Debili

[Jack]

Imao sam i ja nijjet da možda idem na otvorenje, ali sad neću da me neko teleportira u Banja Luku. Ovo je poniženje, treba svako da bojkotuje ovakvo otvorenje uz te "pozvane goste"!!!!

Okreni u Kozarac.Obidji to malo mjesto.Pogledaj drzavnu zastavu Bih.Prosetaj.Makar ces se vratiti u Sarajevo s ponosom.Ici u Banja Luku.Samo ces se razocarati kad se vratis

[amkos]

Imao sam i ja nijjet da možda idem na otvorenje, ali sad neću da me neko teleportira u Banja Luku. Ovo je poniženje, treba svako da bojkotuje ovakvo otvorenje uz te "pozvane goste"!!!!

Okreni u Kozarac.Obidji to malo mjesto.Pogledaj drzavnu zastavu Bih.Prosetaj.Makar ces se vratiti u Sarajevo s ponosom.Ici u Banja Luku.Samo ces se razocarati kad se vratis

Bio sam u Kozarcu.

Nije lahko možda ovom efendiji, ali ovo bez obilježja, zastava, još pozivanje Vučića i Dodika je pravo poniženje. Zato mislim da nije dobro da nas ovim ponižavaju.

[Bosni]

http://www.slobodnaevropa.org/content/b ... 79968.html

Bešlagić: Narodu je potrebno više prostora i slobode

Bosanskohercegovački pozorišni i filmski glumac Enis Bešlagić nedavno je na dodjeli Večernjakovog pečata u Mostaru proglašen osobom godine. Nagradu je dobio zbog svog angažmana u humanitarnim akcijama, među kojima je i volontiranje uoči prošlogodišnjeg dočeka pape Franje u Sarajevu. Veliku pozornost u javnosti izavao je njegov govor i poruke koje je poslao bh.političarima.

RSE: Dobili ste nagradu 'Večernjakov pečat' za osobu godine. Pozitivne reakcije u javnosti izazvao je Vaš govor i poruke koje ste poslali političarima. Što Vas je motivirao da to kažete i da li su te poruke doprijele do njih?

Bešlagić: Ja sam zaista prvo bio iznenađen time da ću dobiti glavnu nagradu. Pretpostavljao sam i vjerovatno sam očekivao nagradu u kategoriji humanost, za moje volontiranje, koje je isto tako izazvalo veliku reakciju. Meni nije bilo jasno – kad negdje volontiraš, kao čovjek, želiš da pomogneš oko nekog događaja bitnog za tvoju zemlju – zašto to izaziva toliku medijsku pozornost? A zašto deset nekih prostih rečenica, koje svaki građanin ovih prostora misli, a ja sam ih samo uspio izgovoriti, srećom, jer sam imao ogromnu tremu, ali sam osjećao odgovornost, na koju sam pozvao sve političare. Završio sam govor da smo svi odgovorni, uključujući i sebe. Zato sam i želio to da kažem, jer i devedesetih godina su oni svi tako zajedno sjedili, družili se.

RSE: Nagradu ste dobili zbog Vašeg volonterskog angažmana prilikom prošlogodišnjeg dočeka Svetog oca u Sarajevu. Kako je došlo do toga da se priključite toj akciji, a i drugim humanitarnim akcijama, u kojima ste sudjelovali?

Bešlagić: Ja stvarno nisam išao ni politički niti vjerski, nego ljudski, da to prođe kako treba i da ljudi koji dođu u Sarajevo, da se osjećaju lijepo, ugodno, kao što bih ja volio da se osjećam ugodno u regionu, gdje god da odem. Meni je to, pravo da vam kažem, bilo iznenađenje kad sam shvatio u kojoj smo mi banani, kao regija, da se to toliko diže. Onda, kad se to toliko podiglo na nivo, onda je ljudima kojima je to jako bitno i koji imaju emocije, pogotovo katolicima, koji su vjernici, to mnogo značilo i željeli su da se nekako zahvale. Primao sam čestitke, čak i zahvalnicu ispred Vatikana, pa 'Hvala Vam lijepa što ste kao musliman učestvovali u tome'. Pa kažem, to je ljudski, u Bosni i Hercegovini se uvijek tako živjelo, kad neko kuću pravi, odeš, pomogneš. Mene najviše motiviraju djeca. Ja, kroz svoje uloge koje sam radio – nisam pravio uloge i emisije za djecu iako sam to želio – ali su te uloge mnogo odjeknule kod onih najmlađih. I ti najmlađi, koji su odrastali uz moje uloge, kad su počeli gledati imali su 11, sad već imaju 22 godine. Oni imaju emocije prema meni, kao što sam ja imao određene emocije prema, recimo, pokojnom Draganu Nikoliću, prema mnogo glumaca iz regiona, na čijim serijama i filmovima sam ja odrastao.

RSE: Sjećam se jedne od Vaših prvih uloga u filmu 'Gori vatra'. Taj film govorio je o postratnoj BiH i počecima tranzicije. Koliko se danas Bosna i Hercegovina promijenila u odnosu na ono vrijeme?

Bešlagić: Mogu reći da su se ljudi pet godina iza rata bolje organizirali, nego sada, dvadeset godina kasnije. Tome su doprinijeli svi ti isti političari koji su sjedili. Ja ne mogu da vjerujem da oni sjede petnaest, dvadeset godina, deset, pet, u Parlamentu, u tim državnim institucijama i da oni između sebe nisu napravili neke privatne kontakte, da se nisu zbližili. A vidio sam na nekim privatnim domijencima, da se oni jako druže, smiju, da im je baš ono, prijatno i ugodno. Onda odu u svoje zemlje, na svoje medije, i onda jedni po drugima pljuju. I onda se narod između sebe. To je mene boljelo, ja sam želi to javno reći. Ako se, ne znam, Dodik i Izetbegović svađaju, ako se Čović i Izetbegović posvađaju, da o tome ovisi i moj odnos, da li će meni biti lijepo u Grudama, da li će meni biti lijepo u Bijeljini ili će meni biti lijepo u Zenici. Vjerujte da se to sve reflektira i na ljude.

RSE: Kako vidite danas BiH - jesmo li spremni za članstvo u Europskoj uniji ili smo još daleko od toga?

Bešlagić: Ma, mi jesmo daleko od toga, ali i nismo. Nama treba samo malo ušminkati zemlju, ovom narodu treba dati samo malo više prostora i slobode. Srećom, mi nismo prezadužena zemlja, sreća da se naši političari nisu mogli toliko zadužiti kao što je region zadužen sa kreditima. Ja smatram da mi, živeći na ovim prostorima, nismo ništa lošiji od regiona. Zašto je Bosna i Hercegovina toliko kao 'drugačija'? Kad pogledate ljude koji iz BiH odu u region, koji su uljepšali region, bili oni Srbi ili Hrvati, da li igraju po reprezentacijama, da li su privrednici. Imamo mi šta ponuditi, ali, kako bih rekao, imaju taj maćehinski odnos prema nama, kao 'oni dolje, jadni, ne mogu se dogovoriti'. Mi smo uvijek kao neko ko je jadan. Ja smatram da mi svi u Bosni i Hercegovini trebamo znati da niko od nas nema te neke sigurne matice koje se brinu za nas. Naša matica je tvoj komšija, tvoj susjed. Kad je problem, ti prvo kucaš na vrata komšiji. Ja kažem: oko stvari oko kojih se ljudi ne mogu dogovoriti u Bosni i Hercegovini, ne moraju se dogovoriti, ali nemojte ih svaki dan potencirati. Haj'mo pričati o onom oko čega se možemo dogovoriti.

RSE: Kroz Vaše uloge dali ste doprinos zbližavanju ljudi u svijetu filma, teatra. Da li bi uloga filma i teatratrebala biti i veća u povezivanju ljudi u regiji, a i šire?

Bešlagić: Apsolutno, apsolutno da bi trebala i baš zbog toga su i opstruirani u regionu. Baš zbog toga ni filmovi koji se bave tom tematikom ne mogu proći, jer su i fondovi za kinematografiju pod nekom političkom šapom. Neće nikad proći neki filmovi koji će raditi na nekom našem ujedinjenju, ali postoje ljudi koji su ustrajni u tome. Tako će uskoro biti jedan projekat koji je pokrenuo Nikola Kojo u svojoj produkciji – jedan vrhunski i čovjek i kolega i glumac – to je velika regionalna serija u koju će biti zaista uključeni svi glumci regiona i iz koje će izaći tri igrana filma. Ljudima treba malo veselijih i opuštenijih tema i mi ćemo se time baviti. Ja se ne mislim baviti politikom, to nije moja profesija. Ali ja imam pravo govoriti, kao što u Americi ima pravo govoriti George Clooney, on se čak angažirao i za neke stranke, direktno je podržavao kandidate. Ja to nikad nisam radio, ali ne mogu govoriti ni kao Leonardo DiCaprio, o zagrijavanju planete, jer imam bitnijih stvari u svom okruženju, o kojima ja trebam govoriti.

