mislim i na Vladu Unsko-sanskog kantona, koja je u većoj mjeri i obavezna riješiti to pitanje. Putevi su zarasli, niko ih ne održava. Manastir je pretrpio ogromnu štetu, koja se nastavila i dalje, a riječ je o otimanju zemlje. Razočaran sam u rukovodstvo i struku ljudi kojima jedan srednjovjekovni manastir ništa ne znači. Bitni su im lični interesi, a ne dokumenti gruntovnice koji pokazuju i dokazuju da je manastir imao ogromnu površinu zemlje na kojoj je danas ribnjak. Ljudi ovdje umiru, a mladi odlaze jer nemaju šta raditi. Kroz Martin Brod je ove godine prošao ogroman broj turista, a samo mjesto neće dobiti ni marku”, kaže arhimandrit Serafim i pita se kamo ide novac i zašto se ništa ne radi na uređenju ovog mjesta.

Zapostavljena sredina

Susjedna mjesna zajednica Kulen Vakuf od nekad moćne utvrde preko mjesne zajednice koja je prije rata imala blizu 5.000 stanovnika i spremala referat za podnošenje zahtjeva za osnivanje općine došla je u stanje u kojem danas ima 750 stanovnika. Samo pola ih živi u Kulen Vakufu, a ostali dolaze vikendom ili za praznike.

Prema riječima Alije Derviševića (56), Kulen Vakuf je zapostavljena sredina koju svi zaobilaze iako bi, prema njegovim riječima, trebala biti epicentar svih turističkih dešavanja na ovom području. Ljudi ovdje uglavnom žive od penzija i stočarstva.

“Prije rata su ovdje postojale tvornice, zadruge i pijaca, na koju se slivalo stanovništvo iz okolnih naselja. Danas je to povratničko mjesto u kojem ljudi većinom žive od poljoprivrede i stočarstva. Infrastruktura je gotovo u potpunosti riješena, imamo još 20-ak kilometara neasfaltiranih puteva na području naše mjesne zajednice. Ima kuća koje još nisu obnovljene. Na području naše mjesne zajednice imamo dvije škole u okviru kojih nastavu pohađa 40-ak učenika. Nema otvorene linije između naselja Klisa i centra Kulen Vakufa, pa su ti đaci u problemima kada krenu u više razrede, jer trebaju dolaziti iz te područne škole u Klisi ovamo u centralnu školu u Kulen Vakufu, a nema prijevoza. Mi smo upućivali zahtjev nadležnom ministarstvu da nam dodijeli jedan kombi za potrebe prijevoza učenika, ali ga još nismo dobili”, kaže Dervišević.

Kad su u pitanju odnosi sa MZ Martin Brod, Dervišević kaže da je saradnja dobra i kvalitetna i da nema nikakvih problema.

“Redovno se obilazimo i pravimo sastanke sa policijom i ambulantom na nivou mjesnih zajednica. Imamo nešto mještana srpske nacionalnosti i na području naše mjesne zajednice, koje svako malo obiđemo i uručimo im pomoć”, ističe Dervišević.

Snalaze se kako znaju

Emsad Sadiković (32) imam je u lokalnoj džamiji, oženjen je i ima dijete. Život u Kulen Vakufu, kaže, nije loš, a nije ni jednostavan. Kvalitet života, kaže, oscilira, a najveći je problem za mlade ljude koji nemaju posla i žive uglavnom s roditeljima od njihovih penzija i primanja.

“Stanje je slično kao i onom u ostalim naseljima u okolini Bihaća. Kulen Vakuf je više vikend-mjesto u koje vikendom dolaze ljudi koji uglavnom rade van Kulen Vakufa, tamo iznajme stan, jer je tako jeftinije nego da svakodnevno putuju na posao u Bihać. Ovi ljudi, koji svakodnevno ovdje žive, mahom su penzioneri i oni koji se bave poljoprivredom. Kad je u pitanju natalitet, dovoljno je kazati da prije dvije godine nijedno dijete nije upisano u prvi razred, a ove godine četvero-petero. U mektebu ima blizu 20-ero djece i to je dobro ako uzmemo u obzir koliko ima djece u osnovnoj školi. Vjerski život je solidan, na džumi imamo 20-ak ljudi, a tokom ramazana taj broj je veći”, ističe Sadiković

Muharem Beganović (63) penzioner je koji ima vlastito preduzeće. Posljednji je prijeratni predsjednik mjesne zajednice koja je bila korak do toga da postane općina. Rat je sve promijenio, odnio je nekoliko generacija i blagodati koje su nekad tu postojale nestale su bestraga.

