☑ Pravila foruma i savjeti

Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Bosni » 02 jul 2013 08:29

http://diwan-magazine.com/sta-pise-u-kn ... i-sidrana/
Šta piše u knjizi o bh. UDBI i njenim saradnicima: UDBA pratila akademika Filipovića i Sidrana

Najmanje 4.102 ljudi u BiH desetljećima je praćeno i bilo pod različitom vrstom nadzora zloglasne tajne policije bivše Jugoslavije, poznatije pod imenom Uprava državne bezbjednosti (UDBA) ili Služba državne bezbjednosti, kako je preimenovana 1967. godine. Puna imena i prezimena te ostale “generalije” praćenih i, kako se to udbaškom terminologijom zvalo, obrađivanih osoba objavljena su u knjizi “Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970-1992”, nedavno promoviranoj u Hrvatskoj i u BiH.

Različiti rukopisi

Priređivači knjige Bože Vukušić i Vice Vukojević tvrde da je riječ o presliku evidencije saradnika tajne policije i osoba pod njihovim nadzorom u SRBiH.

“Djelovodnik” je ispisan različitim rukopisom, u zavisnosti od toga ko je bio na čelu UDBA-e, odnosno SDB-a. Osim imena šefova tajne policije Mate Andrića, Duška Zgonjanina, Jerka Bradvice, Rešida Musića, Brane Kvesića i drugih, u ovoj knjizi nalazi se još 6.456 imena, od kojih 2.345 pripada saradnicima ili doušnicima tajne policije.

Među praćenima su zbog različitih razloga godinama bili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Mato Boban, Nenad Kecmanović… Na spisku nadziranih je i zločinac Radovan Karadžić, pored čijeg je imena navedeno da je obrisan iz evidencije 1985. godine, a vjeruje se da je on kasnije bio i saradnik UDBA-e.

Skupljani su i podaci o Aliji Nametku, Abdulahu Sidranu, akademiku Muhamedu Filipoviću i njegovom sinu Nenadu…

S druge strane, prema podacima iz knjige, saradnici tajne policije bili su Mirko Šagolj (bivši novinar „Oslobođenja“, trenutno u penziji), Husein Čajlaković, Vasilije Kačavenda te mnogi drugi, i danas u različitim oblastima bh. života aktivni sudionici.
Kućni agent

Akademik Muhamed Filipović u izjavi za “Avaz” kaže da je znao da i njega i njegovog sina Nenada prati tajna policija.

- Znao sam koji me čovjek prati na fakultetu, a poznavao sam i “kućnog” agenta kojeg su ubacili među moje prijatelje intelektualce koji su često dolazili kod mene. Jednom su me priveli i ispitivali 24 sata, koliko je tada dozvoljavao zakon. Pokušali su me ucjenjivati, jer nisam pristao svjedočiti protiv nekih ljudi – kaže Filipović, dodajući da je bio praćen uprkos tome što je kao 14-godišnjak bio u partizanima te što su mu u odbrani zemlje poginula dvojica braće i sestra, a otac ubijen.

Osim imena, prezimena i datuma rođenja obavještajno obrađivanih osoba, knjiga sadrži i podatke o vrsti praćenja te datum brisanja iz evidencije.

Do sada je na prostoru bivše Jugoslavije objavljeno više knjiga o saradnicima UDBA-e, što je izazvalo burne i kontroverzne reakcije. No, iako su imena doušnika tajne policije koja je u bivšem sistemu služila kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenata i kritičara režima, ali i intelektualaca, objavljivana i ranije, to nije naškodilo njihovoj reputaciji podobnih ni u sadašnjem sistemu.

Saradnici i praćeni u brojkama:

Bošnjaci
815 praćenih
708 saradnika

Hrvati
1.428 praćenih
734 saradnika

Srbi
1.273 praćenih
794 saradnika

Ostali
586 praćenih
118 saradnika

Vrbovani i arapski studenti

Kako je opisano u knjizi, uglavnom se vodilo računa da agenti i praćene osobe budu iste nacionalnosti. Što se tiče grupacije ostalih, među njima je bio veliki broj stranih državljana porijeklom iz afričkih zemalja, i to najviše arapskih studenata koji su se nalazili na školovanju u BiH te stručnjaka iz zapadnih zemalja, država Varšavskog pakta na radu u stranim preduzećima ili državnim diplomatskim i kulturno-informativnim predstavništvima. I njihova su imena navedena u “Djelovodniku”.
Ukupno praćenih: 4102
Bošnjaci: 815 praćenih (19.86%)
Hrvati: 1.428 praćenih (34.81%)
Srbi: 1.273 praćenih (31.03%)
Ostali: 586 praćenih (14.28%)

Ukupno saradnika: 2354
Bošnjaci: 708 saradnika (30.07%)
Hrvati: 734 saradnika (31.18%)
Srbi: 794 saradnika (33.72%)
Ostali: 118 saradnika (5.01%)

Vugrinec
Član
Postovi: 45
Pridružen/a: 01 nov 2013 14:34
Lokacija: Hrvatska

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Vugrinec » 01 nov 2013 23:09

Bosni je napisao/la: Ukupno praćenih: 4102
Bošnjaci: 815 praćenih (19.86%)
Hrvati: 1.428 praćenih (34.81%)
Srbi: 1.273 praćenih (31.03%)
Ostali: 586 praćenih (14.28%)
Zanimljivo. Hrvati najopasniji.