Evo kako se stvaraju i promovišu Čoviću i Dodiku podobni Bošnjaci. Najbolji primjer toga je ova nagrada od večernjeg lista. Da podsjetim, prošlogodišnji pobjednik je Bošnjak iz Bugojna koji je dao svoju zemlju katoličkoj crkvi da izgrade crkvu na njoj.

[amkos]

Zanimljivo. Enis je odličan glumac. Ali je mutno nešto ovdje. @Bosni, ima istine u tome.

[Bosni]

http://www.avaz.ba/clanak/230109/vecern ... bom-godine

VEČERNJAKOV PEČAT: Enis Bešlagić proglašen osobom godine

Dobitnik nagrade „Večernjakov pečat“ za osobu godine u Bosni i Hercegovini u 2015. godini, glumac Enis Bešlagić poručio je političarima u BiH da ne traže krivce u drugima, već da se dogovore za dobrobit svih ljudi u Bosni i Hercegovini.

- Svi vi političari, kako u BiH tako i u regiji, morate znati da imate najveći teret na svojim leđima - da naša djeca čekaju hoće li biti ubijena ili će živjeti dalje i studirati u BiH i Europskoj uniji. To sve ovisi i vama, stoga ne tražite krivca u drugom i trećem, jer ako se vi ne možete dogovoriti među vama, ima možda ljudi koji se mogu dogovoriti- poručio je Bešlagić nakon nakon što mu je predsjednik Sabora Republike Hrvatske Željko Reiner na manifestaciji u Mostaru uručio nagradu.

Nagradu je dobio jer je bio jedan od volontera koji su danima radili na pripremi sarajevskog stadiona Koševo za misno slavlje koje je predvodio papa Franjo za vrijeme prošlogodišnjeg posjeta Bosni i Hercegovini.

"Sarajevo i Bosna i Hercegovina su se pred očima cijelog svijeta pokazali odličnim domaćinima Svetom Ocu. Mnogo je onih koji su na razne načine doprinijeli da ovaj događaj učine nezaboravnim, a poruke pape Franje stignu do vjernika i svih ljudi dobre volje ne samo u BiH nego i puno dalje. Ipak, po ocjeni čitatelja Večernjeg lista i ocjenjivačkog suda svojim ponašanjem i djelima u protekloj godine se jedan čovjek posebno istaknuo, a svoju veličinu je pokazao upravo u pripremi posjeta Svetog Oca", službeno je obrazloženje odluke o proglašenju Bešlagića osobom godine u BiH.

- Ja sam preuzeo ovaj vid odgovornosti u smislu volontiranja pri dočeku Pape Franje jer sam to smatrao odgovornim zato što nisam želio da i treći svjetski rat krene iz Sarajeva – našalio se poznati glumac, ali ozbiljno pozvao sve domaće političare u BiH da „rata više nikad ne bude“.

- Narod mora znati da se vi družite jer od vaših odnosa zavise njihovi privatni odnosi! Kako se vi družite večeras ovdje, od toga ovisi moj odnos u budućnosti u Mostaru, Banjoj Luci... – kazao je Bešlagić te dodao: „Ja vas molim da mali Marko koji je Hrvat, preziva se Bošnjak i pjeva u Srbiji, nikad ne bude napadnut u BiH od nas samih koji sjedimo ovdje, jer vi o tome odlučujete“.

Osvrčući se na proteklih dvadesetak godina BiH, Bešlagić je ustvrdio kako bi bilo bolje da su političari samo odlazili na posao i vraćali se porodicama.

- Jer da nisu ništa pričali mislim da bi narod sam već davno bio u Europskoj uniji – mišljenja je Bešlagić.

Zahvalio je Večernjem listu za BiH na nagradi te je istaknuo kako je Večernjakov pečat dokaz da se „sami možemo organizirati da nam ne trebaju stranci da nas sastave po vilama da donosimo zakone“.

Ova zadnja rečenica je udarna. Mi se možemo dogovoriti sa Dodikom i Čovićem!?! Nijedan takav dogovor nije bio od korist za Bošnjake. Takvi dogovori samo znaće opstrukcije od strane Dodika i Čovića dok mi ne pristanemo na štetni zakon.

Vfh8Ax-BgRM
3:55; Ja im poručujem da nikad u životu ne uzmu pušku
- Ma da, da slučajno nebi znali kako da se branimo. Možda i da srbiji i hrvatskoj damo sve oružje radi zaustavljanja odbrane, pardon, sukoba. Možda i jedan embargo na uvoz oružja da kroz UN nametnemo, to bi nam opet spriječilo odbranu, pardon, sukob.
4:05; Rat je došao
- Ko je počeo rat? Ko je planirao rat? Ko je izvršavao genocid? Niko, valjda. Rat je jednostavno došao!
8:45; Mislim da treba cijeniti svaku onu majku koja je izgubila svoje dijete bez obzira na kojoj to strani majka je
- Jah, hajmo cijeniti četničke majke. Nije lahko kad ti sin silovatelj i ratni zločinac bude ubijen dok traži nove žrtve.
8:55; Marko Bošnjak koji živi u Rami!?!
- Valjda zaboravio da se grad zove Prozor

[Bosni]

http://saff.ba/srpska-pravoslavna-crkva ... hamedance/

Srpska pravoslavna crkva između genocida i ekumenizma: Svešteni “Koran” za “Srbe muhamedance”

Piše: Safet Kadić

U okrilju te crkve prevedena je i muslimanska sveta knjiga Qur'ān 1895. godine, a preveo ju je niko drugi do sveštenik i vođa “hercegovačkog ustanka” Mićo Ljubibratić, s proklamovanom prijetvornom namjerom za izmirenjem sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”, a stvarnim ciljem uspostavljanja velikosrbskog patronatstva nad desetkovanim i posrnulim Bošnjacima

– Hoćeš istinu! Hoćeš istinu! Hoćeš istinu! Jel’ hoćeš istinu,aaa! – urla razgoropađena majka bjesomučno udarajući u katarzičnom transu svoju šćerku, tinejdžerku Saru, u filmu “Grbavica” rediteljke Jasmile Žbanić. Film govori o poratnom životu silovane žene sa neželjenom kćerkom, rođenom iz toga odnosa, i unutrašnjoj borbi sa tim traumama i dilemama: kazati svome evladu ili zatajiti tu gorku istinu. Grbavica je jedan sarajevski kvart koji su odmah na početku agresije okupirali Srbi i povezali sa zaleđem na Palama, Romaniji i dalje prema Drini i Srbiji. Sa cijelog tog prostora dolazili su zlikovci i silovali bezpomoćne žene.

Po završetku snimanja filma ta fascinantna, vrhunski ostvarena scena, dugo se vrtila kao najava prid prikazivanje filma na radio- i tv-stanicama baš u vrijeme kada se očekivala presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi RBiH protiv SCG za genocid. Tako je ta scena (neočekivano?) dobila strahvičnu simboličku dimenziju sa zastrašujućom porukom. Pravni zastupnik tužene strane, ambasador Stojanović je putem medija pravio takav presing na javnost BiH, prvenstveno na Bošnjake, otvoreno im prijeteći da ni u snu ne smiju sanjati da bi presuda mogla biti u korist žrtve, jer bi to moglo izazvati negativne reakcije Srba: Znate li vi kako je to strašno optužiti jedan narod za genocid? – prijetio je bosanskom zastupniku tužbe u jednoj tv-emisiji. On se nije pitao, a nije ga pitao ni bosanski zastupnik tužbe, kako je to strašno za jedan narod pritrpiti genocid. On je očito polazio od rasističke teze o nejednakim pravima naroda i nadređenosti jednih nad drugim, a izgleda i da je bio dobro obaviješćen o karakteru presude. Presuda je donesena. Istina i pravda su izostale. Žrtve su po drugi put kažnjene, ponižene i uvrijeđene. Srbijanska politika ocijenila je ovu presudu svojom najvećom pobjedom nakon Daytona, likujući i prkoseći žrtvama, ohrabrujući antibosansko rukovodstvo RG na separatizam. Zatečena i šokirana bosanska politika nije imala odgovora na ovu neočekivanu odluku Suda.

Primjerice, Silajdžić početkom ove godine kaže da Srbija ni nakon dvije godine nije ništa preduzela, “nije postupila po presudi Međunarodnog suda pravde”. Tačno, ali to odmah otvara kontrapitanje: A šta je poduzela država BiH “po presudi Međunarodnog suda pravde”, na čijem je on čelu? Šta je preduzela kao svoju programsku, sistemsku aktivnost da se otklone posljedice genocida i dobije međunarodna garancija da se neće ponoviti? Šta je preduzela da politički privoli Srbiju i dejtonski genocidni entitet da “postupe po presudi Međunarodnog suda pravde”, da obeštete žrtve, obavežu se da se to neće ponoviti, upute izvinjenje i zatraže oprost pa da se krene u normalizaciju i pomirenje? Šta su uradili Bošnjaci, čiji je on državni lider, kao žrtve genocida i konstitutivan narod u BiH? Koliko su podnijeli tužbi protiv RG za naknadu štete za ubijene i nanesenu duševnu bol? Zato se i Srbija i Srbi u RG-u ponašaju kao da se ništa nije ni dogodilo i tako dodatno vrijeđaju žrtve i ponižavaju Bošnjake i dalje prijete miru. A istina je najbolji garant mira i zalog budućnosti.

