U državi u kojoj prve minute informativnih emisija obično pune pozivi na podjele i međunacionalne svađe, priča iz mjesta Ustibar kod Rudog zvuči gotovo nevjerovatno.
Prije 85 godina izgrađeni mekteb, objekat u kojem su muslimani obavljali molitvu, danas zajedno obnavljaju povratnici Bošnjaci i domicilni Srbi. Mržnja iz devedesetih kroz ovo mjesto na granici sa Srbijom samo je prošla i u njemu se nije zadržala.
Tačni podaci kada je građen stari mekteb u Ustibru ne postoje, a kao godine njegove izgradnje pominju se 1928. ili 1932. godina. Jedan je od rijetkih objekata u vlasništvu Islamske zajednice koji tokom rata nije uništen. Već je bio zapušten i nije održavan, a sačuvale su ga komšije, poput Miloslava Ćetkovića, kovača u penziji, koji pored mejtefa živi pune 73 godine.
„Ja sam lično dva puta kazao: 'Ljudi, ne pipajte ovo. Ja sam tu blizu, mejtef je bogomolja kao svaka bogomolja. Što vam to treba.'. U mene je otac živio 91 godinu, u devedeset drugoj umro. Onda je on meni uvijek, kao djetetu, prenosio: 'Što god ne moraš, nemoj raditi', jer je on upamtio, ovo mu je bio treći rat, on je poslije ovog rata umro.“
Glavni majstori Đulbo Kadić i Radojko Vilaret u pribojskog Gradnji skupa su radili i prije rata, a zajedno su 1991. godine ostali bez posla.
„Ovdje ne postoji nikakvih svađa. Što se tiče međuljudskih odnosa, tu su na nivou, čak su nam ljudi ovdje pravoslavne komšije pomagale, davali i priloge, i to mogu da kažem.“
„Ja sam Radojko Vilaret, iz Sjeverina sam, tu sam blizu, kao komšije. Dolje, u Sjeverinu sam imao dvoje starih, Mulalića, koji su zahvaljujući meni i ostali živi. Ja sam sa njima bio dobar. Naiđe ta paravojska, šta ja znam. E, nekad su dolazili kod mene, nekad sam i ja iš'o kod njih, znao sam, otiš'o im sin za Sarajevo, oni sami, stari, nemoćni. Šta je trebalo, pomag'o im. Mi smo svi ljudi, od krvi i mesa.“
Osim što rade na obnovi, obični ljudi i finansiraju nabavku materijala. Zijad Kadić, predsjednik građevinskog odbora kaže:
„Medžlis Islamske zajednice Rudo je okosnica izgradnje tog mejtefa, i uz dobrovoljne priloge naših mještana i prijatelja, i komšija iz susjednih sela i naše dijaspore, počeli smo s izgradnjom ovog mejtefa. Sve ide svojim tokom. Ovdje bih posebno naglasio dobre međuljudske i komšijske odnose između nas i Srba, pošto je ovo mješovito selo, Ustibar. Imamo i dobrovoljnih priloga od strane Srba.“
„Kad je u pitanju suživot, odnosno međuljudski odnosi, Rudo se ističe. Ja ću navesti samo jedan primjer: kad se radila džamija u Rudom, bilo je komšija pravoslavaca koji su donosili kahvu, koji su pripremali ručak itd“, rekao je ruđanski imam, Mehrudin ef. Genga.
Ustibar, Mioč i druga bosanska sela, do kojih se može doći samo preko teritorije Srbije, danas ostaju pusta. Bošnjaci su izbjegli na početku rata, a Srbi odlaze po njegovom završetku, tražeći posao u Srbiji. Nekada plodna polja pored Lima danas niko ne obrađuje.
„Ima više od pola kuća praznih. Bošnjaci su ostali u Sarajevu, dolaze oni povremeno, preko vikenda. Ali nema posla, zemlju neće više slabo ko da radi. Imamo mi tu polje, jedno dva kilometra dugo, pored Lima, ali pola se ne sije. Nema“, smatra Miloslav Ćetković.
Koliko god bila jaka, od komšijske sloge ne može se živjeti, pa sela, zaustavljena u ambijentu iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, ostaju skoro prazna preko zime.