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Bosni » 02 nov 2013 01:45

Vugrinec je napisao/la:Zanimljivo. Hrvati najopasniji.
Ne, nisi dobro razumio. Oni imaju najveci postotak praćenih. Ako uzmemo u obzir teroristickih napada kao one koje je izveo Zvonko Busić i ljudi njegove ideoloske pozadine onda to nije ni ćudo. Cetnicka i ustaska emigracija su bili dovoljni povodi za pracenje.

Jedino je cudo oko Bosnjaka i sto su ih toliko pratili, a i stranih drzavljana, medju kojima najvise ima Arapa. Iako oni nisu predstavljali nikakvu opasnosti za SFRJ. To je valjda zbog islamofobije. Zna se da je Sarajevski proces desio u ovo vrijeme.

Ako vec pricamo o postotcima i sta oni znace, moramo pogledati stvarnu prisutnost naroda. Zbog toga sto su podatci od 1970-1992, srednji popis od 1981 je naveden ispod:

Bošnjaci:
BiH (1981): 1,629,924 (39.52%)
19.86% praćenih (-19.66%)
30.07% saradnika (-9.45%)

Hrvati:
BiH (1981): 758,136 (18.38%)
34.81% praćenih (+16.43%)
31.18% saradnika (+12.80%)

Srbi:
BiH (1981): 1,320,644 (32.02%)
31.03% praćenih (-0.99%)
33.72% saradnika (+1.70%)

Ostali:
BiH (1981): 415,304 (10.07%)
14.28% praćenih (+4.21%)
5.01% saradnika (-5.06%)

Analiza:
Bošnjaci su, kao sto sam rekao, bili ispod postotka sto se tice saradnje a i medju pracenima.

Hrvati su bili praceni iznad svog postotka ali su isto tako bili saradnici iznad svog postotka.

Srbi su jedini ovdje koji su prilicno dobro zastupljeni sto se tice saradnika i pracenih.

Ostali su tri puta vise praceni nego sto su saradjivali, i saradnici su ispod njihovog prisutnog postotka. Ako se uzme u obzir da su vecina Ostalih zapravo Jugosloveni a da su najvise praceni Arapi onda vidis koliko je moja teza iznad istinita.

Avatar
Jack
Administrator
Postovi: 43238
Pridružen/a: 18 okt 2012 15:43

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Jack » 02 nov 2013 01:53

Moj rahmetli dida je pracen i dobio je 18 mjeseci zatvora od Udbe .Zbog losijeg zdravlja.Odsluzio je godinu dana
Naravno.Dobro su mu smjestili porciju,ali otom-potom.S tim da su mu rekli da usuti ali covjek je i dalje pricao pa je dobio malo buybook celije ali haj

Mene samo prate,prijete.Onda mi prijete jos malo vise.Pa me prate
“Money can’t buy back your youth when you’re old, a friend when you’re lonely, or peace to your soul.” Johnny Cash
Never had i imagined living without you Angelene :(
Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti možda su baš takvi i najsrećniji.

Vugrinec
Član
Postovi: 45
Pridružen/a: 01 nov 2013 14:34
Lokacija: Hrvatska

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Vugrinec » 02 nov 2013 12:04

Bosni je napisao/la:
Jedino je cudo oko Bosnjaka i sto su ih toliko pratili, a i stranih drzavljana, medju kojima najvise ima Arapa. Iako oni nisu predstavljali nikakvu opasnosti za SFRJ. To je valjda zbog islamofobije. Zna se da je Sarajevski proces desio u ovo vrijeme.

Ako vec pricamo o postotcima i sta oni znace, moramo pogledati stvarnu prisutnost naroda. Zbog toga sto su podatci od 1970-1992, srednji popis od 1981 je naveden ispod:

Bošnjaci:
BiH (1981): 1,629,924 (39.52%)
19.86% praćenih (-19.66%)
30.07% saradnika (-9.45%)

Hrvati:
BiH (1981): 758,136 (18.38%)
34.81% praćenih (+16.43%)
31.18% saradnika (+12.80%)

Srbi:
BiH (1981): 1,320,644 (32.02%)
31.03% praćenih (-0.99%)
33.72% saradnika (+1.70%)

Ostali:
BiH (1981): 415,304 (10.07%)
14.28% praćenih (+4.21%)
5.01% saradnika (-5.06%)

Analiza:
Bošnjaci su, kao sto sam rekao, bili ispod postotka sto se tice saradnje a i medju pracenima.

Hrvati su bili praceni iznad svog postotka ali su isto tako bili saradnici iznad svog postotka.

Srbi su jedini ovdje koji su prilicno dobro zastupljeni sto se tice saradnika i pracenih.

Ostali su tri puta vise praceni nego sto su saradjivali, i saradnici su ispod njihovog prisutnog postotka. Ako se uzme u obzir da su vecina Ostalih zapravo Jugosloveni a da su najvise praceni Arapi onda vidis koliko je moja teza iznad istinita.
Izvrsno. Baš me zanimala analiza tj. tvoj pogled na te brojeve. Hvala.

Udba se nije mogla infiltrirati u sebi neprijateljske redove bez suradnika iste narodnosti.

Možeš li pojasniti zašto kažeš/misliš da je čudno da su Bošnjaci toliko praćeni?