Gostujući na RTRG povodom smrti srpskog patrijarha Pavla jedan pravoslavni sveštenik kaže da su crkva i mantija duša srpskog naroda. Kako ta duša stoji u odnosu na bezdušni genocid? Uloga srpske pravoslavne crkve i sveštenstva u genocidu je nepobitna iako sva ta zlodjela još uvijek nisu do kraja razsvijetljena, valorizovana i zakonski sankcionirana. Sudeći prema značaju koji mu je izkazan i slavljenju njegova naslijeđa, ovaj patrijarh će zauzeti počastno mjesto u srbskoj pravoslavnoj historiji. Srbi ga veličaju kao sveca, a Bošnjaci ga smatraju “patrijarhom masovnih grobnica i konclogora” u kojima su mučeni i ubijani.

Masovno silovanje bošnjačkih žena provedeno je kao dio monstruoznog srbskog genocidnog plana zatiranja Bošnjaka: pobiti muškarce, kod žena osigurati svoje potomstvo, uništiti sve materijalne tragove njihovog postojanja i pamćenja: biblioteke, institute, medrese, džamije i druge građevine, uključujući i obdanišća. Televizijske kamere su zabilježile brojne primjere bodrenja, pričešćivanje i škropljenja svetom vodicom srpskih vojnika prid napade na svoje komšije Bošnjake “u svetom ratu protiv antikrsta”. Kamere su zabilježile i svjedočenje jedne žrtve koju je silovao srpski vladika Vasilije Kačavenda. Pod okriljem njegove mantije građene su crkve na mjestu srušenih džamija, kao ona u Diviču, a planetarno je poznato nasilje “duše srpstva” nad nezaštićenom staricom Fatom Orlović, na čijoj su zemlji, uz samu kuću, bezpravno napravili crkvu iako tu ne žive Srbi. Ali crkvom se obilježavaju “srpske zemlje” za neke buduće generacije. Pritom se zaboravlja činjenica da Fata Orlović po prezimenu vodi porijeklo od čuvenog junaka, jednog od prvih muslimana na tom prostoru, buntovnog šejha Hamze Orlovića. I sam dejtonski genocidni entitet “republika srpska” ima crkvene temelje i čista teokratska obilježja: Svaka vojna jedinica imala je u ratu svoga sveca i svoju krsnu slavu, a imaju je i sve institucije u tom entitetu. Tako zloglasna policija RG, koja je i u presudi Međunarodnog suda pravde nedvosmisleno imenovana kao jedan od izvršilaca genocida, obilježava na sva zvona svoju krstnu slavu sv. Arhangela na dan potpisivanja dejtonskog mirovnog ugovora, 21. novembra.

Koliko smo daleko od ekumenizma svjedoči i činjenica da se Srpska pravoslavna crkva “kao duša srpskog naroda” nikada nije oglasila povodom rušenja oko hiljadu džamija koje su u ratu srušili Srbi, a i danas se ruše i pale u ovom entitetu, npr. u Fazlagića Kuli kod Gacka. Mnogo dalje je odmakao „sportski ekumenizam“, jer je npr. golman nogometne reprezentacije Nemanja Supić porijeklom baš sa ovog područja). Nikada nije osuđena jasna genocidna namjera u Banjaluci da se zatru tragovi života Bošnjaka muslimana u tom gradu, jer su srušene sve džamije, uključujući i Ferhad-pašinu, a podignut je novi pravoslavni hram nedaleko od nje u samom centru Banjaluke.

Vlastin i Lunin Tito

Ostao sam konsterniran kada sam proljetos čuo starog dobrog znanca iz novinarskih voda još od vremena studentskog lista “Naši dani” Vlastimira Mijovića kako kao gost urednik u jednoj emisiji FTV doslovno kaže: Sinoć smo supruga i ja ubjeđivali stariju kćerku da nije Títo, nego Tïto. Upravo je tako izgovorio sa dugim uzlaznim akcentom na /i/ u prvom slučaju i oštrim kratkim silaznim, također na /i/, u drugom slučaju. Prosto nevjerovatno, jer upravo je obratno! (Treba napomeniti da je to ona ista tinejdžerka Sara iz filma “Grbavica” koju onako krvnički bije Mirjana Karanović u liku filmske majke Esme). Teško mi je zamisliti tu porodičnu scenu i razumiti potrebu i razloge roditeljā, Vlastimira i supruge mu Amre, da maltretiraju rođenu kćerku Lunu, upušćajući se u jezička tumačenja, jer, koliko znam, ni jedno nije jezikoslovac. Zanimljiv fenomen koji najbolje ilustruje dugogodišnje nasilje nad bosanskom jezičkom baštinom i identitetom koje su provodili karadžić-vuković-ostojićevski lektori. Brižni otac Vlasta kao nadrilingvista izbija nasilno iz glave svojoj kćerki i ono malo što je ostalo od njenog bosanskog identiteta. (Koliko li, Bože, ima ovakvih i još drastičnijih primjera nasilja?!) Da Mijović živi, recimo, u Nikšiću i da je to rekao na tamošnjoj televiziji, bio bi u pravu, jer akcenat riječi ovoga tipa, u koje spadaju i antroponimi, oštro diferencira karadžićevsko-crnogorski jezički izraz od bosanskog. Njegova kćerka govori kako govori njezino okruženje u Sarajevu i kako je u bosanskoj tradiciji.

Oni, dakle, u Sarajevu nagone rođenu kćerku da se odrekne bosanskog akcenta za račun karadžićevskog istočnohercegovačkog i crnogorskog. Upravo je bosanski: Títo, a ne Tïto. Osim akcenta ovaj primjer je zanimljiv i po različitim oblicima promjene u zavisnim padežima. Imenice muškog roda ovoga tipa (npr. babo) pa i antroponimi i patronimi na o-, u bosanskom jeziku imaju oblike u zavisnim padežima kao i imenice ženskog roda na a- , npr. voda-vode (u genitivu), tj. bábo – bábē dakle: Títo-Títē, isto kao Íbro-Íbrē; Ívo-Ívē; Rísto-Rístē, dok u crnogorskom jeziku imaju oblike kao i imenice muškog roda, npr., dakle: Tïto-Tïta. Bosanski i crnogorski jezički izraz razlikuju se i u oblicima izvedenog prisvojnog pridjeva od ovih imena. Bosanski je: Títin, Íbrīn, Ívīn, Rístīn, a crnogorski: Títōv (Tïtōv), Íbrōv, Ívōv, Rístōv.

Dugotrajnim drilom medijskim, školskim i administrativnim koji su provodili karadžićevski lektori posljednjih stoljeća i decenija i u govor obrazovanog i običnog svijeta uvukli su tuđi oblici. Tako ćemo često voditelje “binga” čuti kako nepravilno izgovaraju “najsretniju” zeničku ulicu, kao Aska Borića, umjesto bosanskog Aske Borića (od Asko). Sa stanovišća bosanske jezičke tradicije pogrešan je i naziv glavne sarajevske ulice: Ulica maršala Tita, a trebalo bi Ulica maršala Tite. (Kolokvijalno: Titina ulica). Luna upravo potvrđuje da se tako govori. To potvrđuje i naziv jednog specijaliteta u poznatom ilidžanskom restoranu “Titin ražnjić Brajlović”. Neobičnost je u tome što je vlasnik porijeklom iz istočne Bosne, gdje je evidentan uticaj istočnohercegovačko-crnogorske promjene ovakvih imenica u obliku: Tito-Tita., ali, kao što možemo primijetiti nije privladao bosanski. To potvrđuje i izjava predsjednika Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine Amira Jaganjca na TV Alfa povodom incidenata u Širokom Brijegu (bivša Lištica), kada su napadnuti navijači “Sarajeva”: Ja sam sva ta saznanja prosleđivao federalnom tužitelju Zdrávki Kneževiću.

Mićo Ljubibratić

“Duša srpskog naroda”, odnosno njeni predstavnici poput Miće Ljubibratića, bili su nosioci i organizatori tzv. hercegovačkog ustanka 1875. godine, poznatog pod imenom “nevesinjska puška”, na čijim se dostignućima i idejnim osnovama zasniva i sadašnja RG. On je imao izrazit antibosanski, antibošnjački i antimuslimanski karakter i katastrofalne posljedice po Bosnu i Bošnjake. Historijske su činjenice da je ustanak iniciran i sponzoriran iz Srbije, uz podržku majčice Rusije, a crkve su se koristile kao logističke i zavjereničke baze. Po uzoru na Karađorđev ustanak u Srbiji 1804. godine, počinjena su dotad neviđena zverstva, ubistva, paljevine i otimačine i nebrojeni zločini. Ustanici su po cijeloj Hercegovini spaljivali kompletne begovske porodice u njihovim kulama. Potomci nekih koji su preživili taj zvjerski pokolj iz Blagaja, Nevesinja, Mostara, Čapljine, Počitelja, Domanovića, Stolca danas žive u nekoliko sela pored Drača u Albaniji, kao što su Borak i Kodžaz. Ustanak je na kraju ugušen, ali je on bio povod za odluku Berlinskog kongresa 1876. za evropskim uspostavljanjem reda u Bosni, odnosno za austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine dvije godine kasnije. Historija se ponovila u posljednjoj deceniji 20. stoljeća u mnogo drastičnijem obliku. Ono što nisu uspili 1875. godine, uspili su stotinu dvadeset godina poslije, 1995. godine, ne samo uz blagoslov nego i aktivno učešće crkve i mantije.

