Kemalisti kandidovali generalnog sekretara OIC za predsjednika Turske!
03.07.2014
Donedavno se nije moglo ni sanjati da bi turski predsjednički izbori zakazani za 10. august 2014. mogli predstavljati ozbiljan izazov vladajućem AKP-u i njenom predsjedničkom kandidatu Erdoganu. Ipak, usljed neobičnih odluka opozicije, ali ponajviše zbog sve kompleksnije situacije na Bliskom istoku i uloge Turske u njoj, predsjednički će izbori predstavljati do danas najveći izazov politici Erdoganove “nove Turske”. Bit će to teži ispit za Erdogana od građanskih protesta u Gezi parku prošle godine i korupcijske afere za koju turska vlada tvrdi da je bila politički motivirana od visoko pozicioniranih državnih činovnika lojalnih pokretu Hizmet, a po nalogu utjecajnog imama Fethullaha Gulena, u cilju diskredacije premijera Erdogana i njegove vlade.
Dvije najveće turske opozicione partije, Republikanska narodna partija (CHP) socijaldemokratske provenijencije, koju je osnivao Kemal Ataturk i ultradesna, Partija nacionalne akcije (MHP), kao svog zajedničkog kandidata odabrale su
Ekmeleddina Ihsanoglua, donedavnog generalnog sekretara Organizacije islamske suradnje (OIC), koji je kandidaturu rado prihvatio. Ova neobična odluka opozicije zatekla je vrh AKP-a i šokirala tursku javnost. Ihsanoglua je na najvišu funkciju u OIC-u, koju čini 57 zemalja, predložio premijer Erdogan 2005. godine. Za vrijeme devetogodišnjeg mandata na čelu OIC-a Ihsanoglu je postigao zapažene rezultate, posebno na planu reformi ove multilateralne organizacije, te na unapređenju odnosa sa Zapadom. Međutim, Ihsanoglu se sa Erdoganom razišao prošle godine. Razlog je premijerovo nezadovoljstvo Ihsanogluovom šutnjom, koji nije osudio svrgavanje demokratski izabranog predsjednika Mursija u Egiptu, niti je protestirao podnošenjem ostavke. Ihsanoglu to nije učinio zbog pritisaka Saudijske Arabije i drugih arapskih zemalja, koje su podržale vojni udar i kumovale gušenju ove arapske demokracije.
Politički animozitet prema Erdoganu i AK partiji ujedinio je dva historijski suprotstavljena ideološka i politička koncepta, koji su od proglašenja Turske republike do danas u antagonističkim odnosima. Njihovi sukobi su nerijetko bili povod vojnih pučeva, posebno zbog terorističkih aktivnosti sivih vukova, paravojnog krila MHP-a, koji su izvršili brojna ubistva svojih političkih protivnika.
Turska se tokom protekle decenije fundamentalno promijenila, a pragmatični lideri, CHP-a Kemal Kilicdaroglu i MHP-a Devlet Bahceli, postigli su kompromis. Ihsanoglua je, navodno, predložio Kemal Dervis, jedan od najpoznatijih turskih ekonomskih eksperata i bivši ministar ekonomije u Erdoganovoj prvoj vladi, za kojeg se vjeruje da je udario temelje impozantnog ekonomskog rasta Turske u protekloj deceniji vladavine AKP-a.