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Bosni » 02 nov 2013 15:05

Vugrinec je napisao/la:Možeš li pojasniti zašto kažeš/misliš da je čudno da su Bošnjaci toliko praćeni?
Mogu.

Bosnjaci nisu imali nikakav ideoloski pokret koji bi bio realna opasnost za SFRJ. Mladi Muslimani su bili najblizi nekom takvom pokretom a najgore sto su ucinili je da su dijelili letke i razgovarali o stanju u Ummetu. To je vise licilo na neko vijersko udruzenje nego neki pokret za rusenje SFRJ iako su mrzitelji svega Islamskog i Bosnjackog tada tvrdili suprotno. Iako su bili gradjani drugog reda u SFRJ, ogromna vecina Bosnjaka je imala pozitivno misljenje o toj drzavi (ne zato sto je bila dobra prema njima, nego zato sto ih je manje diskriminirala od drugih rezima dotad). Bolje kod Tite bit gradjanin drugog reda nego kod Draze bit pod zemljom.

Na drugoj strani imas ovo:
http://en.wikipedia.org/wiki/Croatian_R ... rotherhood
http://en.wikipedia.org/wiki/Croatian_L ... n_Movement
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mom%C4%8Di ... 0uji%C4%87

Znaci imas ratne zlocince koji su se tokom drugog svjetskog rata borili protiv Broza, koji su i dalje vodili teroristicke napade, i koji su imali svoje pristalice unutar i izvan Jugoslavije. To nije samo ideoloski suprotno komunistickom rezimu, nego otvoreni rat protiv njega. Kod Srba je to bilo jos veca opasnost jer je veliki broj cetnika krajem rata presao u partizane i bilo je upitno koliko je njih jos uvijek bilo odano cetnistvu (ocito da Tito njih nije dovoljni pratio kad se desilo ono sto se desilo 90-ih).

Bosnjaci nisu imali nista ni blizu takvim teroristickim grupacijama. Zato je cudno da su 20% pracenih i da su bilo gdje blizu postotku pracenih medju druga dva naroda.

Vugrinec
Član
Postovi: 45
Pridružen/a: 01 nov 2013 14:34
Lokacija: Hrvatska

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Vugrinec » 02 nov 2013 15:23

Bosni je napisao/la:
Vugrinec je napisao/la:Možeš li pojasniti zašto kažeš/misliš da je čudno da su Bošnjaci toliko praćeni?
Mogu.

Bosnjaci nisu imali nikakav ideoloski pokret koji bi bio realna opasnost za SFRJ. Mladi Muslimani su bili najblizi nekom takvom pokretom a najgore sto su ucinili je da su dijelili letke i razgovarali o stanju u Ummetu. To je vise licilo na neko vijersko udruzenje nego neki pokret za rusenje SFRJ iako su mrzitelji svega Islamskog i Bosnjackog tada tvrdili suprotno. Iako su bili gradjani drugog reda u SFRJ, ogromna vecina Bosnjaka je imala pozitivno misljenje o toj drzavi (ne zato sto je bila dobra prema njima, nego zato sto ih je manje diskriminirala od drugih rezima dotad). Bolje kod Tite bit gradjanin drugog reda nego kod Draze bit pod zemljom.

Na drugoj strani imas ovo:
http://en.wikipedia.org/wiki/Croatian_R ... rotherhood
http://en.wikipedia.org/wiki/Croatian_L ... n_Movement
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mom%C4%8Di ... 0uji%C4%87

Znaci imas ratne zlocince koji su se tokom drugog svjetskog rata borili protiv Broza, koji su i dalje vodili teroristicke napade, i koji su imali svoje pristalice unutar i izvan Jugoslavije. To nije samo ideoloski suprotno komunistickom rezimu, nego otvoreni rat protiv njega. Kod Srba je to bilo jos veca opasnost jer je veliki broj cetnika krajem rata presao u partizane i bilo je upitno koliko je njih jos uvijek bilo odano cetnistvu (ocito da Tito njih nije dovoljni pratio kad se desilo ono sto se desilo 90-ih).

Bosnjaci nisu imali nista ni blizu takvim teroristickim grupacijama. Zato je cudno da su 20% pracenih i da su bilo gdje blizu postotku pracenih medju druga dva naroda.
Hvala na detaljnom obrazloženju.

Ako uzmemo da je postotak svakog naroda 1981. = 100 i usporedimo s postotkom praćenih dobivamo:

Hrvati = 189.39
Srbi = 96.91
Bošnjaci = 50.25

Konkretno, bila je 3.77x veća vjerojatnost da će UDB-a pratiti Hrvata, nego Bošnjaka.

A to da su svakoga pratili, to je očekivano u totalitarnoj diktaturi.

Samo ću dodati da je 1972. u BiH infiltrirana Bugojanska skupina od 19 članova HRB-a protiv koje su pokrenute i JNA i TO.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Bugojanska_skupina

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Bosni » 15 dec 2013 00:54

http://diwan-magazine.com/softic-zasto- ... zbjednost/
Softić: Zašto me je ispitivala državna bezbjednost

Hamzalija, činovnik lokalne uprave u Orahovi kod Gradiške, gdje sam rođen, bio je strašno iznenađen mojim odlaskom u medresu. Od milja me zvao “kapetane”, nadajući se da ću kao odlikaš upisati vojnu školu.

U Hamzalijinim očima postao sam “kapetan” onog momenta kada sam kao prvačić odabran da predam raport mitraljezcu Franje Kluza, Ivici Mitrečiću Bregejcu, koji je u Orahovu došao na otvaranje Doma kulture.