“Ovaj kraj se nekako i prije snalazio kako je znao i umio. Ovdje se prije rata uvozila radna snaga. Moja firma, zemljoradnička zadruga, imala je 128 radnika, druga firma je imala 500 radnika, bila policija, zubar, doktor, banka i trgovina puno. Onda je to sve devastirano, poginulo je 40 ljudi odavde, neki su bili u logoru i ja sam jedan od njih. Oni ostalih većina ih je ostala u Bihaću, pokupovala kuće i stanove, tamo žive, a ovdje dođu povremeno. Sad su ljudi vidjeli priliku u turizmu i tome se okreću. Ja imam jedan apartman preko kojeg sam ove godine zaradio 5.000 KM [2.500 eura]. Evo dolje niže planiram otvoriti još jedan i sve to supruga vodi, jer je nezaposlena, a ja sam penzioner”, kaže Beganović i dodaje da, iako je Kulen Vakuf povratnička sredina, ipak u njemu nema sirotinje.

Danas, kaže Beganović, Kulen Vakuf jedva ima status mjesne zajednice zbog malog broja stanovnika. Privrede više nema, a fabrika tekstila, koju je kupio jedan Nijemac, zapošljava 24 radnika, dok ih je prije rata imala 570. Svi se proizvodi izvoze, ali ipak nema povećanja radne snage.

https://www.krajina.ba/kulen-vakuf-i-ma ... ivot-stao/

[amkos]

“Ljudi žive kako se ko snađe.”

K A P I T A L I Z A M

[Zmaj]

Mahala Gožulj: Priča o maloj džamiji u centru Ljubuškog







Istočno od centra Ljubuškog, ispod Starog grada na brdu Buturovica, nalazi se mahala Gožulj, poznata po maloj džamiji i istoimenom izvoru ljekovite vode. Cijeli Gožulj izgleda idilično, kao da je neko zaustavio vrijeme, a putnika namjernika nepogrešivo vraća bar sto pedeset godina u prošlost, u vrijeme kada je građena džamija, a Gožulj bio prepun života.
Gožulj je nezaobilazna stanica ako krećete na uspon prema Starom gradu, prelijepa mahala kao niz starih fotografija iz nekog drugog doba. Ne morate ništa znati o starom Ljubuškom, stoljećima kad je grad iznad mahale dominirao u geopolitici ovog kraja, jer će se uvijek naći nekih veselih i razgovorljivih mještana spremnih da vam pričaju o vremenima kojih se oni i ne sjećaju, a koja se ovdje prepričavaju s koljena na koljeno.

U Mostarskoj ulici svi će vam se pohvaliti i nadaleko čuvenim izvorom, kao i obližnjim Vodicama, koji su od davnina ovom prostoru darovali pitku vodu i time omogućavali naseljenost ovog vjekovno pograničnog kraškog brda okrenutog zapadu.

Hivzija Hasandedić, poznati hercegovački historičar, pisao je kako je na Gožulju postojala džamija i prije 1843. godine, ali nije se znalo niti čija je zadužbina, niti kako je izgledala. U bibliografskoj bilješci jednog Mushafa stoji kako je Ibšir Halil Ćerić, sin Alijin, imam džamije džemata Gožulj u Ljubuškom, dovršio prepisivanje ovog primjerka Kur'ana 19. muharema 1259. (1843.) godine. Ne zna se kada je pomenuta džamije prestala raditi, ni kada je srušena.

Današnja džamija sagrađena je 1869. godine prilozima muslimana ovog kraja, što i danas stoji ispisano na jednoj ploči više mihraba. U Ljubuškom se pričalo da se za jednog velikog potresa srušilo s grada mnogo kamena, a da su mještani od njega sagradili džamiju.