U okrilju te crkve prevedena je i muslimanska sveta knjiga Qur'ān, a preveo ju je niko drugi do sveštenik i vođa hercegovačkog ustanka Mićo Ljubibratić 1895. godine, s proklamovanom prijetvornom namjerom za izmirenjem sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”, a stvarnim ciljem uspostavljanja velikosrbskog patronatstva nad desetkovanim i posrnulim Bošnjacima. Razumije se, nije preveden sa arabskog originala, nego sa ruskog, a i ruski sa francuskog. Od uleme je dočekan kao antiislamski potez par exellence. Jedan anonimni autor iz Bosne u zvaničnom glasilu skadarskog vilajeta propratio je Ljubibratićev prijevod Kurana izrijekom “da Kur'an na srpskom jeziku što je izašao u Beogradu ne može biti ni u namanjoj mjeri adekvatan originalu”, a po svjedočenju historičara Muhameda Hadžijahića, bošnjački časopis iz tog vremena “Hikjmet” nije se ženirao da ustvrdi da je uvođenje prijevoda Kur'ana “u svaki islamski narod … skrajna i najviša želja svih kolonizatora”. Hadžijahić zaključuje: “Po svemu se čini da je ovaj podhvat bio motiviran prije svega političkim razlozima s tendencijom da se izdanjem prijevoda Kur'ana postignu kod Bosanskih muslimana određeni nacionalno-politički efekti…”. Nije nimalo začudno što je Ljubibratićev sljedbenik, savremeni srbski orijentalista i antiislamski ideolog, koji fabrikuje priče o vehabijama i islamskim teroristima, patološki islamofob, Darko Tanasković tvrdi da je ovaj Ljubibratićev prijevod “jezički i stilski najbolji, a značenjski zadovoljavajući”, jer jezik i stil prijevoda Qur’ana Hercegovca Miće Ljubibratića gotovo da je prekopiran iz prijevoda Biblije, tačnije Novog zavjeta Vuka Karadžića. Nije nikakvo čudo jer Ljubibratić je bio sveštenik i zakleti sljedbenik ideja Vuka Karadžića i njegovog savremenika, hercegovačkog jeromonaha i arhimandrita Joanikija Pamučine.

Ljubibratić je i sam naziv Koran (ar. ﺍﻟﻗﺮﺃﻦ, izg. Al-Qur’ān) prilagodio svome izgovoru: arapsko /u/ zamijenjeno je sa /o/, koje kao glas i grafema ne postoji u arapskom jeziku, a arapski grleni preglas iznad /a/ jednostavno amputirao, pa je njegov naziv postao grafemski i glasovno potpuno identičan nazivu jednog romanijskog lokaliteta u blizini pala (Koran) ili nazivu rijeke koja čini Plitvička jezera (Korana). Inače, izgovor Bošnjaka i Srba na opoziciji u:o razlikuje se i u drugim riječima: Mušćanica (Bošnjaci) prema Mošćanica (Srbi), Dobuje (Bošnjaci) prema Doboj (Srbi), itd. I danas mediji koji baštine tu tradiciju arapska imena transkribuju sa /o/ umjesto /u/, pa će biti Mohamed (prema engleskoj transkripciji), umjesto Muhammed, Hosni (Mubarak), umjestu Husni(ja) (Mubarek). Ljubibratićev Koran je objavljen na “spskom pismu ćirilici” u vrijeme dok je još postojalo kolebanje kod Bošnjaka u pogledu prihvatanja nekog neorijentalnog pisma, na kojima je do tada gajena pismenost, i kada je latinica sve više dobijala primat, a uzpostavljanjem austro-ugarske vlasti i zvanično prihvaćena. U njegovom crkvenom Koranu u potpunosti je prihvaćen pravoslavni crkveni vokabular, terminologija i frazeologija Novog zavjeta, dosljedno je proveden Vukova ijekavica, zatim princip štakavizma, nasuprot bosanskom samorodnom šćakavizmu, itd. Vjerovatno taj Koran danas ne koristi ni nekadašnji bosanski reditelj Emir Kusturica koji je nakon konverzije u pravoslavlje izjavio: Ja sam Srbin, a Srbin ne može biti musliman, što kako smo vidili, nije u skladu sa hegemonističkim shvaćanjima najvećih srpskopravoslavnih autoriteta sa područja Hercegovine i Pive i Drobnjaka: Vuka Karadžića, Joanikija Pamučine i Miće Ljubibratića. Posebno je znakovito da su sve te jezičke osobine iz Ljubibratićeva Korana privladale i u Rječniku bosanskog jezika u odnosu na izvorne osobine bosanskog jezika i tako postale leksička norma koju su ustanovili sami Bošnjaci, ali to ne treba čuditi one koji znaju ko je bio urednik ovoga bezprizornog leksikona, koji je svoje jezičko znanje sticao na djelima arhimandrita Joanikija Pamučine. Po svemu se čini da je “crkva i mantija” mnogo više udaljila ljude, istinu i pravdu od ove zemlje, nego što je spremna za ekumenski dijalog sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”.

Hoće li neko buduće vrijeme demantirati riječi Maka Dizdara kada kaže: Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.
(SAFF br. 256.)

Evo ko je preveo Kozlićev Kur'an.

[Bosni]

http://saff.ba/pogled-u-proslost-kako-s ... entalizma/

Pogled u prošlost: Kako su komunisti “otvaranje mejtefa” predstavljali kao ekspanziju fundamentalizma

Položaj muslimana u komunističkoj Jugoslaviji bio je pod stalnim islamofobičnim pritiskom. Iako se komunisti i danas vole hvaliti da u Titinoj Jugoslaviji muslimanima niko nije branio da idu u džamije, postoje brojni dokazi koji jasno pokazuju da je islamofobija budno stražarila nad svakim korakom muslimana. Jedan od takvih primjera je pisanje Vlastimira Mijovića o životu i djelu dr. Ahmeda Smajlovića, odnosno o ekspanziji fundamentalizma u našoj zemlji. U Zbornku radova, godina XXVIII, 2009., br 13 Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, objavljen je dio teksta Vlastimira Mijovića o dr. Ahmedu Smajloviću:

[Bosni]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/mu ... -bosnjacka

Muftija banjalučki: Ferhadija nije samo bošnjačka

Uoči svečanog otvaranje džamije Ferhadije u Banjoj Luci, koja je u maju 1993. srušena do temelja, a potom ponovo izgrađena, razgovaramo sa muftijom banjalučkim Osmanom ef. Kozlićem.

Zatičemo ga u džamijskom dvorištu, gdje radnici dovršavaju radove na šadrvanu. Ostalo je već davno završeno – Ferhadija se nakon punih 15 godina gradnje, i to po istom sistemu kako se gradila i originalna u 16. vijeku, doima spremnom za svečanost u bilo kom trenutku.

Međutim, muftija nas ubjeđuje kako ima još puno posla, prije svega u vezi organizacije i osiguranja, jer se očekuje dolazak 20-ak hiljada vjernika i zvanica, pa mu, kaže, razgovor za Al Jazeeru, a koji podrazumijeva najmanje sat vremena sjedenja, dođe kao odmor, nakon napornog "letanja“.

Ramazan 2015. ste, samo godinu dana nakon što ste preuzeli dužnost banjalučkog muftije, dočekali u tek završenoj Ferhadiji, gdje ste i klanjali prvu teraviju, a nedugo zatim i prvi Bajram namaz. Kako ste doživjeli te trenutke i kako se osjećate danas, pred samo svečano otvaranje Ferhadije?

- Sjećam se jednog naslova na portalima nakon tog događaja, koji je glasio: „Poseban je osjećaj klanjati u Ferhadiji“, i upravo tako sam se osjećao – posebno. Tako je bilo tog dana, tako je i danas. Ferhadija je posebna džamija, to je kao kad odete u Istanbul pa klanjate u Plavoj džamiji...

Da li Vas je u tim trenucima bilo strah da bi se mogli ponoviti napadi na džamiju, vjernike?

- Nije, ali bila je strepnja, bila je zebnja koja se miješala sa srećom. Tada su oko džamije još uvijek bile visoke limene ograde koje su graditeljske firme postavile i ja sam naložio da se one skinu, da se džamija otvori i da ljudi vide u dvorište. Kako smo tada otvorili džamiju, tako je i danas, njena vrata su stalno otvorena. Od tada mnogi Banjalučani i gosti, turisti koji nisu muslimani, slobodno ulaze - mi ih puštamo da dožive kakav je taj osjećaj. Dakle, kako je to 2015. prošlo u najboljem redu, tako je, hvala Bogu, i dan-danas.