Već u prvom razredu medrese, kao 14-godišnjak, suočio sam se mračnom stranom sistema u kojem smo “sretno živjeli”.

Bila je 1982. U jednom razredu u medresi, dječaci su igrali košarku. Nespretno bačena lopta odbila se o sliku maršala Tita, koja je krasila učionicu, i razbila je. Lopta se nije ni smirila, a medresa je već bila krcata agenatima Službe državne bezbjednosti (SDB). Za taj čin optužene su starije kolege Mirsad Šahinović i Sulejman Topoljak.

Samo zahvaljujući direktoru medrese Ferhatu Šeti, koji nam je poslije spočitavao kako mu je dozlogrdilo da zbog naših nestašluka “vadi kestenje iz vatre”, Šahinović i Topoljak nisu bili pritvoreni.

Ali je mene stigla SDB, koju smo svi zvali UDBA.
Titova slika, muslimani i svinjetina

Kada sam nedugo poslije incidenta sa slikom otišao kući u Orahovu, iz tamošnje mjesne zajednice odmah su me pozvali na “informativni razgovor”.

Krenuo sam i nije bilo jasno ko je u tom trenutku bio uplašeniji – moji roditelji ili ja. Ali, oni nisu mogli ići sa mnom, iako sam bio dijete. Pa sam otišao sam.

Pred zgradom mjesne zajednice bio je parkiran bijeli golf banjalučke registracije a u kancelariji su sjedila tri elegantno odjevena muškarca. Najviši među njima predstavio se kao Slavko. Bio je iz Banje Luke. Drugi, koji se predstavio kao Emir, rekao je da je iz Jajca. Njihov domaćin Drago, direktor Centra službi bezbjednosti općine Bosanska Gradiška, bio im je u pratnji.

Prvo što su me upitali bilo je poznajem li Šahinovića i Topoljaka.

Rekao sam da ih znam.

- A znaš li šta su oni uradili? – pitao je Emir.

Rekao sam da su razbili neku sliku.

- A koju sliku? – nastavio je isljednik.

- Titovu – odgovorio sam.

-Pa, zar je to za tebe, Osmane, NEKA slika?! – ljutito je na mene zagalamio Emir.

Mirsad Šahinović, snimljen 1982. godine

Preznojio sam se. Noge su mi klecale. Ali nisam imao kud. Morao sam sjediti pred njima i odgovarati na još i još pitanja.

Pitali su da li se neko u Orahovi protivi da mu se istim nožem reže svinjska salama i govedina u lokalnoj mesnici. Rekao sam da ne znam, ali da u Orahovi žive većinom muslimani, tako da niko i ne jede svinjetinu.

A onda se priča okrenula.

Na zloglasnom trećem spratu

Emir je pričao da ima ebejku (nanu) kojoj je najveća životna želja da ode na hadž gdje bi voljela umrijeti.

- Kakav je stav islama u tom pogledu? – pitao me je.

Ispitivanje je trajalo satima, a ja sam mantrao da sam lojalan građanin Jugoslavije i da kao vjernik prezirem sve što narušava slogu naših naroda, čemu me uči i moja vjera.

Psihološki pritisci i zastrašivanja nastavili su se tokom čitavog školovanja u medresi, ali i kasnije, kad sam bio student na Islamskom teološkom fakultetu (ITF). I moje kolege proživljavale su istu dramu, ali su nam zaprijetili da ove razgovore ne smijemo nikom spominjati, tako da smo tek godinama kasnije to jedni drugima ispričali.

Kada sam se kao student ITF-a vratio sa ekskurzije u Kairo, ponovo su me pozvali. Sada sam na informativni razgovor išao u centar SDB-a u Sarajevu, u ulici Branka Šotre. Na prijavnici sam se predstavio kao Osman Softić.

- Je li Zoran Softić? – pitao je policajac.

- Osman – uzvratio sam, a on me uputio na zloglasni treći sprat.

Tamo su me dočekala tri agenta, odjevena poput onih iz filmova. Bili su hladni i strogi. Jedan mi je pružio list papira i olovku. Naredio mi je da napišem sve o posjeti Kairu: gdje smo bili, s kim smo se susreli, šta smo radili, da li smo imali kontakt sa članovima Muslimanske braće?

Pisao sam da smo bili gosti univerziteta Al-Azhar, da smo posjetili i Ambasadu SFRJ, gdje nas je primila ambasadorica Raviojla, da nam se u blizini Ismailije, gradića na putu između Kaira i Port Saida, pokvario autobus, pa ga je popravila vojska iz obližnje kasarne, te da smo tu večer bili specijalni gosti guvernera Port Saida, Muhameda Sami Khudajra, koji nas je počastio noćenjem u odmaralištu Nores.

Agent pred kojim sam pisao izjavu, bio je zadužen za kler. Kasnije će postati visoki policijski funkcioner u demokratskoj BiH, i političar. Čuo sam da je u SDB-u regrutovan u Energoinvest kao perspektivan kadar.