Pobožni birokrata
Ono što mnogima ne ide u glavu je činjenica da su dvije ultrasekularističke i ideološki dijametralno suprotstavljene političke partije za predsjednika republike kandidirale uglednog islamskog naučnika i pobožnog međunarodnog birokratu. Očito je da je u redovima opozicije preovladalo pragmatično uvjerenje da Erdoganu, zbog njegove popularnosti u masama, a koji još nije najavio svoju kandidaturu za predsjednika, nema adekvatnog takmaca među konvencionalnim opozicionim političarima. Zbog toga su se odlučili na sasvim nekonvencionalno rješenje, ponudivši kandidata “ujedinitelja”, kojem se, iako ne posjeduje Erdoganovu karizmu i popularnost – jer neki su za njega tek prvi put čuli – ne može prigovoriti da nije prakticirajući vjernik, da je antiislamski sekularista ili da je u službi stranih interesa. Radi se o sofisticiranoj i briljantno osmišljenoj političkoj strategiji turske opozicije u situaciji kada je većina turskog biračkog tijela odana tradicionalnim islamskim vrijednostima i kada je, bez obzira na kritike, opravdane ili pak one tendenciozne, na račun Erdogana i užeg rukovodstva AKP-a, popularnost premijera u turskim masama i dalje neupitna.
Opozicija je uvjerena da Ihsanoglu, naučnik sa ozbiljnim islamskim pedigreom i birokratskim sposobnostima koje je istančao za vrijeme mandata u OIC-u, te čovjek sa značajnim kontaktima u islamskom i zapadnom svijetu, predstavlja idealnog kandidata, koji bi možda mogao privući onaj kritični broj glasača AK partije, koliko je neophodno da bi Ihsanoglu imao šansu da bude izabran za predsjednika.
Turskoj je, tvrdi opozicija, potrebna nova paradigma vlasti, budući da prolazi kroz turbulentan period, kako na unutrašnjem tako i na međunarodnom planu. Iznutra je opterećuju antagonistički odnosi vladajuće AK partije sa njenim žestokim protivnicima u redovima opozicije i civilnog društva, koji premijera Erdogana optužuju za agresivnost, konfrontacijski odnos, autokratski način vladavine, gušenje građanskih sloboda, korupciju i nepotizam na visokim mjestima, te narušavanje nezavisnosti pravosuđa. S druge stane, Erdogan svoje kritičare nerijetko naziva stranim plaćenicima, cionističkim slugama i ateistima. Pored toga, na račun AKP-a u posljednje vrijeme dolaze ozbiljne kritike iz islamskog svijeta, ali i zapadnih centara moći, zbog “preambiciozne, jednostrane, uske, sektaške i ideološki obojene” turske vanjske politike koju vodi prema Bliskom istoku.
Optužbe za Siriju
Erdogana i njegovog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua najviše optužuju za krah turske politike prema Siriji koja je tipovala na brzi pad Assadovog režima, te zbog pružanja bezrezervne podrške svojim ideološkim saveznicima, proislamskim političkim pokretima u Siriji, Egiptu, Tunisu, Libiji, Jemenu i Palestini, a koji crpe zajedničku inspiraciju i korijene u panislamskom pokretu Muslimanska braća. Optužuje ih se čak i da podržavaju i pružaju logističku podršku militantnim islamističkim vojnim formacija poput Islamske države Irak i Levant (ISIL), čak i nakon što je Turska ISIL proglasila terorističkom organizacijom, jer je poznato da su pripadnici ISIL-a nedavno zauzeli turski konzulat u Mosulu, a njegove službenike zadržali kao taoce. Neke kritike na račun turske domaće i vanjske politike djelimično su opravdane. Čak i jedan od Erdoganovih najbližih suradnika, vicepremijer Ali Babacan, smatra da neke stvari treba mijenjati, jer su dugoročno štetne za Tursku. Ali, hajka koja se već duže vrijeme vodi protiv premijera Erdogana i AK partije je iracionalna, a mnoge kritike ne samo da nisu dobronamjerne, štaviše, licemjerne su i neutemeljene. Posebno je zapanjujuće da najveće kritike na račun turske aktuelne politike daju nedemokratski i reakcionarni arapski režimi, koji svojim vlastitim građanima negiraju osnovna ljudska prava i slobode i koji jačanje ekonomskog, kulturnog i političkog uticaja Turske u arapskom svijetu posmatraju kao direktnu prijetnju i opasnost svom političkom opstanku na vlasti po svaku cijenu. Ovakav odnos nekih arapskih režima uzrokovan je primarno zbog turske podrške arapskom demokratskom buđenju i revolucijama širom Bliskog istoka, vrijednostima koje, barem deklarativno, podržavaju i zapadne demokratske zemlje. Turskoj se, stoga, negira pravo da vodi nezavisnu vanjsku politiku, koja pored golih ekonomskih interesa nastoji aktivno promovirati i univerzalna moralna načela slobode i demokracije.