Hasandedić u svojim djelima navodi da je vakuf ove džamije krajem devetnaestog stoljeća u svom posjedu imao kuću, pola dućana, tri njive, dvije bašče i jedan vinograd. U dvorištu džamije od samih početaka bila je jedna zgrada koja se koristila kao mekteb, a i danas je to tako.

Stare knjige bilježe da je prije 1850. godine u ovoj mahali uspostavljena i medresa, a da su se do tada Ljubušaci školovali u Počitelju i Mostaru, čak u Stambolu. Smatra se da medresa nije imala posebnu zgradu, već je bila smještena u mektebskim prostorijama.

Džamija na Gožulju je i sada vidljivo od tesanog kamena, manjih dimenzija, otprilike 7x7 metara unutrašnje osnove. Tek 1930. godine džamije je dobila današnji kameni osmougaoni minaret visine devet metara, do tada je netipično za Hercegovinu minaret bio drveni.

U Hercegovini ima mnogo većih džamija, viših i skladnijih minareta, ali jednostavnost i toplina ove džamije srasle s mahalom rijetko se viđaju. Posebno vas se dojmi kad se nakon naporne šetnje do Starog grada odmarate u njenom hladu uz osvježenje hladnom vodom s gožuljskog izvora.

[Mehmed beg Catic]

Mustafić: Najbolji osjećaj je biti ‘svoj na svome’


Selim Mustafić iz sela Pobuđe kod Bratunca vratio se u svoj rodni kraj sa suprugom i djecom 2000. godine, odlučivši da se baviti stočarstvom kako bi porodici obezbijedio sigurnu egzistenciju. Posjeduje stado krava i ovaca, a obrađuje i oko 100 dunuma zemlje.

“Nakon rata nisam imao kuću, niti sam imao ikakvih primanja pa mi je iz tih razloga najveća želja bila da se vratim u rodni kraj. Organizacija IRC mi je obnovila kuću”, kaže ovaj povratnik, ističući da je u početku bilo teško, ali da se već 2005. godine život normalizuje.

Navodi da je najbolji osjećaj biti “svoj na svome” te dodaje da se od poljoprivrede kojom se bavi ne može obogatiti, ali se može lijepo živjeti.

Kaže da im je za održiv povratak najviše pomogao Razvojni program UN-a (UNDP) u Srebrenici koji je povratnicima kroz različite projekte pružao podršku, te je od ove agencije dobio šest junica i počeo se baviti proizvodnjom mlijeka.

“Danas mlijeko prodajem mljekarama Mig Gradačac i sasvim solidno živim od svog rada”, poručuje Mustafić i navodi da podsticaje dobija od Ministarstva poljoprivrede RS-a.

“Ako je mlijeko ekstra klase to jest evropskog kvaliteta onda je podsticaj 30 feninga po litru, ali to rijetko neko uspijeva. Podsticaj koji dobijam je 10 feninga po litru prodatog mlijeka. Otkupna cijena mlijeka je nekad 0,54 feninga, a nekad 0,50, a kada je ekstra klasa onda je 0,60 feninga po litru”, pojašnjava Mustafić.

Zaključivši da je zadovoljan životom nakon povratka u svoje rodno mjesto, upućuje i apel vlastima da više vode računa o mladima i da im osiguraju bolju budućnost.

“Ukoliko niko ne povede računa o mladima, bojim se da ovdje neće biti života, jer svi će otići gdje su bolji uslovi. Ipak, više volim da moj sin radi u Bratuncu, nego u inostranstvu. Ko hoće raditi može solidno živjeti od poljoprivrede, iako je posao težak”, ističe ovaj povratnik u bratunački kraj.

http://miruhbosne.com/?p=40110

[amkos]

Ja se divim ovim ljudima - povratnicima. Daju mi veliku snagu i motiv u životu. Nevjerovatni su.

[momak]

Ja se divim ovim ljudima - povratnicima. Daju mi veliku snagu i motiv u životu. Nevjerovatni su.

podpisujem se.

[dennis]