Nakon više od dva sata isljeđivanja, ispratio me je Adnan, visok mladić punih obraza. Dao mi je ceduljicu sa brojem telefona, koju sam odmah po izlasku zgužvao i bacio u kantu za smeće. Adnan mi je rekao da ga slobodno nazovem ako mi šta bude trebalo. Bio sam uplašen i dugo nakon ovog razgovora nisam mogao spavati, a kada bih s prijateljima izlazio u kino ili na kafu u čaršijske kafiće imao sam osjećaj da nas uvijek neko prati.
Pokušaj vrbovanja

Moj posljednji susret sa SDB-om bio je u Gradišci potkraj 1988. godine.

“Osmane, evo opet te zovu iz Gradiške”, rekla mi je majka sa istim onim strahom u glasu kakav je imala i onda kada su me kao dijete isljeđivali, i dodala mi telefonsku slušalicu.

Javio mi se Drago Šobota, direktor Centra službi državne bezbjednosti.

- Zdravo, Osmane. Uveli smo terminalsku obradu podataka, pa ako možeš doći na razgovor – rekao je.

To možeš značilo je – moraš.

Otišao sam u SUP, gdje sam ponovo sreo Slavka. Mislim da se prezivao Kuprešanin.

- Vidi ti Osmana, nije on više dijete. Pa, ti si sada odrastao čovjek – bio je srdačan Slavko (kasnije sam saznao da je za vrijeme agresije na BiH bio jedan od vodećih ljudi Karadžićeve službe bezbjednosti).

Taj put u Orahovu sam došao na nekoliko dana – da vidim roditelje i polažem vozački ispit. Radio sam u zagrebačkoj džamiji i ef. Mustafa Cerić, koji je bio njen glavni imam, planirao je da me pošalje u Čikago. Tamo bih radio kao imam i usput pohađao postdiplomski studij, ali budući da nisam bio odslužio vojsku ta mogućnost je otpala.

Slavko me je pitao kakvi su mi planovi za budućnost. Rekao sam da poslije vojske želim ići u inostranstvo radi magisterija.

- Pa, možda bi ti najbolje odgovarao Čikago. To ti sigurno može srediti dr. Cerić ili Šefko Omerbašić – rekao je.

Tada sam shvatio da me sve vrijeme prate i da o meni puno znaju, čak i sitne detalje iz moga života, moje želje, nade, planove…


Ali, kada sam rekao da trebam u vojsku i da sam došao da polažem vozački, Slavko je skočio i viknuo službeniku do sebe: “Zovi Dragu, Osman treba da polaže vozački ispit”.

Drago je brzo došao.

- Slušaj, ne znači da ćemo ti dati čage (vozačku dozvolu), ali imaš brata doktora, on ti može dati ljekarsko, da ne čekaš u redu i slično – rekao je Slavko, tobože dobronamjerno.

Tada sam shvatio da me možda pokušavaju vrbovati. Odustao sam i od kratkog odmora kod roditelja i od vozačkog, pa sam se odmah sutradan vratio u Zagreb, odakle sam direktno otišao u vojsku.
Strah za Hasana

Ali, ni tamo nisam imao mira. U JNA za mene osobno bio je zadužen Ilija Ivetić, zastavnik Vojne bezbjednosti u kasarni Franjo Ogulinac Seljo. Saznao sam to kasnije od Tajiba Omerdića, tadašnjeg inspektora lokalne policije u Jastrebarskom, gdje sam služio vojsku.

Ivetić mi je jednom prilikom rekao: “Softiću, najteže je kad sam sebe kontrolišeš”.

Jednom prilikom su me u Jastrebarskom posjetili moji prijatelji iz zagrebačke džamije – Hasan Čengić (op. aut. osuđen u Sarajevskom procesu), Fahira Fejzić i Etem Haliti. Pitao sam se ko li je od njih predao ličnu na prijavnici. Ne piše mi se dobro, pomislio sam. Pogotovo kad me je kapetan Dragan Stojanović pozvao u kancelariju.

- Ko ti je, bre, Softiću, ovaj Haliti? – zagalamio je.

- Kolega iz zagrebačke džamije – rekao sam i kamen mi je pao sa srca.

Stojanovića je brinulo što mi je Albanac prijatelj, a mene je bilo strah šta da kažem ako budu pitali za Hasana.


Unatoč monstruoznosti srpsko-crnogorske agresije sa kojom se ne može mjeriti nijedan oblik kršenja ljudskih prava u komunizmu, odgovornost predratnih komunističkih institucija i ljudi koji su provodili sistemski teror zastrašivanja, praćenja i maltretiranja “sumnjivih” građana, ne bi se trebala gurati pod tepih.

Pitanje odgovornosti institucija ali i pojedinaca koji su u ime vlasti provodili mjere fizičkog i psihološkog zastrašivanja, zatvaranja, vrbovanja i maltretiranja, posebno nad maloljetnim osobama, nikada nije pokrenuto.

Bilo bi fer da se u ime političkih institucija BiH uputi makar javno izvinjenje svima koji su na bilo koji način bili predmetom obavještajnih pritisaka.

Arhive SDB-a treba što prije otvoriti tako da svaki građanin konačno dobije uvid u svoj dosije, ako je on postojao, kao što je to uradila Njemačka otvorivši dosijee STASI-a i svojim građanima omogućila da saznaju istinu.

Time bi se spriječile manipulacije i ucjenjivanja političkih protivnika od strane vlastodržaca iz oportunističkih pobuda.

Pasivan odnos građana prema ovom pitanju ne samo da je začuđujući i neodgovoran već i nemoralan.

Moji vršnjaci koji su se školovali u svjetovnim školama imali su sreću da nisu bili izloženi psihološkom teroru koji je provođen nad nama medreslijama.