Bili ste tu i u vrijeme dok Ferhadija još nije bila obnovljena, kao ni mnoge od ukupno 16 porušenih džamija u Banjoj Luci. Gdje i na koji način su vjernici obavljali molitve?

- Najteži period je bio od 2000. godine naovamo. Najveći i najteži dio posla uradio je moj prethodnik, muftija Edhem Čamdžić. Trebalo je kamen temeljac postaviti na svaku od 16 porušenih džamija, a samo za Ferhadiju dva puta. Znamo šta se desilo kada se postavljao kamen temeljac za Ferhadiju, da je tada ubijen Murat Badić iz Cazina. Bilo je još nemilih scena, a koje nisu ni zabilježene. Mi smo koristili prostorije Medžlisa za obavljanje namaza i drugih molitvi dok se Ferhadija nije izgradila, to je bilo neuslovno, tako da se posebno čekalo na njenu ponovnu izgradnju.

Naravno, nije samo Ferhadija džamija koja se nanovo izgradila, imamo jednu koju nismo još počeli i koju trebamo nanova izgraditi, to je Arnaudija, džamija koja je srušena iste večeri kada i Ferhadija. Ima ih koje smo završili, ali nismo svečano otvorili. Dovršili smo Sefer-begovu, džamiju na Pobrđu, džamiju na Mahovljanima... Gazanferiju smo stavili u funkciji, tu smo zaposlili i imama, tako da je to još jedan ezan u Banjoj Luci.

Mogu reći da se ezani sada čuju i sa Stupničke džamije, sa Ferhadije, sa Gazinferije... uče se odavde, preko Šehera, do Čelinca. Istina, ne čuju se onoliko koliko se čuju u Sarajevu, Tuzli ili Bihaću, ali mislim da i ne trebaju, jer ni u čemu ne treba pretjerivati. Također, ovdje možda ima onih koji ne žele da se ikako čuju, ali će se ipak morati na to navići.

Kakva je bila sigurnosna situacija nakon što je 2001. prilikom pokušaja postavljanja kamena temeljca ubijen Murat Badić, a ostali prisutni - kamenovani? Je li se, zapravo, Ferhadija izgradila na miru?

- Svašta se ovdje doživljavalo, preživljavalo, ali bilo je u Banjoj Luci i onih koji su nastojali pomoći, a naročito su pomogli zvaničnici međunarodne zajednice. Efendija Čamdžić mi je rekao da je bila velika pomoć Amerikanaca, da je neizmjernu pomoć pružio tadašnji američki ambasador Thomas Muller i drugi koji su nastojali privoliti vlasti u Republici Genocidnoj da se počne sa obnovom džamija, a posebno je u fokusu bila Ferhadija. Bilo je nemilih scena, događanja, koja su jednostavno morala da se dožive, prežive, ali su ona iz godine u godinu jenjavala, smanjivala su i u zadnje dvije godine u Banjoj Luci gotovo da nema nikakvog incidenta vezano za svakodnevni i vjerski život. Mogu reći da je sigurnosna situacija na vrlo dobrom nivou.

Eto, sada imamo i pripremljen projekat za obnovu Arnaudije, a gradske vlasti su nam faktički donijele građevinsku dozvolu - poslali su je po jednoj ženi, tako da nismo po to ni morali ići.

Ko je najviše pomogao ponovnu izgradnju Ferhadije, ali i ostalih srušenih džamija u Banjoj Luci?

- Kompletna Islamska zajednica, na čelu sa tadašnjim reisom Mustafom ef. Cerićem, je od samog početka bila uključena u taj projekat, a sve je uglavnom išlo uz posredovanje međunarodnih faktora koji su posredovali da se ovdje situacija relaksira, da se dobiju dozvole, da otpočne gradnja. Što se tiče finansijske podrške, ne bih isticao imena, jer neki ljudi to ne žele, ali smo imali puno pojedinačnih vakifa, koji su dali od hiljadu do 15 hiljada KM i koji su iz cijele BiH i inostranstva, a moram reći da to nisu bili samo Bošnjaci, već i pravoslavci, katolici... Evo, mogu reći da je visoki predstavnik Valentin Inzko donirao 10 hiljada KM, da je bilo dosta pravoslavnih dobrotvora koji tada pomogli, a koji pomažu i dan-danas. A što se tiče velikih finansijskih donacija, najviše su dali Turci preko njihove organizacije TIKA, a poslije njih Vlada i ostale institucije Republike Genocidne..

Da nije bilo međunarodne zajednice, da li bismo danas razgovarali o svečanom otvaranju Ferhadije?

- Nisam baš siguran da bi se to desilo. Kada se govori o izgradnji Ferhadije, to je duga priča - sama njena izgradnja trajala je 15 godina, ali zato što je, ako zanemarimo dugogodišnje traženje urbanističke dozvole, trebalo jako puno vremena da se njeni dijelovi pronađu i izvuku iz zemlje ispod smetljišta, iz jezera gdje su sve pobacani..., a sve to mi ne bismo mogli sami da nije bilo međunarodne zajednice i njihovog pritiska na vlasti RG-a da sve to omoguće i da dadnu novac za izgradnju.

Kakva je atmosfera uoči svečanog otvaranja Ferhadije? Osiguranje na tom događaju bit će vanredno - kako gledate na to da nakon više od 20 godina od završetka rata moramo osiguravati otvaranje vjerskih i drugih sličnih objekata?

Kada sam preuzeo dužnost bilo me je strah - sama pomisao na ono što se desilo na polaganju kamena temeljca izazivala je strah. Međutim, hvala Bogu, o tom aspektu skoro više i ne razmišljam. Morali smo relaksirati situaciju, da pokažemo da se i mi nastojimo otvoriti prema drugima, nastojimo uspostaviti bolje kontakte sa vjerskim i političkim institucijama, tako da smo kroz naš Organizacioni odbor učinili sve da uključimo i policiju RG-a, policiju grada Banja Luke. Na neki način smo uspjeli dobiti povjerenje, ono što sam želio čuti a to je da je i u njihovom interesu da takvih scena više ne bude, da Banja Luka pošalje drugačiju poruku, da i ovdje počnu dolaziti turisti kao što dolaze u Sarajevo, Mostar, a činjenica je da ne dolaze, jer Ferhadija je kulturno-historijski spomenik, ona pripada samo Bošnjacima, nego i Srbima, i Hrvatima, i svim drugim ljudima koji žive u BiH.

Mi kreiramo jednu lijepu atmosferu, tako da mogu reći da je klima izuzetno dobra. Ovo neće biti događaj u kojem će biti samo akteri iz vjerskog, političkog i kulturnog života, nego i iz regije i inostranstva - očekujemo delegaciju Turske, najmanje sa premijerom na čelu, premijere Hrvatske, Crne Gore, Srbije... tako da će u obezbjeđenje biti uključene sve sigurnosne strukture iz BiH, ali i iz regije.

Mi smo zamolili naše vjernike da vode računa o našem dostojanstvu, da na otvaranje ne donose zastave Islamske zajednice. Meni su neki zamjerali, kao - zašto ne smiju, a ja im kažem da na džamiji već imamo zastavu i to je dovoljno. Ne treba nam da neko na tom svečanom događaju psuje, galami... Želja nam je da to bude događaj od vjersko-kulturnog značaja, a ne neki politički skup.

Ja prije svega moram voditi računa o sebi i svojoj porodici, o povratnicima i vjernicima koji ovdje ostaju i poslije 8. maja. Meni je najvažnija sigurnost svakog čovjeka, ja sam odgovoran za svakog novinara, snimatelja, za svaku nanu s mahramom, za svakog dedu s kapicom, sa svakog gosta i ne želim da im se išta desi.

Jesu li Bošnjaci u RG-u prepušteni sami sebi ili imaju podršku i pomoć i iz drugog dijela BiH?

- Sada je borba da se zaustavi trend iseljavanja ono malo povratnika što smo imali. Moram reći da se oni ne sele iz sigurnosnih razloga, nego, prije svega iz ekonomskih. Nažalost, mi nemamo ni zvaničnih podataka o broju povratnika, ali imamo neke naše, unutar Islamske zajednice, koji govore da je na ovom području izdato desetak hiljada CIPS-ovih ličnih karata. Ja znam da samo u Malmeu, u Švedskoj, ima pet hiljada Bošnjaka Banjalučana, to je čitav jedan gradski kvart. Proces povratka nije završen, ali je pitanje da li smo mi učinili bar malo da im povratak olakšamo.

Kad odem na teren, naprimjer u Prnjavor, kažu mi - ove godine je jedan saf ljudi manje. Tamo se to više osjeti nego u Sarajevu ili Tuzli. Trebamo nastojati da taj trend zaustavimo. Po tom pitanju najviše radimo sa Ministarstvom za izbjegla i raseljena lica, ali mislim da je to nedovoljno i da treba napraviti bolju strategiju održivog povratka.

Jesu li Bošnjaci u RG-u ravnopravni sa drugim građanima?