Širi koncenzus
Očigledno je da se Ihsanogluovom kandidaturom želi zaustaviti dosadašnji pravac turske vanjske politike, koju kritičari ocjenjuju “poražavajućom”, nazivajući je, baš kao što je to nekoć učinio i nekadašnji Miloševićev ambasador u Ankari Darko Tanasković, ‘neoosmanskom’. Sve to ukazuje na to da je u vezi s Ihsanogluovom kandidaturom postignut širi regionalni i međunarodni konsenzus.
Radi se, naprosto, o političkom dogovoru da se turskoj ‘sasjeku krila’ i da se njena politika vrati u okvire u kojima je bila prije dolaska AK partije na vlast. Po aršinima nekih moćnih regionalnih i globalnih sila turska vanjska politika je naprosto postala isuviše nezavisna, jer je iskoračila iz prihvatljivih okvira sa stanovišta hegemonističkih sila SAD-a, Rusije i Izraela. Neke od njih ne samo da su je u početku tolerirale, već i podsticale. To je trajalo sve dok je Turska igrala subordiniranu ulogu i uklapala se u šire sigurnosno-ekonomske ciljeve tih sila na Bliskom istoku. Zato ne iznenađuje što je Faruk Logoglu, potpredsjednik CHP-a, za vrijeme sesije o ulozi Turske na Bliskom istoku, održane u okviru 8. Al Jazeera Foruma u Dohi 26-28. maja, izjavio da će njegova partija voditi drukčiju vanjsku politiku i da se neće miješati u unutrašnja pitanja arapskih susjeda. Logoglu je time indirektno optužio AKP da njegova dosadašnja politika vodi ka izolaciji Turske u regionu. Stoga se od Ihsanoglua očekuje da vrati “izgubljeni ugled” Turske kao odgovorne i neutralne regionalne sile.
Predsjednički izbori u Turskoj značajni su po tome što Turci prvi put u povijesti republike direktno biraju svoga predsjednika. Njegove ovlasti bi stoga trebale biti puno veće od dosadašnjih, koje su ceremonijalne. To, također, zahtijeva promjenu ustava. AKP će to učiniti ako pobjednik predsjedničkih izbora bude Erdogan. Time bi dosadašnje ovlasti premijera prešle na predsjednika republike. Ako se, pak, desi da pobijedi kandidat opozicije, to se neće desiti.
Male šanse
U tom slučaju, nada se opozicija, Turska bi dobila predsjednika koji se ne bi morao pokoravati volji Parlamenta. Opozicija tvrdi da bi taj scenario bio korak naprijed ka stabilizaciji i nacionalnom pomirenju, a opasnost od jačanja autokracije bila bi reducirana nužnošću izgradnje kompromisa između predsjednika i Parlamenta. Šanse da Ihsanoglu porazi megapopularnog Tayyipa Erdogana su male, ali iznenađenja su uvijek moguća. Ovisit će to od toga koja politička opcija će na svoju stranu pridobiti kurdske glasače, a oni su, barem za sada, privrženiji Erdoganu. Također je upitno da li će glasačko tijelo opozcije u cijelosti podržati Ihsanoglua, budući da im je on, ipak, nametnut.
Bez obzira na rezultat predsjedničkih izbora, jedno je sasvim sigurno. Kandidatura islamskog učenjaka za predsjednika Turske, koju su plasirale ultrasekularna, lijeva i ultranacionalistička, desna partija, najbolje ukazuje na to da je politička ideologija kemalizma u Turskoj konačno poražena. 
http://sandzakpress.net/ihsanoglu-najno ... iji-turske