Možda se zbog toga, neki socijalizma danas sjećaju kao idiličnog doba.

Stoga je važno da čuju i našu priču.

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Bosni » 16 mar 2014 03:17

http://www.bportal.ba/index.php?option= ... &Itemid=70
Salih Burek: Nepravdu koju mi je Udba učinila neću nikad zaboraviti

Ako postoji Bošnjak u čijem se životu sabralo stoljeće burne bosanske, ali i bošnjačke historije, onda je to sigurno prof. dr. Salih Burek iz Tuzle.

Živi mirno, sklonjen u pozne devedesete, narušenog zdravlja, ali još oštrog uma i svježeg pamćenja, u sebi duboko pomiren s maksimom da sve što je živio i proživio je „Božije određenje i lično iskušenje“.

Ime Bošnjacima

Partizan, skojevac, priznati intelektualac, privrednik i univerzitetski profesor, predavač na nekoliko univerziteta u tadašnjoj Jugoslaviji, autor brojnih knjiga i publikacija iz ekonomije, a onda, preko noći, osuđenik i robijaš, od nekadašnje zloglasne Udbe prepoznat kao „državni neprijatelj“.

Na popisu 1991. bio je među prvima koji se izjasnio kao Bošnjak, jer je mnogo ranije počeo zagovarati vraćanje historijskog imena Bošnjacima
, piše Avaz.

- Rijetki su tada bili ljudi koji su promišljali na taj način. I oni bošnjački intelektualci u to vrijeme, koji su slutili šta nam se sprema, nisu imali hrabrosti da, napokon, javno ustanu i kažu da jesu muslimani po vjeri, ali da su Bošnjaci po naciji. Intenzivno sam se u to vrijeme družio s rahmetli Adil-begom Zulfikarpašićem i s njim sam skupa bio osnivač Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO). Sve je to historija u kojoj sam svjesno i odvažno učestvovao - priča Burek.

Uglavnom dane provodi u kući, više leži nego što sjedi. Bez pratnje teško da se odluči negdje krenuti. Samo za veliki hatar, kaže, izađe iz kuće. Ne komunicira više ni s knjigom, a u godinama kad se zbraja životni učinak primjećuje - „i prijatelji vas nekako zaboravljaju“.

- Pa ja, jednostavno, živim ovo vrijeme. Stalno se pitam šta je to s našim bosanskim čovjekom pa je s takvom lakoćom prihvatio neka ponašanja u kojima se zanemaruju čak i najuži članovi porodice, a kamoli prijatelji. Mi, Bošnjaci, dugo smo čuvali naše adete po kojima su se poštovale komšije, čak i prijatelji svojih prijatelja, a kamoli familija. Danas, gledam, sve se to nekako urušilo. Tužan sam zbog toga - priča nam.

Džema nije znao

Burek se ne žali na život kojim trenutno živi, ali se u razgovoru stalno vraća na onaj period svog života u kome mu je pričinjena najveća nepravda koju jedan čovjek može doživjeti. Kao „neprijatelj sistema“ uhapšen je i osuđen na šest godina teške robije. Svako izgovaranje riječi Udba njegovom licu promijeni boju, a glas mu, iako starački tih, odjednom postaje snažniji i dublji.

- Moje i hapšenje mojih prijatelja 1975., između ostalog, imalo je za cilj rušenje muslimanskih uglednika, posebno Pašage Mandžića, koji je bio nesporni autoritet Tuzle. Možete li zamisliti kad jednog doktora ekonomije godinama posvećenog projektima razvoja, kakav sam ja bio, strpate u zatvor i svaki dan ga punih šest godina tjerate u livnicu da radi najteže fizičke poslove. Mislim da je tada, čak, zakržljao i moj bosanski jezik pa nisam imao s kim ni da razgovaram. Kad sam izašao iz zatvora, dvije godine me niko nije htio primiti na posao. Teže od toga je bilo što su me ljudi, pa i nekadašnji najbolji prijatelji, izbjegavali u širokom luku. Koliko je bilo teško meni, još teže je bilo mojoj hanumi, koja je nakon Drugog svjetskog rata bila jedna od rijetkih stomatologa u zemlji. Sve nepravde na koje sam u životu nailazio sam zaboravio, ali onu koju mi je Udba učinila neću nikad - kaže Burek.

U priči napominje kako bi volio da zabilježimo nešto što ranije nikad nije ispričao. Nepuni mjesec prije hapšenja te 1975., kaže, dobio je čestitku za Novu godinu od Džemala Džeme Bijedića, koji je u to vrijeme bio na poziciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća bivše Jugoslavije. Bio je s njim prijatelj desetak godina ranije, često su razgovarali i njihovi susreti su uvijek, kaže, bili prijateljski i srdačni.

- Džema nije znao šta se sprema meni i ostalima. Kasnije se pokazalo da je to bio početak obračuna s mislećim muslimanima u zemlji. Dvije godine poslije našeg hapšenja poginuo je Džema, pogledajte kako je završio Avdo Humo, Pašaga Mandžić, kasnije Hamdija Pozderac... - dodaje.

Glasno razmišljajući o vremenu koje trenutno žive građani BiH, Burek kaže da mu je teško kad vidi da bosanska mladost na ulicama traži svoja prava, ali ne krije da mu je drago da djeca imaju svoj stav, premda je protivnik rušenja i nasilja. Žao mu je velikih privrednih sistema Tuzle, za koje kaže da su ih „opljačkali i razorili udbaši“.