- Naša zemlja, bez obzira kako je ko doživljava, nije država u kojoj vladaju pravo, red i zakon. Iako zakoni postoje, oni se ne poštuju, ne poštuju se ni ustavni sudovi, to je zemlja puna apsurdnih situacija, puna diskriminacije... Diskriminacije u RG-u ima, ali pravo je pitanje – ko je odgovoran za tu diskriminaciju i šta se radi da se ona otkloni? Zašto Bošnjaci nemaju nijednog odbornika u Bosanskoj Gradišci, a mogu ih imati, zašto ih nemamo u Kotor Varoši, a možemo da ih imamo?

Tu, u parlamentima, vodi se borba protiv diskriminacije. Mi smo u Gradišci imali 16 odbornika, sad je to promijenjeno - možemo imati pet, ali nemamo nijednog. Kako ćemo se boriti za svoja prava ako nemamo svoje predstavnike? Ne može se stanje Bošnjaka povratnika popraviti ako nastavimo raditi kao do sada - prvo ćemo da sredimo Vijeće ministara, pa Federaciju, pa kantone, a onda ćemo Republiku Genocidnu. Naravno, pitanje je da li ima Bošnjaka dovoljno u policijskim strukturama RG-a, u sudskoj vlasti, u obrazovnim institucijama? Odgovor na ta pitanja je negativan.

Neposredno pred svečano otvaranje Ferhadije, predstavit ćete Kur'an na srpskom jeziku, pisan ćirilicom, u prevodu Miće Ljubibratića Hercegovca. Može li taj čin i kako doprinijeti boljem razumijevanju naroda u BiH?

- Zavisi jeste li optimista ili pesimista. Neki će nas kritikovati, ustvari neke neformalne grupe građana, putem internetskih foruma, već me kritikuju zbog ćirilice, zbog Miće. Meni je drago da je akademik Enes Karić dao ideju za predstavljanje Mićinog Kur'ana, mada on kaže da je to moja ideja. Navršilo se 120 godina otkako je Mića preveo Kur'an na srpski jezik. Do tada su Bošnjaci vodili teološke rasprave da li je to džaiz (dozvoljeno), a kada je Mića preveo, onda su zašiljili pera pa su Kur'an su počeli prevoditi Korkut, Čaušević... Mića je u to doba pokušavao politički zbližiti Bošnjake i Srbe, bez obzira što je on tada Bošnjake zvao Srbima Muhamedancima. Ali to nas ne zanima, nego konkretan čin prevoda i to što je on pisan arhaičnim pitkim srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. Otud i moja poruka - ćirilica je i naše, bošnjačko, pismo. Što da ne, zašto bi bilo samo srpsko? Kao što su i sve svetinje naše, i tako treba da bude. Mislim da je to dobra ideja.

Mi ćemo upriličiti lijepu promociju u Banskim dvorima i to će biti dobra prilika da pravoslavci na njihovom jeziku i pismu mogu pročitati Kur'an. Pored tog sveska prevoda Kur'ana, štampat ćemo eseje Enesa Karića Svjetovi Kur'ana. To će biti nešto lijepo što ćemo pokloniti našim prijateljima.

Da li ste zadovoljni nivoom institucionalne međureligijske suradnje u RG-u i da li ona ima podršku vlasti u Banjoj Luci?

- Meni često ovdje dolaze diplomati i postavljaju isto pitanje. A odgovor je uvijek isti - međureligijski dijalog ovdje apsolutno ne funkcioniše. Ali, to nema veze sa politikom, nego sa religijskim zajednicama, u to sam sto posto siguran. A to je tako, jer među nama, predstavnicima vjerskih zajednica, nema inicijative. Jako sam tužan što mi, bez potpore međunarodne zajednice nikad ništa ne radimo sami.

Dođu li vam predstavnici Pravoslavne ili Katoličke crkve, jesu li se interesirali za gradnju džamije?

- Nije nam niko došao. Tu i tamo se vidimo na nekim skupovima, na donatorskim večerima u Banjoj Luci, tako sam upoznao neke episkope. Dok sam ja ovdje, niko nije došao ni da vidi Ferhadiju, nije ni banjolučki biskup Franjo Komarica, bar otkako sam ja muftija. Nažalost nisam ga ni vidio, jesmo samo razmijenili čestitke za Božiće, Bajrame, pismene čestitke. I ja sam dijelom odgovoran, mada se malo pravdam time da sam nedavno došao, da sam se morao smjestiti s porodicom, da sam odmah uskočio u nastavak gradnje Ferhadije.

Hoćete li Vi poduzeti prvi korak i pozvati ih?

- Znao sam da ćete me to pitati. Jučer (ponedjeljak 18. april) sam posjetio vladiku Jefrema, rekao sam da ću ga pozvati na otvorenje Ferhadije, a pripremam se da odem i kod biskupa Komarice. Vladam se prema onoj poslovici: ako neće brdo Muhamedu, Muhamed će brdu. Što se tiče ostalih, polahko dolaze i turisti da vide Ferhadiju, dolaze i građani Banja Luke, i to me raduje. Sva vrata su otvorena, uvodim i novinare, znatiželjnike... Sramota je da neko ko nije musliman u životu nije ušao u džamiju, da musliman nije ušao u crkvu. Treba ljudi da uđu u džamiju i, ako ništa drugo, da se dive arhitekturi, umjetnosti.

Šta mislite, hoće li ovo biti posljednji put da se Ferhadija iznova gradi?

Vi - novinari zaista znate postaviti teška pitanja. Ja se nadam da je zadnji, da su crna vremena Bosne, zemlje koju neki nazivaju tamnim vilajetom, iza nas i da je pred nama svjetlije doba.

Samo četnici Bosnu nazivaju tkz. tamni vilajet. A njihovo mišljenje me apsolutno ne zanima.

[Drina]

Ovaj banjalucki hodza je zesca budala.

[ABen]

http://kliker.info/mozda-ima-nade-za-na ... -u-tesnju/
Musliman obnovio katoličku crkvu u Tešnju

Ovih dana u Tešnju se dogodila, za Bosnu i Hercegovinu, nesvakidašnja gesta. Obitelj Hasana Ahmetlića svojim donacijama renovirala je katoličku crkvu koja se nalazi na samom ulazu u grad. Sugrađani su oduševljeni ovim gestom, kako Bošnjaci, tako i Hrvati.“Ovo je za mene sasvim normalno. Trebao bi svatko pomagati. Ja imam još četvoricu braće i mi uvijek pomažemo gdje god što treba. Džamije, crkve, …nije važno, samo da se pomaže. Ipak živimo u multietničkoj državi u kojoj žive svi njezini građani, a ne samo pripadnici jedne nacije ”, kaže Hasan Ahmetlić.

Počašćen što je pomogao

On dodaje kako je počašćen što je imao priliku i mogućnosti uraditi takvo nešto.
“Odgojen sam tako, pomažem svima. To sam naučio od pokojnog oca koji mi je uvijek govorio: ‘Pomozi ljudima, bolja je ona ruka koja daje’. I tako ja nedavno prolazim kroz Tešanj i vidim kako sve kuće i zgrade oko crkve imaju lijepe fasade. I onda sam pogledao crkvu i usporedio je s tim kućama i shvatio kako su boje na crkvi izblijedjele, fasada požutjela… Jednostavno, shvatio sam da to neću moći gledati. Tada se u meni probudila ideja da to popravim i uljepšam. Crkva je ogledalo gospodarstvenika iz Tešnja, Bošnjaka i svih građana. Neka narod u BiH vidi da u našoj državi ima života i da ovdje možemo zajedno živjeti, međusobno se pomagati i da od toga nema ništa ljepše ni zdravije. Počašćen sam što sam s obitelji mogao pomoći obnovu ove crkve”, ističe Ahmetlić.
Kaže, kada je predložio župniku da renovira crkvu, ovaj je ostao zapanjen. No, ubrzo su pristupili obnovi, a danas su svi zadovoljni i sretni. I Ahmetlići i župnik, a i Hrvati katolici koji žive ovdje i koji sada mogu ići u obnovljenu crkvu.

Bogat u duši

“A ja sam ostao bogat u duši. Što mi više treba?!”, kaže Ahmetlić, koji je nedavno svojim donacijama pomogao i u obnovi crkve na Kondžilu.I tako su zahvaljujući ovoj velikodušnoj obitelji, na crkvi izvedeni radovi temeljite rekonstrukcije vanjske fasade, farbanja unutrašnje stolarije, ugradnja šest prozora i ugradnja kamenih ploča oko vrata.
Inače, crkva sv. Petra i Pavla je sagrađena 1898. godine, a temeljito obnovljena između 1998. i 2002. godine i vodi se u registru spomenika na teritoriju općine Tešanj i Zavoda za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. (Kliker.info-Dnevni list)

Koji su debili i ovi iz HIFA

[atif]

Šta mislite, hoće li ovo biti posljednji put da se Ferhadija iznova gradi?

Vi - novinari zaista znate postaviti teška pitanja. Ja se nadam da je zadnji, da su crna vremena Bosne, zemlje koju neki nazivaju tamnim vilajetom, iza nas i da je pred nama svjetlije doba.