Udbaši su još živi

- Udba kao organizacija možda više ne postoji jer nema ko da je finansira, ali udbaši su još živi. Zakopajte dublje u biografije pojedinih ljudi koji su se dokopali bosanskih dobara pa ćete vidjeti da su ili oni ili njihovi roditelji bili saradnici Udbe. Žilavi su to ljudi, očima kad se pogledaju, znaju šta treba da urade za „svoju stvar“ - kaže naš sagovornik.

Bilo je to vrijeme početka rušenja BiH, koje još traje

- Te davne 1975. došli su u rani sabah i odveli me. Niko ne zna kako je to kad Udba krene da ti skida glavu. Na suđenju, doveli su Pašagu Mandžića da svjedoči protiv mene. Gledao me je i pričao istinu. Nije pristao na njihova podmetanja. I precrko je neposredno nakon toga, ali im je pokazao da ima karakter i da je gospodin... Bilo je to vrijeme početka rušenja BiH, koje još traje - govori nam profesor.

Dug prema Pašagi Mandžiću

- Ako je ikome iz onoga vremena Tuzla ostala dužna, to je Pašagi Mandžiću. U njegovo vrijeme Tuzla je doživjela vrhunac razvoja. To je bio čovjek koji je živio i umro za Tuzlu. Ne mogu prihvatiti da današnje generacije, kad već nisu htjele one u komunističkom sistemu, neće da odaju pijetet Pašagi kakav on zaslužuje - ističe Burek.

Avatar
Bosni
Član
Postovi: 3916
Pridružen/a: 22 nov 2012 04:38

Re: Uprava državne bezbjednosti (UDBA)

Post Postao/la Bosni » 20 okt 2014 00:53

http://bportal.ba/svjedo%C4%8Denje-sali ... o-vrijeme/
Svjedočenje Saliha Bureka o političkim progonima u Tuzli: Udbaši su došli u sabahsko vrijeme…

Šta više, odnesoše i posmrtnice mojih i surpruginih dragih rahmetlija koje smo čuvali i njihovim čojstvom se nadahnjivali. Bože dragi zar su i posmrtnice po privatnim stanovima Udbi smetale!?

Prof.dr. Salih Burek, žrtva Udbinog progona, u petak 9.maja, učestvujući na Okruglom stolu pod nazivom „Politički progoni i suđenja u Tuzli 70-tih godina“ koji je organizirala Fondacija „Istina pravda i pomirenje“, obratio se prisutnim, kratkim, ali vrlo emotivnim sjećanjem na period u kome je bio proganjan, suđen i osuđen na šest godina teške robije. Robijao je u Zenici, radići u Željezarinoj livnici najteže poslove, piše Avaz.

Iz poštovanja prema prisutnim gostima, posebno zbog učešća akademika Rusmira Mahmutćehajića, dr.Burek, iako teško pokretan, ustao je sa svoje stolice i zahvalio im se za čast i razumjevanje koje su mu ukazali, a potom započeo svoje kazivanje. Drhtavi starački glas nekoliko puta ga je u toku obraćanja izdao, ali je izdržao do kraja. Izbacio je iz sebe samo dio tužne priče i velike nepravde koju mu je učinila nekadašnja Udba i još jednom dokazao da to što su ga lomili, ponižavali, urnisali, gospodske manire i intelektualnu snagu, iako je duboko zagazio u devedesete, u njemu nisu uspjeli uništiti. Prenosimo u cjelosti obraćanje dr. Bureka.

Krležine riječi

"Dragi i mnogopoštovani organizatori i učesnici ovog, za naše društvo vrlo korisnog, skupa.

Vama koji činite ovaj dragocjen skup i vama koji pratite njegov rad kazat ću samo nešto što sam oteo i sačuvao od svoje staračke senilnosti (demencije senilis).

Svoje kazivanje započet ću tuđim riječima:

„Ja ne znam što je to marksizam.
Evo na odlasku sam sa ovog svijeta,
Više ili manje šezdeset godina mislim o tome,
A još pojma nemam šta je marksizam“
Napisao je Miroslav Krleža, član CK SKJ

Ja iz domena svog znanja mogu tvrditi da je 1975. godine Tuzlu zahvatila velika politička oluja čije su negativne posljedice ljudskim okom još uvijek nesagledive, budući da su uništile više ljudskih života, oskrnavili moral i pravičnost ljudsku, napose bošnjačkog društva, spustili bh. društvo sa niskog na još niži ekonomsko-materijalni nivo. Uništili Institut u najpotrebnijem vremenu, vremenu u kome se zamračivala proširena reprodukcija, a osvjetljavala prosta opadajuća reprodukcija.