Ovo zadnje pitanje mu je novinarka super postavila. Ja bih volio da kozlic ide stopama bivseg muftije camdzica koji se lavovski sa ovim svim izborio, ali nazalost neide. Vidjet cemo hoce li on ordnen od dodika primiti koji je camdzic odbio. Mozda i prihvati osnivanje nove IZ koja ce pricati na vlaskom jeziku i citati cirilicu. Da nas Allah sacuva fitne i promudri nasu ulemu da stoji sa narodom a ne mimo naroda i nasih predaka! amin!

[ABen]

Šta mislite, hoće li ovo biti posljednji put da se Ferhadija iznova gradi?

Vi - novinari zaista znate postaviti teška pitanja. Ja se nadam da je zadnji, da su crna vremena Bosne, zemlje koju neki nazivaju tamnim vilajetom, iza nas i da je pred nama svjetlije doba.

Ovo zadnje pitanje mu je novinarka super postavila. Ja bih volio da kozlic ide stopama bivseg muftije camdzica koji se lavovski sa ovim svim izborio, ali nazalost neide. Vidjet cemo hoce li on ordnen od dodika primiti koji je camdzic odbio. Mozda i prihvati osnivanje nove IZ koja ce pricati na vlaskom jeziku i citati cirilicu. Da nas Allah sacuva fitne i promudri nasu ulemu da stoji sa narodom a ne mimo naroda i nasih predaka! amin!

Nama se servira prica o paradzematima, kako su oni opasni, dijele IZ itd. Ali hodze poput ovog, su vrlo opasnije za IZ BiH, za podjelu i prodaju. Ni jedan hodza iz takozavnog paradzemata nece pregovarati i zvati cetnike na otvaranje dzemata i primati od njih poklone kao ovaj iz Banja Luke.

[atif]

Šta mislite, hoće li ovo biti posljednji put da se Ferhadija iznova gradi?

Vi - novinari zaista znate postaviti teška pitanja. Ja se nadam da je zadnji, da su crna vremena Bosne, zemlje koju neki nazivaju tamnim vilajetom, iza nas i da je pred nama svjetlije doba.

Ovo zadnje pitanje mu je novinarka super postavila. Ja bih volio da kozlic ide stopama bivseg muftije camdzica koji se lavovski sa ovim svim izborio, ali nazalost neide. Vidjet cemo hoce li on ordnen od dodika primiti koji je camdzic odbio. Mozda i prihvati osnivanje nove IZ koja ce pricati na vlaskom jeziku i citati cirilicu. Da nas Allah sacuva fitne i promudri nasu ulemu da stoji sa narodom a ne mimo naroda i nasih predaka! amin!

Nama se servira prica o paradzematima, kako su oni opasni, dijele IZ itd. Ali hodze poput ovog, su vrlo opasnije za IZ BiH, za podjelu i prodaju. Ni jedan hodza iz takozavnog paradzemata nece pregovarati i zvati cetnike na otvaranje dzemata i primati od njih poklone kao ovaj iz Banja Luke.

I jedno i drugo je izdaja. Paradzemati jer se ne drze poslanikovog suneta i zajednice a ovakvi imami jer se ne drze poslanikovog suneta i izdaju zajednicu.

[amkos]

Šta mislite, hoće li ovo biti posljednji put da se Ferhadija iznova gradi?

Vi - novinari zaista znate postaviti teška pitanja. Ja se nadam da je zadnji, da su crna vremena Bosne, zemlje koju neki nazivaju tamnim vilajetom, iza nas i da je pred nama svjetlije doba.

Ovo zadnje pitanje mu je novinarka super postavila. Ja bih volio da kozlic ide stopama bivseg muftije camdzica koji se lavovski sa ovim svim izborio, ali nazalost neide. Vidjet cemo hoce li on ordnen od dodika primiti koji je camdzic odbio. Mozda i prihvati osnivanje nove IZ koja ce pricati na vlaskom jeziku i citati cirilicu. Da nas Allah sacuva fitne i promudri nasu ulemu da stoji sa narodom a ne mimo naroda i nasih predaka! amin!

Ja tek sad vidim koja je ljudina i veličina bio bivši muftija Čamdžić. U svakom pogledu.

[Jack]

Pola ovih muftija su ljigavci.Ovi jadnici iz Kljuca morat ce se Bihackom muftiluku pripojiti ko ih sve predstavlja.Lik samo sto se nije sageo.Nazalost ovo je kraj Islama i Bosnjaka u Banja Luci.Doci ce poneki stranac iz Arapskih zemalja.Poneki Turcin.Uslikat Ferhadiju.Brze bolje kuci.Tamo nasih sela nema.A cetnickih mali milion.Dosta nasih ljudi fakticki prezivljava,a pola se asimilira.Jos ovaj jadnik

Ne provocirajte.Pa pobogu.U centru Prijedora velikim slovima pise.Nacionalni spomenik Bih na dzamiji glavnoj gradskoj/Nema sanse da ne vidis tablu tu.i to velikim slovima su napisali.

Provociraj?Pa ljudi s cetnicima nema druge nego tako.Dogovora s njima nema.Ko zeli dogovora.Nestane.Htjeli su katolici dogovor s vlasima.Kazu.Neces ti dugo ostati.Naselili se Grmeclije s vukojebine Bihaca i Bos Petrovca nakon rata tamo u Misin Han,to je najveci dio Ivanjske.Selo nekih 10 tak km od Kozarca.E,katolici kazu.Ma ''izaci'' ce oni.Prodje 5,prodje 10 godina.Prodase katolici vecinu imanja u Misinom Hanu..A selo nazvase cetnici POTKOZARJE.Evo ti Hamza forumas moze da svjedoci o tome.A u Kozarcu stoka se naselila isto.I jos htjeli Radmilovo.Cuj nakarade da nabiju ime.Odmah su nasi ljudi rekli.Micite se iz Kozarca.I na kraju imas ovakvu strukturu kakvu jeste.Pobogu da su htjeli ''dogovor''.Danas bi imali ''Srpski'' Kozarac.Gluho bilo.Cak i spomenuti ovo je uvreda.Ali tako je to.Nema druge,s njima nema sve fino.Ponekad i drugacije.I sta imaju 7 Maja

Bez uvrede prema Banjalucanima.U Prijedoru je pobijeno oko 3500 Bosnjaka.Samo u selu Hambarine kraj Prijedora ubijeno je 302 Bosnjaka civila.Halo.Mi da imamo nacionalnog ponosa.Skupilo bi nas se 10 autobusa svake godine 31 Maja u Prijedor iz Sane,Kljuca,Sarajeva i Travnika pa i Prijedorcani su ratovali za Vlasic i Igman.

A ne ovo.Vidim onog ljigavog Dodika

[ABen]

Smrdljivi glas ateističkog patuljka Amera Tikveše: “Agresija na BiH nije pouzdan termin”
http://saff.ba/smrdljivi-glas-ateistick ... yiqP2eJhaQ

Maj 3rd, 2016



“Agresija na BiH nije pouzdan termin, karakter rata u BiH ne može se još uvijek jednoznačno odrediti. Ako ga tako slobodno koriste na stranici Ministarstva obrazovanja, onda se postavlja pitanje na kakvim to istinama počiva obrazovanje u Kantonu Sarajevo – naučnim ili ideološkim?” – dio je teksta Amera Tikveše, sarajevskoh novinara velikosrpske provenijencije objavljenog na portalu Školegijum.ba čiji je urednik poznati mrzitelj Bošnjaka Nenad Veličković.

Kako što to Amer Tikveša otvoreno kaže usred Sarajeva, na RBiH nije bilo agresije, odnosno to je jednoznačno određenje. Hoće nam Tikveša reći da se sa predstavnicima RS-a trebamo dogovoriti kakvog karaktera je bio oružani sukob u BiH od ‘92. do ‘95. Veličkovićevom pisaru odlično ide ove fraze, ali logika slabije, pa zanemaruje činjenice da je RBiH bila nezavisna, međunarodno priznata država na čiju teritoriju su dolazile legalne vojne i policijske jedinice Miloševićeve Jugoslavije. O zlu, o broju ubijenih, ranjenih, zatvaranaih, protjeranih kao rezultat tih višegodišnjih pohoda da ne govorimo ovom prilikom.

Ništa to nije dovoljno Tikveši, pa ni nebrojene sudske presude u kojima su osuđeni srbijanski oficiri, svjedočanstva žrtava, masovne grobnice, Miloševićeve platne liste i svi ostali dokazi o agresiji na RBiH. On nas tjera da sve to zanemarimo i da čekamo odobrenje vlasti RS-a da prethodni rat nazivamo agresijom. Tikvešina logika bi nas dovela dotle da tražimo od majki Srebrenice da se Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću obraćaju sa “gospodine” jer bi bilo jednoznačno određenje to da su oni ratni zločinci i krvnici.

[Dezidijat]

Baš je Tikveša majke mi ne znam sta to zbnaci u Konjicu odakle je ovaj tikvesa al u Zenici Tikveša je termin u razini sa mamlazom ili debilom

[ABen]

Trebinjski imam Husein Hodžić pravi kuću preminulom popu u Bileći
http://www.cazin-danas.com/trebinjski-i ... -u-bileci/
by ASMIR P / Maj 2, 2016/



Bivši trebinjski imam Husein Hodžić skupio je novac i materijal kako bi se izgradila kuća njegovom prijatelju, popu Dragi Cvijanoviću, koji je nedavno preminuo.