Krleža dragi,

Ako ne znate šta je marksizam sreća je vaša što ne znate ni šta je Udba. Ja to znam. Zna i moja supruga. Došli su nam 24.februara 1975.godine u sabahsko vrijeme. Išaretom sam rekao supruzi da pristavi kahvu, a ujedno zapitao pridošle koja im je nevolja pa su tako poranili na posao? Jednim glasom odgovoriše: mi smo već na poslu. Bi, šta bi! Pokupiše iz stana sve što im bi po ćeifu. Odnesoše i sva moja višegodišnja predavanja koja sam držao tu i tamo u Tuzli, Sarajevu, Brčkom, Modriči, Gračanici. Odnesoše i sve publikacije i nažalost 80 posto pripremljen materijal za udžbenik „Ekonomika rudarstva“ koji je trebao da bude jedini udžbenik za studente tadašnjih pet-šest rudarskih fakulteta u tadašnjoj Jugoslaviji. Odnesoše i slike našeg državno-političkog rukovodstva koje sam cijenio više od familijarnih slika. Šta više, odnesoše i posmrtnice mojih i surpruginih dragih rahmetlija koje smo čuvali i njihovim čojstvom se nadahnjivali. Bože dragi zar su i posmrtnice po privatnim stanovima Udbi smetale!?“

Burekov glas nakon što je pročitao ovaj dio svog izlaganja odjednom je zadrhtao, staračke oči su zasuzile. Malo se pribrao i nastavio:

"Konačno i mene strpaše u svoje vozilo da bi me predali tamo gdje im je rečeno. Supruga osta u plaču. Pri rastanku ponovo joj predočih svoju naivnost riječima: rekoh joj da ulazna vrata stana ne zaključava, jer ukoliko se pokasno vratim da joj ulaskom u stan ne poremetim san!


Putem me obuzeše misli. Bože što li ću im? Nisam rad da mi neko i u stanu oduzme puno slobodnog vremena iz razloga što sam zbog obaveza djelomično i slobodno vrijeme pretvorio u radno.

Konačno evo i optužnice:

Primio sam je posljednjeg aprilskog dana, a otvorio prvog radnog majskog dana.
Zažalio sam tada što Diogen nije živ da ga zamolim da mi sa svojim danimice upaljenim fenjerom potraži čovjeka u pravosudnim organima Tuzle i Sarajeva. Siguran sam da se njegov izraz HEUREKA (našao sam) ne bi čuo ni pročuo.

Srž optužnice je:

„Optuženi Burek dr.Salih

1. Što je u toku 1974.godine u više navrata u svom stanu u Tuzli i u Sarajevu u stanu Pašage Mandžića pred više lica negirao sistem samoupravljanja“

Mahom sve drugo što je u optužnici, na nivou je tandara-mandara, osim nacionalnog pitanja Muslimana.

Slagao je koji god je pisao da je Pašaga Mandžić bio krunski svjedok.


Istina je da sam ja koračao stazom Pašage Mandžića. Bilo je i trnja na toj stazi. Družio sam se sa Pašagom Mandžićem četvrt vijeka. To druženje, kako se obično zasniva, na rodbinskoj ili komšijskoj osnovi nije bilo. Zasnivalo se na kulturi rada i govora.

Sedmero osuđenih na 28 godina zatvora

Beogradska „Borba“ pišući devedesetih godina (18.aprila 1990.godine) o suđenju... „neprijateljskoj grupi u Tuzli koja je djelovala sa pozicija muslimanskog nacionalizma (Tanjug)...“ iz 1975.godine, napisa i ovo:

„Ovaj proces zaslužuje da bude elaboriran kao besprimerna sudska farsa iz svih aspekata (pravnog, sociološkog, političkog, pa čak i psihološkog) jer je doneo ogromnu štetu i izazvao katastrofalne posljedice ne samo za potpuno nevine ljude koji su osuđeni na višegodišnju robiju, nego i za porodice, prijatelje, pa čak nagnane svedoke“.

Dakle, sedmero optuženih kažnjeno je sa dvadeset osam godina i šest mjeseci teške robije. Znaju oni kako im je bilo i tada, a i poslije. Težak je to bio fijasko i za porodice i prijatelje osuđenika.


Aleksandar Solženjicin , koji se „nauživao“ političkih sloboda u SSSR-u znao je reći:

„Biti žena političkog osuđenika teže je nego biti sam osuđenik“.

Ta istina dobila je potvrdu i u našoj Tuzli 1975.godine i to ne kao izuzetak, već baš kao pravilo ondašnjih socijalističkih sistema.

Hvala vam!“

... Nakon obraćanja, nastala je mukla tišina. Nekoliko sekundi poslije prolomio se aplauz. Bio je to izraz poštovanja prisutnih čovjeku koji punih 40 godina u sebi nosi ožiljke teške nepravde koju su mu komunistički sistem i ljudi koji su mu služili, učinili.
http://bportal.ba/tuzla-preminuo-prof-d ... ektualaca/
Tuzla: Preminuo prof. dr. Salih Burek, jedan od najprogonjenijih bošnjačkih inetelektualaca

Duže vremena dr. Burek je bio bolestan, ali je do zadnjeg dana komunicirao sa svojim najbližim članovima rodbine i prijateljima.

Smrt ga je zatekla u trenutku kad je privodio kraju pisanje knjige koja bi trebala ponuditi do sada nepoznate detalje iz njegove biografije, posebno iz vremena komunističke torture, zatvorskih dana provedenih u Zenici, te životu poslije zatvora kada je bio izložen stalnom praćenju od strane Udbe itd.

Salih Burek bit će ukopan u Tuzli a detalji o vremenu i mjestu dženaze bit će saopćeni naknadno.

Njegov posljednji javni istup desio se u Tuzli, u maju ove godine, na Okruglom stolu pod nazivom „Politički progoni i suđenja u Tuzli 70-tih godina“, na kojem je govorio upravo o progonima.

Odgovorite