Njihovo prijateljstvo trajalo je godinama i izgradnjom kuće želio mu se odužiti za sve trenutke koje su zajedno proveli.

Prema nekim analizama većina građana u Bosni i Hercegovini vjeruje u suživot.

Današnji životni uslovi su otuđili ljude, rijetko se druže.

Ipak, još uvijek ima primjera ljudskosti, humanosti, ili to jednostvano nazvati normalnosti.

Prijateljstvo između bilećkog paroha Draga Cvijanovića i bivšeg trebinjskog imama Huseina Hodžića trajalo je godinama.

Imam je na početku svoje službe pored Trebinja službovao i u Gacku i u Bileći.

“Dok smo obnovili, nisam poznavao popa Cvijanovića, ali sam čuo od drugih da se prije rata družio sa kolegom imamom, ovaj je rahmetli, ovaj je pokojnik kažu da su išli zajedno na pecanje i igrom slučaja kad je trabalo napraviti svečano otvorenje džamije bili smo malo zabrinuti šta i kako, to je prva vrsta te svečanosti u Bileći i u tom iščekivanju zove mene pokojni proto”, kaže Husein Hodžić, bivši trebinjski imam.

Na otvaranju bilećke džamije govorila su obojica, kako kaže imam, “nadahnuto i ljudski”.

Taj telefonski kontakt dvojice vjerskih službenika je bio uvod u njihovo prijateljstvo i druženje.

Imam ističe da su najčešće razgovarali o vjeri.

“I onda smo se počeli družiti, piti kafe, pričati.



Meni je tad taj čovjek sjeo, posebno u onome kolegijalnom profesionalnom odnosu, nekako smo bili slični na istom vjerskom zadatku, onda možda malo nostalgije, on je iz srednje Bosne rodom odozgo”, ističe Hodžić.

Simbol ljudskosti

Vrijeme je prolazilo, nisu se raspitivali pretjerano o porodici, koliko ih ima gdje su šta rade.

Prošle godine u oktobru mjesecu do imama Hodžića stigla je informacija da je preminuo prota Drago.

Tek nakon toga saznaje da nije riješio stambeno pitanje.

“Čuo sam od mog prijatelja Vule Kuljića, koji ima skladište građevinskog materijala, da je umro pop, sahrana je danas.

Međutim, meni taj dan dženaza u isto vrijeme.

Nisam mogao otići.

Nakon nekoliko dana sam navratio i pitam: ‘Kako je prošla sahrana’.

Kažu: ‘Uzeo je plac pred samu smrt, eto mislio je graditi nešto’.

U eparhijskoj kući stanuje porodica.

Meni se neki fitilji upalili.

Rekao sam sebi da pomoći toj porodici.

Kontaktirao sam crkvene dostojnike, glavnog paroha u Bileći.

Rekli su: ‘Nemamo ništa protiv’.

Porodicu sam upoznao, posjetio, kazao moju namjeru”, pojašnjava Hodžić.

Milivoju Cvijanoviću, sinu pokojnog bilećkog prote Draga, još uvijek nije lako govoriti o svom ocu.

Kaže nam da je bio izuzetan čovjek, da nije ljude dijelio po vjeri, nego po ljudskosti, za život je pomagao ljudima koliko je mogao.

“Odlučio je da napravi kuću baš u Bileći.

Na žalost, smrt ga je spriječila, ali neki su se prijatelji javili da pomognu koliko su mogli.

Baš jedan od tih prijatelja je imam trebinjski Husein Hodžić i baš mi je drago da ima još ljudi u ovom današnjem vremenu”, kaže Milivoje.

“I tako je bilo, ja sam, pravo da Vam kažem, ponosan i zahvalan što su mi omogućili da na ovakav način, ne mora to biti transparentno, ispunim svoju unutrašnju želju, jer protu Draga sam doživljavao kao svakog kolegu imama”, navodi Hodžić.

Ali, sve se ne završava na pomoći u građevinskom materijalu.

“Kad je moj prijatelj u Tuzli, čuo, kaže:

‘Huseine, ako si ti dao, dat ću i ja stolariju, dat će moja firma jednu vanjsku’, i već su uzeli mjere.

Prema tome, evo, učinit ćemo još ako mognemo motivisati neke dobre ljude da pomognu”, navodi Hodžić.

Milivoje ističe da će uz pomoć dobrih ljudi završiti kuću, da će mu to bili veliki uspijeh da se želja pokojnog oca pretvori u stvarnost.

Kada kuća bude izgrađena, stajaće kao simbol ljudskosti, čovječnosti, prijateljstva, dokaz da ljudi mogu naći zajedničku riječ, ma kako se oni zvali.

[Bosni]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/pr ... kom-jeziku

Promoviran Kur'an na srpskom jeziku

XTo542W8S58

U Bosni i Hercegovini je odštampan prijevod Kur'ana na srpski jezik. Radi se o prijevodu pravoslavnog svećenika Miće Ljubibratića iz 1895.

Smatra se prvim objavljenim prijevodom Kur'ana ćiriličnim pismom na Zapadnom Balkanu, te prvim cjelovitim prijevodom uopće u regiji. Promocija Kur'ana večeras je održana u Banjoj Luci, javio je reporter Al Jazeere Emir Skenderagić.

Prvih 250, od hiljadu štampanih u štampariji u Sarajevu, u Banju Luku je donio glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Planiraju distribuciju u BiH i Srbiji.

"Želimo da nemuslimani koji žive sa nama zajedno u Bosni i Hercegovini ili pored nas upoznaju šta je to, u ovom slučaju govorimo o pravoslavnom elementu - šta je to što je oblikovalo naš duh, šta je to što nas inspiriše, da bi nas bolje upoznali. Želimo pružiti ruku pomirenja - ovo je naša poruka", kaže Mustafa Prljača iz izdavačke kuće El Kalem.

Dopunski svezak izdanja sadrži eseje akademika Enesa Karića. Oni omogućavaju lakše čitanje, razumijevanje i doživljaj Ljubibratićevog prijevoda.

"Posebna je draž ovoga prijevoda u tome što je premostio, rekao bih, vijek i još nešto godina, a na mnogim stranicama je šokantno, u pozitivnom smislu, čitljiv. Tako da tek ovaj prijevod čeka nase studente postdiplomce", rekao je Enes Karić, profesor tumačenja Kur'ana.

Ove pare su mogle pomoči nekom povratniku.

[Bosni]

http://www.avaz.ba/clanak/233967/vesna- ... kpz-zenica

Vesna Švancer i Nikola Arsenić posjetili KPZ Zenica

Podpredsjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH i članica Komisije za ljudska prava i slobode Vesna Švancer i Ministar unutrašnjih poslova Zeničkodobojskog kantona Nikola Arsenić posjetili su juče Kaznenopopravni zavod Zenica.

Švancer i Arsenić su razgovarali sa direktorom zatvora Hidajetom Jabandžićem i njegovim zamjenikom Ivicom Dujmovićem. Rukovodstvo zatvora je upoznalo gospođu Švancer i gospodina Arsenića o rezultatima interne istrage vezano za događaj od 1. maja 2016 godine na dan pravoslavnog praznika Vaskrs, kada je došlo do tuče u zatvoru kojom prilikom su povrijeđena tri zatvorenika. Tužilaštvo ZDK kantona vodi istragu o ovom slučaju.

Rukovodstvo zatvora je takođe upoznalo goste i oćenito o uslovima rada u KPZ Zenica. Naime, u ovom zatvoru koji ima osam paviljona trenutno izdržava kaznu 800 osuđenika od kojih je 150 osuđeno za krivična djela ubistva. U FBiH ima ukupno sedam zatvora, a u zatvoru u Zenici izdržava kaznu pedeset posto osuđenih lica. Kako su naveli direktor i zamjenik ovog zatvora trenutno se susreću i sa nedostatkom kadrova, kako je to predviđeno sistematizacijom jer značajan broj uposlenika je od prošle godine u penziji, a upražnjena mjesta nisu popunjena zbog mjera zabrane novog upošljavanja koje su još na snazi. Primjera radi paviljon u kome se dogodila tuča od 15 ima samo jednog čuvara.

Tuče između zatvorenika , kako su naveli, događaju se, ali nisu česte.

Na sastanku je konstatovano da bi se i ovakvi događaji mogli spriječiti ili smanjiti mogućnost nastanka istih ukoliko bi se paviljon I u kome su smješteni osuđenici za krivična djela ubistva, pretvorio u jednoćelijski sistem, što je inače evropski standard. Za ovakav projekat postoji projektna dokomentacija no problem je iznalaženje sredstava. Na izdržavanju kazni u zatvoru su osobe svih naconalnosti i apsulutno nema nikakve diskriminacije kada su u pitanju uslovi njihovog boravka u zatvoru. Primjera radi od ukupnog broja zatvorenika najveći procenat njih koji rade i imaju platu su Srbi i to 58 posto, Bošnjaka 46 posto i Hrvata 47 posto.

I u zatvoru ih više zapošljavaju! Kad su već privilegovani izvan zatvora, što nebi bili i u zatvoru?!